U novoj epizodi Oslobođene s integrativnom nutricionisticom Dženitom Mustafić govorimo o poremećajima u ishrani kao odrazu odnosa prema sebi, a ne samo prema hrani. Otvaramo teme uticaja hrane na raspoloženje i anksioznost, dijetne kulture i ciklusa restrikcije, prejedanja i krivice u koje žene često upadaju. Poseban fokus je na Hashimoto sindromu, mitovima o „idealnoj ishrani“ i tome kako izgleda zdrav, slobodan odnos prema hrani i tijelu bez straha i perfekcionizma.

Kako ističe Mustafić, san je jedan od ključnih stubova zdravlja, ravnopravan s ostalim principima lifestyle medicine. Ova medicina počiva na šest postulata zdravog života koji su međusobno povezani i jednako važni: ishrana, san, fizička aktivnost, izbjegavanje toksičnih supstanci, socijalni odnosi i duhovnost.

– Hrana nije iznad svega ostalog. Sve ide paralelno, naglašava Mustafić.

Kada govori o toksičnim supstancama, posebno se osvrće na alkohol, navodeći da je čak i ideja o jednoj čaši dnevno rezultat marketinškog trika, što su potvrdile i relevantne zdravstvene institucije. Posebno važnim smatra socijalni aspekt života. Ljudi su društvena bića, a izolacija često vodi ka dubljim problemima.

– Kada nemamo s kim podijeliti ono što nas muči, ostajemo sami sa svojim teretom, kaže ona.

Najopasnija rečenica je: “Meni ne treba niko, ja mogu sve sama”, ističe Mustafić. Prema njenim riječima, svakoj ženi je potrebna podrška, prostor da bude ranjiva i vrijeme za sebe bez osjećaja krivice.

Šesti postulat zdravog života je duhovnost, koja ne mora biti isključivo religijska. Riječ je o radu na sebi, osvještavanju vlastitih emocija, tišini, molitvi ili mindfulnessu.

– Važno je da se osamimo, oslušnemo sebe i svoje tijelo posmatramo kao hram jer drugo nemamo, zaključuje Mustafić.

Sa Mustafić smo razgovarali i o emocionalnom prejedanju i zašto hranu često ne prepoznajemo kao oblik zavisnosti. Kako navodi, u trenucima emocionalne boli, poput prekida veze, stresa ili gubitka, neki posežu za alkoholom, neki za drugim supstancama, dok mnogi, posebno žene, posežu za hranom.

– Hrana može biti droga i o tome se vrlo rijetko govori javno, ističe Mustafić, dodajući da je emocionalno prejedanje dijagnoza i oblik zavisnosti, jednako ozbiljan kao nikotinska ili alkoholna zavisnost.

Iako hrana može biti lijek, podsjeća na Hipokratovu misao da ona u isto vrijeme može biti i otrov. Presudna je količina, a ne sama namirnica. Prema njenim riječima, problem ne nastaje u povremenom traženju utjehe u hrani, već u obrascu koji se ponavlja.

– Ako se osoba nakon teškog trenutka kratko utješi hranom i nastavi dalje, to nije poremećaj. Problem nastaje kada postoji stalni ciklus emocionalnih padova i kompenzacije hrane. U takvim slučajevima, iza odnosa prema hrani stoji dublja psihološka pozadina. Emocionalno ​prejedanje, kaže Mustafić, i dodaje da je često znak unutrašnje nestabilnosti i nerazriješenih emocionalnih potreba koje se ne adresiraju na zdrav način.

Poremećaji u ishrani predstavljaju složene psihološke obrasce koji daleko nadilaze samu hranu i tjelesnu težinu. Anoreksija se najčešće manifestuje kroz intenzivan strah od debljanja, odbijanje hrane i iskrivljenu percepciju vlastitog tijela, čak i u stanju ozbiljne ​pothranjenosti. Bulimiju karakteriše ciklus nekontrolisanog prejedanja praćen kompenzacijskim ponašanjima poput povraćanja, gladovanja ili pretjeranog vježbanja, pri čemu tjelesna težina često ostaje u granicama normale, što otežava rano prepoznavanje problema. Ortoreksija, s druge strane, uključuje opsesivnu potrebu za “zdravom” ili “čistom” ishranom, uz izražen strah od namirnica koje se doživljavaju kao štetne, što često vodi ka izbacivanju cijelih grupa hrane.

Zajedničko svim poremećajima u ishrani jeste snažna psihološka komponenta i potreba za kontrolom, sigurnošću i prihvatanjem. Oporavak ne podrazumijeva samo promjenu prehrambenih navika, već i dubinski rad na odnosu prema tijelu, emocijama i vlastitoj vrijednosti.

Izvor: Oslobođenje