Slučaj ponovo otvorio raspravu o eutanaziji u Španiji

Gotovo pa nezapamćen slučaj u španskoj istoriji potpuno je podijelio javnost u ovoj evropskoj državi, a sve dodatno dobija na težini kada se zna da je Noelija uspjela u namjeri da pravnim putem oduzme sebi život, nakon dva neuspjela pokušaja samoubistva, naročito drugog iz 2022. prilikom čega je zadobila teške tjelesne povrede kičme usljed kojih je ostala paraplegičar.

“Želim otići u miru”

Kako pišu svjetski mediji, ovoj tragediji prethodili su psihički problemi sa kojim se Ramosova suočavala i protiv kojih se borila od ranog djetinjstva. Naime, njeni roditelji su, kako se prenosi, bili zavisnici od psihoaktivnih supstanci, zbog čega je ona boravila u ustanovama za maloletnike, te je neprestano trpjela seksualno nasilje i silovanja. Kastiljo je bila mentalno bolesna i zato je dva puta pokušala da se ubije. U intervjuu za španski program Antene 3 koji je objavljen nekoliko dana pred smrt, rekla je da se drugi pokušaj samoubistva dogodio poslije seksualnog napada 2022. godine “Ja idem, a svi vi ostajete ovdje sa bolom. Želim sada otići u miru i prestati patiti, tačka. Sav bol koji sam trpjela sve ove godine “, izjavila je Noelija u intervjuju.

Roditelji bili protiv eutanazije

U aprilu 2024. podnijela je zahtjev za eutanaziju nezavisnom odboru ljekara, advokata i stručnjaka za bioetiku iz Katalonije. U julu 2024. dobila je odobrenje za to, jer je, kako se navodi, procijenjeno da njeno zdravstveno stanje teško i neizlječivo. Tom prilikom je zaključeno da ona trpi tešku, hroničnu i iscrpljujuću patnju. Međutim, njeni roditelji su od samog početka bili protiv, pa je proces obustavljen u poslednjem trenutku posle pravnih prigovora koje je podnio njen otac, uz podršku konzervativne grupe Hrišćanski advokati (Abogados Cristianos).

Njihov argument je bio da mentalna bolest čini Noeliju nesposobnom da odlučuje, a slučaj je na kraju stigao do Vrhovnog suda Španije. Abogados Kristijanos je u posljednjem pokušaju da spriječi proceduru podnijela žalbu Evropskom sudu za ljudska prava, ali je taj zahtjev odbijen. Noelija za sve to vrijeme nije odustajala. Godinu i po dana se borila za “pravo da umre” i na kraju je u tome i uspjela.

Španija odobrava eutanaziju

Slučaj Noelije Ramos okupirao je špansku javnost godinama. A u ovoj državi, zakonom iz 2021. u Španiji se odobrava pravo na eutanaziju i medicinski potpomognuto samoubistvo za pacijente koji pate od terminalnih bolesti i za osobe sa neizdržljivim stalnim stanjem. Španija je na taj način jedna od devet zemalja Evropske unije koje po zakonu dozvoljavaju ovo pravo, a kriterijumi se razlikuju od države do države. Od kada je Španija donijela ovaj zakon, prema podacima tamošnjeg Ministarstva zdravlja, , 1.123 osobe su na taj način okončale život zaključno sa 2024. godinom.

Na koji način se odvija eutanazija?

Kada je u pitanju eutanazija, pravilo je da se proces sastoji u tome da se podnose dva pisana zahtjeva, zatim konsultacije sa stručnjacima ali koji nisu povezani sa slučajem koji razmatraju.

Eutanaziju, navodi se, sprovode ljekari ili zdravstveni radnici pod strogim uslovima, davanjem smrtonosne injekcije na izričit zahtjev pacijenta, dok se medicinski potpomognuto samoubistvo sastoji u tome da sam pacijent uzme smrtonosan hemijski napitak ili lijek takvog dejstva koji je prepisao ljekar.

Izvor: Nezavisne novine

Eutanazija ljubimca: Najteža odluka za vlasnike, duboko traumatična za veterinare

Tokom studija veterinarske medicine, dr Andrés Ellexelius je primetio da mnogi vlasnici kućnih ljubimaca osećaju izrazitu anksioznost već pri samom dolasku u ambulantu, dok je trenutak eutanazije za njih emocionalno najteži. Posebno ga je pogodilo to što u tom procesu gotovo da ne postoji sistemska psihološka podrška ni za vlasnike, ni za same veterinare.

U potrazi za rešenjem, započeo je pregled stručne literature i brzo uočio da interesovanje za ovu temu postoji, ali da ne postoji jasno definisan i sistematičan pristup koji bi pomogao ljudima da se lakše nose sa gubitkom ljubimca, posebno na ovakav način.

Prirodna tuga i stres koje eutanazija donosi dodatno se pojačavaju osećajem da vlasnici u tom trenutku ostaju sami, bez adekvatne emocionalne podrške. To, s druge strane, utiče i na veterinare, koji su često primorani da preuzmu ulogu emocionalne podrške, iako za to nisu stručno obučeni. Za mnoge od njih eutanazija predstavlja jedan od emocionalno najzahtevnijih aspekata profesije.

Plemenita ideja veterinara, za vlasnike ljubimaca u Srbiji nedosanjani san

Sa veterinarskog stanovišta, dodatni problem nastaje kada vlasnici odbijaju eutanaziju iako više ne postoje terapijske mogućnosti koje bi ljubimcu obezbedile kvalitetan život. U tim situacijama patnja se produžava, a emocionalni teret raste i za vlasnike i za veterinarsko osoblje.

Ideja Andrésa Ellexeliusa bila je da se razvije usluga koja bi vlasnicima pomogla da smanje anksioznost i tugu, da bolje razumeju proces gubitka i da se na zdrav način oproste od svog ljubimca. Cilj je bio da se smanji rizik od produžene tuge, depresije i negativnih mehanizama suočavanja, koji mogu uticati na porodične odnose, posao i svakodnevno funkcionisanje.

Istovremeno, ovakav pristup bi značajno smanjio i emocionalni stres kod veterinara i  tehničara.

Krivica, stid, tuga…

Psihološki aspekti uspavljivanja ljubimca često se potcenjuju, iako istraživanja pokazuju da gubitak životinje može izazvati tugu sličnu onoj koja se javlja nakon gubitka bliske osobe. Ljubimci su za mnoge članovi porodice, izvor utehe i emocionalne stabilnosti. Nakon eutanazije, normalno je osećati prazninu, krivicu („da li sam doneo pravu odluku?“), pa čak i stid jer okolina ponekad ne razume dubinu tog bola.

Proces preboljevanja počinje dozvolom sebi da se tuguje. Razgovor o emocijama, rituali oproštaja, sećanja na lepe trenutke i prihvatanje činjenice da je odluka doneta iz ljubavi i brige, da se spreči dalje mučenje voljenog ljubimca, mogu da pomognu u zaceljivanju. Psihološka podrška, bilo kroz savetovanje, grupe podrške ili digitalne programe, može da ima ključnu ulogu u sprečavanju dugotrajne tuge. Pokušajte da pronađete podršku i u grupama ljubitelja životinja.

Rešenje primenjivo i na ostatak zemalja pored Švedske?

Andrés danas radi na Odeljenju za kliničke nauke na Švedskom univerzitetu poljoprivrednih nauka (SLU), ali sa razvojem svoje ideje započeo je još kao student. U početku je samostalno istraživao tržište, razgovarao sa vlasnicima ljubimaca putem društvenih mreža i kontaktirao psihološke klinike kako bi proverio da li postoji interesovanje za ovakav vid podrške.

Kasnije je, uz podršku SLU Holdinga i svog savetnika za inovacije, razvio procese i prevazišao brojne izazove koji su mu omogućili da ideju pretvori u konkretan proizvod. Plan je da se znanje i podrška učine dostupnim u digitalnom formatu, kako bi vlasnici ljubimaca, ali i veterinari, mogli da dobiju pomoć u ključnim trenucima: od donošenja odluke do procesa tugovanja.

Paralelno sa tim, razvijaju se i posebno prilagođeni programi za zaposlene u veterinarskoj medicini, jer i oni često nose nevidljiv emocionalni teret svog posla.

Kada je potrebna psihološka pomoć

Kao jednu od najvažnijih lekcija, Andrés ističe značaj rada u timu i saradnje sa psiholozima. Razvoj ideje bio je proces učenja, a uključivanje stručnjaka različitih profila pokazalo se kao ključ uspeha. Njegov savet svima koji žele da neku ideju pretvore u stvarnost jeste da ulažu u ono što zaista ima smisla i donosi dobro drugima.

Kada se stvara nešto što pomaže ljudima da se lakše nose sa gubitkom, bolom i tugom, motivacija ne nestaje. Naprotiv, postaje jača, jer se zna da ono što radimo zaista ima duboko ljudski značaj.

Izvor: eklinika.telegraf.rs

Pomislite – ljekar ste.

Pomislite – znate da čovjeku nema spasa.

Umrijeće. Bol je svakim danom sve gori.

Bolest ga jede.

Ne možete mu vratiti zdravlje.

Ne možete stišati bol.

Više nema morfija koji može bar smanjiti patnju, bar uspavati na koji sekund izmorenog čovjeka. A sve što on želi je da bol prestane. Život mu je svakako gotov.

Pomislite – neko plače, moli vas, kune Bogom da mu pomognete, da ga spasite smrću. Pomislite – možete da birate, na vama je odluka. Da li biste mu dali poslednju dozu ljekova i uspavali, napokon uspavali ili biste gledali kako se na vaše oči tijelo dezintegriše, a oči preklinju da ih sklopite?

Pomislite – za onaj dim iz nečijeg ognjišta naložene su poslednje zalihe drva, nasječenih u poslednjoj šumi u vašem gradu. Kiseonika je sve manje, sve se teže diše, a kola i dalje uporno kreću svako jutro ka svom odredištu. Njihov vozač nema vremena da misli ni na dim iz auspuha ni na djecu u parku, koja za trideset godina neće imati vazduha. Neće ga biti ni za dijete koje raste u stomaku trudnice. A to dijete je posebno. Tako su joj rekli. Genetske manipulacije koje su urađene to joj mogu garantovati. Ona im vjeruje. Ona želi da, iako to malo biće neće imati oca, ima savršen život. Zato se i podvrgla svim novim eksperimentima.

Nemoguće? Ne. Daleko? Ne.

Realne situacije svakog dana. Mogućnosti koje nam je otvorio tehnološki napredak beskrajne su. Možemo da stvaramo, da manipulišemo i u sekundi – da uništimo. Često nismo ni svjesni šta se svakog trenutka oko nas dešava, kojom brzinom jurimo u neistražena polja i koliko važna pitanja ti ulasci u nova područja izazivaju. I koliko je važno gčasno ih postaviti.

A odgovori? Čemu treba da služe?

Treba da vam pomognu u odluci da li je pomoć da učinite kraj životu ljudskom biću ili da mu produžavate agoniju. Treba da učine da država vaš akt milosrđa ne smatra ubistvom, ako je milosrđe, da pravo definiše da je milosrđe. A da li je?

Jedno od najpoznatijih bojnih polja današnjice jeste abortus. Pitanja da li treba da bude legalan, kada embrion postaje čovjek, gdje je granica odluke kolektiva, a gdje pojedinca – sva ova pitanja uključuju mnogobrjne aspekte – od biologije, medicine, etike, filozofije, religije, pravnog uređenja do političkog sistema. Baš kao i u pitanju eutanazije, genetskog inženjeringa, vještačke oplodnje, ali i masovne sječe šuma, zagađenja rijeka, uništavanja bilnjnih i istrebljenja životinjskih vrsta.

Da li je kratkotrajna korist hiljada preča od dugotrajne koristi miliona? Šta treba i može, a šta ne treba i ne može da se odlaže?

Kako bi se pojedinci snašli u svom svakodnevnim poslovima i kako bi društvo moglo da se razvija treba da postoje jasni odgovori šta je ispravno, a šta ne, šta je moralno, a šta ne. Trebaju nam uputstva, smjernice, vodilje.

Na tom tragu nastala je i razvila se i bioetika – etika života.

Sve je krenulo 1926. godine kada je Fric Jar htio da postavi jedan opšti životni imperativ – imperativ ponašanja i poštovanja svega živoga što nas okružuje. Od eksperimenata vršenih na životinjama i njihove etičnosti, preko ispitivanja na ljudima, otvarala su se pitanja i sumnje: “Kako postupiti ispravno i opšte korisno?”

Tako je 1970. godine Van Renseler Poter, američki biohemičar i onkolog uveo pojam bioetike kao polja koje treba da integriše biologiju, ekologiju, medicinu i cijeli sistem ljudskih vrijednosti. Na tom tragu se ispitivanja vrše i danas u okviru četiri glavna bioetička principa: Autonomije to jest znanja svih informacija prilikom donošenja dobrovoljnih odluka, neškodljivosti to jest nenanošenja zla i namjernog povrjeđivanja te opšte dobrobiti i pravičnosti.

Uskladiti sve ove okvire je teško, a i danas, četrdeset i šest godina od zvaničnog osnivanja ove grane primijenjene etike, daleko smo od konačnih odgovora. Oni se razlikuji od zemlje do zemlje, od prakse do prakse, dok se pitanja svakodnevno usložnjavaju.

Iako je cilj samo jedan: dobrobit ljudi i živog svijeta, donijeti (prave) odluke je teže nego što se može činiti. Kako odlučiti da li presaditi bubreg djevojci koja je prva na listi čekanja ili ga dati bogatom čovjeku, koji je nekoliko mjesta ispod nje, ali čiji život bi bio garancija za donaciju, koja bi osigurala kraj istraživanja i živote hiljada drugih već kroz nekoliko mjeseci?

Da li legalizovati surogat majčinstvo? Kako odrediti ko je tu majka – žena čiji je genestki kod ili ona u čijoj materici je dijete raslo, uzimalo kiseonik i ljubav? Da li je u redu vršiti vještačku oplodnju, kada jedan anonomni donor može oploditi više žena i dovesti u situaciju da godinama kasnije brat i sestra stupe u odnos ne znajući da su brat i sestra?

A tu su i sve naše potrebe. Struja. A struja traži hidroelektranu. A hidrelektrana može značiti i kraj za cijeli jedan ekosistem i zagađenje vode i manjak izvora. Trebaju nam drva za grijanje, za građu, za namještaj. A drva znače sječu šuma, a sječa šuma kraj životinjskih vrsta, manjak kiseonika i ugrožavanje života budućih generacija. I koliko je tu još pitanja: otpada, otrova i svega o čemu danas ne razmišljamo, jer mislimo da je sutra samo naše, a o prekosutra, o djeci naše djece i ne mislimo.

Zato je svako od ovih pitanja bitno. Njihova etička moć treba da kreira pravnu i političku. Moraju se postavljati granice, praviti usmjerenja i trase kojima se želi iči u svijetu koji sve manje djeluje nemoguće pretvoriti u scenu filma “Gataka”, kada roditelji “naručuju” dijete iz kataloga, birajući sve osobine svog nerođenog djeteta, a rođeni “prirodnim” začećem se smatraju nepoželjnim.

Kada je o starcu s početka priče riječ i ispunjavanju njegove želje, to bi bilo moguće u Holandiji, Belgiji, Irskoj, Luksemburgu i Kolumbiji, zemljama u kojima bi ljekar bio taj koji ubrizgava poslednju dozu lijeka, ali i u Švajcarskoj, Njemačkoj, Albaniji, Kanadi, Japanu i pet saveznih država u SAD-u, u kojima bi sam bolesni čovjek uzeo smrtonosnu dozu, koju bi mu donio tehničar. Za sada je samo ovih jedanaest zemalja legalizovalo eutanaziju ili asistirano samoubistvo.

A onaj dječak? On ne zna zašto djeda toliko boli ni zašto mu niko ne pomogne. Dječak ne zna ni još jednu stvar: da se njegova sličnost sa starcem kog je cijelog života zvao dekom ne vidi u ogledalu, jer mu je taj čovjek zaista djed. Njegova sličnost zapravo je identičnost. On jeste taj starac. Na neki način. Ali on nikada neće znati da su njegovi koraci – koraci klona.