Vjerujte, mnogo je razloga zbog kojih žena nema dijete. To može biti lični izbor, a možda je u pitanju i zdravstveni problem. Šta god bio razlog, one zaslužuju diskreciju i poštovanje. Donosimo vam priče sedam žena bez djece koje su odlučile da javno kažu kako glasi njihov odgovor na pitanje: “Kad ti misliš imati djecu?”

Želim se posvetiti svojoj karijeri

Lizi Legge (25) radi kao menadžer za društvene medije i piše blog o stilu života. Ona se želi u potpunosti posvetiti svojoj karijeri dok je još mlada, a majčinstvo joj se u cijelu tu priču nikako ne uklapa.

“Osim toga, ne želim finansijski zavisiti od svog partnera, a znamo da majke primaju mizerne plate. Isto tako ne želim biti vezana za jedno mjesto zbog škole. Brine me i nacionalni zdravstveni sistem – definitivno ne mogu priuštiti privatnu medicinsku njegu ni sebi, a kamoli djetetu”, iskreno priča Lizi.

Ono što je najviše nervira je kada joj ljudi govore da će promijeniti mišljenje, da nema ni srca, niti majčinskog instikta. Lizi više vjeruje u to da je veoma sebično roditi dijete samo zbog pritiska okoline.[nextpage]

Razmišljam o hraniteljstvu

Emma Sexton (41) radi kao voditeljka na talkRADIU i još od 11. godine života je znala da ne želi imati djecu. To je odlučila nakon što je pogledala prvu epizodu serije “Home and away” i vidjela Pippu i njenu hraniteljsku porodicu. I dan danas misli da je za nju bolje da se odluči za hraniteljstvo.

“Volim djecu i mislim da ona koja imaju srećno djetinjstvo postaju srećni ljudi. Mnogo djece na ovom svijetu ima teško djetinjstvo, a nisu ništa kriva. Zato bih voljela da pružim podršku i pomoć onima kojima to zaista treba”, objašnjava Emma i nastavlja: “Što se tiče biološke djece, zaista nikad nisam željela da imam mini verziju same sebe. Da bi se podiglo dijete potrebno je mnogo vremena i žrtvovanja, a ta odgovornost većim dijelom leži na ženskim leđima. Znam da djeca donose radost, ali mislim da to mogu osjetiti i na drugačiji način, a ne da sama rodim dijete.”

Dobronamjerni članovi porodice i prijatelji su joj govorili da će se jednog dana predomisliti, ali Emma se odavno pomirila sa svojom odlukom i smatra da je veoma važno pokazati ženama da postoji i drugi izbor.[nextpage]

Imam sindrom policističnih jajnika

Carly Ellen Lee (29) je oduvijek željela postati majka. Kada se udala ona i njen muž su godinu dana pokušavali da dobiju dijete prirodnim putem. No, kako im to nikako nije uspijevalo obratili su se doktoru. Dijagnoza je glasila: sindrom policističnih jajnika. Zbog toga Carly nije mogla prirodno ovulirati. Prošli su kroz tri ciklusa liječenja u okviru kojih su doktori pokušavali lijekovima podstaknuti Carlyinu ovulaciju. Nakon toga su im preporučili in-vitro oplodnju. U proteklih šest godina prošli su kroz sedam ciklusa, dva puta je Carly ostajala trudna, ali je, nažalost, oba puta pobacila.

“Vjerujem da društvo očekuje da žene imaju djecu. Kad god upoznam nekoga jedno od prvih pitanja koje mi postave je da li imam djecu. Kada im odgovorim da nemam, veoma često me pitaju da li uopšte želim djecu. Stvarno me je mučilo što moram odgovarati na takva pitanja. Neplodnost čini da se osjećam inferiornom, krivom, tužnom, usamljenom, depresivnom, nestabilnom, emotivnom, iscrpljenom, nepotpunom, slomljenom i neispunjenom”, otvoreno priča Carly.[nextpage]

Moj muž ne želi imati djecu

Sophie Thorne (31) je željela djecu i prije nego što se udala i na neki način ih još uvijek želi. No, njen muž jednostavno ne želi imati djecu. Prvo su mislili da je to zato što on voli način na koji živi, ali što su više razgovarali o tome, shvatili su da on jednostavno nema očinskog instikta i da ne želi da podiže dijete.

“Kada mi je to tek rekao bila sam tužna, a najsmješnije je to što je bio i on. Znao je koliko želim djecu i bilo mu je teško da sa mnom priča o tome”, otvoreno priča Sophie i dodaje: “Pomirila sam se s tim. Mnogo volim svog muža i život koji smo stvorili zajedno. Mislim da društvo žene bez djece smatra nenormalnima. Mnogi ljudi ih osuđuju, neki ih žale. Mislim da tako ne tretiraju muškarca bez djece.”

Porodica i prijatelji su joj savjetovali da napusti muža ili ga natjera na to da imaju dijete, ali ona im je stalno govorila da ne žali zbog svoje odluke.[nextpage]

Sterilisala sam se sa 30 godina

Holly Brockwell (31) nikad nije željela djecu i zato je u 30. godini života odlučila da podveže svoje jajovode. Hormonalna kontracepcija joj je pravila mnogobrojne probleme, a pošto je znala da ne želi imati djecu, sterilizacija joj se činila kao dobar izbor. Nerviralo ju je što su i doktori pokušavali da je odgovore od toga.

“Stvarno mi je smiješno to što žene koje izaberu da nemaju djece smatraju sebičnim čudovištima. Kako mogu biti sebična zbog toga što ne želim imati djecu kad znam da ne bih bila dobra majka? Zar nije sebičnije imati ih i ne brinuti o njima? Zar nije manje sebično podvezati jajovode nego ostati trudna i roditi dijete koje ne želiš? Zaista ne razumijem”, otvoreno priča Holly i naglašava da se ne treba miješati u planove drugih ljudi kada su djeca u pitanju. Ona otvoreno svakome u lice kaže zbog čega nema dijete i nada se da, nakon što im svojim odgovorom zatvori usta, oni neće isto pitanje postaviti ženi koja je upravo izgubila bebu.[nextpage]

Ako ću imati dijete želim biti u vezi

Louise (37) je sa dvadeset i nešto godina odlučila da neće imati djecu. Razlog je bio taj što se ona od malih nogu borila sa duševnom bolešću i nije željela da te zdravstvene probleme prenese na djecu ili da ih izlaže borbi sa njenim lošim duševnim zdravljem.

“Godinama se borim sa anksioznošću, napadima panike, usamljenošću, poremećajima u ishrani, psihozom, depresijom, drogama, alkoholom i drugim ovisnostima. U mojoj porodici ima mnogo slučajeva duševne bolesti i zaista ne želim prenijeti to na dijete”, iskreno priča Louise i dodaje: “Terapijom i promjenama u ishrani sam uspjela da riješim svoje probleme sa duševnom bolešću, ali nisam u vezi. To mi ne smeta jer sam srećna i ovako. No, ako bih imala djecu voljela bih da budem u vezi. Ako nekoga upoznam, dobro, ako ne, opet dobro. Zbog svega ovoga sam se isplakala u prošlosti, ali život je jednostavno takav.”

Pošto izgleda mladoliko, Louise često govore da ima još mnogo vremena da se uda i rodi djecu, a niko je ne pita da li ona to želi ili može.[nextpage]

Žene ne razumiju zašto ja ne želim imati djecu

Charlotte Moore (42) je imala oko 12 godina kada je roditeljima rekla da nikad neće imati svoju djecu. Već tada je znala da želi raditi druge stvari kad odraste. Zna sa djecom i voljela je raditi kao asistent u podučavanju djece, ali je srećna da na kraju dana dobije svoju slobodu natrag. Njen partner je mislio da će se oženiti i dobiti djecu zato što to većina ljudi radi. No, on je sasvim srećan zbog Charlottine odluke jer ni sam ne zna šta da radi kada je u društvu djece.

“Uvijek sam bila otvorenog uma, ali zaista nikad nisam poželjela da svoj život sagradim oko djece. Tek sam prije nekoliko godina upoznala žene koje misle isto kao i ja i odmah smo se sprijateljile. Cijeli život nas drugi ljudi uglavnom tiho osuđuju, ali ja mislim da tu ima i malo zavisti sa njihove strane kada vide kako smo srećni moj partner i ja”, otvoreno priča Charlotte. Na priče drugih žena da će promijeniti mišljenje više uopšte ni ne obraća pažnju samo im se nasmiješi i klimne glavom jer zna da je neće razumijeti bez obzira na to koliko im objašnjava zbog čega ne želi da ima djecu.

Izvor: Huffington Post

“Duševna bolest je odavno prisutna u našoj porodici, ali ja nisam shvatala koliko je ona raširena sve dok se i sama nisam suočila sa anksioznošću i depresijom. Postoji više razloga zbog kojih ja danas razgovaram sa svojom djecom o toj temi i obavezno im uvijek spomenem istoriju te bolesti u našoj porodici. Moja djeca su predisponirana da obole od te bolesti, a da za to nisu uopšte kriva. Zbog toga se ja osjećam veoma krivom radi nečega nad čim nemam kontrolu. Jedini način da se izborim sa tom krivicom je da sa svojom djecom otvoreno i iskreno razgovaram o tome”, iskreno priča Candace.

Candace se sa depresijom počela boriti još u osnovnoj školi. Roditelji su joj se razvodili, u školi su joj se djeca smijala i maltretirala je, a kod kuće se nije osjećala sigurno. Gledala je kako njena majka ima promjene raspoloženja, ali nikad joj niko nije rekao zašto se to dešava. Malena Candace nije shvatala šta nije u redu, kako s njenom majkom, tako i s njom.

“Imala sam sedam godina, napadi panike su se dešavali sve češće i tada je moja baka odlučila da se umiješa. Utješila me pričajući o svojim mukama (pokušajima samoubistva, pobačaja i depresije), odvela me je prvi put kod terapeuta i pomogla mi da nađem odgovarajući lijek. Njoj sam mogla reći sve što mislim i ona me je stalno podsjećala da nisam slomljena i da sve to nije moja krivica. Tada sam mogla početi sa oporavkom”, otvoreno priča Candace.

U svom životu Candace se nekoliko puta borila protiv depresije, pomišljala je na samoubistvo, patila je od poremećaja u ishrani, ali, kako sama kaže, kroz sve to je mnogo naučila o duševnoj bolesti koja je pokušavala da kontroliše njen život. No, njena djeca znaju zašto ima dana kada se njihova mama ne smije. Ne ignorišu trenutke kada se ona ne može koncentrisati na ono što joj govore. Svakog dana njena djeca svjedoče tome da njihova majka još uvijek pomalo pati od opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti. Candace naglašava da se ona ne želi pretvarati da je nešto što nije pred svojom djecom, već da ih hoće informisati o tome kroz šta su prolazili članovi njihove porodice, šta su pokušavali i kako ti poremećaji mijenjaju rad ljudskog mozga. Sve to im govori u nadi da će njena djeca jednog dana moći biti proaktivna ako se ustanovi da boluju od slične bolesti. Ukoliko ostanu zdravi, imaće više saosjećanja prema ljudima koji se bore sa tim problemima. I upravo zbog toga Candace je otkrila sedam razloga zbog kojih svaki roditelj treba sa svojom djecom razgovarati o duševnoj bolesti.

Zato što djeca to viđaju svakog dana

Prema podacima Nacionalne akademije nauka jedno od petero djece živi sa roditeljem koji pati od depresije. Candace ističe da se ona nigdje ne može sakriti od svoje bolesti. Radi od kuće, majka je dvoje djece i pretvaranjem da je sve u redu bi samo privremeno sakrila svoj bol. Ona smatra da je bolje biti iskren u vezi toga jer bi samo još više zbunila i traumatizirala ljude oko sebe kada bi je odjednom vidjeli u lošem stanju. Želi pokazati svojoj djeci da to nije njena krivica i da ona može nositi taj teret na leđima, ali da isto tako može biti i mama.

“Ovi poremećaji me ne definišu i ako moja djeca jednom budu prolazila kroz istu stvar, ni njih to neće definisati. Sasvim je u redu priznati da nešto nije u redu, razgovarati o tome kako to sve utiče na ukućane i objasniti načine na koje se trudite oporaviti”, objašnjava Candace.

Zato što djeca moraju znati sa čim se bore

Candacina djeca provode dosta vremena s njom i vrlo dobro mogu da vide šta depresija i anksioznost znaju napraviti čovjeku. Budući da je Nacionalni institut za mentalno zdravlje saopštio da svake godine 25% odraslih ljudi obolijeva od duševne bolesti Candace naglašava da je veoma važno pričati o tome kako su djeca tih roditelja više izložena riziku od duševne bolesti nego njihovi vršnjaci čiji su mama i tata mentalno zdravi. Osim toga, Candace tvrdi da su veoma važni i faktori okruženja. Ona je u djetinjstvu prolazila kroz emotivni i psihički pakao, ali to nije slučaj sa njenom djecom.

“To ne negira genetske predispozicije, ali upućuje na načine na koje možemo proaktivno djelovati da spriječimo bolest”, objašnjava Candace.

Zato što djecu treba učiti da saosjećaju sa drugim ljudima

Candace želi da njena djeca vode računa o svom mentalnom zdravlju i zato s njima razgovara o svemu sa čim se bori. Želi da njena djeca budu ljubazna prema ljudima koji se svađaju iza zatvorenih vrata, da se zauzmu za sebe i druge.

“Kako moja djeca mogu donijeti pozitivne promjene u ovaj svijet ako ne znaju ništa o depresiji ili kako da prepoznaju simptome da neko oko njih želi sam sebi oduzeti život? Znanje i saosjećajnost su ključni za poboljšanje mentalnog zdravlja”, objašnjava Candace.

Zato što morate biti odgovoreni

Candace ne želi da se oslanja na podršku svoje djece kada je uhvati depresija. Ona sa njima ne priča o svemu tome samo zato da bi je djeca bolje shvatila kao osobu, već i kako bi preuzela odgovornost za svoje postupke. Vodi računa o samoj sebi, a razgovarajući sa svojom djecom ostaje prisebna.

Zato što je to dio vas

Iako mnogo puta poželi da duševna bolest nije dio nje Candace zna da je to jednostavno tako. Ne može joj pobjeći, ali se nada da jednog dana možda neće igrati toliko značajnu ulogu u njenom životu. No, sada je to tako i njena djeca to trebaju znati.

“Duševna bolest ne mijenja ono što ja jesam i ne utiče na jačinu ljubavi prema mojoj djeci”, iskreno priča Candace.

Zato što djeca moraju biti proaktivna

Candacina kćerka već pokazuje znakove depresije i anksioznosti, imala je nekoliko napada panike, a raspoloženje joj se mijenja isto kao i njenoj baki. Candace samu sebe pokušava da podsjeti da je za to djelimično kriv i pubertet jer se raspoloženje mijenja zato što se mijenjaju i hormoni.

“Ja sam sa 11 godina preživjela seksualnu trauma, emotivno i fizičko zlostavljanje, te krizu identiteta kada sam saznala ko je ustvari moj biološki otac. Samopovređivanje i poremećaji u ishrani su vladali mojim životom. Najgore od svega je bilo to što niko sa mnom nije razgovarao o tome šta to znači, niti kako da se nosim sa traumama i svojim reakcijama na njih”, iskreno priča Candace i dodaje da, ako primjetite da se povlačite u sebe, imate probleme sa spavanjem i mijenjate način ishrane vrijeme je da potražite pomoć

Zato što to nije nešto čega se trebate sramiti

Candace naglašava da ona sa svojom djecom o svemu tome priča zato što to nije uradila sama sebi i zato što nije kriva za svoju duševnu bolest. To je van njene kontrole. Ona ističe da duguje svojoj djeci i samoj sebi da sruši stigmu koja se kao plašt obavija oko ovih poremećaja tako što će o svemu otvoreno i iskreno razgovarati.

“Pričom o tome neću pomoći samo sebi već i drugim ljudima koji pate u tišini. Pomoći ću da neko primjeti simptome ovih poremećaja kod djece. Pomoći ću majkama da se obrate doktoru zbog postporođajne depresije. Pomoći ću očevima koji razmišljaju o samoubistvu, a srame se da pričaju o svojoj depresiji iz straha da će ih ljudi izbjegavati”, objašnjava Candace.

Zapamtite-nikad se ne može previše pričati o mentalnom zdravlju. Nikada nemojte prestati da pričate o tome.

Izvor: Romper

Zelda Fidžerald je bila pisac, plesačica i slavna ličnost u doba džeza, koja se borila sa mentalnom bolešću. Njen suprug, poznati pisac F. Skot Fidžerald, nazivao ju je prvom američkom šiparicom, a zbog svoje živahne prirode i skandaloznog društvenog života bila je ikona 20-ih godina 20-og veka.

Odrastala je u porodici istaknutih ličnosti u vladi SAD.

Zelda Sejr je rođena 1900. godine u Montgomeriju u državi Alabama. Njen otac, Entoni Dikinson Sejr, radio je kao advokat, zastupnik u državnom zakonodavnom telu Alabame, senator, gradski sudija i sudija Vrhovnog suda Alabame. Osim toga, njeni pra-ujak i deda su bili u senatu SAD.

Zelda je bila nestašno dete.

U srednjoj školi, njena želja da se izdvoji kao buntovnica, podrazumevala je konzumiranje cigareta, alkohola i druženje sa momcima, zbog kojeg se iskradala iz roditeljske kuće. Prijatelji su je opisivali kao neustrašivu, odvažnu i željnu pažnje. U kasnijem periodu, tokom zajedničkog života sa Skotom Fidžeraldom u Njujorku, postala je simbol tog vremena zbog svog bezbrižnog duha i ekstravagantnog ponašanja (kao kada je potpuno obučena skočila u fontanu).

Njen brak sa F. Skot Fidžeraldom je bio neverovatno buran.

Za njihov brak se govorilo da je toksičan, ispunjen opijanjem, obostranim neverstvom i ljubomorom. Zelda je optuživala supruga da ima homoseksualnu aferu sa njegovim prijateljem i kolegom, piscem Ernestom Hemingvejem, a doživela je i nekoliko nervnih slomova.

Skot i Zelda su optuživali jedno drugo za plagijat.

Zelda je Fidžeraldu bila inspiracija za neke od svojih likova, a stvarna iskustva sa njom pretočio je u svoje romane. On je takođe kopirao, doslovno, članke iz Zeldinih časopisa i unosio ih u svoje kjige, zamagljujući na taj način granicu između stvarnog i izmišljenog. U članku za The NewYork Tribune je napisala, našalivši se na račun svog supruga, da on izgleda „smatra da plagijat počinje kod kuće“.

Sa druge strane, Skot je ignorisao i podrivao književne ambicije svoje supruge. Kritikovao je njen roman Save Me The Waltz, Zeldino jedino objavljeno delo, optuživajući je da koristi autobiografske detalje iz njihovog života koje je on nameravao da upotrebi u romanu Tender Is The Night, kao i da je pozajmila ime za lik u svom romanu od jednog od njegovih ranih protagonista.

San joj je bio da postane profesionalna balerina.

Kao dete, Zelda je uzimala časove baleta, a u kasnim dvadesetim, tokom perioda u kojem je sa suprugom živela u Francuskoj, ponovo se zainteresovala za ples. U nadi da će postati profesionalna balerina, u Parizu je pohađala časove baleta kod ruske balerine Lubov Egorove. Nekoliko godina je bila ozbiljno posvećena treninzima, provodeći čitave dane u vežbanju dok joj snovi o baletu nisu srušeni mentalnim slomom koji je doživela 1930. godine.

Umetnost u vidu pisanja i slikanja ju je ispunjavala tokom lečenja od mentalne bolesti.

U periodu između 1930. i 1940. često je boravila u duševnim bolnicama. Mada joj je dijagnostifikovana šizofrenija, njena variranja između depresije i manije bi se danas najverovatnije opisala kao bipolarni poremećaj. Tokom boravka u bolnicama, Zelda je kreativno ispunjavala svoje vreme – pisanjem i slikanjem. Radila je na svom drugom romanu Ceasar’s Things i slikala scene iz Alise u zemlji čuda, Biblije i nekih mesta u Njujorku kao što su Times Square, Washington Square Park, i Brooklyn Bridge.

Nastradala je u požaru u Highland duševnoj bolnici.

Tokom 1940. godine, radila je na novom romanu i povremeno boravila u Highland bolnici u Ešvilu, u Severnoj Karolini. U bolničkoj kuhinji je buknuo požar 10. marta 1940. godine. Zelda je navodno bila zakazana za elektrošok terapiju, sedirana pod sredstvima za smirenje i zaključana u čekaonici. Bez obzira u kom se delu bolnice tačno nalazila u to vreme, vatra se preko pomoćnog lifta širila spratovima i Zelda je nastradala zajedno sa još osam žena. Imala je 47 godina.

Video igra Legenda o Zeldi je nazvana po njoj.

Sredinom 80-ih godina 20-og veka, japanski dizajner video igara Šigeru Mijamoto je svojoj izmišljenoj heroini, princezi Nintendi dodelio ime Zelda, a svoj izbor objasnio rečima: „Bila je slavna i prelepa žena u svakom pogledu, a i jako mi se dopadalo kako zvuči ime Zelda.” Igra je postala trenutni hit.

Poslužila je kao inspiracija za pesmu Witchy Woman, benda The Eagles.

Nakon što je pročitao biografiju o Zeldi, Don Henli, član benda The Eagles napisao je 1972. godine pesmu Witchy Woman. „Ovo je značajna pesma za mene”, govorio je Henli, „jer predstavlja početak moje profesionalne autorske karijere” Opisavši je u pesmi kao nemiran duh, Henli se takođe pozivao na tradicionalan način kojim je pila apsint (liker od pelina) – srebrna kašika sa prorezima se postavljala preko čaše sa pelinom; preko proreza se stavljao šećer, a preko njega voda da zasladi pelin u čaši, koji je u to vreme svakako sadržavao više halucinogena nego danas i koristio se kao vrsta biljne droge („odvezla se do ludila na srebrnoj kašiki”).

Zelda je bila ovekovečena i u poslastici – kolumbijskom homemade sladoledu.

Kompanija Jeni's Splendid Ice Creams je 2013. godine proizvela limitiranu seriju sladoleda pod nazivom Zeldina kolekcija – četiri ukusa (kupina i slatka pavlaka, konjak i marmelada, tamna čokolada i raž, keks Loveless i džem od breskve) simbolizuju Zeldin životni put iz rodne Alabame, preko Njujorka do Sent Pola u Minesoti (rodnog grada Skota Fidžeralda). S obzirom na to da je volela slatkiše, Zelda bi verovatno uživala u ovim poslasticama.

Priredila: Ivana Katančević

Izvor: iSerbia