Najžalosnije je što uopće danas, 2020.-te, mi trebamo spomenuti da je razlika u boji kože nebitna.
Ljudi nalaze olakšanje u osobini ličnosti koja objašnjava njihovu ekstremnu osetljivost (i ja sam jedna od njih).
Prvi put sam išla da izjavim saučešće prije osamsto hiljada godina, sa majkom i babom.
Umro je neki rođak, ne čak ni tako blizak, ja sam ga možda vidjela jednom ili dva puta u životu.
U momentu dok ovo pišem ja ništa ne znam o vama koji čitate.
U Danskoj, učenje empatije jednako je važno kao i učenje književnosti i matematike i ono je sastavni deo nastavnog plana za đake od šeste do 16. godine.
Da li ćemo ikada dovoljno “porasti” da prihvatimo bez obilnijeg krvarenja rečenicu medicinske sestre sa precizno povučenim alajnerom, pred jutarnju vizitu:
U Danskoj postoji obavezni predmet u školi koji se sluša sat vremena sedmično, a na kome djeca uče da pomažu drugarima iz razreda i da se takmiče samo sa samima sobom.
Sasvim je razumljivo zašto se zavlačenje u knjige i čitanje smatra samotnim, usamljeničkim hobijem. Ipak, za razliku od gledanja televizije, bilo bi zaista teško čitati knjigu sa grupom ljudi ili makar samo jednom drugom osobom.
Mislim da je to bilo u ljeto 2017. Moguće je da sam tu priču već negdje spomenula/napisala, ali sad izlazi na površinu bolnije nego onda kad se dogodila.
Zajedno s neprofitnom organizacijom koja podiže svijest o darivanju organa snimili su tužne fotografije kako bi prikupili novac za medicinsko istraživanje i pomogli drugima.
