Drugim riječima, tehnologija koja se donedavno smatrala previše grubom za primjenu na ljudskim embrionima pokazala je da može biti mnogo preciznija. Upravo zbog toga pojedini naučnici i bioetičari upozoravaju da bi ovakav napredak mogao približiti čovječanstvo ideji stvaranja takozvanih „dizajniranih beba“, prenosi Index.

Važno je naglasiti da studija još nije prošla stručnu recenziju te je objavljena kao preprint na platformi bioRxiv.

Preciznije uređivanje gena

Istraživanje je predvodio tim naučnika na čelu sa Diterom Eglijem (Dieter Egli) sa Univerziteta Kolumbija.

U radu je korišćena tehnologija poznata kao „editiranje baza“, koja predstavlja napredniju verziju CRISPR-Cas9 sistema. Za razliku od klasičnog pristupa koji presijeca obje niti DNK, ova metoda omogućava promjenu samo jednog „slova“ genetskog koda bez velikih rezova u genomu.

DNK se može posmatrati kao ogromna knjiga života napisana sa četiri hemijska slova – A, T, C i G. Dok CRISPR-Cas9 funkcioniše poput molekularnih makaza koje sijeku DNK, editiranje baza djeluje više kao ispravljanje slovne greške u tekstu.

Fokus na gene povezane sa bolestima

Naučnici su u novom istraživanju koristili adeninske editore baza koji mogu pretvarati bazu A u bazu G.

Posebnu pažnju usmjerili su na gen PCSK9, koji igra važnu ulogu u regulaciji holesterola, te gene HBG1 i HBG2 povezane sa fetalnim hemoglobinom, što bi moglo biti značajno za liječenje bolesti poput anemije srpastih ćelija i beta-talasemije.

Najvažniji rezultat pokazao je da je uređivanje bilo efikasno, a da pri tome nisu uočene velike delecije niti ozbiljne hromozomske abnormalnosti na ciljanim mjestima.

Raniji problemi sa CRISPR tehnologijom

Eglijev tim je još 2020. godine upozorio da klasični CRISPR-Cas9 može dovesti do gubitka velikih dijelova hromozoma ili čak cijelih hromozoma kod ljudskih embriona.

Nova studija pokušala je da riješi upravo taj problem.

Prema rezultatima objavljenim u preprintu, editiranje baza nije izazvalo velika hromozomska oštećenja, dok su male insercije i delecije bile rijetke.

Naučnici su takođe otkrili da je veoma važan način unošenja alata za uređivanje gena u embrion. Kada je editor unesen direktno kao gotov protein odmah nakon oplodnje, embrioni su se uspješno razvijali do stadijuma blastociste.

Problem mozaičnosti i dalje ostaje

Ipak, nije sve prošlo bez problema.

Prema pisanju Wall Street Journala, gotovo 80 odsto embriona razvilo je takozvanu mozaičnost. To znači da genetska promjena nije zahvatila sve ćelije embriona, pa su neke ostale neizmijenjene.

Mozaičnost predstavlja ozbiljan izazov za bilo kakvu buduću medicinsku primjenu jer bi osoba mogla imati mješavinu izmijenjenih i neizmijenjenih ćelija.

Zbog toga Egli upozorava da naučnici još nisu spremni za uređivanje gena kod budućih beba.

„Ne nudimo javnosti konačno ‘u redu je, sutra ćete imati genski uređene bebe'“, rekao je Egli za Wall Street Journal.

Dodao je da se ovakve odluke moraju donositi kroz širu društvenu raspravu koja prati naučni napredak.

Sjena kontroverznog kineskog eksperimenta

Tema uređivanja ljudskih gena posebno je osjetljiva nakon slučaja kineskog naučnika He Đijankuija (He Jiankui), koji je 2018. godine objavio da su rođene prve bebe čiji su geni izmijenjeni pomoću CRISPR tehnologije.

On je tvrdio da je modifikovao gen CCR5 kako bi djeca bila otpornija na HIV.

Naučna zajednica osudila je eksperiment kao neodgovoran i etički neprihvatljiv, a kineski naučnik kasnije je osuđen na tri godine zatvora.

Od tada se uređivanje ljudskih polnih ćelija i embriona smatra jednom od najosjetljivijih tema moderne biologije.

Stručnjaci pozivaju na oprez

Ivana Ivančić Baće, redovna profesorka na Biološkom odsjeku Prirodno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i stručnjak za molekularnu genetiku, smatra da tehnologija još nije dovoljno pouzdana.

„Iako je nešto preciznije od klasičnog CRISPR-Cas9, i dalje nije dovoljno sigurno i precizno; moguće su greške i mozaičnost, kako je pokazalo novo istraživanje. To su ozbiljni problemi, tako da ovo nije metoda za ispravljanje urođenih mutacija i rađanje zdrave djece, a nadam se da nikome još dugo neće pasti na pamet baviti se dizajniranjem beba. To je biološki dio problema. Što se etičkog tiče, time bi se trebali pozabaviti etičari“, istakla je ona.

Nezavisne

Očarana i fascinirana, posle finalne epizode imala sam ideju: Šta ako bih nedelju dana živela svoju seksualnu verziju Bridgertona? Nisam baš kao Dafne, koja u seriji otkriva novi svet strasti, ali sam želela da vidim da li bi “sedam dana Bridgerton seksa” moglo da unese novu vatru u moj brak.

Naoružana lepršavim haljinama, poliranim britanskim akcentom i pregledom najvrelijih scena iz serije, krenula sam u nedelju dana eksperimenta – i evo kako je izgledalo.

1. Solo zadovoljstvo – kao u 19. veku

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Us Weekly (@usweekly)

Treća epizoda donela je čuvenu scenu u kojoj Simon otkriva Dafne tajnu masturbacije. Za razliku od nje, ja sam već dobro upoznata sa samougađanjem, ali sam rešila da sve uradim bez vibratora i modernih pomagala – kao u doba Bridgertona.

Ispostavilo se da je sporije istraživanje sopstvenog tela, uz maštanje o Regé-Jean Pageu i njegovom senzualnom “lizanje kašike” momentu, jednako uzbudljivo kao i najmoderniji gadget. Orgazam za orgazmom – eksperiment je krenuo obećavajuće.

2. “Prva bračna noć” – romantičnija verzija

Iako nisam nevina kao Dafne, želela sam da rekreiram tu atmosferu nežne, sporije, gotovo ceremonijalne intime.

Zapalila sam sveće, svukla muža lagano i – što je retkost za nas – završili smo u krevetu. Bez žurbe, uz šaputanja i dodire. Iako mi je inače važnija strast nego romantika, moram priznati – osećala sam se baš “divno”, kao i Dafne u seriji.

3. Seks na kiši (ili… pokušaj)

Jedna od najpoznatijih scena – Simon i Dafne prepuštaju se strasti dok ih kiša natapa. U mom slučaju – nula oblaka na horizontu.

Rešenje? Bašta + crevo. Nažalost, moj muž je više video priliku da me prska kao dete nego da me zavodi. Završila sam besna i mokra, a “akciju” sam odradila sama pod tušem. Zaključak: bez dvorca i šarma Bridgertona, ova scena ne funkcioniše.

4. Piknik strasti

Posle fijaska sa kišom, rešila sam da podignem igru: piknik u dvorištu, vino, sir, voće… i lepršava haljina.

Na deki, dok je sunce zalazilo, sve je postalo spontano i opušteno. Seks na travi nije najudobniji (alergija na polen, tvrda podloga – check), ali osećaj slobode i igre bio je neverovatno zabavan.

5. Oral na – merdevinama

U seriji Simon zadovoljava Dafne na stepenicama i merdevinama. Ja sam imala – kućne merdevine za novogodišnje ukrase.

Da, bilo je nezgodno, da, noge su mi se tresle, ali osećaj visine i adrenalina dao je dodatnu dimenziju. Ipak, nastavili smo na kauču, jer iskreno – nemamo TV ekipu da drži merdevine dok se ljuljamo.

6. Klasična poza, ali u – plakaru

Dafne obožava misionarsku pozu. Ja – ne baš. Ali rešila sam da dam šansu.

Umesto luksuzne sobe, završili smo u našem ormaru – među cipelama i garderobom. Nije bilo nimalo glamurozno, ali uz dodatak lubrikanta i vibratora, eksperiment je uspeo. Bridgertoni to možda ne bi odobrili, ali meni je prijalo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Cassandra Morann (@cassmorann)

7. Seks na stolu – savršena završnica

Za kraj – čuvena scena na Simonovom stolu. Muž je radio za računarom, ja sam sela u krilo i stvar je krenula svojim tokom. Bilo je brzo, strasno i pomalo haotično – baš kao u seriji.

Presuda: Dafne bi bila ponosna

Nedelja Bridgerton seksa donela je mnogo smeha, spontanosti i, da – puno orgazama. Naučila sam da seks ne mora uvek da bude brz i rutinski, već može da se pretvori u igru, izazov i priliku da ponovo otkriješ svog partnera.

Možda nemam dvorac ni Lady Whistledown da izveštava o mojim avanturama, ali jedno je sigurno – ova nedelja je bila sve samo ne dosadna.

Izvor: ona.telegraf.rs

Kako opisati nekome taj osećaj olakšanja kada nakon napornog dana odmah po dolasku kući skinemo grudnjak? Kada ga skinemo, jasno vidimo i crvenilo na koži tamo gde su nam se urezale bretele, žice i kopčanje.

Zbog prirode posla, veličine grudi ili zbog osećaja nelagodnosti koja se javlja i kada ga ne nosimo, neke žene ne mogu sebi da priušte dan bez grudnjaka ili zamenu za manje “bolnije” varijante.

Zbog toga što je ovo nemoguće objasniti pripadnicima muškog pola sproveli smo jedan mali eksperiment i rešili da saznamo kakvi su muški utisci o nošenju grudnjaka i da li će se, kada naše dnevne probleme osete na svojoj koži, složiti da je nošenje brusthaltera zaista podvig. I nismo za to našli blji dan od onog nazvanog No bra day – Dan bez grudnjaka.

Nakon što sam obišla nekoliko prodavnica u potrazi za odgovarajućom veličinom za mog kolegu(ako to uopšte postoji), on ga je obukao i na prvu shvatio da: “ove žice me baš stežu, ne mogu da dišem”. “Ma je li???”, odgovorile su mu sve koleginice uglas.

I dok žene danas širom sveta na “No bra day” šetaju bez grudnjaka, Nikola je dan proveo u grudnjaku veličine 105 E (zbog širine leđa, razume se).

Za kraj današnjeg eksperimenta, podelio mi je svoje utiske, a oni su se ticali očekivanog i drago mi je što bar jedan zna kako je svakoj od nas! Nikolin ozbiljan pristup zadatku ide toliko daleko da je sebe ubacio u to stanje uma da razmišlja da li bi mogao da se u potpunosti navikne i prilagodi, pa čak i da ga nosi godinama.

Kolega, hajde da ne preterujemo, ti ideš odavde kući bez njega, ali drago mi je da razmišljaš o tome kako je ženama koje će ga zaista nositi godinama.

– Nosio sam ga dok sam radio i konstantno razmišljao o tome. Kako mi smeta, kako me žulja kad se okrenem i uticalo mi je na posao, na koncentraciju – kaže Nikola, a ja se na sve odgovore smeškam trijumfalno.

– Primetio sam da dosta steže, čak i kada je u pitanju veliki brus, koji očigledno meni “odgovara”, ipak je bilo osetno.

E, pa da, ti imaš sreće što sam ti “pogodila” veličinu, ali neke žene nisu te sreće, jer veliki, udobni i pravljeni po meri grudnjaci iziskuju dosta novca, a o “body positivity” u ovom polju mode gotovo da niko i ne razmišlja. I tako neke žene nikada ne pronađu pravi grudnjak koji velikim grudima pruža neophodnu potporu i “čuva” kičmu.

Ovde se već nameće sledeća tema, podsetnik za mene da se time takođe eksperimentalno pozabavim.

Na kraju je moj kolega i sam shvatio koliko ga je grudnjak stezao i primetio je čuvene crvene linije.

– Svaka vama ženama čast, od sutra nijedna žena više ne treba da ga nosi! Što zbog celodnevne nelagodnosti, što zbog onoga što vidimo posle – zaključio je.

Hej, a šta da ti je “iskočila” žica – problem sa kojim je danas izbegao susret, ali žene će znati šta tačno hoću da kažem.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Zapisi ovog eksperimenta govore kako se u jednom trenutku on osjećao nervozno i uzbuđeno. Međutim, to stanje je posljedica medikamenata korištenih u svrhu podizanja raspoloženja i uzbuđenja. Korištene su lakše droge, kako bi se uticalo na posebne dijelove mozga, koji bi prema riječim stručnjaka “seksualno privukli drugi pol”. Testirana je droga za “pranje mozga”, koja se koristi čak i za ispitivanja CIE, na zatvorenicima. Na taj način se testiraju granice ljudskog uma, koje se pomjeraju uz pomoć medikamenata. Međutim, može li se ljudska seksualnost mijenjati?

Eksperiment je započet sa ubrizgavanjem supstance koja je djelovala na posebnu sferu mozga. Nakon toga su započete simulacije određenih dijelova mozga, koji su zaduženi za seksualnost i privlačnost među polovima. Praćen je rad mozga za vrijeme gledanja heteroseksualnih porno filmova. Prema podacima istraživanja, došlo se do zaključka da se muškarac seksualno uzbuđuje za vrijeme gledanja ovih sadržaja. Međutim, neminovno je postavljanje pitanja: “Kako se mozak odupire i vidi jasno, ako je pod uticajem droga?”

Ovaj kontroverzni eksperiment je narušio reputaciju Hita, koji je okarakterirsan kao bizaran naučnik i doktor. Gledajući dublje i analizirajući sam slučaj postaje jasno da se radilo o nečemu poprilično besmislenom? Međutim, nastavimo dalje.

Nakon gledanja filmova, pojačana je doza medikamenata i njih dvoje su ostali sami u sobi. Navodno se počela osjećati jaka privlačnost i seksualna napetost, koja je zapravo gledajući objektivno posljedica stimulansa, a ne želje.

Šta je u konačnici bio ishod samog eksperimenta?

Navodno se priča završila tako što je pacijent kodnog imena B-19 ostao u vezi sa ženom deset mjeseci. Za vrijeme te veze dva puta se “vratio” homoseksualnosti, ali to ne smatraju neuspjehom samog eksperimenta. Sve ih je to navelo da dođu do zaključka, kako je moguće promijeniti ljudsku svijest i seksualnost, a odlučili su nastaviti takve eksperimente kako bi omogućili “ozdravljenje” ostalima. Pacijent B-19 navodno je riješio i mnoštvo problema psihofizičke prirode, jednom kad je osjetio “čari heteroseksualnog” života.

Iako su uspjeli privremeno promijeniti svijest pacijenta, oni zapravo nisu u suštini promijenili njegovu ljudsku prirodu i potrebe. Jesu li ostvarili misiju onda? Ne baš. S obzirom na to da pacijent nije bio u potpunosti siguran da li je heteroseksualan ili homoseksualan, ovakvo djelovanje na njega ne može da se u potpunosti prihvati kao tranzicija iz jedne u drugu seksualnost. On je u suštini bio i ostao aseksualan, sa tendencijom ka homoseksualnosti. Ono što se međutim pokušalo ovim postići jeste definisanje homoseksualnosti kao bolesti.

Uprkos činjenici da je bio ekspert u svojoj struci, doktor koji je sproveo ovaj eksperiment shvaćen je kao bizaran i kontroverzan. Poenta je ostala nedokučiva, a samim tim i upitna. Mnogi su pokušavali stupiti u kontakt sa pacijentom, međutim na doktorov zahtjev to je onemogućeno. Navodno zbog pacijentove privatnosti i mira, ali sve to navodi  mnoge da se zapitaju o vjerodostojnosti samog eksperimenta. Je li se uopšte desio i ako jeste, kakve su stvarne posljedice bile?

Što prije kao društvo otklonimo barijere u svom umu, to ćemo prije shvatiti da nismo kompetentni da govorimo šta je bolest, a šta ne. Uostalom, tuđa seksualnost zaista ostaje tuđa, a ne vaša. Izbor muškarca da izabere muškarca ili žene da izabere ženu, njihov je. Čemu prisiljivanje na promjenu ka “zdravijem” ponašanju? Možda je i ono što se vama čini zdravim odnosom nekom drugom zapravo bolesno. Različiti parametri, različite perspektive.

Pacijent, kodnog imena B-19 je bio samac, uspješan i ostvaren na poslovnom planu. Imao je nesrećno djetinjstvo i odrastao je u strogoj porodici. Priključio se vojsci, ali su ga izbacili zbog “homoseksualnih tendencija” bez razmišljanja. Bio je ovisnik o drogama neko vrijeme. Imao je napade epilepsije, bio depresivan, sklon samoubilačkim mislima, nesiguran i pun samosažaljenja. Sve njegove veze su bile bolesne prirode, jer je volio da mu se naređuje i njime manipuliše. Stoga je potražio stručno mišljenje na neurološko-psihijatrijskom odjeljenju bolnice u Nju Orleansu. Odlučili su se na izvođenje eksperimenta, koji podrazumijeva dijeljenje mozga na devet različitih regija, koje su povezane kablovima. Nakon što se oporavio od operacije, kontrolna kutija koja je nastala povezivanjem regija, pod supervizijom doktora, omogućavala je praćenje rada mozga u svim dijelovima.

Prije nego je eksperiment započet, pacijentu je prikazan porno film koji pokazuje heteroseksualnu predigru i sam seksualni čin. Reagovao je ljutito i odbijao takve sadržaje. Međutim, nedugo kasnije počela je stimulacija mozga kako bi prihvatio sadržaje koje vidi. Od tačke odbijanja do užitka trebalo je proći izvjesno vrijeme, ali vjerovali su da ga mogu “izliječiti”. Nakon deset dana stimulacije mozga, pustili su mu ponovo film, koji je izazvao seksualni nagon kod njega i za vrijeme kojeg je postigao erekciju te masturbirao. Počeo je razgovarati o ženama pa su došli na ideju da angažuju prostitutku. Naglasili su joj da će biti možda malo čudno, ali da će soba biti zamračena, a ona plaćena.

Jedan od ciljeva eksperimenta je bio izazvati reakcije nakon postigntutog orgazma i vidjeti kako stimulans djeluje na mozak. Međutim, sasvim očekivano eksperiment je izazvao burne reakcije širom svijeta, jer kako je iko dobio dozvolu za izvođenje takvog nečeg? Nakon dosta istraživanja, traženja odgovora na pitanja i intervjuisanja različitih ljudi, došlo se do zaključka da je eksperiment bio revolucionaran. U smislu pomjeranja granica seksualnosti, percepcije iste i iskoraka čovječanstva. Gdje se to međutim iskoračilo?

Bob Helt, doktor koji je izvodio ovaj eksperiment, sam po sebi je kontroverzan. Ako zamišljate heroja naučinka, on je taj. Ne samo da je kvalifikovan, već prekvalifikovan. Zadužen je za psihijatriju i neurologiju, a iza sebe bilježi mnoge uspjehe, među kojima i mogućnost ranog dijagnostifikovanja bolesti. Ono što je zanimljivo jeste kako je jednom izjavio da njegova prava ljubav nije žena, već dio mozga. Stoga je sam postao opsjednut proučavanjem mozga i pomjeranjem granica. To je za njega bio spoj užitka i zadovoljstva koji mu je omogućavao da otključa ljudske misli.