Šta ako taj strah, rođen iz empatije, nije lanac, već prilika da ojačamo sebe? Ovaj članak nije o ignorisanju tih emocija, već o jednostavnim koracima koji ih smiruju. Hajde da razmislimo zajedno: šta ako danas odabereš jedan mali korak i vidiš kako težina postaje podnošljivija?

 Šta kažu oni koji razumiju s naučne strane te emocije?

Gabor Maté, doktor i pisac, objašnjava da anksioznost i strah često dolaze iz rana koje nismo izliječili, a iscjeljuju se saosjećanjem prema sebi. Empatija prema vijestima, iako budi stare strahove, zapravo uči kako da budemo otporniji.

Brené Brown, istraživačica ranjivosti, piše da ranjivost zvuči kao istina i osjeća se kao hrabrost. Možda nije uvijek ugodna, ali nikad nije slabost. Kada nas empatija podsjeti na strah od gubitka, važno je da mu dozvolimo da postoji, bez sramote. To je prvi korak ka unutrašnjem miru.

Neuroznanstvenik Andrew Huberman sa Stanforda, objašnjava da negativne vijesti aktiviraju centar za strah u mozgu, ali da jednostavna tehnika poput uzdaha može smiriti tijelo za manje od minute.

Slično, Tara Brach u knjizi Radical Acceptance savjetuje da osjećaje prihvatimo i da pišemo o njima, jer tako gube snagu nad nama.

Ovi stručnjaci pokazuju put od empatije koja boli do emocija koje možemo nositi.

Pet jednostavnih koraka za smirenje

Konkretni savjeti su ključ tj. oni koji se mogu primijeniti odmah, da ublaže anksioznost i strah. Evo ih, inspirisanih stručnjacima:

Povežite se sa sobom i drugima. Maté i Brown podsjećaju da izolacija pojačava strah i prvo budite ljubazni prema sebi pa zovite nekoga i recite: “Ova vijest me baš pogodila. Kako si ti?” Dijeljenje olakšava teret.

Zabilježite i prihvatite. Kao što Brach predlaže, uzmite papir: napišite tri misli koje vas plaše u vijestima (izazvane empatijom), zatim tri male stvari za koje ste zahvalni danas. Ovo pretvara anksioznost u nešto što možete držati.

Dišite kroz emocije. Isprobajte Hubermanovu tehniku fiziološkog uzdaha: duboko udahnite kroz nos do punih pluća, dodajte mali dodatni udah pa polako izdahnite kroz usta. Ponovite 3-5 puta. Ovo smanjuje kortizol, hormon stresa.

Ograničite izloženost vijestima. Američki psihološki savez (APA) u smjernicama iz 2023. preporučuje samo 15-20 minuta dnevno za vijesti ili socijalne mreže, da ne ometaju san ili svakodnevni život. Postavite tajmer.

Krećite se naprijed. Šetnja od 10 minuta na svježem zraku, kako Huberman ističe, snižava stres i čisti um. Fokusirajte se na sadašnji trenutak.

Ovi koraci nisu čarolija, već navike koje grade otpornost. Počni sa jednim i primijeti kako strah slabi.

Negativne vijesti će buditi empatiju, a sa njom i naše strahove, ali način na koji ih nosimo određuje našu snagu. Šta ako taj proces postane učitelj: empatija nas povezuje, a smirene emocije nas jačaju?

Ako danas osjetite da možete, isprobajte samo jedan korak i to onaj koji vam se čini najlakšim. Budite strpljivi prema sebi ako treba vremena… promjena dolazi polako, ali dolazi.

Izvor: Bonjour.ba

Psihologija ukazuje na to da postoji devet tipova muškaraca koji treba da budu prisutni u našem životu kako starimo. Takav muškarac donosi pozitivnost, rast i osećaj ispunjenosti i zato je vredan da ga zadržimo.

Prijatelj za ceo život

Svako od nas ima jednog prijatelja koji je bio uz nas u lepim i teškim trenucima. Prijatelj za ceo život je onaj koji nas poznaje bolje nego što sami sebe znamo, pamti naše neprijatne priče iz detinjstva i još je tu uz nas. On je čovek koji u naš život unosi osećaj sigurnosti i poverenja.

Psihologija ukazuje na to da je ova vrsta odnosa ključna kako starimo. Održavanje dugoročnih prijateljstava može pružiti osećaj kontinuiteta i stabilnosti. Ovi odnosi nude emocionalnu podršku, koja može biti posebno dragocena tokom izazovnijih trenutaka u životu.

Prijatelje za ceo život treba čuvati, jer su oni stalno prisutni, u našoj sadašnjosti i budućnosti.

Mudri mentor

Neki od nas imaju sreću da u svom životu imaju mudrog mentora. On je već prošao putem kojim mi idemo. On je pun mudrosti, znanja i saveta koji potiču iz godina iskustva. On može da nas vodi kroz izbor karijere i nauči nas lekcijama o životu koje nijedna knjiga ne može. Njegova mudrost i vođstvo mogu da budu ključni u oblikovanju naše ličnosti.

Psihologija kaže da osoba koja ima mentora može poboljšati lični rast i pružiti jedinstveno viđenje životnih izazova.

Optimistični saveznik

To je čovek koji čašu uvek vidi kao polu punu. Bez obzira na situaciju, on ima neverovatnu sposobnost da uvek vidi svetliju stranu.

Optimistični saveznik može da nam ulepša dan svojio pozitivnom energijom i veselim ponašanjem. Ali nije reč samo o tome da se osećamo dobro. Kada smo u društvu pozitivnih ljudi to može da poveća verovatnoću da i sami zadržimo pozitivan stav. To dugoročno može dovesti do boljeg fizičkog i mentalnog zdravlja.

Odani pružalac podrške

U životu se suočavamo sa usponima i padovima, trenucima trijumfa i trenucima poraza. U tim trenucima mnogo znači kada pored sebe imamo nekoga ko nam je odan i pruža nam podršku.

Odani pružalac podrške onaj je koji stoji uz nas bez obzira na sve. On veruje u nas, čak i kada ne možemo da nađemo snagu da verujemo u sebe.

Psiholozi tvrde da pouzdan sistem podrške može značajno poboljšati našu otpornost i sposobnost da se suočimo sa stresom. Ako imate odanog pružaoca podrške u svom životu, cenite ga. Njegova nepokolebljiva vera u vas može biti stena koja je vaš oslonac u teškim životnim vremenima.

Iskreni kritičar

Niko ne voli da čuje kritiku, ali ponekad, to je upravo ono što nam treba. Iskreni kritičar je čovek u našem životu koji se ne plaši da nam kaže istinu, čak i kada je to neprijatno. On nije zlonameran niti pokušava da nas obeshrabri. Umesto toga, on brine o našem razvoju i daće nam konstruktivne povratne informacije koje mogu pomoći da se poboljšamo.

Psihologija navodi da je primanje iskrenih povratnih informacija ključno za lični razvoj. Pomaže nam da prepoznamo naše slabe tačke i oblasti za poboljšanja koje možda sami ne vidimo. Zato iskrenog kritičara u našem životu treba da cenimo, jer je njegova iskrenost, mada ponekad teška da je progutamo, neophodna je za naš lični rast.

Empatičan slušalac

Ponekad, sve što nam treba je da imamo nekoga ko će da nas sasluša. Neko ko će samo da sedi, da sluša i da razume, bez osuđivanja ili nuđenja neželjenih saveta. Treba nam empatičan slušalac.

On je čovek koji će nam omogućiti da se ispovedimo, podelimo svoje najdublje strahove i radosti i da potvrdi naša osećanja. Neće pokušavati da reši naše probleme osim ako to od njega ne zatražimo. Umesto toga, obezbediće nam siguran prostor da se izrazimo.

Psihologija objašnjava da neko ko sa empatijom sluša može poboljšati naše mentalno zdravlje. To čini da se osećamo cenjeno, da znamo da nas je neko saslušao i tada se osećamo manje usamljeno u našim borbama.

Treba da čuvamo empatičnog slušaoca u svom životu. Njegova spremnost da zadrži prostor za naše emocije dar je koji nemaju svi.

Inspirativni motivator

Bilo je trenutaka u životu kada smo bili zaglavljeni u kolotečini, ne znajući u kom pravcu da krenemo. I onda nas je neka nama draga i bliska osoba podstakla da izađemo iz naše zone udobnosti i težimo cilju koji želimo da postignemo, da ne odustajemo od nečega što želimo da uradimo. „Ako nikada ne pokušaš, nikada nećeš saznati.” Te reči nam se urežu u pamćenje i nastavljaju da nas motivišu kad god se suočimo sa novim izazovom.

Psihologija potvrđuje važnost postojanja takve osobe u našem životu. Ovakvi inspirativni motivatori pomažu nam da prevaziđemo sumnju u sebe i podstiču nas da ostvarimo svoj puni potencijal.

Pouzdan saputnik

U današnjem savremeni urbanom životu pouzdanost je osobina koja je sve ređa, ali neverovatno vredna. Pouzdan saputnik je osoba koji drži svoju reč, pojavljuje se onda kada kaže i ostaje uz nas kada stvari postanu teške. On je taj na koga možemo računati za sve – bilo da pomera kauč u nedelju ujutru ili da bude uz nas kada nam je teško.

Psihologija naglašava važnost pouzdanosti u našim odnosima. Ona gradi poverenje, jača veze i pruža osećaj sigurnosti.

Nesebični davalac

Na kraju, ali ne i najmanje važno, nesebični davalac je osoba koji daje ne očekujući ništa zauzvrat. Uvek je tu da pruži pomoć, ponudi podršku ili podeli sve što ima. On oličava veštinu davanja, podsećajući nas na radost i ispunjenje koje dolazi iz pomaganja drugima.

Psihologija naglašava moć altruizma u našim životima. Ne samo da koristi primaocu, već i poboljšava sreću i blagostanje davaoca.

Izvor: eklinika.telegraf.rs.com

Dubravka Ugrešić u svom britkom tekstu Žene Europe iz novembra 2015. kroz razne, mahom lične primjere piše o tome šta povezuje sve žene, bez obzira na njihova porijekla, politička stajališta, zanimanja. Na jednom mjestu poentira: „Mizoginija je u malim balkanskim zemljama standardan oblik ponašanja.

Mizoginija je toliko normalna, tako duboka, toliko prisutna i toliko očigledna da je nitko – čak ni njezini širitelji, čak ni njezine žrtve – ne zamjećuje. Pritom treba reći da mizoginija zaista ne poznaje geografiju, klase, rase, etnicitete i političke orijentacije. Njezina je meta jednostavna i precizna: žene.“

Koliko je tačno da mizoginija prodire doslovno kroz sva naša slaba mjesta ali i privilegije slikovito pokazuje čak i kratki pregled medijskog izvještavanja o bolesti britanske princeze, buduće kraljice Kate Middleton. Uzorak tekstova za analizu je prikupljan jednostavnim ukucavanjem imena Kate Middleton u pretraživač.

Iako su svi bh. mainstream mediji (Oslobođenje, Avaz, N1, Radiosarajevo, Klix i drugi) prenosili vijesti, ovdje se ne bavimo analizom na koji način je jedan medij izvještavao i kojim temama se najviše bavio. Cilj je dati kratki pregled i dokaz za ideju da mizoginija pogađa sve žene, bez obzira na njihove najrazličitije karakteristike i posebno bez obzira na klasu. Posljedice koje mizoginija i seksizam izazivaju kod žena itekako zavise od klase i drugih njihovih karakteristika, ali to takođe nije tema ovog teksta.

Mizoginija se, posebno upakovana u seksizam, često doživljava kao šala, duhovitost, bezazlena opaska. Mizoginija – ukoliko nije banalni vic o ženama na osnovu boje kose, šala na račun uspješnih ili razvedenih žena, prigovor na fizički izgled starijih žena – je suptilna, sveprožimajuća, često jedva vidljiva praksa komentara, opservacija i primjedbi koji su jednostavno nepotrebni, diraju u dostojanstvo žene i ne doprinose ničemu osim proizvodnji nove mizoginije.

Ko želi da se podsjeti na neke od slučajeva mizoginije i seksizma i reakcija javnosti na njih u Bosni i Hercegovini, preporučujemo publikaciju Mizoginija u BiH: Analiza određenih slučajeva mizoginije i seksizma i reakcija javnosti na njih u periodu od 2013. do 2018. godine, autora Dejana Lučke, Dragana Todorovića i autorice Nataše Lemajić.

U slučaju koji ćemo ovdje kratko analizirati, posebno je zanimljiva dimenzija odsustva empatije, pa i moralnosti, jer se čitava mizogina narativna mašinerija gradi oko činjenice da je žena bolesna, da ima rak.

Kada se o ženama piše i razmišlja kao jedinstvenoj kategoriji, kada se predstavljaju kao jedinstveni agens, služimo se idejom koju je teoretičarka Gayatri C. Spivak nazvala „strateški esencijalizam“. Iako ovako shvaćen identitet „žene“ podrazumijeva neku „esenciju“ koja obično ne uvažava mnogobrojne razlike koje su prisutne među ženama, postoje situacije kada moramo insistirati na ovakvom identitetu da bismo neku pojavu sagledale jasno i bez zavaravanja.

U slučaju mizoginije, pozivanje na identitet „žena“ je nužno. Iako je bolest, i to karcinom, povod za pisanje, ovaj tekst nije o empatiji, niti je o pitanjima sistema zdravstvene zaštite. Nije ni o tome kako mizoginija utiče na mentalno zdravlje žena. Tekst je o nezaustavljivoj mizoginiji.

Empatija

Dok u našoj zemlji mjesecima svakodnevno od karcinoma umiru žene i muškarci jer u kliničkim centrima u Federaciji nedostaju određeni lijekovi, među kojima i pet vrsta citostatika zbog čega onkološki pacijenti i pacijentice ne mogu kontinuirano da primaju svoju terapiju, nije jednostavno pronaći u sebi empatiju za bolesne u kraljevskoj porodici u Velikoj Britaniji.

Dok lijek koji onkološki pacijenti i pacijentice uzimaju sedmično košta 540 konvertibilnih maraka, a samo jedan ciklus terapije za onkološke pacijentice, u zavisnosti od vrste potrebnog citostatika, košta od 740 do 12.000 konvertibilnih maraka, a ovakav ciklus se mora ponavljati šest, osam ili više puta na svakih 21-25 dana, nije lako saosjećati sa kraljem i princezom, koji se nakon dijagnoze ne moraju suočavati sa činjenicom da se ne mogu liječiti.

U januaru 2024. je objavljeno da je Kate Middleton imala operaciju u predjelu abdomena, a krajem marta je sama rekla u videu da ima rak i da prima terapiju, uključujući i hemoterapiju. I to je jedino šta se sa sigurnošću zna. Ipak, za sve ovo vrijeme od kad je bolest dospjela u javni prostor, na osnovu neprovjerenih informacija, po Evropi, kod nas i u regiji portali objavljuju tekstove čiji su sadržaj pretpostavke, slobodne interpretacije činjenica, mizoginija i seksizam.

Dodatnu dimenziju svemu daje činjenica da kralj Engleske, kralj Charles, takođe ima rak i liječi se, ali nije tema teorija i nagađanja portala – makar ne onih po kojima se manipuliše fotografijama Kate Middleton, piše da je možda u komi i da joj je brak ugrožen, jer joj muž ima ljubavnicu. Iako ne iznenađuje praksa da portali ne poštuju privatnost žene, posebno ako je poznata, ipak iznenađuje toliko nepoštovanje prava na privatnost u situaciji teške bolesti.

Clickbait

Ne može znatiželja čitateljstva da bude ispred moralnosti profesije. Ne može ni clickbait. Ali jeste. To potvrđuje i naslov na portalu Novi.ba “Kažu da princeza izgleda kao kostur: Procurili detalji o lošem stanju Kate Middleton”, koji prati tekst, u kojem na osnovu činjenice da žena prima hemoterapiju ide niz mizoginih klasika, a svaki je praćen slikama Kate od ranije, te izostaje fotografija na kojoj je „bez kose i kao kostur“ što je naslov insinuirao. Informacije u tekstu su pretpostavke, a izvori na koje se poziva su „neki mediji“, „strani mediji“, „pojedini mediji“ sa nivoom pouzdanosti „vjerovatno“ i  „priča se“.

„Kate je ranije bila vrlo mršava, a zbog kemoterapije sad vjerojatno izgleda kao kostur. Kosa je bila njezina kruna, ali priča se da joj ispada u pramenovima i da bi mogla ostati potpuno bez kose.“

Osim fizičkog izgleda, „priča se“ i o njenom reproduktivnom stanju i odnosima u braku: „Priča se kako bi odlasci na liječenje mogli izazvati ‘ranu menopauzu’, što bi moglo biti vrlo traumatično jer Kate, iako ima troje djece, nije nikad odbacivala mogućnost da ponovno postane majka. S druge strane, William je bio protiv toga.“

Uzalud se iz Buckinghamske palate mole mediji da poštuju privatnost, zdravstveno stanje i potrebni oporavak princeze Kate. Mediji ga poštuju kada je kralj u pitanju i to nije upitno.

Ne zaobilaze se i njene poslovne obaveze, pa se i o tome piše na više portala u regiji, i kod nas, ali opet po principu „izvor blizak kraljevskoj porodici“ i „pojedini izvori tvrde“.

„Jedan od izvora je rekao da je princeza dovoljna snažna da bude angažirana u odgoju djece.“, ali „Možda se više nikada neće vratiti u ulozi u kojoj su je ljudi prije vidjeli.“

Isti sadržaj se čita i u tekstu na Radiosarajevu “Šok u porodici: Kate Middleton se nikad neće vratiti kraljevskoj ulozi po kojoj je pamtimo?”. Osim ključne riječi za naslov „šok“, ovdje je na snazi očito univerzalni narativ baziran na partijarhalnom različitom vrednovanju uloga žene – manje joj je primjerena uloga u sferi javnog života, za razliku od one u sferi privatnog života. Jednostavno “žena, majka” – buduća kraljica.

To što je Middleton bolesna predstavlja veliki teret za njenog muža, pa se u tekstu na Radiosarajevu “Kada će svijet opet moći vidjeti Kate Middleton u javnosti? Nove vijesti zabrinule fanove princeze” govori da je on pod velikim stresom. U tekstu nepoznati izvori kažu: “William se osjeća vrlo odgovornim i nastoji održati stabilnost monarhije. Trudi se uliti povjerenje i javnosti dati do znanja da će što god se dogodilo sve biti u redu. To je ogromna odgovornost”.

Jedan od tekstova koji su objavili brojni portali je i onaj naslova Novi portret Kate Middleton osvanuo na stranici magazina: Fanovi zgroženi, u kojem se citiraju maliciozni komentari zgroženih fanova na naslovnicu Magazina Tatler koji je objavio portret princeze u svrhu odavanja počasti njezinoj hrabrosti.

Od ovog je besmisleniji samo tekst naslova na Radiosarajevu Dok Kate Middleton ima velike probleme u životu, njena sestra uživa u životu sa svojim suprugom u kojem saznajemo kako njena sestra uživa, koliko to sve košta i vidimo slike tog uživanja sa Instagrama.

Seksizam koji boli

Uz provjerenu metodu plasiranja senzacionalističkih naslova, način na koji su se mainstream mediji u BiH uključili u širenje seksizma i brutalno mizoginog govora i način na koji učestvuju u proizvodnji narativa o bolesnoj ženi, pa makar bila i princeza – buduća kraljica, može se sažeti na stavove:

ima rak – ne može da ima još djece;

ima rak – brak joj je ugrožen, muž možda ima ljubavnicu;

ima rak – opada joj kosa i izgleda kao kostur, i valjda više nije lijepa;

ima rak – svima je bolje nego njoj;

ima rak – ne radi i na teretu je jer ne radi, pa muž preuzima obaveze;

ima rak – nema prava na svoju privatnost, na svoje zdravstveno stanje;

ima rak – generalno je inferiorna i svedena na bolest.

Primjer samo jednog senzacionalističkog naslova na Radiosarajevo je “Princ William šokirao Kate Middleton svojim ponašanjem: Pokazao joj stranu koju nije poznavala” kojim se insinuira neka negativna strana njenog supruga koja ju je „šokirala“, dok se u tekstu saznaje da je William nježan, pažljiv i zna sa djecom, što je sve u domenu očekivanog, da ne napišemo normalnog.

Clickbait naslov “Kate Middleton krenula stopama princeze Diane? Ovu stvar su obje radile” aludira na loš završetak života, a prati ga tekst pun činjenica koje su povezane teorijom zavjere koji nemaju drugu svrhu nego da izazovu lošu slutnju i praznovjerje.

Tekstovima o Kate nema kraja i u svakom se može pronaći nešto što zgrozi ili ostavi neki drugi neprijatan utisak na prosječnu čitateljicu/čitatelja.

Da je mizoginija zaista univerzalna pojava čita se u opsežnom tekstu objavljenom u Vogueu pod naslovom “Iskrena molba princeze od Walesa za privatnost treba da nas natjera da se suočimo s neugodnom istinom” koji ističe činjenicu da objektivizacija ženskih kraljevskih tijela nije ništa novo, ali da je Kate izazvala bijes, jer jednostavno nije željela javno objaviti sve informacije u vezi sa njenim zdravstvenim stanjem, što je apsolutno njeno pravo, kao i pravo svake osobe, i da je u tom medijskom vakuumu nastalo mnogo teorija zavjere.

Mainstream mediji imaju profesionalnu obavezu da ne učestvuju u širenju sadržaja koji sadrže mizoginiju, seksizam, stereotipe, neprovjerene informacije. Pored ove profesionalne, tužno je da se mora podsjećati da imaju moralnu obavezu da na ovaj način ne pišu o ženama koje se bore sa teškim bolestima, bez obzira kojoj klasi pripadaju. To što „bolest ne bira“ nije opravdanje da mediji ne biraju koje sadržaje će objavljivati na svojim portalima.

Možda ovaj tekst ne liči na one koje obično čitate kod nas, možda nije literarno savršen, ali se u svakoj rečenici lepo vidi da dolazi iz srca. Zato smo odlučili da ga podelimo s vama.

Biti učitelj nije samo zvanje i titula. To je profesija koja mora da se voli, jer bez ljubavi ne daje plodove.

Ovo govorim iz potrebe da jednako deca i odrasli shvate da koliko god je obrazovno-vaspitni sistem zakazao, danas u školi još ima prosvetnog kadra koji ističe vaspitnu i humanu dimenziju kod dece.

Kao roditelj sam svedok toga. I želim da navedem primer i da pohvalim predan rad jedne učiteljice, žene koja decu uči pravim vrednostima, žene velikog srca i još veće duše, Željke Dejanović koja već dugi niz godina radi u OŠ “Vuk Karadžić” u Loznici. Sve te godine, neki bi rekli “staž” a ja kažem da su to godine strpljivosti, ljubavi, empatije, entuzijazma, nesebičnog prenošenja pravih vrednosti, motivisanja i usmeravanja dece da sve naučeno primenjuju.

I još mnogo vrlina koje krase nju kao ličnost i čine je bitnom karikom u životima naše dece.

Kroz mnoge primere naučila ih je toleranciji, ljubavi, poštovanju i prihvatanju različitosti. Njeni časovi ne svode se samo na sticanje znanja, već ih uči i različitim životnim lekcijama.

Jedna od najvećih životnih lekcija kojoj ih uči je humanost i tolerancija prema drugima. Primer te humanosti često se odvija na nivou odeljenja. Često učiteljica Željka sa svojim učenicima organizuje prikupljanje odeće, obuće, školskog pribora, igračaka za decu slabijeg materijalnog stanja.

Još jedan u nizu uspeha učiteljice Željke je i taj da je i dete koje uči po individualnom programu sa ostalom decom usvojilo vrednosti i osobine kao što su saosećanje, empatija, ljubaznost i razumevanje.

U odeljenju učiteljice Željke konflikti se rešavaju razgovorom, timski. Ona im nije samo učiteljica, već kao druga majka, veliki prijatelj i njihova sigurna luka kojoj mogu uvek da se vrate. Ne samo da je tu za svoje učenike, nego je tu i za njihove roditelje za koje uvek izdvoji vreme bilo kada i trudi se da zajedno podele sve moguće trenutke.

Ali sve ovo ne dešava se samo tokom školske godine. Njeni đaci su, podstaknuti svim onim što su od učiteljice naučili, za vreme raspusta pokrenuli humanitarnu akciju. Prodavali su svoje stare igračke komšijama i slučajnim prolaznicima i na taj način su prikupili 25.000 dinara.

Taj novac su uplatili na račun fondacije “Budu human” za lečenje trogodišnjeg Koste Leševića. Neki ljudi su samo dali novac, a neki su donosili i svoje stare igračke. Igračke koje su prodavali nisu imale cenu pa su kupci imali mogućnost da sami procene vrednost.

Kao roditelji, jako dobro vidimo i razumemo koliko je veliki uticaj učiteljice na to što naša deca rade i na vrline koje razvijaju. Zato smo joj beskrajno zahvalni.

Autor: Nataša Jokić-Marković

1. Testiranje: tjeranje nekoga da uradi nešto kako bi dokazali svoju ljubav ili posvećenost.

Na primjer: “da me voliš uradio bi ovo…” ili “da si zahvalna kćerka, ovo ne bi bio problem” ili “ako ne uradiš sada ovo nemoj me tražiti kada tebi bude trebala pomoć”.

2. Regrutovanje drugih ljudi na njihovu “stranu”

Na primjer: napadanje nečijeg karaktera ili tračanje da bi se prikupili ljudi (ili članovi porodice) koji će vas posmatrati u određenom svjetlu. Ili, prikupljaju ljude kako bi stali na njihovu stranu.

3. Krivica/stid

Na primjer: “stvarno sam mislio da si dobra osoba, očigledno da sam pogriješio” ili “postaješ sve sebičnija i sebičnija, izgleda kao da nikome ne želiš da pomogneš” ili “ne možeš da postaviš granice sopstvenoj porodici” ili “nedostajaću ti kad me ne bude”.

4. Korištenje vaše prošlosti ili nesigurnosti protiv vas

Na primjer: “ako se budeš ponašala ovako, nikada nećeš pronaći muža” ili “šta se desilo sa onim dobrim djetetom koje sam odgojila, koje je uvijek bilo tu za svoju porodicu?” ili “mnogo si jaka sada, ali sjeti se kada si…” ili “ovo nije dobra ideja, imaš istoriju donošenja loših odluka”.

5. Pokazuju manjak empatije

Primjer: spomenete problem, osjećanje ili pokušate da postavite granicu i njihov odgovor je 100% usmjeren na to kako ovo utiče na njih, umjesto na vaše emocionalno iskustvo.

6. Tretman šutnjom

Primjer: Prestaju da pričaju sa vama ili vas u potpunosti ignorišu kada ne prihvatite ono što žele.

7. Vaši izbori se ne poštuju

Na primjer: odlučili ste da prestanete da pijete na neko vrijeme i nameću vam pritisak da popijete bar jedno piće ili kada postavite granicu koja se u potpunosti ignoriše i krši ili kada donesete odluku u svom životu i ona biva samo ismijana.

Važno je razumijeti da je manipulacija jedan oblik strategije suočavanja. Kada osoba nije naučena da koristi *zdrave* načine da zadovolji svoje potrebe, pokušaće da kontrolišu drugu osobu jer vjeruju da je to jedini način da se te potrebe zadovolje.

Zdravi ljudi mogu da se izbore kada im se kaže “ne” i poštuju tuđe izbore (čak i kada se ne slažu s njima).

Manipulacija porodičnom dinamikom može biti nesvjesna – što znači da članovi nisu ni svjesni ovih obrazaca. Mnogi od njih su se prenosili sa generacije na generaciju.

Da bismo prekinuli ove cikluse + zaštitili sopstveni mir – granice su potrebne.

Evo nekoliko podsjetnika ako se suočavate sa emocionalnom manipulacijom:

1. POSTAVITE GRANICE. Granice nisu da bi kontrolisali ponašanje ljudi ili da ih natjeraju nekog da nešto urade. Granice su vaša jasna ograničenja + vi ste odgovorni da ih poštujete bez obzira na to kako neko reaguje.
2. Mnogi ljudi imaju emocionalne ispade kada postavite granicu. Ovo je znak da nemaju sopstvene granice. Izbjegavajte pretjerano objašnjavanje. Naučite da dišete kroz nelagodnost.
3. U redu je da se osjećate krivim ili da mislite da ste sebični. Ako ste bili naučeni da živite u kući gdje je međuzavisnost poticana, imaćete mnogo intenzivnih emocija + misli. To je u redu. Budite nježni prema sebi.
4. Vaš mir je vrijedan zaštite. Vaša uloga nije da popravljate situacije za druge ljude.
5. Dok napuštate ulogu pomagača ili popravljača, možda ćete se osjećati tužno ili kao da više niste važni. Dozvolite sebi da tugujete.
6. Zapamtite, ljudi koji su sigurni u sebe žele da budete najbolja verzija sebe, čak i ako im to nije od koristi.
7. Ljudi sigurni u sebe ne zahtjevaju od vas da ‘dokazujete’ sebe, svoju ljubav ili svoju odanost.
8. Veliki dio manipulacije uključuje da preispitate svoju realnost + da ne vjerujete sebi. Zdravi ljudi vjeruju sebi, stoga vjeruju i vama.

Ne sporim ja da nas nisu učili to samovoljenje i samonježnost. Samo uzmite u obzir da smo kao i počeli da normalno razgovaramo o seksu.

Masturbaciju zagrebali nismo. No nije to tema.

Htjela sam reći: BRINITE MALO I O DRUGIMA.

Empatija je božanska stvar, eliksir života, teret težak kao slon, ali od njega jača onaj najvažniji mišić.

Ne bukvalizujte: Nisam rekla:
Prostri se po podu da te gaze.

Nisam rekla:
Zaboravi sebe, sva se daj svima i onda pričaj i kukaj kako si sva tudja.

Rekla sam: budi tu za druge.

Ne samo deklarativno. Već rukama, kutlačom, mozgom, konkretnom akcijom, vremenom.

Budi.
Tu.

Briga nije samo izgovoreno: “Znaš, mislim da bi trebalo da odmoriš.” Umorni ljudi to znaju.
Briga nije samo gomila opštih mjesta u rečenicama izgovorenim malo tišim tonom.

Briga je i akcija. Zagrljaj. Skuvan ručak. Omiljeni cvijet. Poziv u bioskop. Čuvanje djeteta. Odlazak zajednički po nalaze. Otkazano šta god treba ako si u trenutku nekom potreban.

Briga je topao kolač s višnjama.
Domaći med.
Plaćen trening.
Plaćen sat kod terapeuta.

Briga je kad samo slušaš, bez da imaś savjet.
Briga je kad ne podsjećaš na ono što boli, već pokušavaš da nadješ ono što olakšava.

Ne dajte na sebe.
Ali dajte sebe onima koje volite i koji vole vas.

U potpisu: Brankica x 12 vidjena Lolinim pogledom kroz kameru.

Svako stanje je zaista prolazno, ali postoje trenuci kada se to ne čini tako. Upravo tada ključno je imati nekoga tko također vjeruje u tu činjenicu, ali i nekoga tko će ti reći razlog zašto ti se to događa. Dok još nisam znala da panični napadi uopće postoje, tražila sam more izgovora zbog kojih mi se to događa. Zima mi je bila „najdraža“ jer se tad malo-malo dalo pročitati kako hara postblagdanska depresija i da kako su dani kraći i sve je vani uglavnom sivo i tmurno, ljudi su depresivniji.

To mi je išlo u prilog jer tada nisam bila jedina, a simptomi su bili na Google-u što znači da nisam drugačija od ostalih, dobro je. Kad bi mi srce znalo jako udarati, znala bih pogledati na menstrualnu aplikaciju koja mi je govorila da menga dolazi za nekoliko dana. Sigurno je onda do toga – nema šta drugo biti.

U trenucima kad se nervoza u prostoriji u kojoj se nalazim mogla rezati nožem samo zbog moje unutarnje tjeskobe, sjetila bih se da taman ovuliram pa to što mi je malo vruće, pa malo hladno i što često mijenjam raspoloženja ima veze isključivo s tim. I bude mi lakše. Ponekad mi se u trgovinama gdje je puno ljudi znalo zavrtjeti u glavi, odnosno, znala sam umisliti da mi se vrti u glavi i tada bi uslijedio cijeli niz crnih misli počevši od brojanja koliko je hitna udaljena pa sve do toga da ću past u nesvijest između nekih polica gdje me neće naći do kraja radnog vremena. Objasnila bih si to tim da je vani debeli minus, a unutra je toplo pa mi zato nije baš najbistrije u glavi i sve će biti bolje kad malo zatopli. Bila je tu i moja štitnjača koja inače radi usporeno pa kad bih bila usporena, bezvoljna i zimogrozna, to bih pripisala njoj. Mogla bih o ovakvim situacijama pisati do prekosutra. Zavaravala sam se dosta vremena da se ne radi o paničnim napadima, nego o klasičnim stanjima koji su vezani za trenutnu situaciju. Vjerujem da je ponekad to bilo i opravdano, ali sam sada svjesna zašto sam tražila sve te razloge i čemu su oni služili – zavaravanju same sebe.

Problem je, nadalje, kad očekujemo da će to stanje, usudila bih se reći – sranje, prestat’ preko noći. Neće! Nije došlo odjednom, neće ni proći odjednom. Mama je često znala reći da čvrsto vjeruje kako će to vremenom sve otići isto kako je i došlo, a tko sam ja da proturječim svojoj mami? Zaista je tako. Nakon godinu i pol dana nije prošlo, ali je izblijedilo ne mogu vam opisati koliko naspram tih groznih početaka. Dođe i vrati se, proganja te i pokuša te ponovno slomiti, ali svakim novim napadom postaneš jači i naučiš se suprotstaviti mu se i sve bolje ga prevladati. Bivša razrednica je jednom prilikom rekla „kad prođeš kroz to i potpuno se izboriš s tim, bit ćeš jača od svih stupova na ovoj zemlji“. Vjerujem i u to. Žao mi je što sam vjerovala da će mi neke xy osobe pomoći svojim „tretmanima“ i da će mi jedan odlazak kod njih pomoći u prevladavanju svih mojih (ne)realnih strahova i problema. Javilo mi se jako puno ljudi koji su pokušali razgovarati sa svojim najbližima, ali oni to ne žele slušati.

Ne krivim ljude koji taj dio ne razumiju jer ga nisu proživjeli. Nadam se da ni neće.

Meni da je netko prije 2 i pol godine ispričao tako nešto, vjerojatno bih ga i sama čudnije gledala i pitanje je koliko bih mu povjerovala što se tiče toga, ali sam sigurna da nikome ne bih rekla da ne vjerujem u to i da je lud.

Ljudi, slušajte se međusobno, možda svaku večer kraj vas spava vaš suprug ili supruga, cura ili dečko koji će se isplakati, ali tek kad vi zaspete jer vi ne vjerujete da postoji neki problem ako on nije fizički vidljiv. Možda dok vi na jednoj strani čitate sportske vijesti, vaša žena traži adekvatnu osobu kojoj će otići na razgovor jer s vama ne može razgovarati o tome. Nemojte misliti da ako se vama nešto nije dogodilo, da je nemoguće da se dogodi nekom vašem bliskom. Takve stvari ne postoje isključivo na filmovima jer, zapamtite, često su filmovi inspirirani stvarnim događajima.

Imamo starca. Stari grad. Zapis kaže najstariji ikad. I imamo grad kojem smo polomili ruke i noge, izvadili mu oči, iščupali utrobu, iskasapili mu dušu. Imamo grad koji smo ubili.

Pod ruševinama imamo dječije oči. Prašnjav pogled iz narandžaste stolice u bolnici. Muk na dječijem licu. Imamo dječaka, krvavog, koji nas gleda iz stolice u bolnici, u svom gradu bez duše.

I imamo djevojčicu. I njenu mamu, koja, eto, zna engleski, pa nam pišu poruke. Da ne vide izlaz i da se boje da je životu kucnuo čas.

Osvrćem se i naokolo vidim ranjena mjesta. Gradove stradalnike. Vidim Maj Lai, vidim Hirošimu, Nanking. Vidim Minhen, Njujork i vidim Knin. I Vukovar i Pariz i Srebrenicu. Vidim Jasenovac. A gledam Alep.

Vidim ubijena podneblja i njihove ljude u prašini, u beznađu, zaboravljene, prepuštene zlu, vidim ljude koji nemaju kud, a nekud se mora, koji ne spavaju, ne jedu, ljude koji pate, koje boli, koji su ranjeni, obespravljeni, kojima smo oteli pravo na sreću, pravo da odrastu i postanu dobri ljudi, ljude koje ubijamo, a uporno ih održavamo u životu, igrajući svoje velike igre. Vidim male ljude i velike igrače. I uskovitlane želje i ambicije. Velike bitke i male civile. I muka mi je.

Gledam Siriju, a vidim svoju zemlju. Vidim one rane koje još nisu zacijelile. Vidim ovo parče zemlje vijekovima unazad, tužno i nikad dovoljno jako da oprosti i zaboravi. I vidim muslimane, katolike i pravoslavce. Tamo negdje, a ovdje. Gdje vode ratove i uništavaju sve pred sobom. I teške riječi, optužbe, uvrede. Vidim zlo koja izjeda i gradove i njegove ljude. I zemlje, našu, baš kao i Siriju, i sve te velike zaigrane sile. I vidim pakao na zemlji, naše remek-djelo. Najbolje što imamo da ponudimo svojoj djeci, kojoj iz jedne sise dajemo mlijeko, a drugom smo ih zadojili mržnjom.

Totalno smo podvojeno društvo, u nama žive stotine ličnosti. Sirijska porodica nam je tuga na srcu, s pravom, a komšijsko dijete tek datum u istorijskom kalendaru i to onako pogrešno interpretiran. Bližnje unutar vlastitih granica smo sveli na statističku grešku. Tek rijetke proganjaju neke dojučerašnje žice, jame i roze pidžame. Toliko jako da nešto poduzmu i mijenjaju nas sve zajedno na bolje.

A svi ti gradovi nam neće oprostiti. Kamen možda, al onaj život oko njega sigurno ne. Ljudi će preživjeti, baš kao i naša potreba da im nanosimo bol. Sutra u nekoj novoj, tuđoj zemlji, zbog koje ćemo plakati i pomalo navijati za nekoga, nama ispravnijeg. Dok ginu djeca.

To je sve što ja vidim. Dječiju suzu i blato. Pustoš. I neke sutrašnje junake i još veće gubitnike, sve nas. Tužnu izmaglicu u daljini. I naše zajedničke najveće sramote.

Ima tamo negdje jedan grad,

gdje kiša mora stati,

kad čujem pjesmu ptica,

dječji smijeh,

tad ću znati…

Crna udavača

Prva priča stiže iz Kozarske Dubice u kojoj živi Zoran Mijić. U njegovom gradu, a i šire, svi ga znaju kao golmana pod nadimkom Mrmi, ali još više po tome što je ovaj hrabri čovjek spasio sedam života! Na fudbalskom terenu je spasio živote trojice saigrača koji su nepomično ležali, tako što im je uspio izvući jezik iz usta kako se ne bi ugušili. On i njegovi saigrači iz “Borca” Borislav Dalić i Predrag Pralica su jednog dana na putu sa treninga spasili mladića koji je pao sa skutera. U maju ove godine Mrmi je spasio čovjeka koji je bio teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći na putu iz Tomislavgrada do Mostara.

Jednom prilikom je sjedio u kući kada je čuo užasan prasak. Iste sekunde je izjurio na ulicu i vidio da je auto udario djevojčicu koja je vozila bicikl. Pritrčao joj je i primijetio da je sva ugruvana i da ne može disati. Mrmi je brzo reagovao – izvukao joj je jezik i oslobodio dišne puteve. Djevojčica ga je izgrizla po prstima, ali je na kraju ipak uspio da je spasi. Još jedno dijete je danas živo zahvaljujući ovom divnom čovjeku. Naime, u januaru ove godine u blizini rijeke Une našao je četverogodišnje dijete koje se izgubilo na cičoj zimi. Bilo je slabo obučeno, bez rukavica i kape, nije znalo kako mu se zovu roditelji, niti gdje mu se nalazi kuća. Promrzlo i uplašeno, dijete je samo ponavljalo riječ “Bužim”. Mrmi ga je uzeo u naručje i vratio njegovim roditeljima.

Iako je dobio mnogobrojna priznanja za spašavanje ljudskih života, njemu je najdraža nagrada prijateljstvo svih ljudi i to što je uspio pomoći drugima kada im je to bilo potrebno.

[nextpage]

U srpskoj prestonici Beogradu malo ko nije čuo za alasa Renata Grbića i to ne samo po njegovoj vještini hvatanja ribe, već i po tome što je zadužio čovječanstvo time što je dosad spasio 29 života! Ispod Pančevačkog mosta gdje njegova porodicama već generacijama lovi ribe, Renato je postao anđeo čuvar ljudima koji, nažalost, veoma često namjerno skoče u vodu kako bi se ubili! Sredinom devedesetih godina prošlog vijeka spasio je prvu osobu iz vode, a prije nekoliko godina je drugu priliku za život dao radniku koji je popravljao prugu na Pančevačkom mostu i u trenutku nepažnje pao u vodu. Renato je brzo reagovao, upalio motor na svom čamcu i izvukao nesrećnog čovjeka iz rijeke. Ovaj hrabri 55–ogodišnjak je bio i gost na vjenčanju jedne djevojke kojoj je spasio život.

Mile Kandić iz Šekovića je krajem 2016. godine spasio dvojicu mladića iz auta koji je sletio u rijeku Drinjaču. Iako je bila zima i rijeka ledena, ovaj hrabri čovjek je bez imalo oklijevanja skočio u hladnu vodu, kamenom razbio stakla na autu i izvukao povrijeđene momke.

Peteročlana porodica Kos iz Buševca kod Velike Gorice vječno će biti zahvalna svome komšiji Kruni Kovačeviću zato što im je jedne zime spasio živote. Te večeri, Kruno je primijetio dim i onda je kroz prozor vidio da je kuću porodice Kos plamen proždirao neviđenom brzinom. Istrčao je sa roditeljima van i kucali su komšijama na prozore i vrata da bi ih probudili. Kada je vidio da im niko ne odgovara, Kruno je šakom razbio staklo na prozoru i tada razrezao čitavu ruku. Njegov komšija se u tom času probudio i uz pomoć Kruninog tate iznio staru baku iz kuće, dok su njegova supruga i blizanci izašli sami. Krunu su odvezli na hitnu gdje mu je doktor morao šivati ruku na četiri mjesta, no njemu to nije smetalo jer mu je najvažnije bilo da su njegove komšije ostali živi.

https://www.youtube.com/watch?v=UgxrT2COsN0[nextpage]

Djeca se veoma često istrgnu roditeljima iz ruku i počnu trčati prema ulici. To se desilo i jednom čovjeku u Užicu koji je u jednoj ruci nosio kćerkin trotinet, dok se ona držala za njegovu drugu ruku. U jednom trenutku se istrgla i pojurila na pješački prijelaz, a niz ulicu je baš tada munjevito jurio kamion. Otac je vrisnuo, ali prije nego što je uspio da reaguje, sa druge strane ulice je dojurio 25–ogodišnji Miloš Vujić, skočio pred kamion, u letu zgrabio dijete i oboje su pali na trotoar. Miloš se malo ugruvao, otac i kćerkica su plakali i tresli se od pretrpljenog straha, ali ni djevojčica niti njen spasilac, na sreću, nisu bili povrijeđeni.

Najmlađi spasilac u ovoj našoj priči je Jakob Lozar iz Črnomelja u Sloveniji, koji je sa samo 12 godina spasio život svom vršnjaku na obali Jadranskog mora! Jakob je sa roditeljima ljetovao u Zadru i dok se jednog dana igrao na plaži sa bratom i sestrom, ugledao je u moru dječaka koji se borio protiv talasa i pokušavao isplivati, no nikako mu nije polazilo za rukom. Utapao se, a ostali kupači to nisu primijetili. Ne oklijevajući ni trenutka, hrabri mali Jakob je skočio u more, doplivao do dječaka koji se utapao i izvukao ga na obalu. Dječakov otac je dojurio i nakon što je pružio sinu prvu pomoć, htio je novčano nagraditi malenog spasioca, no Jakob je to odbio.

[nextpage]

Nikola Ječmenica iz Slatine kod Čačka bio je na izletu sa svojim razredom i kada su pokušali da zapale logorsku vatru, jedan dječak je predložio da doliju malo benzina direktno iz flaše. Međutim, flaša se zapalila, neko ju je šutnuo i sve se prolilo na pantalone Nikolinog druga iz razreda Marka Ćurčića. Vatra je buknula, Marko je od straha počeo da vrišti i trči dok su djeca stajala sleđena od straha. I tada je mali hrabri Nikola je pojurio za svojim prijateljem, viknuo mu da stane i nakon desetak metara ga je uspio stići, oborio ga je na travu i legao na njega kako bi ugasio plamen – i uspio je! Marko je zadobio opekotine prvog i drugog stepena na obje noge, dva puta je operisan, ali ostao je živ, oporavio se i opet počeo da hoda.

Ni to što je na pragu 70. godine svog života ne smeta Željku Grčiću Belom iz Petrinje da spašava ljude. Ovaj divni čovjek radi kao čuvar gradske plaže na obali rijeke Kupe, a iz njenih talasa dosad je spasio 11 ljudi! Prvi put je ljudski život spasio kada je imao samo 21 godinu i tada je iz Kupe izvukao muškarca koji se utapao. Prošle godine je nakon kraja smjene na putu prema kući primijetio jednu djevojku kako žuri prema rijeci. Djelovala mu je čudno, a njegove sumnje su bile opravdane jer se samo nakon nekoliko trenutka bacila u Kupu u pokušaju da se ubije! Željko je brzo reagovao i skočio za njom. Kad je već mislio da se utopila uspio ju je naći i izvući na obalu. Ljudi u Petrinji su mu neizmjerno zahvalni na hrabrosti, no ovaj hrabri starac odmahuje rukom i kaže da ne priča o tome jer se ne voli hvaliti.

No, zato mi svi treba da hvalimo i slavimo ovakve ljude. To su ljudi koje trebamo čuvati, ljudi na koje se svi trebamo ugledati. To su ljudi koji su budućnost i ljudi koji su potvrdili tačnost one stare jevrejske izreke: „Ko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“. Zato kada vidite da je neko u nevolji sjetite se tih mudrih riječi i ovih priča i pomozite jedni drugima.

Mati je iz svijeta prirodnih nauka – il’ imaš mjernu jedinicu il’ je pusti kraju. Al’ džaba, babina osuda maminog umijeća odavno ni Boga ne pita. Ni nov’ novcati ćilim nije babinu vrlu nekonstruktivnu kritiku smekšao. Oprosti joj mama sve, jer, na kraju dana, ona je voljenog čovjeka mama.

Ali, biće da je svekrva zaista zaboravila da je i ona nekad snaja bila.

A biće i da zaborav empatije iz babine kuhinje nije svekrvina ekskluziva. Ovijeh dana, to nam dođe nešto kao generalna odlika čovječanstva. Ja, nema vajde od generalizacije, jer zna svak’ da se samo generali mogu generalizovati, ali dok mi se pred očima snima 8000. epizoda španske serije indijske produkcije „Madre, padretu nikad nećeš kuvati kao njegova madre, jer madre ti dozvoliti neće da zauzmeš mjesto na tronu“, mislim se da nam je empatija, kao bazično razumijevanje čovjeka u sebi i drugima, fakat zalutala u špansko selo.

Nije svekrva matina loša, al’ vazdan zaboravi da onomad ni ona nije znala kud s kutlačom.

U jedan lonac, prirodna je stvar da ne marimo mnogo za magarad drugog čovjeka, jer svak’ ima dovoljno svog bremena na magarcu života. Svak’ svog jaše i baš tako manje-više svima paše. Ipak, ima u tom grmu jedan zec – ova druga kutlača.

Ako je empatija vitalno čovječna, iskonski humana, a mi je odstranimo ili začinimo sa trunjem bibera i soli, šta je onda čovjek do animalno biće željno ića i pića? Jašta, ne može jedan udisati i živjeti svu bol svijeta i vijeka, al’ može jedan ne zaboraviti da biti čovjek nije suštinski data stvar.

Biti čovjek je izbor.

Izbor koji počinje sa sitnim darovima užoj familiji i široj okolini.
Izbor koji bi valjalo praktikovati, kako u kuhinji, tako i u javnom gradskom prevozu.
Izbor, koji kao i svaki drugi, zna o glavu da se obije, ali, u krajnoj liniji, čuva dušu od propasti.
Biti čovjek nije lako, al’ valjda zato ovaj izbor i ne pravi baš svako.

P.S.

Autorka teksta se ograđuje od dušmanskog i nimalo empatičnog komentara da je rođenu babu i drugu mati proglasila nečovjekom. Baba je ljud par excellance, al’ se smetne kad su lonci i poklopci na astalu. Bako, volim te, al’ „zera“ nije mjera i ne mere se više odokativno kroz trpezariju života.

I da, imaj empatije pa, deder, nam spremi one tvoje uštipke.