Doroti je fakultet upisala sa 10 godina. 

“U decembru prošle godine uspješno je odbranila doktorsku disertaciju i tako postala najmlađa osoba sa doktoratom u oblasti integrisanog bihejvioralnog zdravlja na Univerzitetu u Arizoni”, rekla je profesorica Lesli Menson.

Tilmanovu, koju inače zovu Doroti Genije, je unuka je nekadašnje članice gradskog vijeća Čikaga Doroti Tilman po kojoj nosi i ime, prenosi RTS.

Godine 2016, Doroti je na koledž okruga Lejk u sjevernom Ilinoisu upisala majka. Tamo je završila prve dvije godine studije psihologije 2016. godine.

Dvije godine kasnije diplomirala je na njujorškom koledžu “Excelsior” gdje je dobila diplomu humanističkih nauka.

Master studije završila je na koledžu “Unity” u Mejnu, a potom je upisala doktorat na Univerzitetu Arizone.

Većinu predavanja je pratila online, ali je došla na dodjelu diploma u Arizoni, gdje je održala i govor.

Rekla je da zasluge za uspjeh duguje svojoj baki, kao i mami koja joj je bila vodič kroz obrazovanje.

“Sve što smo radile zajedno kroz moje obrazovanje, a meni nije djelovalo kao nešto neuobičajeno, nenormalno… sve dok nije počelo da privlači toliku pažnju ljudi”, rekla je Tilmanova.

Mlada doktorka nauka je iskreno rekla da nije imala standardno djetinjstvo poput većine druge djece, i da nije imala mnogo toga zajedničkog sa vršnjacima.

Doroti osim bavljenja naukom, voli da pleše, a osnovač je i Instituta.

Na taj način pomaže studentima umjetnosti, nauke, tehnologije, inženjeringa i matematike.

Planira da se bavi javnim nastupima i da skuplja sredstva za osnivanje svog kampa.

Godinama je bio predmet diskriminacije zbog tjelesnog invaliditeta, trpio je razne vrste nepravde, a njegova životna priča je jedinstven primjer hrabrosti, snage i upornosti.

Djetinjstvo je proveo u Varešu, a njegovo odrastanje nije bilo nimalo lagano.

Rođen s rascjepom usne i nepca, Almin je, da bi mogao govoriti, prošao šest-sedam operacija. Međutim, njegov govor je još otežan i upravo to ga je, kako kaže, kroz odrastanje svrstavalo u grupu “nepoželjnih”.

„Zakoračio sam u jedno takvo društvo i obrazovni sistem koji nije tolerisao djecu koja imaju bilo kakvu smetnju u razvoju, već su gledali da jednostavno izoluju dijete iz redovnog procesa nastave i prebace ga u specijalno odjeljenje, a sve pod kvaziprocjenom koja je pokazala da sam ja osoba s fizičkim i psihičkim smetnjama i da nemam pravo na redovno obrazovanje“, priča Muftić.

U petom razredu osnovne škole dogodila se prekretnica, kada je Almin iz redovne škole prebačen u specijalno odjeljenje, što je za njega bio ogroman šok. Time mu je uskraćeno pravo na upis u srednju školu, a samim tim i na fakultet.

„Moja reakcija na očiglednu nepravdu je bila takva da se ne može riječima opisati, i dan-danas osjećam posljedice nepravde“.

Nakon što je završio osmi razred rečeno mu je da mora pohađati Srednju specijalnu školu u Zenici. S obzirom na to da nije imao izbora, prihvatio je, prenosi Kurir.

„U prvom razredu srednje škole imao sam ambicije da upišem fakultet i tu nailazim na jak otpor sistema i protivljenje same uprave škole, pa i Kantonalnog ministarstva za obrazovanje, koje je takvu ideju odbacilo. Tu mi je najviše pomogla moja razredna, kao i jedna odgojateljica u domu. Moja tadašnja razredna mi je predložila da napišemo molbe svim srednjim školama u Zenici“, prisjeća se Muftić.

Na kraju je samo jedna – Srednja industrijska škola prihvatila njegovu molbu. U trećem razredu, samoinicijativno, pokrenuo je postupak rekategorizacije, nakon koje je utvrđeno da se radilo o pogrešnoj procjeni nekih drugih ljudi i skinuli su tu kategorizaciju. Almin je danas diplomirani socijalni pedagog.

Republička prosvjetna inspekcija je polovinom jula naložila Visokoj školi „Prometej“ da proglasi ništavnim diplome za studente koji su upisani u generaciju 2012/2013 i 2013/2014 godine, a koji su završetkom studijskog programa Transportno inženjerstvo stekli zvanje diplomirani inženjer saobraćaja.

Na ovo rješenje „Prometej“ se žalio Ministarstvu za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo RS koje je žalbu odbilo i naložilo poništavanje diploma.

Nakon toga „Prometej“ poništava 71 diplomu.

„Na osnovu rješenja republičkog inspektora za prosvjetu i sport Senat Visoke škole za prosvjetu i sport je donio odluku o otklanjanju nepravlinosti i ispravljanju grešaka diploma svršenih studenata studijskog programa Transportno inženjerstvo te proglašavanju diploma ništavnim“, istakli su u „Prometeju“.

U „Prometeju“ tvrde da su diplome poništene jer jer je u njima bilo upisano zvanje „diplomirani inženjer saobraćaja“, dok u Inspektoratu smatraju da treba stajati „strukovni specijalista inženjer saobraćaja“.

Spisak poništenih diploma možete vidjeti OVDJE.

„Prometej“: Podnijeli smo novu tužbu protiv ministarstva

U ovoj Visokoškolskoj ustanovi kažu da su podnijeli novu tužbu protiv Ministarstva za naučnotehnološki razvoj, s obzirom na to da je prema njihovom ranijem tumačenju „Prometej“ mogao dodjeljivati zvanje „diplomirani inženjer saobraćaja“, a novim rješenjm to tumačenje pobijaju.

„Nadležno Ministarstvo 25. avgusta donosi rješenje kojim se odbija naša žalba, te nalažu poništavanja diploma za studente upisane u pomenutu generaciju“, navodi se u saopštenju.

Zbog toga je, kako dodaju, Senat „Prometeja“ krajem septembra odlučio da poništi diplome za studente upisane u navedenu akademsku godinu.

„Za nepravilnost rada i utvrđivanja pogrešnog stanja, nanošenja štete Visokoj školi, zaposlenima a naročito studentima od strane Ministarstva za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo RS, Visoka škola „Prometej“ je podnijela još jednu tužbu nadležnom sudu“, naglasili su u „Prometeju“.

Podsjetili su da je ova visoka škola podnijela tužbu protiv ministarstva i za naloženo poništavanje diploma (zvanja), za studente upisane u generaciju 2014/15.

O tome je CAPITAL pisao u tekstu Poništeno 167 diploma fakulteta u Banjaluci.

Ovo nije prvi put da je „Prometej“ na meti inspekcijskih i istražnih organa. Fakultet je bio obuhvaćen akcijom „Klaster“ koju je sprovodila Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) tokom koje je uhapšeno deset osoba, a zbog sumnje u izdavanje lažnih diploma i niza drugih nezakonitosti.

O poništavanju diploma pokušali smo dobiti i stav Inspektorata RS, međutim do objave ovog teksta na naša pitanja nisu odgovorili.

Vaspitanjem i obrazovanjem studentima pružamo mogućnost da se osposobe, ne samo da rade ono što žele i što je korisno, nego i da spoznaju i cijene ono što je lijepo. Kod naših studenata razvijamo svijest i spoznaju da učenje nije produkt nastavničkog predavanja, već je to produkt onih koji uče, jer krajnji cilj obrazovanja i vaspitanja je ispunjen i srećan život. Pomažemo im da shvate da postaviti pravo pitanje predstavlja pola znanja i da budu svjesni trajne istine da što više znaš, više vrijediš.

Zajedno sa studentima, Institutom za naučno istraživački rad i preko 92 angažovana asistenta, docenta i profesora, kreiramo moderne studijske programe za buduća zanimanja.

Ukoliko tražite kvalitetno obrazovanje koje je istovremeno i pristupačno?

Naš fakultet nudi najbolje!

• Ne morate da plaćate visoke školarine da biste imali svakodnevnu komunikaciju sa profesorima i mentorima.
• Uživajte u dinamičnom studentskom životu i mnogim aktivnostima, a da pri tom ne opterećujete svoj budžet.
• Naši programi studija su prilagođeni vašim interesima i karijernim ciljevima, a cijena ostaje pristupačna za svakog studenta.
• Nudimo popuste do 80% prilikom prepisa sa drugih fakulteta.

Prijavite se sada i postanite dio naše dinamične studentske zajednice.

Za više informacija o prijavi i našim programima, posjetite našu web stranicu https://nubl.org/uslovi-upisa/

Mjesto gdje počinje budućnost!

Život u studentskom domu

Najveću dilemu studentima koji dolaze iz unutrašnjosti u Beograd predstavlja smeštaj – da li odabrati studentski dom ili privatni stan. Kao novi student nije tako lako dobiti sobu u domu, ali se dosta njih ipak odlučuje na ovaj korak.

Sobu u studentskom domu obično delite sa jednim ili dva cimera, koji često i neće biti po vašoj meri, ali su troškovi mesečnog zakupa dosta povoljni, pa je ovo zato uvek primarni izbor, pre svega roditelja.

U okviru Studentskog centra Beograd postoji ukupno 14 studentskih domova i oni imaju nešto više od 9500 budžetskih mesta. Svaki od ovih objekata po nečemu je poseban i kroz  njih naučiš da funkcionišeš sa raznim ljudima u različitim situacijama.

Za brucoše su otvorena vrata studentskih domova „Karaburma“, „Rifat Burdžević“, Studentskog grada, među studentima popularan i kao „Studenjak“, ali i brojnih drugih.

Život jednog studenta u privatnom smeštaju

Tu je i opcija privatnog smeštaja, koja može biti znatno skuplja. U zavisnosti od lokacije na kojoj se iznajmljuje stan, kao i kvadrature, zavisi i kolika će biti cena stanarine. S obzirom da je većina fakulteta smeštena u samom centru grada, većina studenata se opredeljuje za stanove koji su tu, „u krugu dvojke“.

U užem centru grada cena jednosobnog stana, iznosi u proseku 300 evra (uglavnom i više), dok se u ostalim delovima ovakav vid prostora može pronaći i po cenama od 150 do 250 evra. Poslednje dve-tri godine cene izdavanja stanova na primer u Novom Sadu dosta su skočile u odnosu na cene u Beogradu, tako da kada je u pitanju izdavanje stanova Beograd predstavlja čak povoljniju opciju.

Troškovi jednog studenta u Beogradu

U zavisnosti od toga koliko je budući student bio uspešan pri polaganju prijemnog ispita za fakultet, budiči troškovi biće manji ili veći. U idealnom slučaju, ako je sve prošlo najbolje moguće, student će se školovati o trošku države.

To znatno smanjuje troškove studentskog života, jer školarina predstavlja jednu od najvećih stavki na ovom spisku. Međutim, nisu svi te sreće jer besplatna školarina nije omogućena svim studentima.

Trškovi skolarine na beogradskim fakultetima mogu se kretati od oko 50.000 dinara pa sve do 240.000, naravno u zavisnosti od toga koji fakultet odaberete.

Neki studenti se pak odlučuju za studiranje na privatnim fakultetima, a u poslednjim par godina  taj broj se konstatno povećava i tada su troškovi znatno veći, ali uključuju i neke dodatne olakšice.

Udžbenici i knjige

Zavisno od fakulteta, dosta novca može otići na knjige koje su studentima potrebne na početku godine. Ovo je neophodan trošak koji imaju i studenti koji se finansiraju iz državnog budžeta, a cena jedne knjige varira od 800, pa do preko 1.000 dinara.

Jedna od opcija je da se knjige pozajme iz biblioteke, ili da se učenje prebaci na jednu od fakultetskih ili gradskih biblioteka. Na primer, godišnja članarina u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković” u Beogradu iznosi 1.500 dinara

Studentski popusti i povlastice

Kada se sračunaju svi troškovi studentski život u Beogradu jeste skup, ali se uz određene popuste i povlastice koje studenti mogu da iskoriste ipak čini dostupnim.  Tu spadaju oni poput raznih popusta za studente u bibliotekama, jeftiniji gradski prevoz za studente, ili određene povlastice za lekarske preglede studenata.

Studentske žurke

Svakako svi znamo da studentski život ne znači samo učenje i velike obaveze, već i period zanimljivih i zabavnih žurki i dobrog provoda. Mnogobrojne brucošijade, žurke u studentskim domovima ili pak žurke fakulteta, dešavanja su koja se pamte za ceo život i dobar način opuštanja nakon napornog ispitnog roka. Ali tu su i mnogobrojni klubovi koje Beograd ima u ponudi.

Studentske prakse i volontiranje

Praksa je bitna gotovo isto koliko i fakultet, ona može biti presudna kasnije prilikom dobijanja posla, a Beograd kao glavni rad nudi mnoštvo opcija i mesta za tako nešto. Uz rad dobijaš opširniju sliku zanimanja kojim želiš da se baviš u budućnosti.

Studentski život u Beogradu jeste skupa stavka i nimalo laka, ali takođe je jedan od najlepših perioda u životu koji se na kraju sigurno isplati. Bolje obrazovanje će vam doneti šanse za bolje plaćeni posao u budućnosti, tako da je sada vreme za malo žrtvovanja, rada i truda za najbolje rezultate.

Živimo u vremenu kada svi završavaju fakultete, što državne, što privatne. Postoje živi dokazi koji kažu da se fakultet može kupiti. I to doslovno. Ne vidiš profesore, ne ideš na predavanja, moraš guglat riječ „ispit“, ali imaš fakultet. Problem je što nakon tog završenog fakulteta, napominjem da se sad i ubuduće radi i o privatnim i o državnim fakultetima, žele biti menadžeri. Druga opcija ne postoji. Menadžer i točka. Pod ovim se ne podrazumijeva, primjerice, community manager, nego menadžer koji zarađuje i po 50.000 kn mjesečno i donosi najvažnije odluke u tvrtci.

Znate ono kad ste novi u firmi i onda vam kažu da je vaš zadatak doći ranije dva do tri puta tjedno i malo pomest ispred ureda ili samo prebrisati pod, poslovi na kojima izgubite cijelih 10 minuta svoga života i vi ste onda uvrijeđeni. Zašto? Jer niste vi čistači. Pa vi ste završili fakultet, vas treba dočekati sve čisto i spremno. To su najčešće ljudi koji se zaposle na pojedinim pozicijama, često i preko ujaka i tetka, ljudi koji uglavnom dođu bez jednog dana nekog volonterskog ili honorarno obavljenog studentskog posla. Netko tko ne zna da nekakav nepismeni bonton nalaže da ako si najnoviji NE SMIJEŠ biti najglasniji i pravit se najpametniji. Možda si nekad i u pravu, ali ćeš automatski navući veliki negativan imidž na sebe, a to ti ne treba.

Sjedim danas u autobusu nakon razgovora za posao i u sebi psujem onoga tko je došao na ideju upaliti klimu i otvoriti prozor. Iako cimerica često zna reći da propuh postoji samo kod nas, mislim da sam ja zajedno sa svojim glavoboljama i počepljenim sinusima najbolji dokaz za demantiranje te tvrdnje. Sjedim tako i vodim unutarnji monolog i primijetim da mi iza leđa dva srednjoškolca vode zanimljiv dijalog, pokrenut pitanjem jednoga o tome kako je u školi.

Znaš, brate, ja ti imam 150 opravdanih sati i 120 neopravdanih, morat ću na produžnu iz matematike, kaže prvi.

U stari moj, pa kaj ti starci kažu na to, zabrinuto će drugi.

A kaj će mi reći daj molim te, demonstrativno završava prvi.

Ne znam, stari, ja ti sad još rješavam zadnje ispite, ali imam prosjek 4.1, 4.2, to mi je taman, kaže drugi.

Prestane tu priča o prosjecima i razrednim ispitima i odjednom se prebace na temu pištolja i Hitlera. Budući da sam vjerojatno na nekoliko sekundi zaspala, probudio me viši ton prvog momka koji je sad pričao kako njegov prijatelj u nekom security poduzeću ima preje*enu plaću i kako ima prebrutalan pištolj. S te teme nekako su skrenuli i na to čime bi se tko htio baviti. Krene pričati prvi kako bi on radio za plaću od minimalno 10.000 kn jer je 6.000 kn u Zagrebu premalo, što stoji. Ne bi to bilo tako čudno da nije prije toga ispričao omjer opravdanih i neopravdanih sati koje sam vam navela na početku i da nije rekao da njegova srednja škola traje tri godine, ali on će završiti i četvrti stupanj jer on hoće i želi više. Bilo mi je to sve kontradiktorno jer je uporno prije toga tvrdio da je škola glupa i da nema on „kaj“ raditi u školi kad ima pre*ebenu ekipu, šta da on sad radi.

Razmišljam tako o ovoj temi koju sam urednici predložila početkom mjeseca i dolazim do zaključka kako su mi dali super inspiraciju za napisati kolumnu. Ostala sam zapanjena činjenicom kako netko od recimo 16 godina mašta imati plaću minimalno 10.000 kn, a svjesno prije toga priznaje da ne ide baš u školu jer je to za luzere, trenira boks i voli se potući u klubovima, nije zadrti Bad Blue Boys nego poznaje sve one prave zagrebačke Bojse. Dođe mi tako da sjednem i plačem što nisam imala nijedan neopravdan sat u srednjoj školi jer će mi vjerojatno upravo takav, ukoliko se nešto u ovoj Lijepoj našoj ne promijeni, biti šef.

Ne može subota prije petka, ne može 4 prije 2, kaže također jedna pjesma. I upravo je tako. Kada bi svi oni koji žele biti menadžeri u određenoj tvrtci, prvo krenuli s nekih malih pozicija, ponekad pomeli ispred ulaza, pozdravili svakog radnika koji dolazi na posao i na kraju krajeva – vidio i prošao s njim kroz sve što radi, onda bi, kada postane menadžer, znao kako je biti u koži svakog od zaposlenika i znao bi se cijeniti njegov rad.

Nismo svi za fakultete, niti to trebamo biti. Nismo svi stvoreni za menadžere, ne trebaju i ne mogu svi biti menadžeri. Nismo svi za sve, ali bismo trebali znati da ukoliko želimo doći do vrha, taj vrh trebamo skromno i laganim koracima i osvojiti.

Međutim, kada dojiš, na svaku najmanju pritužbu da si umorna i da ti je teško odmah kreću komentari:
“Moraš misliti na sebe, sebi si na prvom mjestu!”
“Dojenje treba da bude uživancija, a ne ovako!”
“Pokušala si, ne ide, moraš ti biti odmorna!”
“Dijete osjeti tvoju nervozu, bolje da si ti sretna nego da mu stres preko mlijeka prenosiš!”
Dojenje je očito samo opcija kada je bez problema i kada ništa ne moraš žrtvovati da bi ga ostvarila. Čim zahtijeva mali napor, to je znak da treba odustati.

Ali istina je – sve što vrijedi u životu će zahtijevati neku žrtvu. Zašto je prihvatljivo biti iscrpljen i ne spavati noćima zbog ispita, a nije prihvatljivo to proći radi hranjenja svog djeteta? Dojenje nije uvijek lako, ali zar mora biti da bi odlučili istrajati?

Za sve vas koje ćete i ovu noć zanoćiti budne i jutro dočekati budne – to što radite je neprocjenjivo. Svaka vaša kap se ugrađuje trajno u zdravlje vašeg djeteta. I ovo će proći i doći će neki bezbrižniji dani. I jedno vam sigurno mogu reći – ima ljudi koji neće imati koristi od svoje diplome, ali nema djeteta koje neće imati koristi od dojenja.

Autorka teksta, Lejla Pi Pehlivanović, volonterka pri inicijativi  Dojenje je in

„Hej, iskreno, sjajno sam. Osjećam se bolje no ikad. Zapravo nikada nisam bila ovako dobro kao što sam danas. Srećno udata, okružena divnim ljudima. A i radim kao life coach.“ odgovaram ja kao pjesmicu u jednom dahu ne obraćajući mnogo pažnje na to što moj pršteći entuzijazam možda izuzetno nervira sagovornike.

„Aha, a nema ništa u struci?“ gađa me pitanjem kao trulim paradajzom.

„Ma kakvoj struci. Srećna sam što sam konačno dala sebi dozvolu da ne radim u struci,“ objašnjavam sa već primjetnim razočaranjem što me to uopšte pitala. Zar nije važnije što radim ono što volim i što mi to donosi radost i novac, od posla za koji sam se, ne znajući bolje, školovala?

Zašto je posao u struci još uvijek na cijeni kod nas? Čak i kada svoju struku preziremo, kada bismo radije osam sati lupali glavom u zid no sjedili u kancelariji, radili  na njivi, u laboratoriji, ili ma kakva vaša struka bila, ako nemamo posao koji je podudaran sa onim za šta smo se školovali, načisto smo promašili i nema nam spasa.

A da ne govorim o tome da čak i kada sam radila u struci i bavila se digitalnim marketingom i dalje su me pitali kako je moguće da ne radim u struci misleći da sam ekonomiju završila samo da bih radila u računovodstvu.

Upravo ovo uvjerenje da bismo svoj 40-godišnji radni vijek trebali provesti isključivo radeći u struci (ko je srećan super, ko nije nek ćuti i trpi jer su mnogi nezaposleni) je jedan od osnovnih razloga nezaposlenosti mladih u državi. Ovo, i činjenica da ih niko nije učio preduzetništvu i uvjerenju da je posao moguće voljeti.

Posao u struci je mit i legenda.

Jer, u kojoj struci? Recimo, moja ekonomska struka mi omogućava da radim najmanje 40 različitih struka. Isto onoliko koliko sam i predmeta na fakultetu odslušala i položila. Jer svaki od njih uistinu i jeste struka za sebe. Tako sam stvarno mogla biti računovođa, revizor, menadžer, trgovati hartijama od vrijednost na finansijskom tržištu, biti marketer, preduzetnica ili raditi u sektoru ljudskih resursa itd.

I kad sam zamalo i magistrirala ono što uistinu ne volim, ali sam sa mravljom upornošću nastojala to dostići zbog istih ovih uvjerenja da je ekonomija ta koja će mi dati priliku za egzistenciju, došlo mi je do glave pitanje: „Pa šta ja to pobogu radim sa svojim životom?! Nije da ih imam 9, pa da ovaj proćerdam radeći 40 godina bilo šta, samo da preživim, pa makar preživljavala nesrećna.“

I naravno da odluka da budem life coach nije došla preko noći. Prije bi se reklo, nakon mnogo godina žednog lutanja. Ali došla je. I nije bila ni dramatična. Naprosto sam jednog dana shvatila da ovom svijetu nedostaje više srećnih ljudi i donijela odluku da ja želim biti ta koja će im u tome pomoći.

Ionako me oduvijek fasciniralo ljudsko ponašanje i uzroci istog, ionako sam zaljubljena u ljudski um i ionako već više od 10 godina izučavam i psihologiju i lični razvoj i toliko sam pomogla sebi, nema razloga da ne pokušam pomoći i drugima.

I kocke su počele da se slažu, klijenti sami da mi dolaze, a sa njima i naša obostrana sreća. Njihova, jer su konačno okrenuli list ka ljepšem poglavlju u svom životu, a moja, jer su mi dali tu privilegiju da učestvujem u tim pozitivnim promjena njihovih života. I hvala Bogu, baš zbog toga, što ne radim u struci.

Zato neću da vas pitam koja vam je struka, ni koliko godina ste je sticali. Nego, koji posao  bi vam donio toliko radosti da biste ga radili i da imate sav novac ovoga svijeta i da ne morate raditi za njega?

Ne znate još? Mogu vam pomoći, zato pogledajte sljedeći video.

Odaberite svoju struku po otkucaju srca. Ne po onome što vam drugi govore, ne po uvjerenjima koja nosite iz kuće, ili koja su vam nametnuli drugi. Odaberite je prema vremenu koje protekne prije no što shvatite da ste se toliko udubili u taj neki posao da ste zaboravili piškiti, jesti, piti.

I čak i ako želite ostati u domenu onoga za šta ste se školovali, nemojte mi reći da želite biti ekonomista, jer je nemoguće biti ekonomista. Odaberite užu specijalnost i u njoj se ostvarite.

Ne zaboravite, na radnom mjestu provedete trećinu svog života, zašto ga onda ne biste učinili mjestom na koje želite odlaziti, aktivnošću koju uistinu želite raditi i sa koje ćete se kući, umjesto kao prazna iscrpljena ljuštura, vraćati umorni, ali srećni.

Naravno da će biti teških dana, dana kad vam se neće ustajati iz kreveta i dana kada biste radije zaboli viljušku u oko nego se suočili sa onim izazovima u svom poslu, koje ne volite. Ali njih će uvijek biti daleko manje kad radite posao koji uistinu volite.

I imala sam ih ja pun dnevnik, ali veliki broj nisam morala opravdati. Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice. Ocjena je bila mjerilo znanja, a suštinski to uopšte nije.

Ocjenjivanje u osnovnoj školi samo je još jedan način na koji se lomi ionako krhko i teško izgrađeno samopouzdanje djece.

Umjesto da se uči za život, učilo se za ocjenu. Svi su došlo do osmog razreda, otišli na malu maturu i u trenu zaboravili dobru većinu onoga što su učili. Iz istog razloga kao i ranije, zbog toga što su učili za ocjenu. Ali hajde, osnovnoškolsko obrazovanje, ne možeš puno mijenjati, to su ti temelji za srednju školu pa se onda pronalaziš. Međutim, srednja škola je novi apsurd.

Dobiješ sve što ti ne treba podijeljeno u pet dana i nekad po 7 ili 8 časova. Učiš gomilu bespotrebnih stvari, zanemaruješ svoje afinitete i trudiš se stići sve što se nalazi na školskom rasporedu.

Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice.

Postavljaš si pitanje: “Kad će učenik biti na rasporedu”? Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati? Naravno, svaki nivo obrazovanja služi kao temelj za sljedeći pa je tako i srednja škola bila temelj za fakultet, koji je nekakvom logikom trebao biti ta kruna znanja. Sad bih trebala reći i da jeste, ali nije. Zato što je on nedovoljan u poređenju sa onim što se treba naučiti kako bi čovjek bio sposoban radnik. U zavisnosti od fakulteta i oblasti koja se izučava, svakom studentu je falilo nešto.

Falilo je prakse, jer odavno je znano da teorija ne čini čovjeka sposobnim, već samo priučenim.

Falilo je primjera i mogućnosti, jer nemaju svi tendenciju da uče samo na fakultetu i samo od kolega.

Falilo je usmjerenosti ka individualnosti studenata, jer ljudi u grupi nisu ništa drugo do grupa koja pasivno učestvuje u ex catedra obliku predavanja.

Falilo je motivacije da se shvati da studenti nisu takmičari u utrci za diplomom, jer kada dođu do nje, šta onda?

Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati?

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima. S obzirom na obrazovni sistem u BiH vi to u većini situacija ne možete, jer ne znate. Niste naučili, a školovali ste se. Koliki je to apsurd.

Sva ona buđenja tačno u 7 ujutru još od sedme godine. Svi domaći zadaci i ispiti. Neprospavane noći i ganjanje prosjeka. Da biste postigli nešto. Da biste došli do posla, koji dobijete i ostanete u mjestu gledajući šta sad.

Da mi nije bilo neformalnog obrazovanja vjerujem da bih i dalje sjedila kući i pitala se šta sad sa diplomom, gdje da apliciram dalje. Možda da upišem master studije pa doktorat, jer uvijek se nešto zbog nečega uči. Tako bih konstantno učila za novi prijemni i bila srećna jednog dana sa još jednom diplomom. Vjerujem da ne bih, jer ona, baš kao ni ocjena u osnovnoj i srednjoj školi nije mjerilo znanja.

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima.

Obrazovni sistem u BiH kreiran je na temelju ispunjavanja forme, ne fokusirajući se na suštinu. Potreba društva da zadovolji standarde i očekivanja ogleda se u svim mjerilima za ocjenjivanje tokom obrazovanja. Školski rasporedi bespotrebno opterećuju djecu kojoj u životu sigurno neće trebati sve što uče. Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima. Ljudi su pozvani da komentarišu sve, jer su navikli da to mogu.

Kadrovi se proizvode neplanski i glupo, a onda priča o broju nezaposlenih i odlivu mozgova. Čini se da se mozak odlio još davno nekome ko je osmišljao čitav koncept, jer zašto je potrebno hipeprodukovati kadrove, ako ih ima dovoljno, a pri tome imate deficitarna zanimanja? Jasno je da je nerealno očekivati da se sva djeca u osnovnoj, a potom i srednjoj školi i fakultetu pripreme za praksu i posao, ali vjerujem da postoje načini da se to uvrsti u nastavni plan i program. Samo kada bi se fokus promjenio i kada bi se shvatilo da želite efikasnu osobu, a ne robota, moglo bi se dovoljno pažnje, vremena i truda posvetiti učenicima i studentima. Da se samo dio silne teorije predstavi praktično, automatski bi se vidjeli i rezultati, jer teorija nikada nije dinamična kao praksa.

Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima.

U školi nisam naučila kako da shvatim školu, jer uprkos tome što je obrazovna institucija, mene nije naučila kako da radim. Naučili su me ljudi, iskustva, organizacije, pojedinci i prilike koje su se otvarale mimo nje, potvrđujući dodatno tezu o formalnom obrazovanju, kao formi koju treba ispuniti suštinom. Samo što se ta suština u njoj nikada ne nalazi.