Psiholozi ističu da ljudi koji prekomjerno spavaju često nesvjesno koriste san kako bi pobjegli od osam sljedećih neprijatnih realnosti.

1. Emocionalno bolna iskustva

Bilo da je riječ o raskidu veze ili gubitku posla, emocionalni šok može izazvati odgovor organizma kroz povlačenje i san. Postoji snažna povezanost između depresije i pretjeranog spavanja, istraživanja pokazuju da značajan procenat osoba sa depresivnim simptomima provodi višak vremena u krevetu kako bi se izborio sa emocionalnim teretom.

2. Stres i sindrom sagorijevanja (hronični zamor)

Konstantan stres i iscrpljenost na poslu ili u privatnom životu dovode do hroničnog zamora. Pod visokim nivoom stresa, organizam teže ulazi u duboke (REM) faze sna, zbog čega se osoba osjeća pospano tokom cijelog dana i provodi dodatne sate u krevetu pokušavajući da nadoknadi kvalitet odmora.

3. Nesigurnost i loša slika o sebi

Nisko samopoštovanje direktno utiče na obrazac spavanja. Osjećaj da nisu „dovoljno dobri” često navodi ljude da potraže sigurnost u krevetu, daleko od društvenih interakcija i potencijalnog osuđivanja sredine.

4. Neobrađena tuga i gubitak

Gubitak bliske osobe ili dramatična životna promjena iz korijena mijenjaju svakodnevicu. Za mnoge pojedince, emocionalni bol djeluje toliko iscrpljujuće da tijelo odgovara dugim periodima spavanja kako bi ublažilo intenzitet tuge.

5. Osjećaj usamljenosti

Socijalna izolacija i teškoće u povezivanju sa drugima izazivaju zamor i depresivno raspoloženje. Izbjegavanje socijalnih kontakata kroz san postaje mehanizam zaštite od osjećaja odbačenosti.

6. Osjećaj krivice

Kada se suočavaju sa sopstvenim greškama ili strahom da su iznevjerili druge, ljudi često žele da pobjegnu od sopstvenih misli. Spavanje nudi trenutni zaklon od suočavanja sa posljedicama sopstvenih postupaka.

7. Hronični bol i zdravstveni problemi

Brojna zdravstvena stanja, poput poremećaja štitne žlijezde (hipotireoidizam) ili neuroloških oboljenja, izazivaju fizičku iscrpljenost. Pored toga, kod osoba koje pate od hroničnih bolova, vrijeme provedeno u spavanju često predstavlja jedine trenutke olakšanja, piše YourTango.

8. Konstantno razočaranje

Ako se osoba kontinuirano suočava sa neuspjesima na poslu, u školi ili porodici, vremenom gubi motivaciju. Hronično razočaranje vodi ka psihološkom gašenju, gdje dug san postaje najlakši način da se prekine niz negativnih misli.

Izvor: nezavisne.com

Možda vam je nekada toliko nedostajala osoba da ste se vraćali starim fotografijama samo da biste na trenutak ponovno bili blizu nje ili ste nekoga tek upoznali, a već ste poželjeli znati sve o njemu. Što voli, čega se boji, što ga nasmijava i kakav je kada ga nitko ne gleda.

5 riječi koje opisuju osjećaje i emocije

Postoje osjećaji koje svi poznajemo, ali ih je nevjerojatno teško objasniti. Znamo što osjećamo, samo ne znamo kako to reći. Upravo je zato zanimljivo otkriti da za neke od tih naizgled neobjašnjivih emocija ipak postoje riječi. Riječi koje su toliko precizne da se u njima ponekad prepoznamo bolje nego što smo očekivali.

Od snažne zaokupljenosti osobom koja nam se uvukla u misli, preko želje da manje brinemo o stvarima koje ne možemo kontrolirati, pa sve do one posebne vrste čežnje za nekim ili nečim što više nije tu… Donosimo pet riječi za osjećaje koje ste možda već doživjeli, samo ih nikada niste znali nazvati pravim imenom.

Limerence – kada vam jedna osoba zauzme više prostora u mislima nego što ste planirali

Znate onaj trenutak kada se netko jednostavno počne pojavljivati u vašim mislima malo češće nego što biste željeli priznati? Jedna poruka može promijeniti raspoloženje cijelog dana, slučajan susret analizirate nekoliko sati, a od jednog pogleda uspijete napraviti čitavu malu priču u glavi. Ne mora čak ni biti riječ o ljubavi u klasičnom smislu. Limerence opisuje snažnu zaokupljenost drugom osobom, često praćenu idealiziranjem, iščekivanjem i neprestanim razmišljanjem o tome što ona misli ili osjeća.

Posebno je zanimljiv upravo taj osjećaj da vam je netko počeo zauzimati prostor koji mu možda niste namjeravali dati. Zato ponekad uhvatimo sami sebe kako provjeravamo mobitel bez razloga, vraćamo razgovor u glavi ili tražimo značenje u sitnicama. Kao da je naš um odlučio nastaviti priču i onda kada je razgovor odavno završio. Možda je najljepša, ali i najzbunjujuća stvar kod limerencea to što nas podsjeća koliko malo ponekad možemo kontrolirati vlastitu pažnju.

Andronitis – želja da nekoga upoznamo odmah, iako se ljudi otkrivaju polako

Postoje ljudi koje upoznamo i odmah poželimo znati sve o njima. Što ih nasmijava? Čega se boje? Koja im je najdraža pjesma? Kakvi su kada su umorni, zaljubljeni, tužni ili potpuno opušteni? Želimo preskočiti sve one male korake upoznavanja i nekako odmah doći do verzije osobe koju inače upoznajemo mjesecima ili godinama.

Andronitis opisuje upravo tu nestrpljivost. Želju da nekoga upoznamo brzo i duboko, iako nam stvarnost ne dopušta da preskočimo vrijeme potrebno da se osoba polako otkrije. Jer ljude zapravo upoznajemo u detaljima. U načinu na koji naručuju kavu. U tome kako reagiraju kada nešto ne ide prema planu. U pričama koje pričaju uvijek iznova. U malim stvarima koje primijetimo tek nakon nekog vremena.

Liberosis – želja da vam je jednostavno malo manje stalo

Ponekad ne želimo još jedan savjet kako da budemo produktivniji, smireniji ili organiziraniji. Ponekad samo želimo manje brinuti. Liberosis opisuje želju da nam je malo manje stalo do ishoda, tuđih mišljenja i svega onoga što pokušavamo držati pod kontrolom. Ne zato što smo postali ravnodušni, nego zato što smo umorni od stalnog razmišljanja o tome što će se dogoditi. Što ako sam ovo rekao/la pogrešno? Što ako se predomisli? Što ako ne ispadne onako kako sam zamislio/la?

Koliko god pokušavali unaprijed predvidjeti sve moguće scenarije, neke stvari jednostavno nisu u našim rukama. Liberosis zato zvuči gotovo kao mala unutarnja želja za slobodom. Da pustimo stvari da se dogode bez potrebe da svaki njihov ishod unaprijed analiziramo. Možda ne možemo prestati brinuti preko noći, ali ponekad je dovoljno podsjetiti se da ne moramo imati odgovor na baš sve.

Déjà vécu – osjećaj da ste ovaj trenutak već jednom živjeli

Svi znamo za déjà vu. Onaj kratki, pomalo neobični osjećaj da smo određenu situaciju već doživjeli. Déjà vécu ide korak dalje. Riječ je o intenzivnijem osjećaju da ste upravo ovaj trenutak već proživjeli. Ne samo da vam je poznat, nego kao da se događa gotovo identično, sve do najmanjih detalja. Poznat razgovor. Isti osjećaj. Ista atmosfera. Možda čak i osjećaj da već znate što će se dogoditi sljedeće. Takvi trenuci mogu djelovati gotovo filmski. Na nekoliko sekundi stvarnost postane pomalo nestvarna, kao da se granica između sadašnjeg trenutka i sjećanja nakratko izgubila. Zato su ovakvi osjećaji toliko fascinantni. Naš um neprestano povezuje sadašnjost s onime što smo već doživjeli, a ponekad ta veza postane toliko snažna da imamo osjećaj da ne živimo trenutak prvi put.

Saudade – kada vam netko toliko nedostaje da uspomena gotovo postane stvarna

Postoje nedostajanja koja nisu samo odsutnost. To je saudade. Riječ portugalskog podrijetla opisuje duboku, pomalo gorko-slatku čežnju za nekim ili nečim što je odsutno – osobom, mjestom, vremenom ili dijelom života koji se više ne može vratiti na isti način. To je ona vrsta nostalgije u kojoj uspomena gotovo postaje fizički opipljiva. Čujete pjesmu i na trenutak ste ponovno tamo. Osjetite poznati miris i vratite se u jedno ljeto iz djetinjstva. Sjetite se osobe s kojom više ne možete razgovarati i čini vam se kao da je dovoljno blizu da biste je mogli dotaknuti.

Saudade je istovremeno lijepa i bolna upravo zato što u sebi nosi obje emocije. Nedostaje nam ono čega nema, ali sama uspomena pokazuje koliko nam je nešto značilo. Možda zato neke uspomene nikada zapravo ne nestanu. Samo promijene mjesto koje zauzimaju u nama.

Izvor: journal.hr

Psi odavno važe za životinje koje izuzetno dobro čitaju ljude. Prepoznaju kada ih vlasnik poziva veselim glasom, kada je neko ljut, ali i kada je čovjek tužan. Sada su naučnici pomoću snimanja mozga pokazali šta se zapravo događa u mozgu psa kada gleda ljudsko lice.

Istraživanje naučnika sa Univerziteta u Beču objavljeno je u časopisu iScience, a pokazalo je da psi ne razlikuju ljudske izraze lica samo na osnovu podjele na “pozitivne” i “negativne” emocije. Njihov mozak različito reaguje i na strah, ljutnju i tugu.

U prvom dijelu istraživanja naučnici su pomoću magnetne rezonance pratili moždanu aktivnost osam pasa dok su im pokazivali fotografije nepoznatih ljudi s neutralnim ili sretnim izrazom lica. Sretna lica aktivirala su temporalni korteks, područje mozga povezano s višim kognitivnim funkcijama, a aktivnost se širila i prema nucleus caudatusu, dijelu mozga koji ima važnu ulogu u sistemu nagrađivanja. Upravo je ta aktivnost posebno zanimljiva istraživačima.

“Aktivnost u nucleus caudatusu sugerira da sretna ljudska lica za pse mogu imati emocionalno značenje”, objašnjava Laura Cuaya sa Univerziteta u Beču, vodeća autorica istraživanja.

Naučnici su potom proširili istraživanje. Dvanaest pasa gledalo je fotografije ljudi koji izražavaju sreću, ljutnju, strah i tugu, dok su istraživači pratili njihovu moždanu aktivnost.

Koristeći metode mašinskog učenja, analizirali su obrasce aktivnosti u mozgu pasa. Rezultati su pokazali da su određene moždane regije posebno reagovale na sretna lica, dok je analiza aktivnosti cijelog mozga otkrila različite obrasce za pojedine negativne emocije.

Drugim riječima, mozak pasa nije samo razlikovao “dobro” od “lošeg”. Pokazao je obrasce koji omogućavaju razlikovanje straha od ljutnje i tuge.

To je, prema istraživačima, prvi dokaz ove vrste da psi mogu razlikovati različite negativne emocije na ljudskom licu.

 – Ljudi su veoma dobri u uočavanju sitnih detalja na licu, a psi su također veoma dobri u tome – kaže Raúl Hernández-Pérez, prvi autor istraživanja.

Za naučnike je upravo to posebno zanimljivo jer su ljudi i psi prošli kroz potpuno različite evolucijske puteve. Ipak, tokom hiljada godina pripitomljavanja psi su razvili izuzetne društvene sposobnosti koje im omogućavaju da razumiju ljude i sarađuju s njima.Istraživanje ipak ne znači da psi emocije doživljavaju na isti način kao ljudi.

Osim toga, u eksperimentu su učestvovali kućni psi iz porodičnog okruženja, pa se rezultati ne mogu automatski primijeniti na pse koji žive na ulici ili u drugačijim društvenim uslovima. A u stvarnom životu pas ne posmatra samo ljudsko lice.

Kada procjenjuje šta čovjek osjeća, istovremeno prati govor tijela, ton glasa i druge zvukove, a koristi i čulo mirisa. Upravo zbog toga naučnici sada žele istražiti kako pseći mozak kombinuje sve te informacije.

Tim sa Univerziteta u Beču u narednim istraživanjima želi detaljnije ispitati kako psi kombinuju različite emocionalne signale kako bi razumjeli ljude iz svog okruženja.

Planiraju i direktno porediti način na koji ljudski i pseći mozak obrađuju iste emocionalne informacije.

– Želim da ljudi pse vide kao emocionalna bića – poručuje Cuaya. Prema njenim riječima, psi su se zajedno s ljudima razvijali tako da mogu razumjeti našu mimiku i sarađivati s nama, a bolje razumijevanje tog procesa moglo bi promijeniti način na koji s njima komuniciramo i brinemo o njima, saopćeno je iz Ureda Grada Beča u Sarajevu.

Izvor: 6yka.com

– Šta mu je, pitam mamu.

– Ah, moja Dudo, šta mu nije? – reče mama i uzdahnu.

– Je l’ bolestan? Da nije čir opet?

– Nije proš’o tehnički. – reče mama i pokaza mi prstom da ćutim.

– Nemoj da zna da sam ti rekla. Iš’o juče da registruje kola, vratili ga. Kažu – star je.

– On, star?

– Ne on, auto. Posle otiš’o da produži vozačku, pa i tu ga odbiše – vele, ne čuje.

– Pa čuje li?

– Šta da ti kažem, Dudo draga, nešto čuje, nešto ne čuje… kako kad. – reče mama i raširi ruke.

– Eno ga, od jutros čita neke Službene listove, hoće da piše žalbe, tužbe… ne pitaj. Znaš svog oca kad se zajoguni.

Roditelji dečaka B. nisu smatrali da je bilo koja ocena problem. Znao je to i B., ali je primetio nepravdu i to ga je bolelo

Jedna od NAJVEĆIH srpskih sramota: Kako smo zaboravili i propadanju prepustili kuće skoro svih velikih pesnika i umetnika (1. deo)

Uđoh u dnevnu. Tata je sedeo u beloj atlet majici i plavom donjem delu trenerke koja je, ako se dobro sećam, kupljena u Lorisu, u Sarajevu, još za vreme Olimpijade.

– Kako si, tata? – upitah malo glasnije. On podiže pogled.

– Znači, već je stigla sve da ti ispriča? Tvoja majka bi na lakat progovorila… – reče i zadubi se nanovo u svoje hartije.

– Nema veze, tata… nego, šta radiš to?

On nastavi da prebira po papirima ne dižući pogled. Stvarno ne čuje, pomislih.

– Šta radiš to, tata? – upitah glasnije.

– Čitam, vidiš valjda. I šta se dereš, nisam gluv.

– Šta čitaš?

– Čitam da nađem rupu u zakonu pa da se žalim. Svaki zakon ima rupu. I žaliću se, da znaš. Ima da ih teram do Strazbura!

– Gubiš vreme, tata.

– Neka. Vremena barem imam na pretek. – reče tata i nastavi da čita.

– Nemaš vremena, tata. – rekoh tiho, najtiše.

– Šta si rekla?

– Ništa. Samo ti čitaj.

Moj tata je star, pomislih. Moj tata ima bore i dve duboke brazde koje mu se slivaju niz obraze. Zalisci su mu odavno sedi, a kosa proređena. Oči nekako vodnjikave, vrat smežuran. Dlake na prsima bele. Ništa nije ostalo od one ljudeskare od dva nula pet. Njegove ruke, ruke koje su nekada nosile decu, ćumur, džakove s krompirom, veš mašine, ruke koje su nas bezbroj puta selile iz jednog u drugi stan, ruke na kojima je baka toliko puta odnošena niz stepenice, do kola pa u hitnu – te ruke sada drhte dok podvlači bitne stvari u Službenom glasniku.

Vreme prolazi i nonšalantno prelazi preko svega. Preko mog oca, njegovog crvenog auta, ove zgrade u kojoj živi već više od trideset godina. Vreme ostavlja svoje tragove na licima, telima, na izbledeloj karoseriji stojadina, ćelavim zimskim gumama, fasadi… Uvlači se kao lopov u stare fotografije, u zidove koji se polako rune, tepihe koji blede, krade nam svaki tren nepovratno. Vreme zlobno maše svojom zastavom i otima dan po dan, od života, od njih, od nas. A ja ne dam da moj tata ostari. Ikada.

Jer, moj tata se ne da. Moj tata je jak. Moj tata i danas tvrdoglavo odbija da ide liftom. On šeta po pet kilometara dnevno, ide na pecanje nedeljom, ne priznaje dokono naklapanje s vršnjacima u parku, prezire šah. Moj tata još uvek ume da potrči za loptom, nauči klince iz kraja poneku fintu. Moj tata i dalje sam kreči kuću. I trese tepihe na onom jedinom preostalom gelenderu iza zgrade. Moj tata je snažan. Ide na plac, kosi, krči korov, penje se na krov, popravlja oluke. Komšije ga i dalje zovu kad im se zapuše odvodi. Moj tata i dalje vredi. Njegov stojadin i dalje vredi. Obojica su pravljeni da traju. Dugo, dugo. I zato me ne zanima šta kaže tehnički ili tamo neka šmizla iz medicine rada.

Volim te. – šapućem jedva čujno.

Volim i ja tebe, travčice. – kaže i nastavlja da prebira po hartiji.

Tekst: Daniela Bakić/Zelena učionica

Mnogi ljudi opisuju gotovo identičan obrazac u svojim ljubavnim odnosima. Veze na početku deluju obećavajuće, pune uzbuđenja i ideje da bi “ovaj put moglo biti drugačije”, ali se vremenom ispostavi da se ponavljaju isti problemi. Iako partner na početku često deluje kao idealan izbor, kasnije dolazi do razočaranja i pitanja šta se zapravo promenilo.

Tipične rečenice koje se tada javljaju zvuče poznato: da je sve krenulo sjajno, da nisu prepoznati znakovi upozorenja ili da je postojalo obećanje promene koje nikada nije ispunjeno.

Zaljubljivanje u budućnost umesto u sadašnjost

Mozak je prirodno sklon da snažno reaguje na iščekivanje, često čak i više nego na samu nagradu. Dopamin, neurotransmiter povezan sa motivacijom i zadovoljstvom, posebno se aktivira u fazi očekivanja, zbog čega zamišljene situacije mogu delovati emotivno jače od realnih iskustava.

U ljubavi to znači da ideja o tome kakav bi neko mogao da bude često izaziva jače emocije nego realno ponašanje te osobe. Fantazija o budućnosti postaje izvor uzbuđenja, pa se partner doživljava kroz prizmu potencijala, a ne kroz dosledne postupke u sadašnjosti.

Dodatno, psihološka istraživanja pokazuju da povremene nagrade u odnosu, momenti kada partner pokaže željeno ponašanje, mogu jačati vezanost više nego stabilno i predvidivo ponašanje. Upravo ta nepredvidivost održava nadu i otežava distanciranje, čak i kada odnos nije ispunjavajući.

Rani obrasci privrženosti i emocionalna nesigurnost

Način na koji su ljudi naučili da doživljavaju bliskost u detinjstvu ima snažan uticaj na kasnije veze. Osobe sa anksioznim stilom vezivanja često su posebno osetljive na signale bliskosti, čak i kada oni nisu stabilni ili dosledni.

U takvim odnosima, svaka naznaka pažnje može da se doživi kao potvrda da će se stvari popraviti, što održava nadu i vezanost. Umesto sigurnosti, veza postaje prostor stalnog iščekivanja i emocionalnog ulaganja u potencijalnu promenu partnera.

S druge strane, osobe sa izbegavajućim stilom vezivanja mogu dodatno pojačati ovaj obrazac. Njihovo povremeno otvaranje i zatvaranje emotivne distance stvara kontrast koji partnera još jače vezuje za ideju da se prava bliskost tek treba ostvariti.

Kognitivne zablude

Nekoliko psiholoških mehanizama doprinosi tome da ljudi ostaju vezani za ideju o partnerovom potencijalu. Jedan od njih je takozvana zabluda utopljenog troška. To je sklonost da se nastavi ulaganje u odnos samo zato što je već u njega uloženo mnogo vremena i emocija.

Drugi važan faktor je optimistička pristrasnost, odnosno tendencija da se precenjuje verovatnoća pozitivne promene. Ljudi tada veruju da je napredak na pomolu, iako realni dokazi često ne potvrđuju takav ishod.

Treći mehanizam je pristrasnost potvrđivanja, gde osoba selektivno primećuje trenutke koji potvrđuju njenu nadu, dok ignoriše ili umanjuje one koji ukazuju na suprotno. Na taj način, potencijal počinje da deluje kao činjenica, a ne kao pretpostavka.

Kada emocionalni napor zamenjuje ljubav

U mnogim vezama osoba preuzima nesrazmernu odgovornost za njihovo funkcionisanje. To uključuje emocionalno smirivanje konflikata, održavanje bliskosti i stalno ulaganje truda kako bi odnos uspeo.

Vremenom, sopstveni napor počinje da se doživljava kao dokaz ljubavi. Što se više ulaže energije, to veza subjektivno deluje važnije, čak i kada realni kvalitet odnosa ne prati taj intenzitet ulaganja.

Takav obrazac može dovesti do toga da se ljubav izjednači sa strpljenjem, izdržljivošću i emocionalnim radom. U tom procesu, granica između posvećenosti i samoponištavanja postaje nejasna, a odnos se održava više kroz trud jedne strane nego kroz uzajamnu povezanost.

Ponašanje je važnije od potencijala

Iako se ljudi često oslanjaju na reči, obećanja i namere, istraživanja u oblasti partnerskih odnosa pokazuju da je dosledno ponašanje najpouzdaniji pokazatelj stabilne veze. Emocionalna dostupnost, odgovornost i doslednost u postupcima mnogo bolje predviđaju kvalitet odnosa nego sama očekivanja.

Promena partnera jeste moguća, ali samo kada je stvarna, kontinuirana i potkrepljena delima kroz vreme. Bez toga, nada u promenu često postaje način da se izbegne suočavanje sa realnošću nezadovoljavajućeg odnosa.

Na kraju, najteži deo nije prepoznavanje problema, već odustajanje od ideje o potencijalu koji daje smisao vezi. Za mnoge ljude, upravo ta nada postaje razlog zbog kog ostaju, čak i kada im odnos dugoročno ne donosi emocionalno ispunjenje.

Superžena

„Ja-poruke“ daju mogućnost deci da bliže upoznaju nas, roditelje. Često se krijemo od dece oklopom „autoriteta“, koji se trudimo da održimo po svaku cenu. Nosimo masku „vaspitača“ i bojimo se da je čak za trenutak podignemo. Ponekad se deca šokiraju, kada saznaju da mama i tata mogu nešto da osećaju. To ostavlja neizbrisiv utisak. Najvažnije je da ovakve poruke približavaju odraslog detetu, čine ga ljudskijim.

Nedavno sam čula telefonski razgovor majke i desetogodišnjeg sina. Majka (pedagog po profesiji) mu je pričala o tome, kako je njen težak čas prošao uspešno. „Ti znaš – pričala je ona – koliko sam se jutros brinula. Ali sve se dobro završilo i ja sam veoma srećna. I ti si srećan? Hvala ti!“ Bilo je prijatno posmatrati takvu emocionalnu bliskost između majke i sina.

Kada smo mi otvoreni i iskreni u iskazivanju svojih osećanja i deca postaju iskrenija u iskazivanju sopstvenih. Deca počinju da osećaju: odrasli im se poveravaju, pa i oni takođe mogu da se povere.

Preneću pismo jedne mame, koja pita da li je pravilno postupila.

„Muž i ja smo se rastali kada je sin imao šest godina. Sada ima jedanaest i počeo je svesno, ali više za sebe, da tuguje za ocem. Jednom mu je izletelo: „Išao bih sa tatom u bioskop, a s tobom ne želim.“ Jedanput, kada mi je sin direktno rekao da je tužan i nezadovoljan, odgovorila sam mu: „Da sine, tužan si. A najverovatnije si tužan što nemamo tatu. I ja sam isto potištena. Kada bi ti imao tatu, a ja muža, život bi nam bio interesantniji.“ Iz sina kao da se provalilo: naslonio se na moje rame i počeo tiho, gorko da plače i ja sam krišom počela takođe da plačem. Oboma nam je laknulo. Posle sam dugo razmišljala o tom danu i negde u dubini duše znam da sam učinila ispravno. Zar ne?“

Majka je intuitivno pronašla prave reči, rekla je dečaku o njegovoj muci (aktivno slušanje), a takođe ispričala o svojoj (Ja-poruka“). I to, što su oboje osetili olakšanje, što su se majka i sin približili, najbolji je dokaz efikasnosti ovih metoda. To se tiče i Ja-poruka“.

Od kada sam počeo da koristim „Ja-poruke“ – piše otac šestogodišnje devojčice, ćerka je skoro sasvim izbacila molbe tipa „Daj mi!“, „Igraj se sa mnom!“. Češće govori: „Ja bih želela“, „Ja ne mogu da dočekam“. Na takav način roditelji mnogo lakše počinju da se upoznaju sa osećanjima i potrebama deteta.

Detinjarije/Odlomak iz knjige Kako da se sporazumete sa detetom, Julija Borisovna Gipenrejter

Emocije su prema mišljenju stručnjaka prvi oblik komunikacije između djeteta i okoline. Već od rođenja dijete putem emocija gradi odnos s roditeljima, a rana emocionalna razmjena je ključna za kasniji socijalni i kognitivni razvoj. Shodno tome, emocije nisu dodatak razvoju, već su one njegova osnova.

Osim toga, stručnjaci navode da djeca kroz interakciju s odraslima uče kako regulisati emocije i ponašanje. Kvalitet komunikacije u porodici direktno utiče na emocionalne vještine djeteta. Djeca koja uče prepoznati i izraziti emocije lakše razvijaju empatiju, socijalne vještine i sposobnost rješavanja konflikata.

Razgovor o emocijama ne znači samo pitati dijete kako se osjeća, već je riječ o kontinuiranom procesu u kojem odrasli aktivno pomažu djetetu da razumije unutrašnji svijet. Osim toga, bitno je imenovati emocije. Kada odrasli jasno izraze osjećaje poput tuge, ljutnje ili straha, djeca ih lakše prepoznaju i povezuju sa svojim iskustvom. Imenovanje emocija smatra se prvim korakom u razvoju emocionalne inteligencije.

Rečenice poput “nije to ništa” ili “nemoj biti tužan” mogu dovesti do potiskivanja osjećaja koji se kasnije mogu manifestovati kroz problematično ponašanje ili anksioznost. Djetetu je potrebna potvrda da su njegovi osjećaji stvarni i prihvatljivi, bez obzira na njihovu prirodu.

Otvorena komunikacija temelji se i na slušanju bez osuđivanja. Kada dijete govori o svojim osjećajima, ključno je pokazati interes i razumijevanje bez kritike. Takav pristup stvara osjećaj sigurnosti i potiče dijete da ubuduće dijeli svoje misli i emocije.

Djeca ne uče o emocijama samo kroz razgovor, već i kroz promatranje. Odrasli koji otvoreno i na zdrav način izražavaju svoje emocije pružaju djetetu konkretan model ponašanja. Upravo zbog toga stručnjaci naglašavaju da su roditeljska dostupnost, empatija i način reagovanja na djetetove osjećaje ključni za razvoj emocionalne inteligencije. Shodno tome, nije dovoljno govoriti o emocijama, već je potrebno živjeti ih pred djetetom na konstruktivan način.

Najbolji razgovori o emocijama često se ne dešavaju u formalnim trenucima, već spontano tokom igre, čitanja ili svakodnevnih situacija. Razgovor o emocijama likova iz priče ili situacijama iz vrtića i škole, pomaže djetetu da poveže emocije s konkretnim iskustvima.

Razvoj empatije može se potaknuti pitanjima poput: “Kako misliš da se druga osoba osjećala”. Ovakva pitanja usmjeravaju dijete prema razumijevanju tuđih osjećaja što je bitan dio socijalnog razvoja.

Razgovor o emocijama mora biti prilagođen dobi i razvoju djeteta. Mlađa djeca razumiju jednostavne pojmove i trebaju konkretne primjere, dok starija djeca mogu učestvovati u složenijim razgovorima o uzrocima i posljedicama emocija.

Neprilagođena komunikacija može dovesti do nerazumijevanja ili frustracije, pa je ključno pratiti djetetove sposobnosti i potrebe. Razgovor s djecom o emocijama nije jednokratan zadatak, već dugotrajan proces koji zahtijeva strpljenje, dosljednost i autentičnost. Djeca kroz takvu komunikaciju ne uče samo kako se osjećati, već i kako razumjeti sebe i druge.

Izvor:  Klix

Šta ako taj strah, rođen iz empatije, nije lanac, već prilika da ojačamo sebe? Ovaj članak nije o ignorisanju tih emocija, već o jednostavnim koracima koji ih smiruju. Hajde da razmislimo zajedno: šta ako danas odabereš jedan mali korak i vidiš kako težina postaje podnošljivija?

 Šta kažu oni koji razumiju s naučne strane te emocije?

Gabor Maté, doktor i pisac, objašnjava da anksioznost i strah često dolaze iz rana koje nismo izliječili, a iscjeljuju se saosjećanjem prema sebi. Empatija prema vijestima, iako budi stare strahove, zapravo uči kako da budemo otporniji.

Brené Brown, istraživačica ranjivosti, piše da ranjivost zvuči kao istina i osjeća se kao hrabrost. Možda nije uvijek ugodna, ali nikad nije slabost. Kada nas empatija podsjeti na strah od gubitka, važno je da mu dozvolimo da postoji, bez sramote. To je prvi korak ka unutrašnjem miru.

Neuroznanstvenik Andrew Huberman sa Stanforda, objašnjava da negativne vijesti aktiviraju centar za strah u mozgu, ali da jednostavna tehnika poput uzdaha može smiriti tijelo za manje od minute.

Slično, Tara Brach u knjizi Radical Acceptance savjetuje da osjećaje prihvatimo i da pišemo o njima, jer tako gube snagu nad nama.

Ovi stručnjaci pokazuju put od empatije koja boli do emocija koje možemo nositi.

Pet jednostavnih koraka za smirenje

Konkretni savjeti su ključ tj. oni koji se mogu primijeniti odmah, da ublaže anksioznost i strah. Evo ih, inspirisanih stručnjacima:

Povežite se sa sobom i drugima. Maté i Brown podsjećaju da izolacija pojačava strah i prvo budite ljubazni prema sebi pa zovite nekoga i recite: “Ova vijest me baš pogodila. Kako si ti?” Dijeljenje olakšava teret.

Zabilježite i prihvatite. Kao što Brach predlaže, uzmite papir: napišite tri misli koje vas plaše u vijestima (izazvane empatijom), zatim tri male stvari za koje ste zahvalni danas. Ovo pretvara anksioznost u nešto što možete držati.

Dišite kroz emocije. Isprobajte Hubermanovu tehniku fiziološkog uzdaha: duboko udahnite kroz nos do punih pluća, dodajte mali dodatni udah pa polako izdahnite kroz usta. Ponovite 3-5 puta. Ovo smanjuje kortizol, hormon stresa.

Ograničite izloženost vijestima. Američki psihološki savez (APA) u smjernicama iz 2023. preporučuje samo 15-20 minuta dnevno za vijesti ili socijalne mreže, da ne ometaju san ili svakodnevni život. Postavite tajmer.

Krećite se naprijed. Šetnja od 10 minuta na svježem zraku, kako Huberman ističe, snižava stres i čisti um. Fokusirajte se na sadašnji trenutak.

Ovi koraci nisu čarolija, već navike koje grade otpornost. Počni sa jednim i primijeti kako strah slabi.

Negativne vijesti će buditi empatiju, a sa njom i naše strahove, ali način na koji ih nosimo određuje našu snagu. Šta ako taj proces postane učitelj: empatija nas povezuje, a smirene emocije nas jačaju?

Ako danas osjetite da možete, isprobajte samo jedan korak i to onaj koji vam se čini najlakšim. Budite strpljivi prema sebi ako treba vremena… promjena dolazi polako, ali dolazi.

Izvor: Bonjour.ba

Da li ste ikada osećali mbuki-mvuki – neodoljivu želju da „strgnete odeću sa sebe dok plešete”?

A možda malo kiliga – lepršavi, treperavi osećaj dok razgovarate s nekim ko vam se sviđa?

Šta je sa uitvaienom – koji otelotvoruje revitalizujuće efekte šetnje na vetru?

Ove reči, uzete iz bantua, tagaloga i holandskog, nemaju direktan engleski ekvivalent, ali predstavljaju veoma precizno emocionalno iskustvo zanemareno u drugim jezicima.

Tim Lomas sa Univerziteta Istočnog Londona želi da ih učini poznatijim.

Lomasov Projekat pozitivne leksikografije želi da dočara raznovrsne ukuse dobrih osećanja (od kojih su neka izričito gorko-slatka) iz čitavog sveta, u nadi da bismo mogli da počnemo da ih uvrštavamo u naše svakodnevne živote.

Engleski je već pozajmio mnoge emocije iz drugih jezika, na kraju krajeva, setite se samo „frisona” iz francuskog ili „šadenfrojde” iz nemačkog, ali mnogo ih je više koje se još nisu zapatile u rečniku.

Lomas je pronašao stotine ovih „neprevodivih” iskustava, a može se reći da se nalazi tek na početku.

Ako naučimo ove reči, nada se on, to bi nam omogućilo bogatije i suptilnije razumevanje nas samih.

„One nude veoma drugačiji pogled na svet.”

Lomas kaže da je prvi put bio inspirisan na ovu akciju kad je čuo predavanje o finskom konceptu sisua, koji je neka vrsta „izričite rešenosti uprkos neprijateljstvu”.

Prema osobama kojima je finski jezik maternji, engleske predstave o „srčanosti”, „istrajnosti” ili „otpornosti” nisu ni blizu opisa unutrašnje snage koju najbolje opisuje njihov specifičan izraz.

On je bio „neprevodiv” u smisli da nije postojao direktan ili lak ekvivalent utkan u engleski rečnik koji može da dočara to duboko značenje.

Zaintrigiran, počeo je da lovi nove primere, prosejavajući akademsku literaturu i pitajući svakog stranog poznanika za njegove vlastite primere.

Prvi rezultati ovog projekta bili su objavljeni u Časopisu pozitivne psihologije.

Mnogi od izraza su se odnosili na krajnje konkretna pozitivna osećanja, koja često zavise od veoma određenih okolnosti:

Desbundar (portugalski) – osloboditi se inhibicija dok se provodite

Tarab (arapski) – muzikom izazvano stanje ekstaze ili očaranosti

Šinrin-joku (japanski) – opuštanje dobijeno kupanjem u šumi, figurativnom ili bukvalnom

Gigil (tagalog) – neodoljiva želja da se štipne ili stisne nekoga zato što je voljen ili cenjen

Juan bei (kineski) – osećanje potpune i savršene ostvarenosti

Ikcuarpok (inuitski) – anticipacija koju neko oseća dok čeka nekoga, kad izlazi napolje svaki čas da vidi da li je taj neko stigao

Ali su zato druge reči predstavljale složenija i gorko-slatka iskustva, koja mogu da budu ključna za naš razvoj ili ukupan napredak:

Nacukaši (japanski) – nostalgična čežnja za prošlošću, uz radost zbog drage uspomene, ali i tugu jer je više nema

Vabi-sabi (japanski) – „mračna, pusta uzvišenost” usredsređena na prolaznost i nesavršenost lepote

Saudade (portugalski) – melanholična čežnja za nekom osobom, mestom ili stvari koja je daleko ili prostorno ili vremenski – nejasna, snena tuga za fenomenom koji možda čak ni ne postoji

Zenzuht (nemački) – „životne čežnje”, intenzivna žudnja za alternativnim stanjima ili doživljajima života, čak i ako su nedostižna.

Pored ovih emocija, Lomasova leksikografija zabeležila je lične karakteristike i ponašanja koja bi mogla dugoročno da odrede naše blagostanje i načine na koje imamo interakciju sa drugim ljudima.

Dadiri (australijski aboridžinski) izraz – duboki, duhovni čin reflektivnog i učtivog slušanja

Pihentađu (mađarski) – bukvalno znači „odmornog mozga”, a opisuje ljude kojima brzo radi mozak i mogu da smisle sofisticirane šale ili rešenja

Desenrascanko (portugalski) – umešno se ispetljati iz problematične situacije

Suha (Sanskrit) – iskrena, trajna sreća nevezana za okolnosti

Orenda (jezik Hurona) – moć ljudske volje da promeni svet uprkos moćnim silama kao što je sudbina

Možete pogledati još mnogo primera na njegovoj internet stranici, gde takođe možete da priložite i vlastitu reč.

Lomas spremno priznaje da su mnogi opisi koje je ponudio do sada samo aproksimacije pravog značenja dotičnih izraza.

„Čitav projekat je delo u nastanku i želim stalno da dorađujem definicije reči na spisku”, kaže on.

„Definitivno su mi dobrodošle povratne informacije ljudi u tom pogledu.”

U budućnosti, Lomas se nada da će drugi psiholozi možda početi da istražuju uzroke i posledice ovih iskustava, da bi poboljšali naše razumevanje emocija iza koncepata na engleskom koji su do sada dominirali istraživanjem.

Ali proučavanje ovih izraza neće biti samo od naučnog značaja; Lomas podozreva da bi pobliže upoznavanje sa tim rečima zapravo moglo da promeni način na koji doživljavamo sebe, skrenuvši našu pažnju na neuhvatljiva osećanja koja odavno ignorišemo.

„U našem toku svesti, tom naletu različitih senzacija i emocija, toliko toga treba obraditi da mnoga od njih prođu mimo nas”, kaže Lomas.

„Osećanja koja smo naučili da prepoznajemo i etiketiramo su ona koja primećujemo, ali ima ih mnogo više kojih možda nismo svesni.

„I zato mislim da ako dobijemo ove nove reči, one mogu da nam pomognu da artikulišemo čitave oblasti iskustava koja smo tek samo ovlaš primećivali.”

Kao dokaz, Lomas ukazuje na radove Lise Feldman Baret sa Severoistočnog univerziteta, koja je pokazala da naše sposobnosti da identifikujemo i etiketiramo naše emocije mogu da imaju dalekosežne posledice.

Njena istraživanja su bila inspirisana opservacijom da određeni ljudi koriste različite reči za emocije zamenljivo, dok su drugi izuzetno precizni u vlastitim opisima.

„Neki ljudi koriste reči kao što su anksiozan, uplašen, besan, zgađen da bi govorili o opštim afektivnim stanjima lošeg raspoloženja”, objašnjava ona.

„Za njih su oni sinonimi, dok su za druge ljude oni distinktivna osećanja sa distinktivnim delima povezanim sa njima.”

To se zove „emocionalnom granularnošću” i ona je obično meri tražeći od učesnika da ocene vlastita osećanja svakog dana u periodu od nekoliko nedelja, pre nego što izračuna varijacije i nijanse u okviru njihovih samih izveštaja: da li se isti stari izrazi uvek poklapaju, na primer.

Vabi-sabi je japanski izraz koji opisuje naše divljenje prolaznoj i nesavršenoj lepoti – kao što je neuhvatljiva blistavost trešnjinog cveta

Što je još važnije, otkrila je da ovo onda određuje koliko se dobro snalazimo u životu.

Ako bolje možete da odredite da li osećate očaj ili anksioznost, na primer, možda ćete moći bolje da odredite kako da zalečite ta osećanja: da li da razgovarate sa prijateljem ili pogledate neku komediju.

Ili sposobnost da identifikujete nadu posle razočaranja mogla bi da vam pomogne da potražite nova rešenja za vaš problem.

Na taj način, emocionalni vokabular je pomalo kao telefonski imenik, koji vam omogućava da primenite veći broj strategija za izlaženje na kraj sa problemima u životu.

I zaista, ljudi koji imaju više poena što se tiče emocionalne granularnosti, mogu lakše i brže da se oporave od stresa i manje su skloni da piju alkohol kao način oporavka od loših vesti.

To čak može da poboljša vaš uspeh u školi.

Mark Breket sa Univerziteta Jejl je otkrio da učenje desetogodišnje i jedanaestogodišnje dece bogatijem vokabularu unapređuje njihove ocene na kraju godine i promoviše bolje ponašanje u učionici.

„Što je granularnije naše iskustvo emocija, sposobniji smo da razlučimo vlastiti unutrašnji život”, kaže on.

I Breket i Baret se slažu da bi Lomasova „pozitivna leksikografija” mogla da bude dobar podsticaj započinjanju prepoznavanja suptilnijih kontura našeg emocionalnog pejzaža.

„Mislim da je to jako korisno – možete da se setite reči i koncepata sa kojima su povezani kao alatima za život”, kaže Baret.

One bi čak mogle da nas inspirišu da isprobamo neka nova iskustva ili da posmatramo stara u nekom novom svetlu.

To je pravac istraživanja koje bi Lomas voleo bolje da istraži u budućnosti.

U međuvremenu, Lomas se i dalje trudi da proširi leksikografiju, koja sve više raste i raste.

Od svih reči koje je pronašao do sada, Lomas kaže da je najčešće zatiče sebe kako razmišlja o japanskim konceptima kao što je vabi-sabi (ta „mračna, puta uzvišenost” koja obuhvata prolaznost i nesavršenost).

„Ona govori o ideji o pronalaženju lepote u fenomenima koji su zastareli i nesavršeni”, kaže on.

„Kad bismo svet posmatrali kroz tu prizmu, to bi mogao da bude drugačiji način doživljavanja života.”

Izvor: BBC

Dani kada ostaje ležati u krevetu pitajući se zašto bi uopšte morala da ustaje kada njena djeca nisu tu, zašto da skuva kafu kada nema od čega biti umorna. Ukoliko je i skuva može je popiti dok je još topla jer nema djece koju treba ohrabrivati da idu u toalet.

“To su dani kada su njih dvije u svom drugom domu, kod oca, žive drugi život u koji ja nisam uključena”, otvoreno priča Nicole.

Na kraju ipak odluči da ustane i izađe napolje, a da se ni ne pogleda u ogledalo. Duboko udiše i izdiše vazduh. Šeta i samoj sebi ponavlja da može nastaviti dalje, da ne mora žuriti i da je sasvim u redu da posuđe bude prljavo još sat vremena jer nema malih usta koje treba nahraniti, ručica koje treba držati, niti malih srca kojima treba maženje-barem ne sad. To je trenutak kada njeno odraslo srce treba oporavak, um treba vremena, a njenoj duši je potrebno da se kreće.

“Ti dani kada ne želim ni da ustanem iz kreveta su dani kada trebam najviše da se krećem. Trebam biti zahvalna za te dane i zato što više ne osjećam da sve radim sama. Tražila sam to vrijeme i prostor i sada se trebam navići i prigrliti sve to”, otvoreno priča Nicole i dodaje: “Naša razdvojenost mi je trebala da ne bih bila samohrana majka i da se ne bih osjećala toliko sama u roditeljstvu i životu. Nema druge opcije-oboje moramo ustajati usred noći, pjevati pjesmice i sjediti na podu. Oboje sada moramo biti prisutni.”

Nicole je tužna što pola sedmice mora biti razdvojena od djece, ali je i zahvalna na tome što njene djevojčice sada imaju oba roditelja koji učestvuju u njihovim životima. Nekad joj se čini da je nekih dana malo, a neki od njih joj se čine kao da im nema kraja. Voli ih i mrzi ih. Osjeća se užasno krivom kada voli te dane i jako sebičnom kada ih mrzi. Nicole vjeruje da će jednog dana pronaći balans, ali zasad se dobro nosi s tim što je toliko raskidana.

“Ponovo učim da osjećam svoje emocije i da ih dijelim. Biću uzor kakav želim biti svojim kćerkicama. To ću sada moći jer sam u potpunosti prisutna, pa makar to bilo i pola sedmice. Samu sebe podsjećam na to da iskoristim vrijeme koje imam, kada je kafa topla, na to da vodim računa o sebi, da dišem i da se dobro nosim sa pitanjima kako su moja djeca spavala zato što znam da imaju još jedan dom i još jedan dio svojih života sa ocem koji je takođe prisutan”, objašnjava Nicole i dodaje da se nada da će svi kojih se ovaj novi način života tiče prihvatiti cijelu situaciju kao nešto sasvim prirodno.

Nada se da će se njena djeca osjećati duplo više voljeno i bezbjedno. Nada se da će joj dani kojima vlada tišina postati barem malo lakši i podsjetiti je da ne mora svaki trenutak biti ispunjen bukom i kretanjem. Nada se da će joj prihvatanje tišine u kojoj sjedi pomoći da izliječi svoju dušu i stvori više prostora za provođenje vremena sa djecom kada su s njom.

Izvor: Scary Mommy