„Reci.“

„U zadnje vrijeme si mi jako ozbiljna, puno manje se smiješ.“

„Stvarno?“

„Da, uozbiljila si se. Kao da si odjednom odrasla.“

„Možda i jesam. Dobro si to primijetila.“

I kad jede, i kad šeće, i kad radi, misli, a kad spava, sanja. I kroz osmijeh, misli. I kroz totalno nepovezanu priču, misli.

Misli mora birati jer ne može se baš svugdje ni mrgoditi, a niti plakati. Pogleda si sve nove bore pa krene i namještati osmijeh, ali ne ide uvijek.

Bljesnu pak nekad i trenuci onog djeteta što je ostalo u njoj pa se od srca nasmije i baš bude sretna. I trudi se odagnati tugu. Zacijeljuje polako, ali svjesno.

Rekla je jedna psihologinja na webinaru prošle godine kako je jedan od 10 najtraženijih pojmova unesenih u google tražilicu bio: Kako manje misliti?

„Zamisli!“

Čim je to čula, pomislila je s olakšanjem:“Dobro je, nisam sama! Satrale me, brate, te misli.“

I koliko god joj bilo teško kad sebe okrivljava za neke stvari, posebno kad se sjeti koliko si je puta suludo dozvolila jače emocije od razuma, na kraju opet pomisli:“Ej, ženo, čovjek si, imaš i savjest, i sram, i srce i griješiš, i žao ti je kad pogriješiš. A i bolje je biti malo “lud” nego malo pametan.“

Pa bude blaža prema sebi. Nije znala, a vjerovala je. Bio joj je sve. Prijatelj prije svega.

A on? Kako li je njemu? Kako li je u glavi koja je prisiljena smišljati laži i spletke? Kako je osobi kojoj je glavni životni pokretač strah? Da, strah, baš strah, jer sebe u ogledalu ne smije vidjeti. Smije on vidjeti i bradu i oči i usne i visoko čelo, ali unutra ne.

Ako to vidi, vidjet će istinu, a iza nje je sram u tolikoj mjeri da bi ga rijetko koje srce izdržalo. I zato mu je strah pokretač. Jer mora sakrivati i zatrpavati. Jer se boji, a bez hrabrosti si Nitko. Bez ljudskosti još i manje.

I onda traži nove slike nje u trenucima kad je sretna, pa čita riječi koje ona piše, jer pisati mora, jer mora izaći sve, a ona piše i o njemu u njezinom životu, al’ pod drugim imenima, pa kad mu strah proradi, iako je on za nju sad samo lik iz knjige i opomena za života, krene s istim nebulozama:

„Dobro jutro. Oprosti ako te gnjavim, ali moram ti napisati još samo ovo. Sad tek vidim zašto si sve ovo isplanirala. Da možeš biti slobodna i raditi što hoćeš. Nisi ti htjela pravu vezu, nisi ti htjela mene. Našla si boljeg. I samo da znaš, nitko te nikad nije volio kao ja, nikad te nisam prevario i bio sam samo tvoj. Ali eto, nisi htjela.“

Kaže lik koji ju varao na dva polja, koji je nikad nije volio i čije su ženske suputnice potvrdile neljubav njoj ili riječima ili šutnjom, lik koji je možda i smislio pitanje: „Hoćeš li vjerovati meni ili svojim očima?“. Kaže lik koji joj nikad u biti nije rekao ništa, a rekao je sve pa je zauvijek prestala čitati.

A prošla je godina dana, i za svaku boru zna kako je i neka nastala.

„Što bi ti da ti je ponovo 28, ali pamet od 40?“, pitao je netko.

Uz gromoglasan smijeh prijateljica je odgovorila:“Ma biži, šta ti je, hahahaha, bojali bi me se ljudi, bižali bi od mene.“

I tako i jest jer svaka godina nosi svoje.

Nekome igru, nekome borbu, nekome oboje, nekome prije, a nekome i kasnije, ali zato uvijek baš u trenu kad drukčije i ne može.

“Jednom si nogom vanka, draga moja. I drugom ćeš skoro.”, rekla joj je Nina nekidan s onim mačkastim osmijehom.

“A kad budu obe vani, onda ćemo odrediti jedan dan u godini, narizati pršuta, sira, kupiti vina, i svake godine slaviti!” Pa se nasmiju obe i zacenu od smija. Nikog dobrog nije izgubila, a uz to se i k sebi vratila. Dobro je.