U periodu globalne pandemije, izolacije, ograničenja slobode kretanja, jedino mesto gde se bez zabrana, u koje god vreme možemo uputiti jeste ka sebi.
Kako stvarati nešto lijepo dok si okružen mrtvilom?
Kako stvarati nešto što cvijeta smislom kada se nalaziš u besmislu?
Prije par godina, upravo ovdje na Loli sam naišla na jedan tekst koji sam bezbroj puta pročitala, suze su mi svaki put jurile iz očiju, a ja sam iz potrebe da osvjestim šta mi se dešava i želje da nisam jedina, čitala tekst i po 5 puta za redom.
Ljubav nas je zaskočila kao što iz podzemlja iskače ubojica u uličici, i smjesta nas oboje udarila!
Tako udara munja, tako udara finski nož.
(Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov)
Hajde da se dogovorimo, ti i ja, da te ove zime napokon uselim pod rebra.
Naš svijet je izgubio vezu sa načinom povezivanja.
Dozvoljavamo da nam novi zahtjev za praćenje mami više osmijeha nego onaj u prehrambenoj prodavnici.
U razvijenom zapadnom svijetu postoje psiholozi za pse.
Ne zajebavam se.
Prilagoditi se svetu
Znači
Naterati se na bol,
A ja nisam takva žena.
… iako nikada nisu živjeli zajedno.
… jer nikada nisu živjeli zajedno.
Baš zato, ostali su jedno drugome u lijepom sjećanju, dok su prezirali svoje bračne partnere.
Ima li utjehe u tome da će sve proći?
Nešto razmišljam i shvatam da svako moje pisanje počinje nekim pitanjem.
