Nisam spremna.

Pitam Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske kao i sve one koji bivaju uredno plaćeni za to da donose i mijenjaju zakone, zašto ste dozvolili tu rupu, kako vas nije briga i kako vas nije sramota? Zbog čega su žene koje žive u RS kažnjene što rade u FBiH? Mi punimo budžet Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, zašto smo diskriminisane, zašto su naša djeca diskriminisana?

Zbog čega moja beba nema pravo na neometano dojenje tokom prve godine svog života, zašto joj uskraćujete pravo na hranu, na zdravlje?

Zbog čega ste joj, svojim neradom i nakaradnim propisima, otežali život i prije nego što se rodila, i njoj i mnogim drugim bebama? U 8. mjesecu trudnoće meni je preporučen porođaj u bolnici III nivoa zaštite, tj. u Kliničkom centru, ali nemamo pravo na najbliži nego na onaj u entitetu čijem Fondu zdravstvenog osiguranja ide dio moje plate, istom onom koji mi neće omogućiti plaćeno porodiljsko odsustvo. Dakle, umjesto da kao neko ko živi u Istočnom Sarajevu, skoknem na Klinički u Sarajevu kada osjetim kontrakcije, ja bivam hospitalizovana mjesec dana na Kliničkom centru u Banjaluci da čekam kontrakcije, izložena stresu, odvojena od porodice i starijeg djeteta tokom perioda u kom mi je najpotrebnija blizina i podrška najbližih.

Zbog čega svako novorođenče u Bosni i Hercegovini nema pravo na liječenje u svakoj zdravstvenoj ustanovi u državi, onoj koja mu je najbliža? Valjda su život i zdravlje onih najmlađih i najkrhkijih iznad svih politika i interesa? O kom natalitetu vi pričate, ko će ovdje ostati i kakva je sudbina onih koji se ovdje rađaju?

Moja petomjesečna beba od rođenja jednom mjesečno putuje na kontrole u Banjaluku, istu tu Banjaluku u kojoj se donose zakoni i propisi koji joj, tek rođenoj otežavaju život i ugrožavaju zdravlje. Zašto pored svih postojećih komplikacija, nastalih jer za uzgajanje neprijateljstva na ovom prostoru koristite našu i nerođenu i rođenu djecu i nas porođene, ona nema pravo na majku koja se neće odvajati od nje godinu dana?

Valjda dobro znate koliko je dojenje važno, posebno za djecu koja imaju bilo kakav zdravstveni problem ili stanja koja je neophodno pratiti, odakle vam pravo da bilo kojoj majci, diskriminišući je, oduzmete primanja tokom cijele jedne godine i dovedete je u situaciju da svoju i egzistenciju svog djeteta ugrozi, oduzmete joj pravo koje joj je priroda dala da zaštiti zdravlje svog djeteta jer Vi imate preče zakone na dnevnom redu? Pitam u ime svih majki.

Koliko je žena koje su se i ranije morale vratiti na posao, čiji poslodavac, poštujući zakon ove države nije osjetio moralnu i ljudsku obavezu da joj omogući bar jedan period plaćenog odsustva koji ja imam samo zahvaljujući časti i moralu pojedinca a ne zahvaljujući sistemu, okrenutom čovjeku i zdravom društvu, jer takav ovdje ne postoji? Ovdje se i majčino mlijeko uskraćuje tako što se neko označi kao nacionalni neprijatelj? Po kom osnovu ta rupa u zakonu i dalje postoji i do kada će nas gutati?

Meni tih šest mjeseci tokom kojih ću biti prinuđena da se odvojim od svoje bebe kojoj je potrebna sva moja ljubav, prisutnost, njega i budno praćenje stanja, temperature… niko, nikada i ničim neće moći vratiti.

Treba li bilo kome zdravo društvo, zdrave bebe, zdrave majke koje ih odgajaju bezbrižno bar dok ih svojim tijelom hrane ili su samo oni nagriženi stresom i oštećeni hroničnim strahom ovdje podobni i poželjni?

Kada ćete nas pojedine prestati kažnjavati i dati nam svima plaćeno porodiljsko odsustvo u trajanju od godinu dana?

To vam je naša riječ za sve ono što bude jedna žena, kada zanemari potrebu da nađe dedu, kako bi bila superbaka, supermama i superžena. Bila je i ostala. Ne bih da koristim perfekt, jer živa je i danas. A u mojoj maloj nezreloj glavi, biće vijeke vijekova. Neće ona umrijeti, jer takve bake ne umiru. Slavi rođendan, a znam da ih treba dočekati još barem duplo. To je zaslužila. Ali to ja kažem sebično, jer bih da je imam uz sebe, sve dok ne uspijem sama. A znam da neću.

Bile smo izbjeglice u posuđenoj vikendici na Orlovačkom putu, na periferiji Banjaluke. Mama je radila, a ona je dala otkaz kako bi mene čuvala. Znam da je to bila teška odluka, jer ona je učiteljica po zvanju, ali još veća po pozivu. Onom unutrašnjem koji je sve vještine svijeta o odgoju jednog djeteta stavio u nju. Ostala je mene da čuva u nemaštini i samoći. A meni je trebalo sve i svašta, a imalo se jedno veliko ništa. Ali ona je uvijek činila i to ništa šarenim i zabavnim, jer kao djevojčica sa žigicama i ja sam palila svijeću da vidim sve ono što se servira, a ne postoji. Sjećam se da je stavljala mrvice hljeba na tacnu i govorila: “Ovo su slane, a ovo slatke”. To je bio obrok, a nakon toga je uslijedilo domaće mlijeko, koje je bilo izvor svega što sam imala, a da je bilo zdravo.

Sjećam se da smo često jeli pečeni krompir, a onda se jednom desila prilika da se ispeče pile. Kada mi ga je dala ja sam nastavila govoriti “pečeni komir” jer nisam znala šta je to. A htjela je ona naučiti mene šta sve još postoji i uspjela je u tome. Dok je živjela u samačkom domu, uzela bi bubanj od stare veš mašine i prikupila namirnice po komšiluku, zapalila vatru i napravila sarmu da jedemo. Uvijek je pravila od ničega sve. A ja danas imam sve zahvaljujući njoj.

Vratili smo se u Jajce, gdje je dobila svoj stan nazad nakon rata. Istovremeno je dobila i otkaz, jer je rekla djeci “iduće sedmice”, a u postratnom periodu Federacija voli samo kroaštine. Zato je već narednog “tjedna” krenula putovati narednih sedam godina u Podbrdo, nedaleko od Mrkonjić Grada. Putovala je jutarnjim autobusom, a vraćala se autostopom, jer nije bilo autobusa.

Svaki dan, svako godišnje doba.

Moja Mikica, od metar i šezdeset, sama i promrzla na cesti čeka prevoz iz jednog entiteta u drugi. Eto šta ste uradili ratnim devedesetima. Odvojili djecu od roditelja, ljude od posla i kuće, samo zato da biste danas imali budaleštinu zvanu b/h/s jezici.

Moja Mikica, od metar i šesdeset, sama i promrzla na cesti čeka prevoz iz jednog entiteta u drugi.

Nikad dovoljno sita, ali uvijek sa pitanjem jesmo li mi gladni, ona je stavila sve ispred sebe. Meni sebičnoj to nikada neće biti jasno, jer kada se govori o nesebičnosti, ta žena je sinonim.

Radila je ona i na Ćusinama, u blizini planinarskog doma u Jajcu, još mnogo prije mog rođenja. Bio je to njen prvi posao, jer je pošto-poto htjela da živi sama i bude samostalna. Nije bilo toaleta, nije bilo ljudi, bila je ona i njena kanta za obavljanje nužde koju je onda nosila u šumu prosuti i oprati. A bome su joj se nasule i presule druge kante tokom života.

Ta žena je pisala, stvarala, pripremala knjigu i onda stala. Njen neobjavljeni “Kaleidoskop” ostao je baš poput njega u fragmentima, raznobojan i uvijek drugačiji, ali bez prostora i vremena. Uvijek je bilo preče nešto drugo, ali mnogo važnije neko drugi. Sedam godina veze krunisane zarukama takođe je završilo zatvaranjem i tog poglavlja života, jer bilo je ili seliti se kod njega ili biti Mikica Sari. A njoj je to, čini se, bilo uvijek najvažnije.

Ostala je sama. Bez partnera, ostvarenih želja, zacrtanih ciljeva i mnogih stvarih sa one liste “uraditi prije smrti”. Odlučila je da će sve što će raditi biti odgajanje mene, brata i mame. A, vjerujte, to niti je gotov proces niti će uskoro biti. Ipak, ona je učiteljica. Uvijek to može bolje, drugačije i pametnije.

Sedam godina veze krunisane zarukama, takođe je završilo zatvaranjem i tog poglavlja života, jer bilo je ili seliti se kod njega ili biti Mikica Sari. A njoj je to čini se bilo uvijek najvažnije.

Baš zato što nikada nije bila baka, već Mikica, bila je drugačija. Drugačija po izgledu, ponašanju i stavovima.

Kada sam je pitala kako se nosi sa svim problemima i nije li to previše za nju, nezasluženo, odgovorila mi je: “Velike boli traže velike duše, ja očito to sve mogu podnijeti”. I, realno, može, uspijeva i podnosi, više nego ja sa svojih dvadeset i dvije. Ona je ta koja vas nauči sve one važne životne lekcije. Da, znam ja da su svi imali baku ili dedu, barem kratko. Ali meni je utoliko posebnija što je bila sve što je meni ikad trebalo. Ona je bila ta koja je, kada nismo imali novca u kući, otišla i prodala svoju burmu i kupila nam namirnice za ručak. A onda rekla kako je to svakako prošlost i da čovjek treba gledati praktičnu stranu života.

Otac, majka, djed i baka. Savjetnik, prijatelj, podrška.

Jednom rječju ljubav.

Ona čista, bezuslovna, suluda i glasna, koja čak i kad te najviše kritikuje zapravo te voli. Tada čak i najviše, jer najviše te kudi onaj ko te zapravo najviše voli, a ko želi da shvatiš koliko u nekim stvarima srljaš.

Hvala je nedovoljno, život prekratak da bi čovjek nebrojeno puta pokušao vratiti za sve učinjeno. Pokušao, a ne uspio, jer takvi ljudi te doživotno zaduže svojom dobrotom, ljepotom duha i otvorenošću srca. Takva je ona. Mikica. Žena koja je zavrtila svoj “Kaleidoskop” još prije nekoliko godina, čekajući pravo vrijeme da ga objavi, postavljajući za prioritete sve, osim sebe.

***

Ako vam kažem da ljudi u FBiH ovog momenta pate u teškim mukama i umiru bez lijekova, reći ćete da pretjerujem… Kukam bez potrebe… Ako vam kažem da ste krivi za ubistvo, tako neodgovorni, bojim se da ćete biti previše uvrijeđeni pa ćete vrijeme potrošiti na bespotrebne rasprave sa mnom po društvenim mrežama, etiketiranje uz tag na ime i prezime, umjesto na djelovanje.

Tu sam ja, u Republici Srpskoj, a problem ni ovdje nije stran. Ukratko, u bilo kojem dijelu BiH vaš život nije vaš, odluku o njemu donijeće neko drugi.

Riječi s početka bile su one koje je ljekar izgovorio onog dana kada je moja majka po drugi put saznala da je bolesna.

Možete li da zamislite agoniju?

Možete li da zamislite kako ste jadni i maleni kada znate da vaše sutra zavisi od nečijeg potpisa?

Od narudžbe.

Od toga je li bio oran za rad ili mu je bilo lijeno.

Od vašljive bh. politike i nepostojanja kruga odgovornosti. Od odluke – ovaj život je vrijedan, onaj drugi jedno veliko NIŠTA.

Krijte se vi iza institucija, ali imena vam znamo pa se samo pitam da li se, u odijelu tog vrhovnog sudije, osjećate nadmoćno dok nas dijelite na žive, manje žive i mrtve. Dok nam se u lice smijete i, pljujući kroz zube, cinično govorite: „Ima vremena, nabavićemo ih… Možda“.

“Nakon operacije moraćete na terapiju. Teška je, biće dana kada nećete ustati iz kreveta. Povraćaćete, ali moraćete da izdržite. To vam je jedini put i izbora nemate. Iskreno se nadam da će, dok traje terapija, naše klinike biti snabdjevene citostaticima. Srećno i vidimo se na kontroli.”

Dok mislite da ima vremena, podsjetiću vas za slučaj da ste trenutno u nekom drugom poslu. Deficitarni lijekovi u FBiH su Karboplatin 50 i 150 mg, Cisplatin 50 mg, Vinkristin i Tioguanin i dobavljači nemaju pouzdanu informaciju o isporuci. Isporučeno je 10 komada lijeka Leuprorelin 3,75 mg, a isporuka preostalih količina očekuje se u roku od sedam dana. Do kraja sedmice planirana je isporuka lijekova Gemcitabin 200 mg i 1000 mg. Početkom naredne sedmice planirana je isporuka Temozolamidija, dok bi određena količina Imatiniba mesilat trebalo da bude isporučena u četvrtak, a ostatak naredne sedmice.

***

„Dobar dan. Molim vas, idući ponedjeljak trebalo bi da ponovo krenem na terapiju. Već je prošao 21 dan pauze. Ima li terapije“, pitala je majka prije nekoliko mjeseci.

Krijte se vi iza institucija, ali imena vam znamo pa se samo pitam da li se, u odijelu tog vrhovnog sudije, osjećate nadmoćnim dok nas dijelite na žive i nežive. Dok nam se u lice smijete i pljujući kroz zube cinično govorite: „Ima vremena, nabavićemo ih… Možda“.

„U UKC RS nema, ali kod nas ima zaliha. Slobodno dođite“, bile su riječi ljubazne sestre iz jedne od banjalučkih privatnih klinika.

Olakšanje.

***

Edin Forto, delegat u Domu naroda federalnog parlamenta, podnio je inicijativu entitetskom Ministarstvu zdravstva za pokretanje istrage i sankcionisanje odgovornih zbog ove situacije.

Spomenka Hadžić, predsjednica Udruženja građana „Renesansa“, možda je najbolje opisala koliko boli višemjesečna nestašica lijekova.

„Za 10.000 oboljelih od raka bira se između smrti i oporavka. Ovo što oni rade je ubistvo s predumišljajem, a sada neka komentarišu ovo kako god hoće. Imamo sada ženu sa sarkomom, a nema lijeka. Terapiju je trebalo da primi juče, a veledrogerija, u kojoj će sama kupiti lijek, ne može da ga nabavi prije sljedećeg mjeseca. I da joj ništa neće biti zbog toga što nije primila terapiju na vrijeme, a vjerovatno hoće, činjenica da tako bolesna nema lijeka je dovoljno stresna“, kazala je.

***

Moja majka je prošla kroz terapiju. Na našu sreću, dobro je. Na sreću vas, nadležnih i u RS i u FBiH, dobro je. Jer, nisam sigurna da bih birala riječi. Utrobu više nema i to nije vaš problem, ali nadu ne damo nikome.

Edin Forto, delegat u Domu naroda federalnog parlamenta, podnio je inicijativu entitetskom Ministarstvu zdravstva za pokretanje istrage i sankcionisanje odgovornih zbog ove situacije.

Zato vam pišem. Radite posao na vrijeme, ne igrajte se tuđim životima!