Sony Pictures predstavio je trailer za film “The Social Reckoning”, nastavak Oscarom nagrađene drame iz 2010. godine, koji ponovo usmjerava pažnju na giganta društvenih mreža.

Ovaj put fokus je na otkrićima zviždača koja su se pojavila dok je platforma sazrijevala u globalnu silu.

U filmu glume Mikey Madison, Jeremy Allen White, Bill Burr i Jeremy Strong. Strong tumači ulogu osnivača Facebooka Marka Zuckerberga, naslijedivši Jesseja Eisenberga, koji je glavnu ulogu imao u originalnom filmu.

Aaron Sorkin vraća se franšizi kao scenarist i reditelj, proširujući svoju ulogu nakon što je za film “The Social Network” osvojio Oscara za najbolji adaptirani scenarij.

Film donosi istinitu priču o bivšoj Facebookovoj inženjerki Frances Haugen (Madison) i novinaru Wall Street Journala Jeffu Horwitzu (White).

Njihov rad razotkrio je interna istraživanja i procese donošenja odluka unutar kompanije. Istraga je kulminirala serijalom “Facebook Files” iz 2021. godine, koji je otkrio štetne efekte Facebooka na tinejdžere, kao i njegovu ulogu u širenju dezinformacija, uključujući sadržaj povezan s političkim nasiljem.

Prilikom premijernog prikazivanja trailera na ovogodišnjem CinemaConu, godišnjoj konvenciji vlasnika kina, Sorkin je objasnio razloge za snimanje nastavka korporativne drame iz 2010. godine.

“Ne postoji život kojeg Facebookov algoritam nije dotakao i taj je utjecaj oblikovao sve. Stoga je vrijeme da kažemo više”, poručio je Sorkin.

Originalni film ostvario je veliki kritički i komercijalni uspjeh, zaradivši 226 miliona dolara širom svijeta. Osvojio je osam nominacija za Oscara, uključujući i nominaciju za najbolji film, a na kraju je nagrađen s tri Oscara. Od tada se često navodi kao jedan od najutjecajnijih holivudskih prikaza tehnološke industrije.

Film “The Social Reckoning” producirali su Aaron Sorkin, Todd Black, Peter Rice i Stuart Besser, a premijeru u kinima imat će 9. oktobra.

Klix

Tehnološke kompanije zato godinama traže čarobnu formulu koja će im omogućiti da korisnici što duže zadrže pažnju i pogled na ekranima, gledaju što više sadržaja i reklama. Da bi u tome uspjeli, moraju konstantno da mijenjaju i usavršavaju algoritam, ali i da budu oprezni u vezi sa vrstom sadržaja koja će im se prikazivati. Tako npr. negativan i nasilan sadržaj može da privlači veliku pažnju korisnika, ali takav sadržaj može imati loše posljedice za njih, a to se posebno odnosi na tinejdžere.

Meta je, izgleda, uspjela da pronađe način na koji može da dodatno zadrži pažnju korisnika Facebooka i Instagrama, a to je algoritam zasnovan na – vještačkoj inteligenciji. Od kada je predstavljen, vrijeme koje korisnici provode na ovim društvenim mrežama značajno se povećalo, pohvalili su se prošle sedmice iz Zuckerbergove kompanije. Od predstavljanja novog AI algoritma vrijeme koje korisnici provode na Facebooku povećalo se za oko osam posto, dok je taj procenat za Instagram manji, ali i dalje značajan – šest posto.

Iz Mete su pominjali samo procente, a ne i povećanje konkretnog vremena koje sada korisnici provode na tim mrežama. Prema predviđanjima stručnjaka s eMarktera, to povećanje bi moglo da iznosi 10 do 15 sati više tokom godinu dana.

Zuckerberg ima još planova u vezi sa svojom društvenom mrežom i AI-jem pa je tako prošle sedmice, tokom objave tromjesečnih rezultata, najavio da se nada da će na Facebook i Instagramu dodati i potpuno novi feed, odnosno kategoriju sadržaja koja će biti u potpunosti generisana putem vještačke inteligencije.

Očekivanja za budućnost su, dakle, da će na krilima AI-ja korisnici provoditi više vremena uz Zuckerbergove mreže, što će se pozitivno odraziti na prikaz oglasa i prihode od oglašavanja, ali s druge strane mogli bi se značajno povećati troškovi razvoja i korištenja vještačke inteligencije.

Izvor: 6yka.com

Godinama se na društvenoj mreži Facebook povremeno pojavljuju popularne objave u kojima korisnici/e izjavljuju da ne daju dozvolu Facebooku da javno koristi njihove fotografije i objave. Tako je u novembru 2023. godine više od 350 korisnika/ca Facebooka objavilo takvu “izjavu”. U ovim objavama, bez obzira na tačan datum njihove objave, tvrdi se da “od sutra” počinje djelovati novo pravilo prema kom će sve što je neko objavio na ovoj mreži postati javno.

Objave se razlikuju u detaljima, ali je njihova suština uvijek ista. Dvije verzije ove objave iz novembra 2023. godine, između ostalog, glase:

Ne zaboravite da sutra počinje novo Facebook pravilo gdje mogu koristiti vaše slike. Ne zaboravite da je rok danas!! Može se koristiti u tužbama protiv vas. Sve što ste ikada objavili bit će javno od danas čak i poruke koje su izbrisane. Jednostavna kopija i paste ništa ne košta, bolje je na sigurnoj strani.
—
Ne dajem Facebooku ili bilo kojem subjektu povezanom s Facebookom dopuštenje da koriste moje slike, informacije, poruke ili objave, prošlosti i budućnosti. Ovom izjavom obavještavam Facebook da je strogo zabranjeno otkrivati, kopirati, distribuirati ili poduzimati bilo kakve druge radnje protiv mene na temelju ovog profila i/ili njegovog sadržaja. Informacije. Kršenje privatnosti može se kazniti zakonom. NB: Facebook je sada javna osoba. Svi članovi moraju objaviti takvu bilješku. (13.11.2023)

Ne zaboravite, sutra počinje novo Facebook pravilo (iliti… novo ime META) gdje mogu koristiti vaše fotografije. Ne zaboravite da je rok danas!!!
Ne dajem Facebooku ili bilo kojoj tvrtki povezanoj s Facebookom dopuštenje za korištenje mojih prošlih i budućih fotografija, informacija, poruka ili objava.
Ovom izjavom obavještavam Facebook da je strogo zabranjeno objavljivati, kopirati, distribuirati ili poduzimati bilo kakve druge radnje protiv mene na osnovu ovog profila i/ili njegovog sadržaja. Kršenje privatnosti može se kazniti zakonom.
OBAVIJEST: Facebook je sada javna osoba. Svi članovi moraju objaviti takvu napomenu. (14.11.2023)

Kako se tvrdi, ukoliko korisnici/e na svojim profilima ne objave ovu “izjavu”, Facebooku su dali/e prećutnu saglasnost za javnu objavu njihovih sadržaja. U pojedinim objavama u novembru 2023. tvrdilo se i da će se korištenje Facebooka početi naplaćivati “svim korisnicima”.

Facebook će od ponedjeljka naplaćivati svim korisnicima. Možete odabrati da ne radite ovo. Držite prst na ovoj poruci i kopirajte je. Nemoguće je dijeliti.
Ne dajem Facebooku dopuštenje da naplaćuje 4,99 USD mjesečno na moj račun, također; sve moje slike su moje vlasništvo, a ne vlasništvo Facebook kompanije!!
(…)
Ako barem jednom ne objavite izjavu, tehnički vam je dopušteno korištenje vaših fotografija, kao i informacija u ažuriranju statusa vašeg profila.
NE DAJEM FACEBOOKU DOZVOLU DA KORISTI BILO KOJU OD MOJIH OSOBNIH OBJAVA. (5.11.2023)

Najranija trenutno dostupna objava ovakvih navoda na našem jeziku datira od 8.8.2019. godine. U više stotina prijašnjih verzija ovih objava, novo pravilo takođe se navodno počinje primjenjivati sutra.

Šta su činjenice?

Objave ovog sadržaja pojavljivale su se godinama i na drugim jezicima te su ih već analizirale brojne platforme za provjeru činjenica, među kojima su Snopes (1, 2, 3), Politifact, Full Fact i The Quint. Kako je u ovim analizama zaključeno, navodi o javnom objavljivanju privatnih sadržaja sa Facebooka nisu tačni.

Naime, kako se objašnjava, uslovi korištenja platforme Facebook ili drugih platformi kompanije Meta ne mogu se mijenjati jednostavnim objavljivanjem izjave na profilima korisnika/ca. Dodatno, ne postoji pravilo po kojem će Facebook moći javno koristiti korisničke sadržaje koji su izbrisani ili su objavljeni sa privatnim postavkama profila.

Na stranici “Uslovi korištenja” na Facebooku, u dijelu “Dozvole koje nam dajete”, navodi se da korisnici/e zadržavaju intelektualno vlasništvo nad sadržajima koje objavljuju na Facebooku i drugim platformama kompanije Meta. Kako se navodi, korisnici/e zadržavaju “vlasništvo nad pravima intelektualne svojine (stvari poput autorskih prava ili žigova) u bilo kom takvom sadržaju koji kreirate i dijelite”. Nadalje se ističe:

Međutim, da bismo pružali naše usluge, potrebno nam je da nam date neke zakonske dozvole (poznate kao “licenca”) za korištenje ovog sadržaja.
(…)
To znači, na primjer, da ako dijelite fotografiju na Facebooku, dajete nam dozvolu da je čuvamo, kopiramo i dijelimo sa drugima (opet, u skladu sa vašim podešavanjima) kao što su Meta proizvodi ili dobavljači usluga koji podržavaju te proizvode i usluge. Ova licenca prestat će kada se vaš sadržaj izbriše iz naših sistema.

Dakle, eventualno dalje dijeljenje sadržaja objavljenih na Facebooku zavisi od postavki koje korisnik/ca sam bira. Naime, kako se navodi u “Politici privatnosti”, korisnik/ca može sam/a odlučiti kome su i koji objavljeni sadržaji vidljivi.

Kada je riječ o ažuriranju “Uslova korištenja” Facebooka, na ovoj stranici navodi se da će, osim ako zakonom nije drugačije propisano, korisnici/e biti obaviješteni/e prije nego što se uslovi korištenja promijene te imati priliku da ih “pregledaju” prije nego što oni postanu aktivni.

“Kada svi ažurirani uslovi stupe na snagu, bićete obavezani njima ako nastavite da koristite naše proizvode. Nadamo se da ćete nastaviti da koristite naše proizvode, ali ako niste saglasni sa našim ažuriranim uslovima i više ne želite da budete dio Facebook zajednice, možete da izbrišete svoj nalog u bilo kom trenutku”, navodi se na ovoj stranici. Dakle, ništa u pravilima Facebooka ne navodi da se bilo kakve promjene mogu izbjeći pomenutim ili bilo kakvim drugim objavama.

Ovakve objave, navodi Politifact, prvi put su se pojavile 2012. godine, kada je Facebook razmatrao ukidanje prava korisnika/ca da glasaju o promjenama u politikama ove mreže. Tada je ova kompanija objavila i saopštenje u kom je navedeno:

Kruže glasine da Facebook pravi promjenu u vezi sa vlasništvom nad informacijama korisnika/ca ili sadržajem koji objavljuju na stranici. Ovo je netačno. Svako ko koristi Facebook posjeduje i kontroliše sadržaj i informacije koje objavljuje, kao što je navedeno u našim uslovima. Oni kontrolišu kako se taj sadržaj i informacije dijele. To je naša politika i uvijek je bila.

Da li se Facebook počinje naplaćivati?

Tvrdnje da će se korištenje Facebooka “od sutra” naplaćivati 4,99 američkih dolara mjesečno takođe su netačne. U Facebookovom Centru za pomoć navodi se da se korištenje Facebooka ne naplaćuje korisnicima/ama, već da Facebook naplaćuje oglašivačima da svoje reklame postavljaju na ovu mrežu.

Korisnici/e u regiji Evrope mogu, sa druge strane, platiti pretplatu od 9,99 eura da koriste Facebook bez reklama, ali to nije nikakva obaveza, već slobodni izbor korisnika/ca. Takođe, naplaćivanje na Facebooku moguće je i ukoliko korisnici/e žele imati oznaku verifikacije, po cijeni od 11,99 dolara. I u ovom slučaju riječ je o izboru korisnika/ce, a ne o naplati svim korisnici/ama, kako se u objavama tvrdi.

Kompanija Meta i njena platforma Facebook imaju određena prava na korištenje sadržaja i podataka korisnika/ca u skladu sa uslovima korištenja ove platforme te postavkama privatnosti korisnika/ca. Ne postoji novo pravilo kojim će Facebook od sutra učiniti javnim sve što je neki korisnik/ca objavio/la. Sve i da postoji, objava “zabrane” korištenja sadržaja na Facebook profilu korisnika/ce neće onemogućiti takvo nešto. Takođe, nema najave da će se korištenje Facebooka “naplaćivati svima”.

Budući da zbog protoka vremena nije moguće pouzdano utvrditi gdje je prvi put objavljena ova “izjava” o saglasnosti, sve objave dobijaju ocjenu prenošenje lažnih vijesti.

Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže.

One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kada ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest.

Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnog grada. I nikada nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa…

I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji.

Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, premda sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao.

Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama – nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu – ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj.

Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime tog grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tom mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojem ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja…

Većina tih mojih, na Facebooku pronađenih djevojčica, djevojaka i žena, katkad već i gospođa u vrlo ozbiljnim godinama, nečijih baka i prabaka, ima polu-zatvorene profile. Sadržaji koje razmjenjuju s prijateljima, rodbinom i poznanicima, i koji su dio njihove svakodnevice, na način i u mjeri u kojoj su društvene mreže dio svakodnevice našega svijeta, ostaju mi nevidljivi. Gledam samo ono što je objavljeno kao javno. Obično su to sadržaji koji su izuzetak od svakodnevnog života, životne situacije, prigode, događaji koje vrijedi pokazati i onima s kojima nemaju sklopljen fejsbučki zavjet.

I onda, tako u nizu koji je obično desetak godina dug, ono što se smatra javnim, ili što se barem ne sakriva od tuđinskih očiju, o ljudskoj intimi mnogo temeljitije svjedoči od svega što je brižno posakrivano. Objave su to s ljetovanja u Dalmaciji, u nekom od onih mjesta na Pelješcu, Hvaru, Makarskoj rivijeri, u Dubrovniku i oko njega, gdje se ljetovalo i prije rata. Odlazeći na more iz nekog Seattlea ili Los Angelesa, prelazeći tako na desetine tisuća kilometara, obilazeći zemaljsku kuglu, baš kao da je velika šarena lopta za plažu, te djevojčice, djevojke i žene, čijih sam se imena evo sjetio, ne samo da idu u Trpanj, u Drvenik i u Slano, nego hrabro zalaze u vlastitu prošlost.

Ta njihova ljetovanja, pažljivo dokumentirana digitalnim telefonskim fotografijama na Facebook profilu, tokom kojih svojim muževima (obično povedenim još iz Sarajeva, ali katkad i strancima), ali i svojoj američkoj, kanadskoj, švedskoj i danskoj djeci, priređuju svojevrsni inicijacijski performans, više govore o njihovim identitetima, nego svi pasoši i svi porodični albumi koje posjeduju. Te sličice, suprotno njihovim nastojanjima, svjedoče da su identiteti izgubljeni. To djeca odmah shvate, ali poslušno idu na more, u daj daleki, nepostojeći svijet, sve dok zauvijek ne odrastu.

Većina komentara na toj objavi s dalmatinskog ljetovanja na stranom su jeziku. Na jeziku zemlje u kojoj se sad živi. Lakše je ako su na engleskom, ali znaju biti i na nizozemskom, danskom, švedskom, francuskom, njemačkom. Riječi i slova iskićena preglasima, onim skandinavskim kružićima nad probranim samoglasnicima, grafički su izraz, slika su goleme razlike koja je u međuvremenu uspostavljena između tih mojih djevojčica, djevojaka i žena, i svijeta kojem smo nekad pripadali.

Nerazumljive nordijske riječi slika su i glas razlike koja danas postoji između njih i mene. Sa svojom djecom i unucima one razgovaraju na jeziku koji ja ne razumijem. Na fotografijama iz zemalja u kojima danas žive, one imaju izraze lica lokalnih žena. Izgledaju već kao Amerikanke i Šveđanke. Ali u Trpnju i u Makarskoj nekako se preobraze, i ja ih ponovo znam.

Samo što taj preobražaj opet nema veze s ljudima među kojima se tada nađu. Jer one se ne preobraze u današnje ljude iz naših krajeva, nego u one ljude s kraja osamdesetih. Te žene s dalmatinskih ljetovanja na fejsbucima, posljednje su preživjele svjedokinje jugoslavenskog socijalizma. One govore zaboravljenim jezikom jednoga iščezlog svijeta. Kada to ne bi imalo tako jezovit prizvuk, mogli bismo ih nazvati živim grobovima. U njima smo živi sahranjeni.

Putovanja iz Seattlea, Stockholma i Osla ne poduzimaju se, naravno, samo zbog Dalmacije i mora. Važniji je put u Sarajevo. Nakon što sam na njihovim fejsbucima ispratio kako su im umirali roditelji – još jedna je to javna objava: te pažljive moje cure u nekoliko biranih riječi opraštaju se od roditelja – svjedočim neprimjetnom odumiranju njihovih sarajevskih domova.

Sljedeći put kad dođu, one spavaju u hotelu. Ali sarajevske hotelske sobe ne fotografiraju, ili ih javno ne pokazuju. Noćivanje u hotelskim sobama rodnoga grada doživljavaju kao životni poraz, a možda i kao još jednu izdaju Sarajeva. Ljudi koji su otišli iz tog grada, i još uvijek su za njega vezani sezonskim posjetama, koje javno objavljuju po svojim profilima, vazda imaju taj osjećaj da su nečim izdali Sarajevo. To znaju oni koji su u gradu ostali, pa onda na tome pomalo i insistiraju.

A možda im je, tim mojim curama, noćivanje po hotelskim sobama rodnoga grada naprosto samo bolno? Nije li tako i meni bilo, i nisam li upravo o tome napisao nekoliko knjiga (“Freelander”, “Psi na jezeru”, “Sarajevski psi” iz knjige “Rod”…)? One, za razliku od mene, ne ruju po svojim ranama, djevojčice za razliku od dječaka ne kidaju nezarasle kraste s natučenih lakata i koljena, i zato na njihovim fejsbucima nigdje nema sarajevskih hotelskih soba.

Ali zato će se javno vješati fotografije iz Bečke kafane u Hotel Europi, gdje su se slučajno srele sa školskom drugaricom, sa starim profesorom matematike, koji od onog vremena nije ni dana ostario, s ljudima iz onoga života s kojim uzaludno pokušavaju uspostaviti nekakav životni kontinuitet.

I na to im prolazi intimno vrijeme. Ono vrijeme između dva stranstvovanja. Tome im, tom uzaludnom pokušaju uspostave kontinuiteta, služe i sve javne objave na Facebook profilu. I ona tužna napomena da su iz Sarajeva, premda su im djeca stranci i sanjaju na stranim jezicima.

Tu su, naravno, i fotografije snimljene ispred onih nekoliko najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica. U komentarima ispod njih, javljaju se, katkad i na novostečenom jeziku, prijateljice i prijatelji iz prošlog doba, pa iz jednakih nedohvatnih daljina komentiraju ćevape. To je onaj laki razgovor iz fejsbučkog žanra, ali to je i prispodoba zajedničkog tihog iskorjenjenja. Dok su živjele tamo, nisu toliko išle na ćevape.

Niti su im ćevapi bili identifikacijski marker grada u kojem su odrasle. Pomalo im je tad išlo na živce što su ljudi iz drugih gradova u Sarajevu nalazili samo ćevape. I specifični smisao za humor, komunikativnost i otvorenost prema svima… A sad i one, makar u svrhu života na Facebooku, u Sarajevu nalaze – ćevape. Ono drugo što su vidjele i osjetile, ono po što su došle, a što možda nisu našle, nije za Facebooka.

Dok tako uhodim svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla, ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bi našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi.

I tko bih, na kraju krajeva, bio kada bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovog u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo.

Varanje na Facebooku je nova blest modernog doba – iako često ni nema fizičkog kontakta, sama činjenica da naš partner s nekim ima previše prisan odnos je dovoljna da se smatra prevarom. Ako je vaš  partner jedan od onih koji na Facebooku ima drugu “vezu”, ovo su znakovi koji vas mogu upozoriti na to.

Uvijek se odjavi

Većina ljudi se nema potrebu odjavljivati s Facebooka na vlastitom kompjuteru ili mobitelu, a oni koji to rade imaju jako dobar razlog. Čak i ako je riječ o kompjuteru koji dijelite, ako ništa ne skriva, neće se odjaviti baš svaki put kad otiđe s Facebooka.

Nosi mobitel u wc

Ne zato što ne može bez mobitela ni kad je tamo, nego zato što vjerovatno zna da nije pametno ostaviti mobitel bez nadzora. Počnite da pratite koliko to često radi – tu i tamo to svi napravimo, ali ako se on ne može odvojiti od mobitela niti u jednom trenutku, vjerovatno nešto skriva.

Paničari čim mu dotakneš mobitel

Ako mu uzmete mobitel, a on reaguje kao da ćeš upravo otkriti njegovu najveću tajnu – vjerovatno se boji da će se dogoditi baš to.

Nepoznati ljudi mu često komentarišu objave

Svi tu i tamo komentarišemo objave ljudi s kojima nemamo neki odnos, ali ako se na njegovom Facebooku stalno pojavljuju komentari nepoznatih žena koje djeluju kao da ga jak dobro poznaju, vjerovatno su ga dobro upoznale u inboxu.

Index.hr, Foto: Pixabay

Upravo to se nedavno dogodilo unutar Mete, u čijim su uredima Facebooka u Austinu (Teksas) zaposleni razni moderatori sadržaja. Oni tamo rade preko posredničke agencije Accenture, koja s Metom ima ugovor vrijedan čak 500 milijuna dolara godišnje za zapošljavanje najamnih radnika i slične usluge.

“Eci, peci, pec…”

60 radnika, koji su na taj način preko Accenturea radili za Facebook, prije nekoliko je dana otpušteno na prilično nehuman i neočekivan način. Pozvani su bili na videokonferenciju, na kojoj im je predstavnik Accenturea priopćio da će njihova radna mjesta biti ugašena 2. rujna, a da će plaću dobiti za razdoblje do 3. listopada.

Ovakav oblik otkaza možda u današnje vrijeme i ne bi bio neobičan, da zaposlenicima nije pojašnjeno kako ih je za otkaze odabrao – algoritam.

Kada je, naime, jedan od otpuštenih pitao kako su odabrani ljudi koji će biti uklonjeni s radnih mjesta, odgovor iz Accenturea glasio je: “nasumično vas je odabrao algoritam”. Nikakve dodatne pojedinosti o načinu funkcioniranja tog sustava nisu objavljene.

Iz Facebooka su prvo pokušali negirati da je u Austinu bilo otpuštanja, jer se taj termin ne koristi za najamne radnike, no potvrdili su da je 60 ljudi ostalo bez posla. Isto tako negirali su da je riječ o nasumičnom otpuštanju putem algoritma.

Meta se trenutačno bori s profitabilnošću, pa vodeći ljudi pokušavaju zamrznuti nova zapošljavanja, smanjiti troškove te povećati produktivnost zaposlenika koji ostanu na svojim radnim mjestima.

Preuzeto sa: bug.hr

U svom godišnjem izvještaju američkoj Komisiji za vrijednosne papire i berze, finansijskom regulatoru, Meta je prošlog četvrtka upozorila da će, ako se ne usvoji novi okvir i kompanija više ne mogne koristiti trenutni model sporazuma, vjerojatno morati otići s kontinenta.

NEW: Mark Zuckerberg has threatened to shut down Facebook and Instagram in entire Europe if Meta is not allowed to process Europeans’ data on US servers

— Insider Paper (@TheInsiderPaper) February 7, 2022

Meta je navela da je obrada korisničkih podataka između zemalja ključna za poslovanje i ciljanje oglasa.

“​Ako nismo u mogućnosti prenositi podatke između zemalja i regija u kojima poslujemo, ili ako nam je zabranjeno dijeljenje podataka među našim proizvodima i uslugama, to bi moglo utjecati na našu sposobnost pružanja naših usluga, način na koji pružamo naše usluge ili našu sposobnost ciljanja oglasa”, stoji u izjavi.

Iz Mete je saopšteno da se oni nadaju novom sporazumu ove godine, ali ako to ne učini, naveli su da vjerovatno neće moći ponuditi u Evropi niz njihovih najznačajnijih proizvoda i usluga, uključujući Facebook i Instagram.

Meta je prije mogla koristiti okvir za prijenos podataka pod nazivom Privacy Shield kao pravnu osnovu za obavljanje transatlantskih prijenosa podataka. Ali u julu 2020. Evropski sud pravde poništio je sporazum zbog kršenja zaštite podataka. Najviša pravna vlast EU ustvrdila je da standard ne štiti na odgovarajući način privatnost evropskih građana.

Iz Mete su kazali da nemaju apsolutno nikakvu želju niti se planiraju povući iz Evrope, ali jednostavna stvarnost je da se Meta, i mnoge druge kompanije, organizacije i usluge, oslanjaju na prijenos podataka između EU-a i SAD-a kako bi upravljali globalnim uslugama.

Preuzeto sa: klix.ba

Još nešto moram da naglasim pre nego što pređem na stvar: zbog prirode posla i načina na koji se tim poslom bavim, svakodnevno mi se kače kreteni koji imaju potrebu da mi kažu da sam kurva, ili pak nedojebana, da sam ružna, debela, glupa. Povremeno prete batinama, silovanjem, ponekad i smrću. To ide u rok službe i opis posla, pa sam vremenom naučila da ne obraćam pažnju. Na mrežama imam dovoljno iskustva da intuitivno razlikujem ozbiljnu od neozbiljne pretnje, tako da me u najvećem broju slučajeva zaista zabole šta dokoni imaju da mi poruče.

Ono o čemu je ovde reč jeste stvar s kojom se suočava svaka žena koja je aktivna na društvenim mrežama: poruke nepoznatih muškaraca koji odmah idu s neba pa u rebra i startuju te. Ranije mi je to bilo smešno, donekle čak i zabavno. U poslednje vreme hvatam sebe na ivici nervnog sloma kad mi neko takvo sranje stigne u inboks. Podjednako se razbesnim bez obzira na to da li je pošiljalac pristojan ili ne.

Kad smo kod pristojnosti, “pobednik” mog inboksa je car koji mi je poslao samo “aj dodaj”. Kao da sam ker kom je dobacio štap, pa treba da aportiram.

Naravno da sam tu, kao i svaku sličnu poruku ignorisala i pošiljaoca blokirala, ali čekaj malo… Da li je ta “aj dodaj” fora ikada igde upalila? Da li on misli da je takav način obraćanja kul, opušten, duhovit? Ili, ipak, misli da su žene stoka kojoj se treba obraćati samo takvim polu-onomatopejama? Ne znam i ne zanima me. Jedino što hoću jeste da muškarci shvate da niko, apsolutno niko, ne zaslužuje da mu se tako obraćaš, a pogotovo ne žena koja ih uopšte ne poznaje, a za koju su, tobože, zainteresovani.

Ima i pristojnih. To su oni što pretražuju žene po mrežama, pa na sto adresa pošalju identičnu poruku: “Zdravo Jovana, nadam se da nije nepristojno ovako slati poruku jer se ne znamo, ali bih voleo da te upoznam. Sem što si jako privlačna baviš se i zanimljivim stvarima i mislim da možda možemo da ostvarimo kvalitetnu komunikaciju. Ako želiš pusti mi zahtev. Pozzz”

Na prvi pogled, sve je OK. Dečko misli da sam privlačna i da se bavim zanimljivim stvarima, te je zainteresovan da me upozna. Ali, ali, ali, stani malo prijatelju: na mom Fejsbuk profilu, osim imena i profilne slike, nijedan jedini podatak nije javan, nego mogu da ga vide samo moji prijatelji. Povremeno stavim neki “public” post, ali isključivo kad šerujem neki oglas za posao, kad neko traži svog izgubljenog kera, ili kad baš hoću da neki status ljudi šeruju dalje, ali takvi statusi retko kad govore nešto o stvarima kojima se bavim. Što će reći, i ovo je tipična masovna poruka, poslata na ko zna koliko imena, sa nadom da će se bar jedna devojka upecati. Znate one likove na žurci što zaređaju od žene do žene, muvaju svaku, u nadi da će im bar na jednom mestu upaliti? Znate zašto im ne upali nikad? Zato što takav obrazac startovanja suštinski dehumanizuje ženu: takav samo hoće da ga te večeri metne, a žena, osoba, je svedena tek na ono ometajuće tkivo koje okružuje rupu u koju bi on da metne. Pa, isto važi i za likove koji šalju masovne poruke, koliko god da ih pažljivo sroče.

Posebna sorta su kreteni koje već imaš na listi prijatelja, a u životu ih nisi video. Moj kriterijum za dodavanje ljudi na Fejsbuku je jednostavan: koliko imamo zajedničkih prijatelja i ko su ti ljudi. To ko su, daleko je važnije nego koliko ih ima. Ako imamo 150 zajedničkih prijatelja, ali su svih 150 javne i polujavne ličnosti koje, sasvim legitimno, koriste FB za promociju svog rada, ne, neću te dodati, jer kačim mnogo ličnih stvari, a mrzi me da pravim liste ili za svaki post sređujem “settings” oko toga ko može da ga vidi. S druge strane, ako imamo samo pet zajedničkih, ali znam da na FB ne dodaju nepoznate ljude i mogu da ih pitam ko si i šta si, dodajem bez problema.

Ali, ni to nije neka zaštita. Recimo da mi je lik kog lično zna bar troje mojih kolega s posla, a s kojim u životu nisam imala nikakvu interakciju, jednog dana mrtav ladan poslao poruku da sam “presočna” (greškom sam prvo pročitala da sam “prosečna”), i ljubazno me zamolio da mu pošaljem sliku svojih nogu, ali u štiklama.

Verovatno najogavnije iskustvo imam sa čovekom sa kojim mi je zajednički friend bila – moja rođena majka. Odnekud su poznanici, ne zna ga ni ona dobro, a ja sam ga dodala računajući da sam bezbedna kad je reč o FB prijateljima mojih roditelja. Međutim, lik mi je prvo lajkovao neki status u kom sam besnela zbog društveno-političke situacije ili neke belosvetske nepravde, nemam pojma, sećam se samo da je bilo osam ujutru. Odmah zatim mi je poslao poruku: “Mala, mnogo si temperamentna, imam nešto od 18 cm da te malo smiri.” Naravno da sam ga blokirala i javila majci da uradi isto, ali, alo, matori, da li si normalan i da li je moguće da u tim godinama ne znaš da kontrolišeš jutarnje polucije?

Nego, lako ćemo za mene. Šta raditi kad vam se neki FB stalker okomi na drugaricu, pa počne da ti šalje poruke sa pitanjima da li je poznaješ, koliko dobro, da li je slobodna, i tako dalje. Jednog takvog sam oterala u tri lepe i zapretila policijom. Izgleda da drugi sa njene liste prijatelja nisu bili dovoljno bistri, pa joj je taj, za kog nije ni znala da postoji, jednog dana pozvonio na vrata. Sve se završilo srećno, progonitelj je jednim kraćim smirenim razgovorom udaljen, što ne znači da nije našao novu žrtvu.

Tu dolazimo do glavnog razloga zbog kog mi, žene, mrzimo kad nas apsolutno nepoznati muškarci startuju preko društvenih mreža. Plašimo se, brate. Od malih nogu smo naštelovane da ne razgovaramo sa nepoznatima, da ne idemo mračnim sokacima, da se noću ne vraćamo kući same, i tako dalje, jer bismo mogle da budemo silovane. Taj oprez nam je duboko usađen, tu je, u malom mozgu stalno, i kad smo budne i kad spavamo, a muškarcima sličan strah nije ni na kraj pameti. E zato nije u redu da nas zaskačete, da nam šaljete poruke u kojima nam nudite da nam ga uvalite, da, iako nikad nismo čule za vas niti vas videle, pišete kako vas privlačimo. To je kao da nas zaskačete na sred ulice. Koleginica i ja smo se jedne noći vrale kući s posla i rešile, pošto je bila lepa letnja noć, da otpešačimo preko Brankovog mosta. Na pola mosta naletela je grupa pijanih likova. Jedan je navalio na moju koleginicu da mu da broj telefona. Žena se doslovno ukopala od straha. Procenile smo ko je najtrezniji u grupi i zamolile ga da skloni drugara od nas. Upalilo je.

Nedavno mi je prijatelj ispričao nešto od čega mi se digla kosa na glavi. Njegova drugarica stajala je na semaforu i čekala zeleno, kad joj je neko prekrio oči rukama, u fazonu “pogodi ko je”. Bio je u pitanju potpuno nepoznat čovek koji nije hteo da je pusti dok mu nije dala broj telefona. Lažan, nadam se.

Izložene smo, i u opasnosti smo u situacijama koje muškarci ne mogu ni da zamisle kao potencijalno opasne. Njima je dolazak majstora u kuću smor koji treba da otrpe, eventualno malo pripomognu. Meni je to iskustvo od kog i sad dok ovo pišem osećam mučninu. Pokvarila mi se veš-mašina, broj majstora sam dobila po preporuci. Mašinu je popravio, ali je onda mene bukvalno, a ne metaforički, pribio uz zid, jer, “pa valjda sam zaslužio poljubac”. Spaslo me to što sam visoka metar i po, a on dva, pa sam mu se provukla ispod ruke i pobegla iz sopstvenog stana. Moj strah mu je bio smešan, ali bar je pokupio prnje i otišao. Sećam se da sam od straha prvo povraćala, a onda sam se toliko tresla da nisam mogla da zabodem telefon drugara koji je živeo par spratova iznad mene da vidim da li je kod kuće, jer mi je boravak u stanu bio nepodnošljiv. I dan-danas, kad mi se nešto pokvari, prijatelji mi dolaze da drežde sa mnom dok je majstor tu. Posle tog iskustva, taksista koji me je iz čista mira vozio tri kilometra duže, jer mu se sviđalo društvo, i kome sam izašla iz kola u pokretu, sočno psujući, da skrenem pažnju radnika u prodavnici koja radi celu noć, bio mi je tek mala neugodnost.

Kakve sve to veze ima sa društvenim mrežama, kad se tamo sve odvija posredno i nema šanse da te neko nabije u zid ili vozi protiv tvoje volje? Na prvi pogled, nikakve. Ali, nemojte biti veverice, moja strašna iskustva su tek delić onoga što je svaka žena doživela bar jednom u životu. Koliko god mi, heteroseksualne žene, volele muškarce, sve žene, bilo koje seksualne orijentacije, programirane su da ih se plaše. Da, znam da tek mali procenat muškaraca čine monstrumi spremni da napadnu i siluju ženu. Ali u momentu kad se uopšte ne poznajemo, nema načina da znam da li je taj koji mi se obraća baš iz te grupe. Ne znam koliki je procenat muškaraca na mrežama spremnih na pokušaj silovanja ili maltretiranja žene. Ali kad se nađeš oči u oči sa jednim takvim, procenat je 100 posto. Zato, smanjite doživljaj kad ste u teranju, naučite nešto o tom urođenom ženskom strahu i probajte da ga razumete. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ne želite da vas neko sumnjiči da ste manijak.

Najradije biste se izlogovali za sva vremena.

No, niste se ni iz kuće iselili početkom marta kad ste shvatili da je zima otišla, a nije ponela svoje prnje sa sobom. Već ste zasukali rukave i bacili se na veliko prolećno spremanje.

Možete da gurnete sve pod tepih. Da hajdujete objavu po objavu i skrolujete kilometrima dok ne stignete do nekog korisnog sadržaja. Sve dok vam njuzfid ne poprimi brdsko-planinske karakteristike, od prenaduvanih objava hvalisavih prijatelja koje ste samo tako tutnuli ispod.

Na duže staze neodrživo i sasvim nepreporučljivo.

Da bi se obavilo dubinsko čišćenje Fejsbuka, treba prihvatiti bolnu istinu da je naš njuzfid odraz nas samih. I nije zatrpan besmislenim objavama zato što su svi naši prijatelji na društvenim mrežama besmisleni, već zato što mi na ovaj ili onaj način iskazujemo interesovanje za takve objave.

Možda utucamo vreme, pa klikćemo kojekuda. Možda s vremena na vreme gajimo patološku radoznalost za tuđe živote. Možda nam se u nepažljivom skrolovanju omakne koji slučajni lajk.

A Fejsbukov algoritam je pažljiv učenik i brzo kapira. U želji da nas što duže zadrži na svojoj mreži, počinje da nam nudi upravo one sadržaje kojima se učestalo vraćamo i na koje reagujemo lajkom, komentarom i šerom. Bira za nas sadržaj za koji na osnovu našeg ponašanja pretpostavlja da nam je zanimljiv.

I tako završimo sa onim što smo zapravo sami tražili.

Na svu sreću, ovaj pažljivi učenik je i vrlo fleksibilan. Da se ne plašim personifikacije, rekla bih da je Fejsbukov algoritam neuroplastičan. Bez obzira koliko ste ga socijalno-vaspitno i estetski zapustili, uvek ga možete uspešno dresirati. Ali ne zaboravite da on naprosto donosi štap koji smo mu bacili. Ako želimo da nam vrati trešnjinu granu u cvatu, nećemo mu bacati prvu letvu na koju naiđemo.

Za početak prestanite da pratite sve prijatelje sa kojima nemate dodirnih tačaka i čije objave vam spamuju njuzfid. Bivšeg momka ili devojku čije objave krišom uhodite, obavezno. Opcija ”unfollow” je vrlo diplomatska. Omogućava nam da sa nekim ostanemo prijatelji, a istovremeno sprečava da nam se njihove objave pojavljuju na njuzfidu.

Samo ignorisanje nečijih objava, odnosno neostavljanje reakcija poput klika na fotku, lajka, komentara i šera, radi vrlo sličan posao. Pokušajte da nekoliko nedelja ne reagujete na nečije objave i ta-daam, Fejsbuk algoritam će sam prepoznati šta ste želeli da mu poručite.

No, ignorisanje vas ne štiti od povremenih susreta sa njihovim objavama. Prevariće se algoritam s vremena na vreme kad mu se neka letva učini tako impozantnom, pa će je ipak dovući. Najčešće kada neko od ignorisanih prijatelja izgovori sudbonosno ”DA” ili dobije dete, što je uglavnom ispraćeno gomilom lajkova, pa onda iskoči i na vašem njuzfidu.

Zatim prestanite da pratite stranice koje vam nisu donele ništa zanimljivo. ”Unlike” i tačka. A sa onima koje jesu ostvarite redovniju interakciju, kako bi vam se njihove objave što češće pojavljivale. Kreativcima koji stoje iza tih stranica će značiti vaša povratna reakcija, a vaš njuzfid će biti smisleniji. Nešto novo ćete naučiti i možda dobiti ideju da i sami pokrenete hobi ili honoraran posao.

Zapratite zanimljive ljude od kojih možete da učite ili makar da se od srca nasmejete njihovim vickastim objavama. Opcija ”see first” koja se nalazi u okviru dugmeta ”follow”, neka vam bude aktivirana za sve njih. Algoritam će vas slušati pažljivo i početi da vam predlaže slične – i stranice i ljude.

Zanimljivi ljudi vole zanimljive stvari. A ono što vaši prijatelji vole ima prednost kod Fejsbuk algoritma.

Pazite šta objavljujete. Jer, slično se sličnom raduje. Da ne kažem, šta zračiš to i privlačiš. Neka vaše objave budu korisne i zanimljive. Neka pozivaju na interakciju, razmenu mišljenja i diskusiju.

Društvena mreža je tu da se družimo i komuniciramo. Da dođemo do novih ideja i saradnji, da menjamo na bolje parametre svoje stvarnosti kroz upoznavanje i ojačavanje svoje digitalne zajednice.

Od besmislenog pačvorka koji čine komadići tuđih života, vaš njuzfid i društvena mreža uopšte mogu se pretvoriti u kanal za lično i profesionalno usavršavanje, prostor za kvalitetnu komunikaciju i saradnju, te vrhunsku zabavu.

Povezivanje ljudi i ideja, kao i povezivanje ljudi sa stvarima koje su im najvažnije jeste cilj koji su osnivači Fejsbuka inicijalno zacrtali. U međuvremenu smo se o taj cilj ogrešili svi. Osnivači sa monetizacijom čitave priče, a korisnici sa petparačkom uređivačkom politikom svojih njuzfidova.

Na svu sreću, nije to ništa što se ne može rešiti jednim velikim spremanjem.

Ovo je čudesno vreme u kome po prvi put imamo mogućnost da ne budemo pasivni posmatrači i konzumenti informacija, već kreatori i uređivači. Zato počistite njuzfid da se sija i dresirajte tog džukca od algoritma. Izvedite ga što češće u šetnju, da se istrči po digitalnim prostranstvima. I donese vam nešto zanimljivo.

Jer ako ga ostavite da se vrti u krug na uskom prostoru voajerstva i tumačenja komadića tuđih života, biće besan i vršiće vam nuždu pred vratima.

Navučeni na pažnju i podizanje samopouzdanja

Ljudi koji konstantno dokumentuju svoje posjete teretani ili fitnes centru često mogu da se poistovjete sa narcisizmom. Prema navedenom istraživanju, primarni cilj postavljanja takvih fotografija na društvene mreže je samo želja za potvrdom dobrog izgleda, odnosno odobrenje i tapšanje po ramenu za uloženi trud od što više ljudi. Poznatih ili nepoznatih. Narcisi češće postavljaju fotogafije, a svaki komentar koji imponuje njihovom izgledu djeluje kao dodatna motivacija da nastave sa tim što rade, jer u slučaju izostanka takve vrste promocije i njhova motivacija bi opala. Lajkovi i komentari, podrška i divljenje su kao droga i pojedini ljudi jednostavno ne mogu i ne znaju drugačije da funkcionišu.

U isto vrijeme, to izaziva i problem kod ljudi koji imaju problema sa viškom kilograma i sa istim se bore – često takve fotografije i prečesto objavljivanje ne djeluju ko motivacija već suprotno, dovodi do većeg razočarenja i povlačenja u sebe, a često i okretanje opet ka prevelikoj konzumaciji hrane i upada se u zatvoreni kug iz kojeg se zaista teško izvući.

Sljedeći put prije nego postavite fotografiju svojih savršeni odrađenih pločica, razmislite – šta je tu inovativno? Šta ste novo uradili?

Možete li nekog inspirisati da krene naprijed ili dodatno demotivisati, jer ne izgledaju kao vi?