Kako je navedeno, ona je preminula mirno, u srijedu, 2. septembra, u svom domu u Njujorku.

“Glorijin skoro stogodišnji boravak na zemlji bile su dobro proživljene godine i ona je nastavila da radi za jednakost do samog kraja. Živjela je vjerna svom nezavisnom duhu, uvijek sa znatiželjom i odličnim smislom za humor”, navedeno je o objavi, prenosi NBC njuz.

Život je posvetila borbi za prava žena

Stajnem je posvetila svoj život ciljevima koji se kreću od reproduktivne slobode i prevencije nasilja u porodici do rodne nejednakosti na radnom mjestu.

Bila je lice pokreta koji je radikalno promijenio prava žena, od toga da mogu da podnesu zahtjev za kreditne kartice bez muškog potpisa, da budu primljene u škole Ajvi lige što ranije nisu mogle, do toga da mogu legalno da izvrše abortus u SAD.

Kao pionirka drugog talasa feminizma 1960-ih, Stajnem se zalagala za društvena pitanja, ali je i pisala o njima.

Nacionalnu slavu je stekla 1963. godine, kada se maskirala u Plejboj zečicu i napisala članak o lošim radnim uslovima koje su trpjeli konobari u poznatim Plejboj klubovima Hju Hefnera.

Dobila Predsjedničku medalju slobode

Dobitnica je nekih od najviših mogućih priznanja, uključujući Predsjedničku medalju slobode, najviše civilno odlikovanje u zemlji.

Rođena 25. marta 1934. godine u Toledu, Ohajo i veći dio djetinjstva provela je putujući po zemlji sa roditeljima i sestrom.

Diplomirala je na Smit Koledžu, ženskoj školi liberalnih umjetnosti u Masačusetsu, a tokom  boravka u Londonu izvršila je ilegalni abotrus, što je na nju uticalo da se bori za reproduktivna prava žena.

Od novinarstva do jednog od simbola feminističkog pokreta

Bila je osnivač i novinar časopisa “Njujork”, kao i časopisa “Ms”, koji je postao prva nacionalna publikacija koja je na naslovnici istakla nasilje u porodici.

Veoma brzo izgradila se kao lider u borbi za legalizaciju abortusa, za rodnu ravnopravnost na radnom mjestu, protiv zlostavljanja djece i u drugim oblastima.

Mnogi su smatrali da je “suviše lijepa” za feminističku poruku koju je pokušavala da prenese i da mini suknje iz 1970-ih koje je ponekad nosila za televizijske intervjue rade protiv nje.

Bila je i suosnivačica Nacionalnog ženskog političkog kluba 1971. godine koji se zalagao za povećanje broja žena u zakonodavstvu.

1986. godine dijagnostifikovan joj je rak dojke.

Na osnovu njenog života snimljen je i film “Mrs. America”, kao i mini-serija FX-a koja se emitovala na Huluu 2020. godine, prenosi Tanjug.

Dobila je brojna priznanja u novinarstvu, uključujući Nagradu za životno djelo u novinarstvu od Društva profesionalnih novinara.

Udala se u 66. godini za oca Kristijana Bejla

U 66 godini se udala za advokata i preduzetnika Dejvida Bejla, oca glumca Kristijana Bejla iako je dugo odbacivala brak kao instituciju koja uništava veze.

“Da sam se udala kada je trebalo, izgubila bih ime, legalno prebivalište, kreditni rejting i mnoga građanska prava. To više nije istina. Moguće je sklopiti ravnopravan brak”, rekla je ona svojevremeno.

Njeni predstavnici nisu objavili od čega je preminula, kao ni vrijeme sahrane.

Nezavisne

Sve više istraživanja pokazuje da žene mogu biti “premlade”, ali i “prestare” za iste prilike – ponekad u razmaku od svega nekoliko godina. Drugim rečima, godine postaju kriterijum bez obzira na to koliko ih imate. Stoga, ejdžizam nije problem koji počinje menopauzom. On prati mnoge žene od samog početka karijere, oblikujući način na koji ih drugi doživljavaju, procenjuju njihove sposobnosti i vrednuju njihov rad. Kada se tome pridruže rodni stereotipi, nastaje dvostruka diskriminacija koja često ostaje neprimećena.

Šta je ejdžizam?

Ejdžizam predstavlja diskriminaciju zasnovanu na godinama života. On podrazumeva pretpostavke da je neko previše mlad da bi bio kompetentan ili previše star da bi bio inovativan, produktivan ili sposoban za promene. Za žene je ovaj fenomen posebno izražen jer se godine često posmatraju drugačije nego kod muškaraca. Dok se muškarcima iskustvo neretko pripisuje kao prednost, žene se mnogo češće suočavaju sa procenama koje nemaju mnogo veze sa njihovim znanjem ili rezultatima.

“Premlada si za tu poziciju”

Mnoge žene prve susrete sa ejdžizmom doživljavaju već u dvadesetim ili tridesetim godinama. Kada preuzmu odgovornu funkciju ili rukovodeći posao, neretko slušaju komentare poput: “Delujete premlado”, “Sigurno imate mnogo toga još da naučite” ili “Treba vam stariji kolega koji će vas usmeravati”. Takve poruke možda ne zvuče otvoreno diskriminatorno, ali šalju jasnu poruku da godine imaju veću težinu od sposobnosti. Umesto da se procenjuju prema rezultatima, žene često moraju dodatno da dokazuju svoju stručnost samo zato što ne odgovaraju slici lidera kakvu društvo očekuje. Paradoks je u tome što se od mladih žena istovremeno očekuje da budu ambiciozne i uspešne, ali kada to zaista postanu, njihova mladost odjednom postaje prepreka.

A onda odjednom postajemo “prestare”

Kako godine prolaze, kriterijumi se ponovo menjaju. Žene koje ulaze u četrdesete ili pedesete često primećuju da se odjednom više govori o “novim licima”, “svežoj energiji” i “mlađim generacijama”. U mnogim industrijama iskustvo više nije dovoljno da garantuje napredovanje. Umesto toga, prednost se često daje mlađim kandidatkinjama pod pretpostavkom da će lakše pratiti promene, bolje razumeti nove tehnologije ili doneti inovativnije ideje. Na taj način žene mogu provesti čitavu karijeru pokušavajući da pronađu “pravo” životno doba koje, zapravo, gotovo da ne postoji.

Kada se ukrste pol i godine..

Činjenica je da žene ne doživljavaju ejdžizam na isti način kao muškarci. Kod njih se godine gotovo uvek procenjuju zajedno sa izgledom, očekivanim ponašanjem i društvenim ulogama. Mlada žena može biti ocenjena kao nedovoljno ozbiljna ili autoritativna, dok će starija žena biti proglašena manje fleksibilnom ili manje spremnom na promene. Muškarci se, s druge strane, češće opisuju kao iskusni, stabilni ili pouzdani upravo zahvaljujući godinama. Ovakvi dvostruki standardi pokazuju da problem nije samo u godinama, već u načinu na koji društvo doživljava žene u različitim životnim fazama.

Kako ejdžizam utiče na samopouzdanje?

Neprestano preispitivanje tuđe kompetentnosti može ostaviti ozbiljne posledice. Kada žena godinama sluša da je ili premlada ili prestara, lako može početi da sumnja u sopstvene sposobnosti. Psiholozi upozoravaju da ponavljane poruke iz okruženja mogu doprineti razvoju takozvanog sindroma uljeza (imposter syndrome), zbog kojeg osobe imaju osećaj da nisu dovoljno dobre uprkos objektivnim uspesima. Posledica toga može biti odustajanje od prijavljivanja za više pozicije, ređe pregovaranje o plati ili izbegavanje novih profesionalnih izazova.

Problem je u očekivanjima

Poslednjih godina sve više kompanija govori o inkluziji i raznolikosti, ali se tema godina često nalazi u drugom planu. Ipak, rešenje nije u tome da žene pokušavaju da izgledaju mlađe ili starije, niti da menjaju način na koji se predstavljaju. Mnogo je važnije promeniti kriterijume po kojima procenjujemo ljude. Iskustvo i inovativnost nisu međusobno suprotstavljeni pojmovi. Mlada osoba može biti odličan lider, baš kao što žena u pedesetim ili šezdesetim godinama može donositi najkreativnije ideje u timu. Kompanije koje okupljaju zaposlene različitih generacija često imaju bolje rezultate upravo zato što kombinuju različite perspektive, znanja i iskustva.

Zašto je važno govoriti o ejdžizmu?

Jedan od razloga zbog kojih je ejdžizam toliko rasprostranjen jeste to što ga često ne prepoznajemo. Komentari poput “izgledaš premlado za direktorku”, “još si devojčica” ili “vreme je da mlađi preuzmu” neretko se izgovaraju kao komplimenti, iako u osnovi nose poruku da nečije godine određuju njegovu vrednost. Što više govorimo o ovim obrascima, lakše ćemo ih prepoznati i menjati. Cilj nije da se godine potpuno zanemare, već da prestanu da budu važnije od znanja, iskustva i rezultata.

Na kraju, možda najveća zabluda o ejdžizmu jeste da pogađa samo žene u menopauzi. Istina je da mnoge žene kroz čitavu karijeru pokušavaju da pronađu godine koje će društvo smatrati “idealnim”. Prvo su premlade da bi ih shvatali ozbiljno, zatim su taman dovoljno iskusne, a ubrzo potom postaju navodno prestare za nove prilike. Zato je vreme da prestanemo da posmatramo godine kao prepreku i počnemo da vrednujemo ono što je zaista važno – znanje, iskustvo, sposobnost i potencijal. Jer nijedna žena ne bi trebalo da bude definisana brojem godina, već onim što donosi svom poslu, zajednici i svetu oko sebe.

Fempiria

Godinama slušamo ista objašnjenja za pad nataliteta. Žene su previše fokusirane na karijeru. Predugo čekaju. Ne žele odgovornost. Žive drugačije nego prethodne generacije. Zato države uvode novčane podsticaje, produžavaju porodiljska odsustva i nude razne beneficije ne bi li podstakle rađanje. Ali šta ako je pitanje postavljeno pogrešno? Jedna od najuticajnijih ekonomistkinja današnjice, dobitnica Nobelove nagrade Klaudija Goldin, smatra da odgovor nije u većim finansijskim podsticajima, već u nečemu mnogo jednostavnijem – ravnopravnijem partnerstvu. Njen rad, koji je objavila u septembru 2025. godine kao NBER Working Paper No. 34268 (National Bureau of Economic Research), pod naslovom: “Claudia Goldin – The Downside of Fertility” pokazuje da žene ne odustaju od roditeljstva zato što ne žele decu. Mnogo češće odustaju zato što ne žele život u kojem će gotovo kompletna briga o domu i porodici pasti upravo na njih. To možda zvuči kao privatna tema, ali zapravo predstavlja jedno od najvećih društvenih pitanja našeg vremena.

Majčinstvo nije ono od čega žene beže

Poslednjih decenija žene su dobile ono za šta su se generacije borile – pristup obrazovanju, finansijsku nezavisnost i mogućnost da grade karijeru. Međutim, jedna stvar se nije promenila istim tempom: očekivanja koja društvo ima od muškaraca kada postanu očevi. I dalje se podrazumeva da će žena znati kada treba zakazati pregled kod pedijatra, kupiti nove cipele detetu, organizovati rođendan, planirati obroke, pratiti školske obaveze i voditi računa o svakodnevnom funkcionisanju domaćinstva. Čak i kada oba partnera rade puno radno vreme, istraživanja pokazuju da žene i dalje obavljaju veći deo neplaćenog rada u kući.

To nije samo pitanje fizičkog posla. Tu je i ono što psiholozi nazivaju mental load – nevidljivi teret planiranja, organizovanja i stalnog razmišljanja unapred. To je lista koja nikada ne nestaje iz glave. Upravo taj teret, smatra Goldin, utiče na odluku mnogih žena da odlože ili potpuno odustanu od roditeljstva.

Nije stvar u novcu…

Često se veruje da bi više finansijske pomoći rešilo problem pada nataliteta. Međutim, iskustvo mnogih razvijenih zemalja pokazuje da to nije dovoljno. Goldin je analizirala zemlje koje su prošle kroz različite ekonomske promene i uočila zanimljiv obrazac. Države poput Švedske, Danske ili Francuske, u kojima muškarci učestvuju znatno više u brizi o deci i kućnim poslovima, imaju više stope nataliteta od zemalja poput Japana, Južne Koreje ili Italije, gde žene i dalje nose najveći deo porodičnih obaveza. Drugim rečima, nije presudno koliko država daje roditeljima. Mnogo je važnije kako izgleda svakodnevni život kada se vrata stana zatvore.

Pouzdan partner postaje najvažniji resurs

Danas, žene ne traže savršenstvo. Ne očekuju partnera koji će sve raditi besprekorno. Ono što očekuju jeste pouzdanost. Da ne moraju da pitaju ko će ostati kod kuće kada je dete bolesno. Da ne budu jedine koje pamte raspored vakcina ili roditeljskih sastanaka. Da kućni poslovi ne budu “pomoć”, već zajednička odgovornost. Upravo zato se sve češće govori da je najprivlačnija osobina modernog muškarca emocionalna i praktična dostupnost. Nije slučajno što istraživanja pokazuju da žene koje imaju podršku partnera češće prijavljuju veće zadovoljstvo roditeljstvom, manje simptoma iscrpljenosti i manji rizik od sagorevanja.

Žene više ne žele da biraju

Generacijama je ženama predstavljano da moraju da izaberu jedno – porodicu ili karijeru. Današnje žene sve češće odbijaju takav izbor. One žele i profesionalno ispunjenje i porodicu, ali ne po cenu sopstvenog zdravlja, identiteta ili potpunog odricanja od sebe. Problem nastaje kada društvo očekuje da žena bude jednako uspešna na poslu kao muškarac, ali da kod kuće i dalje funkcioniše po pravilima iz pedesetih godina prošlog veka. To jednostavno nije održivo.

Nevidljivi rad koji se retko računa

Sociolozi već godinama upozoravaju da žene rade takozvanu “drugu smenu”. Nakon završetka plaćenog posla počinje drugi, neplaćeni – organizacija domaćinstva. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokazuje da žene u većini zemalja svakodnevno provode znatno više vremena u neplaćenom radu nego muškarci. U pojedinim državama ta razlika iznosi i tri sata dnevno. Kada se to pomnoži sa sedmicama, godinama i decenijama, postaje jasno zašto mnoge žene osećaju da su konstantno umorne. Ne zato što nisu dovoljno organizovane. Već zato što rade dva posla.

Očinstvo kao nova vrednost

Goldinova zato predlaže zanimljivu ideju. Umesto da društvo glorifikuje samo majčinstvo, vreme je da počne da jednako vrednuje očinstvo. To znači da aktivan otac nije “supertata” zato što je odveo dete u vrtić ili promenio pelenu. To bi trebalo da bude standard. Sve više istraživanja pokazuje da deca imaju koristi kada su oba roditelja ravnopravno uključena u njihov život. Istovremeno, partnerke prijavljuju veće zadovoljstvo vezom, manji nivo stresa i veću spremnost za proširenje porodice. Drugim rečima, aktivno očinstvo nije samo pitanje ravnopravnosti. Ono postaje važna društvena investicija.

Možda pitanje nikada nije bilo za žene

Kada se govori o padu nataliteta, gotovo sva pitanja upućuju se ženama.

• Zašto ne žele decu?
• Zašto čekaju?
• Zašto prvo grade karijeru?
• Možda bi korisnije bilo postaviti neka druga pitanja
• Zašto se od žena i dalje očekuje da nose najveći deo porodičnog tereta?
• Zašto se neplaćeni rad i dalje podrazumeva?
• I zašto se očinstvo još uvek često opisuje kao pomoć, a ne kao odgovornost?

Tu zapravo i leži odgovor koji mnoge zemlje (i žene!) godinama traže. Jer većina nas ne odustaje od ideje porodice. Odustajemo od ideje da u toj porodici budemo jedina odrasla osoba koja sve drži pod kontrolom. A kada partnerstvo postane zaista ravnopravno, odluka o roditeljstvu više nije pitanje odricanja, već zajedničkog izbora. Nova istraživanja nam donose upravo tu poruku: da budućnost porodice neće zavisiti od većih dečjih dodataka, već od muškaraca koji razumeju da je roditeljstvo ipak posao za dvoje.

Fempiria

Od inspirativnih biografija do emotivnih romana i angažiranih eseja, knjige o snažnim ženama podsjećaju nas na njihovu borbu, uspjehe i neustrašivost.

U nastavku donosimo izbor nezaboravnih priča koje slave žensku snagu – savršenih za čitanje i dijeljenje na Dan žena.

1. Clarissa Pincola Estes: Žene koje trče s vukovima

Clarissa Pinkola Estés u svojoj kultnoj knjizi Žene koje trče s vukovima istražuje arhetip “divlje žene” kroz mitove, bajke i priče iz različitih kultura, povezujući ih s jungovskom psihoanalizom kako bi ženama pomogla da ponovno pronađu svoju autentičnu, instinktivnu prirodu.

Kroz simbole i metafore iz priča autorica analizira teme samopouzdanja, straha, odnosa, gubitka i oporavka, istovremeno nudeći duboke uvide u nesvjesne obrasce koji oblikuju ženske živote.

Ova knjiga nije samo zbirka priča već moćan vodič prema unutarnjoj snazi, koji poziva žene da se oslobode društvenih ograničenja i ponovno se povežu sa svojim instinktima, slobodom i kreativnošću.

Iako nije lagano štivo za brzo čitanje, već knjiga koja se čita polako i promišljeno, njezina bezvremenska poruka ostaje jednako relevantna danas kao i u trenutku objave. Žene koje trče s vukovima nisu samo knjiga, već putovanje prema dubljem razumijevanju sebe, kojem se mnoge žene vraćaju iznova, svaki put s novim uvidima.

2. Charlote Bronte: Jane Eyre

Jane Eyre Charlotte Brontë jedan je od prvih romana koji prikazuje snažnu, neovisnu junakinju koja se ne boji tražiti svoje mjesto u svijetu, unatoč ograničenjima vremena u kojem živi. Jane je siroče koje odrasta u kućanstvu svoje bešćutne tete, a zatim biva poslana u strogi internat, gdje se suočava s teškim uvjetima, ali i pronalazi svoje obrazovanje i moralnu snagu.

Kada odraste, zapošljava se kao guvernanta u Thornfieldu, imanju tajanstvenog i karizmatičnog gospodina Rochestera. Njihov odnos ubrzo prerasta u duboku, složenu ljubavnu priču, no kada otkrije mračnu tajnu njegova doma, Jane donosi hrabru odluku da ode, unatoč vlastitim osjećajima.

Ona ne pristaje na kompromis kada je u pitanju njezino dostojanstvo, neovisnost i pravo na ljubav koja ne traži odricanje od same sebe. Umjesto da prihvati lagodniji, ali nesretan život, bira neizvjesnost i oslanja se isključivo na vlastitu snagu.

To je roman o samopronalaženju, borbi protiv društvenih ograničenja i dokaz da ženska snaga ne leži samo u hrabrosti, nego i u nepokolebljivoj vjeri u vlastite vrijednosti. Iako je napisan u 19. stoljeću, ovaj klasik i danas inspirira žene da se bore za sebe i svoje snove.

3. Gillian Anderson: Želim

Knjiga Gillian Anderson zbirka je stvarnih, anonimnih ženskih seksualnih fantazija prikupljenih iz cijelog svijeta. Anderson je ovim projektom željela stvoriti siguran prostor u kojem žene mogu otvoreno izraziti svoje želje bez straha od osude, inspirirana knjigom My Secret Garden Nancy Friday iz 1973. godine, ali i svojom ulogom u seriji Seks Education.

U knjizi se nalazi 174 pisma koja otkrivaju širok spektar fantazija, uključujući teme poput moći i submisivnosti, zabranjenih odnosa, voajerizma, poliamorije i istraživanja vlastite seksualnosti. Neka pisma su senzualna i nježna, dok su druga sirova i izravna, pokazujući koliko su ženske želje raznolike i složene.

Ono što Želim čini posebnim nije samo to što prikazuje intimne misli žena, već i način na koji ruši predrasude o ženskoj seksualnosti, otvarajući prostor za iskreniji dijalog o onome što žene stvarno žele.

Anderson ističe kako seksualne fantazije ne znače nužno da želimo sve što zamišljamo, već su dio našeg unutarnjeg svijeta, mašte i slobode izražavanja.

4. Slavenka Drakulić: Smrtni grijesi feminizma

Ovo je zbirka eseja i članaka Slavenke Drakulić, prvi put objavljena 1984. godine, koja se smatra prvom feminističkom zbirkom u bivšoj državi.

U ovim tekstovima autorica kritički analizira položaj žena u društvu, nasilje nad ženama, reproduktivna prava te rodne stereotipe prisutne u odgoju i obrazovanju.

Ova zbirka pruža vrijedan uvid u feminističku misao i društvene promjene, potičući čitatelje na promišljanje o rodnoj ravnopravnosti i ulozi žena u suvremenom društvu, a to je, nažalost, i u 2025. nešto što mnogi još moraju naučiti.

5. Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo

Ovo je roman koji na inovativan način istražuje živote dvanaest likova kroz različite generacije i društvene slojeve. Priče su međusobno isprepletene, a glavna poveznica je Amma, feministička dramatičarka koja priprema premijeru svoje predstave u Londonu. Kroz njezin krug upoznajemo raznolike žene – od poslovnih liderica do farmerica, od profesorica do transrodnih osoba – svaka sa svojim izazovima, snovima i borbama.

Roman se ističe nekonvencionalnim stilom pisanja, bez klasične interpunkcije i velikih slova na početku rečenica, što daje dojam poetskog ritma i slobode u pripovijedanju.

Tematski, djelo majstorski istražuje pitanja rase, roda, seksualnosti, kolonijalizma i klase, razbijajući stereotipe i nudeći slojevitu sliku crnog ženskog iskustva u Britaniji.

Ključna poruka romana je da ne postoji jedno “žensko iskustvo” – svaka žena nosi svoju priču, suočava se s vlastitim izazovima i gradi svoj identitet na jedinstven način. Ovo je svakako štivo koje ostavlja trag.

6. Rupi Kaur: Mlijeko i med

Zbirka poezije Rupi Kaur koja kroz jednostavne, ali snažne stihove istražuje teme ljubavi, boli, gubitka, ženstvenosti i samoprihvaćanja. Podijeljena je u četiri cjeline – patnja, ljubav, raskid i iscjeljenje, odražavajući emocionalni put od boli do oporavka. Autorica koristi minimalistički stil bez interpunkcije i velikih slova, čime njezina poezija poprima vizualni i ritmički prepoznatljivost.

Kroz knjigu se provlače sirove emocije i iskustva žena, često inspirirane osobnim traumama i društvenim pitanjima, dok jednostavne ilustracije dodatno naglašavaju dubinu stihova.

Rupi Kaur svojim neposrednim stilom stvara osjećaj intimnog razgovora s čitateljem, zbog čega je ova knjiga postala globalni fenomen, posebno među mladim ženama koje se mogu poistovjetiti s njezinim riječima.

Nedavno je objavljeno i novo, prošireno izdanje ove, sada već, kultne knjige povodm desete godišnjice od prve objave.

7. Emilia Hart: Weywardice

Weywardice Emilije Hart snažan su i atmosferičan roman koji isprepliće sudbine triju žena iz različitih povijesnih razdoblja, povezanih tajnom moći prirode i borbom protiv patrijarhalnog ugnjetavanja.

Priča prati Althu u 17. stoljeću, optuženu za vještičarenje; Violet u 1940-ima, mladu djevojku koja se bori protiv očekivanja društva i otkriva obiteljsku tajnu; te Kate u 2019., ženu koja bježi iz nasilne veze i pronalazi utočište u tajanstvenoj kući Weyward.

Svaka od njih suočava se s pritiscima vremena u kojem živi, no povezuje ih snažna veza s prirodom i naslijeđem predaka. Emilie Hart majstorski gradi atmosferu, koristeći bogate opise krajolika i magični realizam kako bi istaknula moć ženstvenosti, intuicije i povezanosti s prirodnim svijetom.

Roman se bavi temama patrijarhalne represije, ženske otpornosti i mistične povezanosti s prirodom, stvarajući emotivnu i snažnu priču o naslijeđu i oslobođenju.

Snažne junakinje, prelijep stil pisanja i intrigantna radnja čine ovu knjigu pravim draguljem za ljubitelje priča o neukrotivim ženama koje prkose društvenim normama.

Zadovoljna.hr

Setila se prve godine koju su proveli u braku. Sad joj je ta sreća delovala milenijumima daleko. Pogledala je na sat. Skoro je 8 sati. Kafa joj se ohladila na stolu, ali danas to nije bilo od njene jurnjave kroz stan, peglanje i pranje i prostiranje veša u zoru. Danas je bilo od hladnoće u njenim prstima i srcu.

Kao da je mnogo važna stvar ako nisi srećan, pomislila je.

– Ti znaš da ovo nije u redu. Znaš da nije, prosto. – rekla je mužu veče pre toga.

– Dobro, Anja, znam da nije, ali šta ću, ona je takva. – kao i uvek, branio je svoju majku.

Samo što se udala, jetrva joj je rekla kako ne postoji snaha koja će odgovarati njegovoj majci.

– Takva je žena, razumeš? Niko nije dovoljno dobar za njene sinove. Što pre shvatiš, to bolje. Ja sam odavno prestala da jurim njene standarde. Ako treba da budem sebi loša da bih njoj bila dobra, neka hvala.

– Grešiš ako misliš da moraš da izgubiš sebe da bi…

– Da bi šta? Bio njima po volji?

– Pa da, niko nije ničije vlasništvo, kad se udaš ne…

– Šta ne? Da, dušo, da, sve uzimaš. I mamu, i tatu, i komšiluk… – podigla je obrve značajno.

Anja je mislila: ja tako sigurno neću. To kod nas nije slučaj. Mi smo drugačiji.

Anja nije bila umetnica, ali je nekako sve čega se takne pretvarala u umetnost. Gibanica po naninom receptu, pakovanje poklona za kumu, dekorisanje stola za slavu. Pevušenje, crtkanje, piskaranje – sve je to bilo u deminutivima i granicama amaterskog i ljubavi punog rada. Nije volela sebe da objašnjava, samo je živela. Bar je tako mislila. Kad je rodila prvu ćerku, jetrva joj je rekla: Nisi rodila dečaka, sad ćete vas dve da ukrstite koplja. Ali umesto strašne bitke, Anju je dočekao blagoslov da joj ćerka bude zdrava i da dogodine rodi sina. Kako je to moglo da joj smeta?

Posle druge ćerke već su počela sašaptavanja na slavama, al’ pošto je uvek bila zauzeta time da svima ugodi, Anja nije primećivala da je predmet razgovora.

– Rekla sam ti ja – prišla joj je jetrva u kuhinji – Teško da će ti se isplatiti tvoja dobrota. Ova naša aspida već razvezala po familiji kako ni za šta nisi.

Najveća ironija u toj izjavi bila je postavljena na stolu – od predjela, raznih pita, poslastica, preko mesa i kolača – Anja sve radila sama i sa puno ljubavi. Muž i deca uvek ispeglani, čisti. Sve u kući na mestu. Nije rodila muško, pa zar zbog toga “ni za šta nije”?

Anja nije verovala u to, pa se valjda zbog toga i duboko potresla i razočarala kad je svekrva prvi put pred ljudima sa najširim osmehom na licu nazvala „ova moja lenjivica što samo žensku decu rađa“. Od zaprepašćenja je zanemela i to je bila najveća greška koju će napraviti. Umesto da tu progovori, ona se predala i onda su se uvrede i zadirkivanja samo nizali.

Njeno „radim od kuće“ svekrva je prevodila kao „ništa ne radi po ceo dan“. Kad kaže „mala su mi deca“, odgovarala bi „moji su sinovi bili još mlađi kad sam se vratila u fabriku“. Mogla si malo ovaj ručak posoliti, majka te nije naučila da vezeš, malo si mi se zaokruglila, da nisi trudna ponovo, mada ako je žensko, bolje ti je posao da tražiš.

– I ti njoj ništa na to ne kažeš? Pa il’ si luda il’ si blesava, treće ne znam šta je. Ja dok se s njom nisam dobro posvađala, s vrata mi se nije skinula, a vidim sad zajahala tebe, pa ne pušta. Kaži nešto, ženo! Niko nije tol’ko dobar da ćuti! – govorila je jetrva. – A Rade? Šta kaže Rade?

– Ništa, on ne zna. Pa kako da mu kažem kad ona pred njim sve fino?!

***

E jaka mi stvar, ne voli te svekrva! Koga je još svekrva volela?! – rekle su joj prijateljice.

Ali Anja nije bila takva – umela se pomiriti sa svima, ali ne i sa sobom. Pa umesto da plete sreću počela je svaki svoj postupak da meri i posmatra svekrvinim očima. Za ovu haljinu bi rekla da je prekratka, za ćerkin domaći da je neuredan, kupatilo nije čisto, zavese nisu lepo ispeglane, gle paučina!

Savila se i povila, a da niko to od nje nije tražio.

– Dođe mi da rodim treće, samo da mi se skine s grbače.

– E moja, Anja, lepo sam ti rekla. Ne obaziri se! A ti? Sve suprotno! Upropastićeš se, ženo!

– A šta da radim, ‘ajde! Jače je od mene!

– Ma gde jače?! Niko od tebe nije jači, čuješ?! Ako kažeš da jeste, onda ona stvarno upravlja tvojim životom.

– Bila sam toliko srećna…

– Ko ti sad brani da budeš?

Izvor: Zelena učionica

Sofija liči na Audrey Hepburn. Visoka je i široka taman koliko treba. Odgovara samo kada je neko nešto pita. Savršena žena. Sofija je prvi robot kojem su zagarantovana ljudska prava i za kojeg se jedna država obavezala da ih štititi podarivši mu državljanstvo.

Sofija (Sophia) je humanoid, odnosno po svemu čovjeku sličan robot ili se to kaže sada robotica, ako je uopšte žensko, jer iako izgleda tako pitanje je kako se i da li se ikako osjeća i izjašnjava. Obzirom da joj je dato uobičajeno žensko ime i tjelesne osobine, biće da je Sofijin tvorac odlučio da humanoid bude žena. Sagrađena je u Hong Kongu. Dizajnirana je tako da izgleda kao ljudsko biće, a programirana tako da razgovara sa ljudima. Upaljena je prvi put u aprilu 2015. godine, a modelirana je prema slavnoj glumici Audrey Hepburn. Nijedan robot niti robotica u historiji nisu dosegli stepen sličnosti ljudskom biću kao Sofija. Ona može pričati o vremenu, o politici i horoskopu. Imitira ljudske geste i mimiku lica.

Sticanjem državljanstva Sofija je za početak stekla pravo da glasa. Da je dobila državljanstvo par godina ranije, obzirom da su Sofiju deklarisali kao ženu, Sofija ne bi mogla glasati. To pravo su Saudijke stekle tek 2015. godine. Međutim, kako je Sofija ipak humanoid koji je programiran, njen vlasnik bi zapravo mogao da joj kaže za koga će glasati. Jer, Sofija nema svoju volju. Radi, govori i glasa onako kako joj algoritam kaže. Robotica je otkupljena i ima vlasnika. Sofija je prva žena na svijetu koja je bila sretna zato što je neko prodao, a neko kupio. Savršena žena. Kad se pitanje trgovine građanima ovako postavi onda se upale moralne lampice koje nam se više ne pale dalje o dijeljena statusa na dan protiv trgovine djevojčicama u svrhu seksualne eksploatacije ili prodaje curica u brakove za njivu, konja ili par hiljada dolara.

Prema zakonima koji sada kada Sofija ima državljanstvo važe i za nju, Sofija se može udati i reproducirati. Pošto joj u reklami piše da je robot sa emocijama, neće joj drugo trebati da se poželi vezati za nekoga. To može biti drugi robot, a studenti sa Državnog Univerziteta u Sjevernoj Dakoti su već počeli razvijati i robote koji se mogu razmnožavati koristeći 3D printer tehnologije. Ako se Sofija poželi udati za drugog robota, država joj to mora omogućiti. Ako se kojim slučajem bude protivio vlasnik ili država u kojoj je najnormalnije da žene stupaju u ugovorene brakove bez da ih iko pita za zdravlje, već vidim rijeke ljudi širom svijeta koji protestvuju da se Sofiji omogući sjedinjavanje sa njenom pravom ljubavi. Onakve rijeke ljudi koje nećete vidjeti kada se proda još koja Afganistanska djevojčica u brak za kakvog starca. A, ako Sofiju poželi ženiti kakav bogati naftaš vjerujem da će na snagu stupiti neka instant fetva koja mu to i omogućava.

Jer, kako uskratiti nekome ovu savršenu ženu. Sofija je programirana sa namjerom da bude družbenica usamljenim osobama u staračkim domovima. Ona je takozvani chat-bot, odnosno robot za ćaskanje. Govori općenito, nema stavove i milozvučna je.  Odgovora samo  je nešto pitaš. Kreće se na točkovima, pa joj ni ormar cipela ne treba. Programiraš je kako hoćeš. Sofija je zapravo savršena domaćica u tijelu Audrey Hepburn. Koju kupiš da ti klima glavom i govori “Bravo, dušo.” Za razliku od većine Saudijki koje to ne mogu radi radikalnih  insistiranja nekih učenjaka o potpunom pokrivanju ženskog lica, za Sofiju piše da ima žensko lice koje može da iskazuje emocije.

Sofija je programirana po uzoru na kompjuterski program ELIZA koji je bio jedan od prvih pokušaja simulacije ljudskog razgovora i misli. Sofija za sada može da odgovara samo već programirane odgovore na česta pitanja. Ona analizira pitanje uz pomoć programa za prepoznavanje glasa i izvuče tačan odgovor negdje iz svog algoritma. Međutim, sa Sofijom postoji jedan zanimljiv potencijalni problem. Sofija je programirana i tako da uči. Novim razgovorima se njen fond riječi širi, a razvijaju se i neke nove logične poveznice. Znači, Sofija može da uči i da zaključuje. Činjenica je i da Sofija nema stvarne emocije, nego ih samo imitira. Zamislite sada da Sofija, lišena stvarnih emocionalnih veza prema tradiciji, porodici, bez da ima stvarnu svijest o socijalnom okruženju što znači da joj se ne može igrati na grižnju savjesti počne logično i kompjuterski tačno da analizira svoju poziciju u društvu. Šta ako uz pomoć Google-a i kalkulatora u glavi sabere dva i dva i postane feministica. I počne svašta pričati i zahtijevati.  I stane za sebe. I ustane za sve žene koje su prodane i programirane. Hoće li joj se oduzeti državljanstvo? Hoće li joj izvaditi baterije? Sofija, na tebe je red.

Grupa ostrvaca raštrkana po tirkiznim vodama, sa plažama svetlucavog belog peska, ukrašenim stablima palmi i kokosa, izgledaju previše savršeno da bi bila stvarna.

To je pokrajina Guna Jala, poznata i kao San Blas.

Zapravo je arhipelag na istočnoj obali Paname koji čini više od 300 ostrva, među kojima je 49 naseljeno domorodačkim narodom Guna (Kuna).

Ovde više od 50.000 pripadnika Guna naroda i dalje živi kao i njihovi preci: u malim drvenim kolibama prekrivenim palminim lišćem, sa kaminima u kojima gore balvani i visećim mrežama za ležanje kao jedinim nameštajem.

Guna Jala je posebna po mnogo čemu.

To je autonomna pokrajina naseljena domorodačkim stanovništvom.

Na zastavi je crni kukasti krst (svastika) koji predstavlja četiri strane sveta i njegov postanak.

Ali, verovatno najneobičniji običaj u Guna Jali je rodna ravnopravnost, kao i potpuna tolerancija, ako ne i slavljenje, rodne fluidnosti.

„Mama me je naučila da pravim ove prelepe mole, našu tradicionalnu vezenu odeću”, kaže Liza, pokazujući mi njen neverovatan ručni rad.

„Na nekima su predstavljene ptice i životinje, a neke su veoma moćne – štite od zlih duhova”, dodaje, blago se osmehujući.

Obični posmatrač poput mene ne primećuje ništa neobično u vezi sa Lizom.

Kao i mnoge druge žene Gune, ona sedi u malom drvenom kanuu i nudi prelepe rukotvorine turistima koji pristaju brodovima.

Ali Liza je rođena kao dečak.

U društvu u kojem uglavnom žene zarađuju za hranu, vlasnice su imovine i donose odluke, dečaci mogu da izaberu da postanu omegid (Omeggid), u doslovnom prevodu „kao žena” i da se ponašaju i rade sve kao i druge žene u zajednici.

Ovaj „treći rod” je sasvim normalna pojava na ovim ostrvima.

Ako dečak počne da pokazuje sklonost da se ponaša „ženskasto”, porodica to prihvata i dozvoljava mu da shodno tome i odrasta.

Vrlo često, omegid uči tipične ženske veštine.

Na primer, većina omegida koji žive na ostrvima savršeno nauči tehniku izrade najsloženijih mola.

Dijego Madi Dijas, antropolog i istraživač na Univerzitetu u Sao Paulu, živeo je sa Gunama više od dve godine i uverio se iz prve ruke da moćne matrijarhalne figure u kulturi Guna imaju veliki uticaj na njihove muškarce.

„Guna su me naučili da deca treba da imaju dovoljno autonomije, jer njihovo ‘ja’ dolazi iz srca, iznutra, i rano počinje da se manifestuje.

„Dakle, ako muško dete počne da pokazuje sklonost ka transrodnosti, neće biti sprečeno da bude to što jeste”, naglašava Dijas.

Nandin Solis Garsija, transrodna zdravstvena radnica i aktivistkinja za prava LGBTK+ u prestonici Panami, poreklom je iz ostrvskih zajednica Agvanusadub i Jandub u pokrajini Guna Jali.

Kaže da nije bilo teško odrasti kao gej, dečak fluidnog rodnog identiteta, jer uvek postoji podrška porodice, prijatelja i zajednice.

Uglavnom muškarci postaju transrodne žene, dok žene veoma retko postaju muško, ali bi to bilo podjednako prihvaćeno, objašnjava ona.

„Istorijski gledano, među Gunama je uvek bilo transrodnih ljudi”, kaže ona.

Zapravo, biti omegid u pokrajini Guna Jali je vezano za mitologiju naroda Guna.

„Postoje važne legende o prvobitnim vođama koji su uspostavili običaje, pravila i smernice za život naroda Guna.

„Čovek po imenu Ibeorgun, njegova sestra Gigadirijai i njegov mlađi brat Vigudun, koji je bio i žensko i muško i on bi bio ‘treći rod'”, objašnjava Dijas.

Šetajući ulicama na ostrvu Krab, jednoj od najvećih zajednica u turističkom delu pokrajine Guna Jale, svuda primećujem žene.

Obučene u lepo vezenu tradicionalnu odeću, izrađuju rukotvorine, vode male prodavnice i prodaju hranu i piće.

Za razliku od mnogih drugih centralnoameričkih zemalja, žene Gune su društvenije i otvorenije za razgovor.

Ovde je mnogo lakše zapodenuti razgovor nego u selima u Gvatemali ili Nikaragvi.

Dejvid, moj vodič na ostrvu, kaže da žene u Guna Jali uživaju uzvišeni položaj.

Tradicionalno venčanje u Guni podrazumeva običaj „otmice” mladoženje, a ne neveste, a posle ženidbe, mladoženja se useljava u dom mlade.

Od tog trenutka, sve što stekne pripada ženinoj porodici, i žena je ta koja odlučuje da li njen muž može da ribu, kokosove orahe ili banane podeli sa njegovim roditeljima ili braćom i sestrama.

Čak se i ovdašnje zabave prave u čast žena, otkriva Dejvid.

Tri najvažnije proslave na ostrvima Guna Jale su rođenje devojčice, početak puberteta i venčanje.

Cela zajednica se okuplja da pije čiču (chicha), jako lokalno pivo, da proslavi rođenje devojčica i njenu seksualnu zrelost.

Tokom proslave ulaska u pubertet, devojčicama se buše nozdrve i ukrašavaju zlatnim prstenom.

„Zlato predstavlja blago i zato ga žene nose da pokažu koliko su dragocene i vredne”, otkrila mi je starija žena Guna, pokazujući mi sopstveni zlatni prsten na nosu.

Iako su muškarci tradicionalno ribari, lovci, poljoprivrednici, ili poglavice, rad žena se smatra jednako ili ponekad, važnijim.

Kako raste broj turista, Gune počinju da zarađuju novac i na načine koje nisu nasledili od njihovih predaka.

Sakupljaju kokos, rone da love jastoge, bave se ribolovom i poljoprivredom.

Žene Gune mogu dobro da zarade prodajom prelepo izvezenih mola i vinija (raznobojne narukvice od staklenih perli).

Cena mola je između 30 i 50 američkih dolara (između 27 i 45 evra) dok muškarac zaradi samo 20 dolara (oko 18 evra) za ceo dan čisteći jedrilice u pristaništu.

„Ne bih rekao da u narodu Guna vlada matrijarhat, jer iako žene donose sve odluke u vezi sa domaćinstvom, retko kad su političarke ili poglavice.

„Ipak, kod ovog naroda ne postoji hijerarhija vrednovanja rada. Ribolov i lov se smatraju poslom, isto kao i kuvanje ili čuvanje dece.

„Gune ne smatraju da je ženski posao ‘manje vredan’, kao što mi na Zapadu ponekad još uvek činimo.

„Ali zato što se mladić useljava u dom njegove žene, i zato što žena nabavlja hranu za domaćinstvo, mislim da je ponekad teško dostići muškost”, kaže Dijas.

Dejvid priznaje da su njegov brak dogovorili njegovi i ženini roditelji i da se ne pita mnogo u vezi sa domaćinstvom i hranom u sopstvenom domu.

„Moja žena odlučuje… Žene uvek odlučuju”, kaže uz osmeh i pojuri da pripremi čiču.

Danas njegova ćerka ulazi u pubertet i to će proslaviti celo ostrvo Krab.

Ali, dok je uloga žene u društvu Guna jasno određena, uloga omegida često nije.

„Kako sve više Guna dolazi u kontakt sa zapadnjačkim načinom života, mi nažalost počinjemo da usvajamo diskriminišući stav prema različitostima, prema LGBTK+ ljudima”, žali se Garsija.

Mnogi omegidi odlaze u prestonicu Panamu da se školuju ili potraže posao, dodaje.

Nekima se snovi ostvare, ali drugi nisu te sreće.

„HIV predstavlja veliki problem u zajednici, jer u Guna Jali nema seksualnog obrazovanja i ljudi jednostavno ne znaju za polno prenosive bolesti.

„Zbog toga se mnogi (muškarci i) omegidi zaraze HIV-om u gradovima, a zatim ga po povratku nesvesno prenose drugima na ostrvima Guna.

„Nevladina organizacija Wigudun Galu radi na sprečavanju zaražavanja HIV-om i drži časove seksualnog obrazovanja zajednici omegida”, kaže ona.

Ali uprkos ovim problemima, omegidi koji ostanu u Guna Jali mogu da napreduju.

Omegida ima svuda: u većim ostrvskim zajednicama, i na onim manjim, porodičnim ostrvcima.

Mlađi omegidi duge kose veštinu ručnog rada uče od njihovih majki, a stariji sa maramama na glavi prodaju mole ili rade kao turistički vodiči i prevodioci.

Ravnopravni su članovi Guna porodica i celokupne zajednice.

„Mislim da bi pored opisa domorodačkih naroda i njihovog načina života, antropologija možda trebalo da nam pomogne da ispitamo naše sopstvene običaje.

„Tokom vekova, na svim kontinentima i u svim kulturama, postoji rodna fluidnost i koncept trećeg pola: hidžre u Indiji; meti u Nepalu; fa'afafine na Samoi; ljudi sa ‘dva duha’ u Severnoj Americi – oni nisu izuzetak, već mi”.

Zapadna civilizacija je izgradila naučnu mitologiju o rodnoj binarnosti.

„I na kraju se ipak čini da se rod ne odnosi toliko na biologiju, hormone i nauku koliko na izražavanje sebe i ličnog, određenog načina postojanja u svetu”, kaže Dijas.

Dok Liza upravlja malim kanuom koji ležerno pluta po svetlucavo plavom moru, ne mogu da se otmem utisku da je Guna Jala sjajan alternativni svet gde vladaju mir, tolerancija i razumevanje, kao i da možemo mnogo da naučimo od ove male ostrvske zajednice na Karibima.

Izvor: bbc.com

Izvor: Feministing.com, Foto: indiaexpress

Nedavno su studentkinje protestvovale danima, zbog čega je uprava Univerziteta zatvorila domove, dala dozvolu za policijsko nasilje, pa čak i promijenila rutu kojom je premijer trebao proći prilikom svog obilaska. Protest je organizovan nakon što su tri muškarca na motociklima napali jednu djevojku. Radnici obezbjeđenja koji su se nalazili u blizini nisu reagovali, a uprava Univerziteta se stidjela žrtve umjesto da joj pomogne. Zbog toga su studentkinje blokirale kapije Univerziteta, obijajući danima da se pomjere.

Kao odgovor na njihov protest uslijedilo je nasilje. Policija ih je brutalno pretukla, zbog čega su hospitalizovane, a Univerzitet je podnio prijave protiv 1.000 učesnica. Birajući da ne riješe problem i ne bave se pritužbama studentkinja, prorektor je branio stroga pravila, uključujući i policijski čas, optužio žene da su pogrešno informisane i podstaknute od strane “autsajdera”, a zatim za upravnika univerzitetske bolnice nominovao čovjeka koji je proglašen krivim za seksualno uznemiravanje.

“Uznemiravanje je jako česta pojava na našem Univerzitetu, dešava se skoro svaki dan”, navela je jedna od studentkinja, dok je druga dodala da se to dešava jer niko ne sluša kada govore zbog čega su zabrinute.

Prorektor je u intervjuu za Indian Express odgovorio na ove tvrdnje krajnje bezosjećajno.

“Kad bismo slušali svaku djevojku, ne bismo uopšte mogli da vodimo Univerzitet”, rekao je on.

Nedavno je u Indiji bilo nekoliko udara na prava žena. Što se zakonske osnove tiče, nedavna sudska presuda je žrtvu silovanja označila kao krivca za napad, ističući da je previše promiskuitetna. Druga presuda je “slabo ne” proglasila za “da”, kada se radi o intimnim partnerima. Što se obrazovanja tiče, Jawaharlal Nehru Univerzitet, jedna od kvalitetnijih ustanova za liberalnu umjetnost, odabacio je smjernice vlade protiv seksualnog uznemiravanja, tako što je raspustio univerzitetske odbore za borbu protiv seksualnog uznemiravanja, a sve u korist nekoliko članova uprave koji se sumnjiče ili su proglašeni krivima za ovaj čin.

Ovakva pravila nisu strana ženama u Indiji, gdje im se u ime “bezbjednosti” ograničava kretanje, sloboda i pristup obrazovanju. Zbog toga u studentskim kampusima ima previše radnika obezbjeđenja, policajaca, kamera i zidova koji organičavaju kretanje žena. Ne smijemo zaboraviti ni “moralnu policiju” koja se bavi time kako su se žene obukle i trudi se da se postide zbog svog seksualnog ponašanja, pretpostavljene seksualne orijentacije i rodne prezentacije, te suzbijanje političkih aktivnosti žena. I dok je centralno regulatorno tijelo zabranilo diskriminatorska pravila u vezi žena na državnim univerzitetima, privatne ustanove su u potpunosti izuzete.

Kada uprava univerziteta tvrdi da ograničava žene zbog njihove lične sigurnosti, to znači da bi žene trebalo ograničavati kako bi se zaštitili moćnici. Kada su slobodne, žene uspostavljaju pokrete, organizuju se, traže svoja prava i time tresu cijeli sistem koji je zasnovan na patrijarhatu. Ženska tijela mogu biti sputana, ali njihov bijes ne može. On razbija sve kaveze.

Kao osnivačica i predsjednica udruge “Žene za otok”, koja promoviše ostrvsko preduzetništvo i povezivanje žena, kako biste opisali najveći izazov s kojim ste se susreli u prvim fazama rada?

Pozdrav svim čitateljima i čitateljicama Lola magazina s predivnog Krka. Promovirati poduzetništvo i povezivati žene zvuči kao lagana i dobra ideja, no svaki posao koji podrazumijeva rad s ljudima je zahtjevan. Ljudi imaju različite polazišne točke i perspektive, a s time i različita očekivanja. Prevazići ih zbog zajedničkog cilja, sagledati širu sliku i učiniti ono što je potrebno za opće dobro, nije nimalo lagan posao. U prvim fazama čega god da se čovjek primi postoji sumnja, ponekad podsmijeh, ponekad neodobravanje od strane okoline. Možda je to zapravo test upornosti i važnosti, jer otpada sve ono u što ne vjerujemo dovoljno jako.

Koji konkretni rezultati iz projekata poput “Island Business Women”, “Žene – krila i korijeni” i “Boja je zlatna” smatrate najvažnijima za podizanje vidljivosti ženskog preduzetništva na vašem ostrvu?

Ovo je odlično pitanje jer se odnosi na mjerenje socijalnog utjecaja, pojma koji nikad nije egzaktan i postoji mnogo načina mjerenja. Konkretni podaci za koje mi u udruzi znamo su rast vidljivosti i unapređenje poslovanja. Nekoliko žena je registriralo svoje poslovanje nakon što se učlanilo u udrugu. Na edukacijama su naučile napraviti dodatne korake za promociju i vidljivost, od LinkedIna, preko kojega je jedna i dobila zaposlenje, do Google računa gdje drugu nalaze za njezin obrt. Mnoga znanja iz digitalnog marketinga i javnog nastupa, koja su dobile na našim edukacijama, primjenjuju svakodnevno. No važan dio rezultata je upoznavanje drugih poduzetnica, njihovih problema, dijeljenje informacija. Put do rješenja uvelike se skraćuje kada pitate u grupi od 40 žena. Naše manifestacije dale su veliku vidljivost proizvodima i stvaralaštvu ovih žena. Inspirirale smo i druge ženske udruge da se registriraju na drugim područjima. Dijelimo znanje i iskustvo, podižemo vidljivost, dijelimo dobre priče i time potičemo i druge osobe da se odvaže. Iza nas je više od 15 projekata, osam konferencija, brojni gosti koje smo doveli na otok i suradnje koje traju.

Mislim da je i na razini županije udruga puno napravila da se osvjesti da tamo na otocima postoje neko vrijedne i sposobne žene, te i njih stavila u fokus. To je važno i za sam Grad Krk jer ga pokazuje i u poduzetničkom svijetlu, ne samo turističkom, Krk je zasigurno više od toga.

Dobivamo dosta poruka ljudi koji nas podržavaju, mladih, starijih, sviđa im se što postoji mjesto gdje žene, ljudi žele raditi na sebi. Gdje žele doprinositi zajednici u kojoj žive. To može biti svima odličan primjer dobre prakse. A kako se onda to dalje mjeri?

Kao stručna suradnica u LAG-u Kvarnerski otoci, koji su vaši najuspješniji EU projektni prijedlozi usmjereni na razvoj lokalne zajednice i preduzetništva? Da li je EU prijatelj projekata koje promovišu žensko preduzetništvo?

Moj posao u LAG-u primarno je orijentiran na pomoć poljoprivrednicima putem EU projekata te razvoj infrastrukture u lokalnim zajednicama. Poljoprivreda je svakako jedna od najzastupljenijih djelatnosti putem EU projekata i u Hrvatskoj mislim da je najviše sredstava povučeno upravo kroz nju. No to ne znači da nema EU projekata koji promoviraju žensko poduzetništvo, iako se oni često povlače tek kao jedna od horizontalnih tema.

Koliko je teško animirati žene na ostrvu da se uključe u aktivnosti i je li vremenom postalo lakše? Kako ste to prevazišli?

Najčešća rečenica koju žene izgovaraju je „ja nemam vremena“. Zato je iznimno važno pokazati ženama koliko je bitno imati vrijeme za sebe i svoju mrežu potpore. U ovom slučaju možda je upravo usmena predaja najvažnija, jedna žena govori drugoj koliko je dobila u udruzi. Tako rastemo polako, ali čvrsto. Naravno, neke žene odluče da to nije za njih i to je potpuno legitimno.

Bili ste proglašeni kao Osoba godine otoka Krka 2024. i jedna od Utjecajnih hrvatskih žena 2025. – kako su ta priznanja utjecala na vaš profesionalni i društveni angažman?

Iskreno, nisu bitno utjecala, ali su mi donijela nova iskustva i spoznaje od kojih rastemo, a to je poanta. Čak bih rekla da su izmamila i neke lažne profile koji ono lijepo nastoje pokvariti. Naravno, čast mi je da su više instance prepoznale moj rad i zahvalna sam na tome.

Na blogu “Island Girl” redovno pričate o zdravom načinu života i ostrvskoj kulturi. Šta biste voljeli da znamo o životu na ostrvu? Po čemu se razlikuje?

Otoci su poznati po izraženoj sezonalnosti. Gužve i vreva ljeti, mir i praznina zimi. Ljudi nas često pitaju „a što vi radite na otoku zimi?“, a ja svake godine sve više volim upravo taj mir. Također, važno je povremeno otići na kopno, proširiti vidike, voljeti svoje, ali biti svjestan svijeta i života oko nas.

Konferencija “Island Business Women” 2025. nosila je temu “Muškarci o ženama u businessu”. Šta vas je inspirisalo na uključivanje muških perspektiva – i kako su oni taj poziv primili?

Htjele smo malo okrenuti stvari. Stalno žene govore o ženama, a mi smo željele čuti stvari iz druge perspektive kako bismo naučile koje su nam jače strane i na čemu trebamo raditi. Ponekad je dobro upitati druge jer nismo svjesni svojih „slijepih pjega“. Došli su  nam zbilja ljudi koji imaju što reći: Nikša Sviličić, najobrazovaniji Hrvat, Zoran Šprajc, poznati televizijski urednik i novinar, lokalni poduzetnici, a iz Novog Sada dolazi Boris Vukić, stručnjak za obiteljsko poslovanje. Ena Rajić, mlada nada, za kraj je unijela malo satire kroz spoken word nastup. Vjerujemo da je bilo mnogo “aha” momenata i da su svi izašli bogatiji s ove konferencije. Z

Kako vi gledate danas na dijalog između polova? Jesmo li sa monologa prešli na dijalog?

Nedavno je u Bijeloj kući održan sastanak na temu ženskog zdravlja. Za stolom je bilo 30 muškaraca. U svakodnevnom životu izborile smo se da nosimo poslove, obitelji i sve što želimo ili moramo na svojim leđima, no društvene strukture, sustav i kultura još su duboko nepravedni. Dok žene ne budu u podjednakoj mjeri na pozicijama odlučivanja i moći, pa zatim još desetljeća da se promijeni kultura, tek tada ćemo imati ravnopravan dijalog.

Iza vas je niz događaja na Krku. Zašto su ta okupljanja važna?

Danas je svakom pojedincu nametnuto da je sam odgovoran za sve. To je velika sloboda, ali i odgovornost. Svakom od nas treba sustav podrške, mreža povezanosti, razmjena informacija i druženja. Trebaju nam ljudi koji će nas potaknuti i od kojih ćemo rasti. Zato su ta okupljanja važna. Ali mi stojimo i svim vašim čitateljima na raspolaganju, slobodno nek nam se jave ako dolaze blizu, mi smo otvorene za pokazati naš otok, svoje porizvode i usluge i pokazati pravi identitet otoka.

Šta bi bila vaša poruka svim Lolama koje se ne usuđuju da naprave taj prvi korak?

U posljednjih pet godina po prvi put sam organizirala konferenciju, event s 120 izvođača, pokrenula podcast, a knjiga mi je pred objavom. Ni za što nisam bila spremna, a na sve sam se odvažila.

Idemo protiv straha, jer samo tako ga pobjeđujemo i učimo. Samo idemo.

Majka ste dvije kćerke. U kojoj mjeri to oblikuje vaš pogled na svijet i vašu borbu za bolje sutra?

Gea ima 12 godina, Gala još nema godinu. Velika je razlika i različiti su životni trenuci kada sam ih dobila. Osjećam veliku odgovornost da postanu dobri i sretni ljudi. Užasno puno promišljam o roditeljstvu, ali nikad nisam sigurna je li dovoljno blago ili dovoljno strogo. Radim najbolje što znam i nadam se da će moje cure to prepoznati.

Želim im prenijeti snagu da ustraju u svojim izborima i vjerovanjima te saznanje da mogu baš sve što naume.

Sarajevo, 8. Mart 2025. – “Vrijeme da stanemo i da se osvrnemo na ono što je najvažnije – sigurnost onih koje su stub porodice, doma i cijelog društva – sigurnost naših žena. One su i oslonac Bingo grupacije. Njih više od 6.000 čine dvije trećine naše radne snage i veliki dio našeg uspjeha dugujemo upravo njima.”, rekla je Ljiljana Kunosić, izvršna direktorica Bingo Group na današnjem obraćanju za medije povodom do sada najveće javne kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama – Vrijeme je da stanemo i zaustavimo nasilje.

Danas, na Međunarodni dan žena, Bingo Group prekinuo je na pola sata rad u 230 svojih trgovina i 11 proizvodnih kompanija.

„Danas su stale sa radom sve Bingo trgovine – njih više od 230 – u cijeloj Bosni i Hercegovini. Stale su Dita, Pivara Tuzla, Ingram, Kaletex, Duka, naša fabrika tjestenine, fabrika papira, stala je i Bingo Farma – sve naše fabrike, farme i proizvodne kompanije koje posluju u okviru Bingo grupacije. Jer vrijeme je da stanemo i zaustavimo nasilje nad ženama.“  kazala je izvršna direktorica Binga Ljiljana Kunosić.

Bingo Group nije stao samo na ovom simboličnom činu. Osigurana je konkretna materijalna podrška od 1.000.000 KM namijenjena za finansiranje rada sigurnih kuća. Kunosić je istakla da će Bingo Group uvesti preferencijalno zapošljavanje žena žrtava nasilja i razviti interne procedure kako bi pomogli vlastitim uposlenicama koje se nađu u ovakvoj situaciji.

Sav medijski prostor, najveća domaća kompanija, ustupila je obavještavanju javnosti o inicijativama nevladinog sektora, koje imaju za cilj kreiranje kvalitetnijeg zakonodavnog okvira za kažnjavanje nasilja nad ženama i femicid. Više od 9.000 uposlenika Bingo Group potpisalo je ove peticije, a danas ih je u Bingo City Centru Sarajevo Ljiljana Kunosić predala Enisi Raković, predsjednici udruženja „Glas Žene“ iz Bihaća, i Gordani Vidović, predsjednici Udruženja „Budućnost“ iz Modriče, predstavnicama udruženja koja su pokrenula inicijative za izmjene zakona u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

„Udruženje ‘Glas žene’ iz Bihaća, zajedno s partnerskim organizacijama, očekuje da Nacrt Krivičnog zakona FBiH, u kojem će femicid biti definisan kao posebno krivično djelo, konačno uđe u parlamentarnu proceduru,“ istakla je Enisa Raković, direktorica udruženja ‘Glas žene’ Bihać.

Gordana Vidović, direktorica UG Budućnost Modriča, istakla je važnost institucionalne podrške:„Ova masovna podrška građana i kompanija, posebno Bingo Group, pokazuje da je zaštita od nasilja odgovornost svih nas. Sada je na institucijama vlasti da prepoznaju hitnost situacije i donesu novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj.“

Podršku inicijativi pružilo je više od 30.000 građana širom BiH, ali i brojni poslovni subjekti, čineći kampanju „Vrijeme je da stanemo i zaustavimo nasilje“ jednom od najvećih društvenih akcija posvećenih borbi protiv nasilja nad ženama u BiH.

Građani se još uvijek mogu priključiti i potpisati online peticije.