Popularna teorija o izgradnji piramida sugeriše da su radnici koristili sistem užadi i sanki da bi vukli kamenje do vrha, dok je piramida građena od temelja, sloj po sloj. Međutim, nova studija sugeriše da je najstarija piramida u Egiptu, izgrađena pre 4.700 godina, nastala pomoću „hidrauličnog lifta“.

Džoserova piramida, visoka oko 60 metara, je stepenasta piramida. To znači da su njene strane niz ravnih platformi ili stepenica, za razliku od relativno ravnih strana čuvenih piramida u Gizi. Ovu zadivljujuću strukturu je u potpunosti izgradio od kamena drevni egipatski arhitekta Imhotep, u ogromnoj nekropoli po imenu Sakara, južno od Кaira. Veruje se da je to poslednje počivalište kralja Džosera, drevnog egipatskog faraona i osnivača Starog kraljevstva.

„Drevni Egipćani su poznati po svom pionirstvu i majstorstvu hidraulike kroz kanale za navodnjavanje i šlepove za transport ogromnog kamenja“, objasnio je tim naučnika koji je vodio studiju. „Ovaj rad otvara novu liniju istraživanja – korišćenje hidraulične sile za podizanje masivnih struktura koje su izgradili faraoni.“

Istraživači su proučavali istorijske zapise i satelitske fotografije područja kako bi protumačili karakteristike okoline.

„Identifikovali smo da je unutrašnja arhitektura stepenaste piramide u skladu sa hidrauličnim mehanizmom za podizanje, koji nikada ranije nije bio prijavljen“, kažu naučnici.

„Drevne arhitekte su verovatno podigli kamenje iz centra piramide, u stilu erupcije vulkana, koristeći vodu bez taloga.“ Iako se za ogromnu osovinu u centru piramide već znalo, istraživači sada iznose novu teoriju o njenoj svrsi.

Prvo, oni ukazuju na Gisr el-Mudir, drevnu kamenu strukturu zapadno od Džoserove piramide. Funkcija Gisr el-Mudira nikada nije bila potvrđena, ali istraživači kažu da je možda delovala kao brana, prikupljajući padavine i usmeravajući ih ka piramidi kroz sistem cevi.

Кada bi podzemna voda stigla do centra piramide, ispirala se nagore kroz centralnu osovinu, poput magme u vulkanu.

Ovaj moćni mlaz vode bi funkcionisao kao „vodeni lift“, koji bi nosio ravnu platformu, verovatno napravljenu od drveta, na kojoj bi plutalo do 100 tona kamenja, zahvaljujući sili vode.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by BloomIT (@bloomit.rs)

Prema rečima stručnjaka, mlaz vode bi mogao da se kontroliše da bi se okno ispraznilo, spremno za ponovnu upotrebu kada dođe još jedan tovar kamena. Voda je mogla biti blokirana na dnu osovine piramide, kao neka vrsta čepa, pre nego što bi se ponovo oslobodila kada je sledeći teret bio na mestu.

Iako ovaj novopostavljeni sistem zvuči posebno složeno za period od pre 4.700 godina, same piramide su dokaz da su stari Egipćani bili možda veštiji inženjeri nego što se veruje, prenosi „Dejli mejl“.

Nikada mi nije bilo jasno kako je u grad “manji” od Banjaluke stalo četiri i po miliona stanovnika. Svi se poznaju i uvijek ćete naći onog nekog ko zna nekog koga znate. Poslije mjesec dana u ovom pravougaonom gradu, u kojem je more glavna orijentacija, a parelelne sa kamenim morskim blokovima cijelom dužinom grada se protežu ulice Korniš, Abu Kir i tramvajske šine, nije se lako izgubiti. Ali zato kada naučite kako se koriste mašrue, mini kombiji, koji imaju svoje specifične rute i poseban način signalizacije, možete čestitati sebi.

Aleksandrija. Grad kontradiktornosti. Baš kao i zemlja u kojoj je smješten.

Egipat.

Egipat je kao Bosna, samo mnogo puta uvećana.

Ovu rečenicu sam zabilježila jedno poslijepodne posmatrajući cijeli novi svijet oko sebe i “stručno” pronalazeći matematičku formulu po kojoj Egipat = Bosna x 19.58 km² – 100 godina religioznog iskustva.

Tako ima dana kada, zbog nekih karakterističnih društvenih odnosa i duboke srođenosti društva i religije, vam se čini da ste prelazeći 1871 kilometar, koliko dijeli Banjaluku od Aleksandrije, otvorili i neku crvotočinu i putovali unatrag i kroz vrijeme. Ali to opet, u skladu s paradoksalnom prirodom ove zemlje, ne znači da islamsko-hrišćanska država ne prati trendove. I to čini na jedan karakterističan i pomalo sulud način, nekada odlučan, nekada beskrajno drag, a nekada baš čudan.

Ako ste očekivali da ćete na ulicama zateći žene potpuno prekrivene velovima, zamotanog lica u dugim, teškim haljinama – prevarili ste se. Djevojke, vrlo često, samo tanka marama koja pokriva kosu i nešto duži rukavi razlikuju od Evropljanki. Uski džins, pripijena majica, jaka šminka i štikle nisu neuobičajene na ulicama. Djevojke sve češće odlučuju da ne nose ni hidžab i tako zavjet pokrivanja polako gubi vjekovni imperativ.

Imperativ su danas tamo stranci. Prosto ih obožavaju i učiniće sve da im izađu u susret, da se predstave u što boljem svjetlu. Na ulicama bijela put i svijetla kosa, kako sam u jednom trenutku primijetila, obezbjeđuju bar jedan fotosešn dnevno praćen bezbrojnim zahtjevima za fejsbuk prijateljstvo.

Ipak, u svemu tome nerijetko pretjeruju pa, kada želite da budete nasamo, neće vam baš dozvoliti. A pretjeruju i u stavu: sve strano je bolje, opsjednuti snom o napuštanju zemlje u kojoj pasoš nije zagarantovana lična svojina, već nešto kao teško stečeno blago. Naročito za mušku populaciju, kojoj je vojna služba obaveza nakon završenog fakulteta. Žene, opet, možda mogu dobiti pasoš, ali s obzirom na kulturno-društvene norme, teško da će ikuda otići samostalno.

Tako je normalna stvar da ljudi od četrdeset godina nisu nikad prešli grancu. I samo o tome sanjaju. A ja sam, opet, toliko puta pomislila da pored takve zemlje nemaju za čim toliko da žale. Piramide, katakombe, pustinje, more, Nil, Giza, Luksor, Asuan, Dahab, Sinaj. Cijela istorija u jednoj zemlji, sve moguće ljepote na jednom nacionalnom tlu.

Kao što oni nisu meni bili jasni, tako ni stranci nisu jasni njima pa je od prvog do poslednjeg dana tu bilo pitanje: “Why Egypt? Why come to Egypt?” Nekada nisam znala ni kako da objasnim i jednom sam rekla da nisam ja odabrala Egipat već da je Egipat odabrao mene. Ne znam zašto, dopao im se moj odgovor.

A teško ih je ubijediti da je njihova zemlja nama, koji smo van nje, beskrajno lijepa, jer je oni ne dioživljavaju tako. Zapravo, uvijek će pokušati, na pogrešan način, da pokažu da su svjesni da Egipat ima brojne nedostatke pa će tako u razgovoru iskoristiti svaku priliku da ukažu kako su ljudi ovdje nedovoljno obrazovani ili previše religiozni, kako tu sistem ne štima i kako samo sanjaju da odu negdje daleko. Poznato?

Ipak, velikodušnije i susretljivije ljude mislim da je teško sresti. Svi se upinju da pomognu. Kad prepoznaju da ste stranac, lako može da se desi da vam u tramvaju spuste čokoladicu na krilo uz povik: “Welcome to Egypt!” ili daju hljepčić ili šaku voća da probate. Jednostavno, žele uvijek da pomognu. Čak i kada ne znaju odgovor.

I to je najjača karakterna crta i odlika Egipćana koju sam otrkrila nakon skoro dva mjeseca: Egipćanin nikada neće priznati da nešto ne zna. Zaustavite petoro ljudi, stojeći na jednom mjestu, tražeći uputstvo kako da dođete do odredišta i dobićete pet različitih odgovora. I nemojte se iznenaditi ako nijedno zapravo nije tačno.

Sem ovih sličnosti u težnji za bijegom iz zemlje i nekog oduševljenja svim što nije svoje, naravno mnogo puta uvećanih, Egipćani dijele sa nama tu crtu: lako ćemo. Šta god da se desi: neka, polako. Nedostatak organizacije, pasivnost, beskrajni redovi kroz koje se lako probija sa novčanicom među dokumentima, odmahivanje rukom na svaki problem me je navelo da jedno veče zapišem: Pacov mi je pretrčao preko noge. Ignorisala sam ga. A šta drugo da se radi sa problemom u Egiptu.

Ipak, Egipat neće ignorisati vas. Bar ne kada jednom prestanete da budete turista i počnu da vas se tiču norme tamošnjeg života. Kada se sprijateljite sa djevojkom koja ne može da nastavi studije u Evropi, jer se od nje očekuje da se uda. Kada upoznate najdivnijeg dečka s kojim su roditelji prestali da govore, jer je priznao da je ateista.

Ili kada poželite da prošetate sami pored mora, a onda krene zviždanje i takozvani “zov mačaka”: specifičan zvuk, koji muškarci tamo proizvode iz meni nepoznatog razloga i koji vas natjera da se osjećate kao manji od makovog zrna, jer znate da ste sami i da je bolje da ćutite i istrpite nego da kažete bilo šta. Osjećaj nemoći jedno je od najgorih osjećanja uvijek i svuda pa tako i ovdje, u ovakvim situacijama.

Ipak, Egipćanima bi se mogla pripisati ona slavna misao iz Autostoperskog vodiča kroz Galaksiju: Uglavnom bezopasni. A na to bih dodala i: uglavnom predivni. Jer uvijek će se naći i neko ko će vam u teškoj situaciji pomoći.

“Ala gamb!”, viknete i mini kombi staje. A ovdje staje moja egipatska priča.

Na sve u životu možete da se pripremite, na Egipat ne. Prije će biti da Egipat vas pripremi za sve u životu. A svaki dan u zemlji kontradiktornosti vrijedi neizmjerno.

Član Egipatskog parlamenta Elhami Agina, zalaže se posljednjih mjeseci da žene prilikom predavanja aplikacije za upis na fakultet predaju i pismeni dokaz da su nevine. “Svaka žena treba da dokaže da je gospođica”, izjavljuje Agina. Zato uz potvrdu daje i svoju izjavu o tome kako je nevina i kako se izjašnjava kao gospođica.

Gospođica je riječ, sudeći prema Agini koja označava još uvijek nevinu ženu. Na taj način smatra da će spriječiti seks prije braka i očuvati dostojanstvo i čast žena širom Egipta. On navodi i kako se niko ne treba uznemiravati zbog ovakve odluke, jer ako ste uznemireni onda ste vjerovatno uplašeni da je vaše dijete “radilo nešto iza vaših leđa”.

Egipćani su odgovorili Agini na društvenim mrežama zezajući ga i prozivajući da je nužno bojkotovati takvog čovjeka, dok su drugi njegovo “sprovođenje discipline” poredili sa američkim kandidatom za predsjednika, Donaldom Trampom.

Agina je i od ranije poznat po svojim kontroverznim izjavama. U jeku izbjekličke krize izjavio je kako ti ljudi ne zaslužuju empatiju,  čime je indirektno rekao da zaslužuju smrt. Međutim, ovakvi ljudi su na odgovornim pozicijama, a opomene im služe samo kako bi dodatno ustrajali na svojim stavovima.

Ipak žene, ne možete izabrati i obrazovanje i seks.

Dobro, barem ne u Egiptu.

Zapisi iz antičkog Rima su antologijski zapisi na papirusu, i kamenim pločama, selektovani i prevedeni na engleski jezik na Univerzitetu na Kembridžu. Ovi zapisi sadrže osnovna pravila uz pomoću kojih možete razgovarati sa superiornim i nadmoćnim ljudima. Pravila su namjenjena vojskovođama i ratnicima, koji su bili predvodnici, ali i učesnici ratnih sukoba.

• Kada ste u situaciji da se trebate izboriti sa superiornim nadređenim osobama, naklonite im se, jer oni su ti koji su autoritet, a vi na taj način pokazujete svoje poštovanje prema njima. Biće im teško shvatiti da tako postupate, jer nisu navikli da budu ignorisani, obično očekujući burne reakcije i izraze vaše slabosti.
• Kada ste u raspravi sa nekim ko vam je ravnopravan, vaš stav treba da bude neutralan, kako ne biste pogoršali stanje i rekli nepotrebne gluposti. Mnogo ćete se raspravljati, a suština je da shvatite smisao problema i riješite ga zajedno. Jedino je moguće ako istinski sačekate i saslušate sagovornika.
• Kada se raspravljate sa nekim ko vam je podređen, nemojte biti agresivni, jer je ta osoba slaba. Ostavite je samu, ne odgovarajte na svaku, jer je vrijeđate i shvatite da je krhka. Najlakše je pokazati snagu nad slabim ljudima, ali to u suštini nije snaga, već gluma nadmoćnosti.

Recite šta mislite, pokažite šta osjećate, uradite šta trebate.

Mnogo zapisa je sačuvano, ali nije prevedeno, jer nije pronašlo svoj put do onih kojima to stvarno znači, zato je važno shvatiti univerzalnost i smisao samih poruka danas. Platon, Seneka, Virdžil, ali i mnogi anonimni autori govorili su o tome kako da se ophodite prema sagovornicima. Definitivno najveće ime koje stoji iza ovih savjeta jeste Ptahotep, koji je bio ekspert u samopomoći. Ako pak ne vjerujete u moć misli i pomaganja sebi samima, onda biste mogli shvatiti da je ljubav prema sebi preduslov da volite druge, ujedno kao i razumijevanje drugih, kroz primarno razumijevanje sebe.