Svoje znanje na ovom svjetskom takmičenju Nikola i Azra odmjerili su sa 28 finalista iz 14 različitih država svijeta poput Brazila, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Vijetnama.

Inače, takmičenje se sastoji iz dvije faze, a u prvoj – lokalnoj fazi koja se održava pojedinačno u državama, prema riječima Nikole Babića, studenta četvrte godine smjera elektronika, učestvovalo je 270 takmičara, dok je u drugoj finalnoj fazi, koja je održana u Jerevanu, u Jermeniji, broj takmičara sveden na 28 finalista.

“Takmičenje obuhvata sve ove oblasti zajedno, te nema takmičenja u svakoj oblasti ponaosob. Firma koja organizuje Olimpijadu jeste ‘Synopsys’, koja se bavi integrisanim kolima, te shodno tome, oblasti su izabrane tako da pokrivaju prvenstveno oblasti vezane za integrisana kola”, objašnjava Babić.

Prvo mjesto i zlatna medalja bili su iznenađenje i za samog Babića, jer je ovogodišnje učešće na Olimpijadi ujedno i njegovo prvo pojavljivanje na ovom tipu takmičenja.

“Ponajviše mi je zbog toga drago, jer je to pokazatelj da je znanje koje se stiče na visokoškolskim ustanovama u našem regionu na zavidnom nivou u odnosu na ostatak svijeta. Što se mene tiče, koliko je ovo moja pobjeda, toliko je i pobjeda nastavnog osoblja na Katedri za elektroniku”, rekao je on.

Put do zlata i bronze Nikoli i Azri olakšao je njihov mentor Aleksandar Pajkanović, a pripreme za finalnu fazu takmičenja, kako ističe za “Nezavisne novine” Azra Elezović, koja je inače apsolvent na smjeru elektronika, počele su krajem jula i trajale su sve do oktobra.

“Takmičenje se sastoji iz rješavanja zadataka iz oblasti digitalna elektronika, analogna elektronika, RF elektronika, elektronske komponente i fizika poluprovodnika, poluprovodničke tehnologije, diskretna matematika i kombinatorika, objektno orijentisano programiranje”, objašnjava Elezovićeva.

Ovogodišnje takmičenje na Međunarodnoj olimpijadi iz mikroelektronike nije prvo Azrino pojavljivanje na ovom svjetskom takmičenju. Ona je i prošle godine učestvovala na ovoj olimpijadi, te je tada zauzela peto mjesto.

“Lično meni, a pretpostavljam i fakultetu, veoma je značajno ovo priznanje, jer je pokazatelj da se na našem fakultetu stiču znanja koja idu u korak sa razvojem tehnologije, kako u teoriji tako i u praksi”, navela je ona za “Nezavisne novine”.

Uspjesima koje su ostvarili Nikola i Azra nastavljen je niz dobrih rezultata, a prema riječima dekana Elektrotehničkog fakulteta Zorana Đurića, ovo je već treći put da su u samom vrhu.

“Tako je i prošle godine jedan student bio na trećem mjestu, dvoje je bilo među prvih deset, a sad su Azra i Nikola bili prvi i treći. Ovim potvrđujemo da su studenti sa ovog fakulteta već nekoliko godina među najboljima u oblasti mikroelektronike”, rekao je Đurić za “Nezavisne novine”.

Kako je istakao Đurić, studenti nižu uspjehe ne samo na ovom takmičenju, već i na Elektrijadi, međunarodnom takmičenju elektrotehničkih fakulteta.

“Naš fakultet niže sjajne rezultate, drugi smo ili treći u zadnjih pet godina. Prije dvije godine smo bili na takmičenju iz sajber zaštite u SAD, imali smo dva tima, bili smo prvi i treći. To su značajniji uspjesi koji se zadnjih nekoliko godina ponavljaju, a to nije slučajnost”, naveo je on.

Prema njegovim riječima, ove godine su imali i povećan broj studenata koji su upisani na fakultet, a misle da je veći broj studenata rezultat dobih uspjeha i boljeg opremanja fakulteta, što su mladi ljudi prepoznali.

Naučnici Pierre Agostini, Ferenc Krausz i Anne L'Huillier osvojili su Nobelovu nagradu za fiziku za 2023. za “eksperimentalne metode koji generiraju atosekundne impulse svjetlosti, značajne za proučavanje dinamike elektrona u materiji”, objavio je u utorak Nobelov odbor.

Nagradu, koja je ove godine povećana i iznosi 11 milion švedskih kruna ili oko miliondolara, dodjeljuje Kraljevska švedska akademija znanosti.

Kako stoji u objašnjenju, troje naučnika čovječanstvu je pružilo nove alate za istraživanje svijeta elektrona unutar atoma i molekula.

Ovogodišnji su laureati uz pomoć eksperimenata uspjeli proizvesti tako kratke svjetlosne impulse da se mogu mjeriti u atosekundama, demonstrirajući način na koji se stvaraju vrlo kratki impulsi svjetlosti, a njima se mogu mjeriti ubrzani procesi koji omogućuju pomicanje elektrona i izmjenu energije, unutar atoma i molekula.

Francuska fizičarka Anne L'Huillier radi na sveučilištu Lund u Švedskoj, njezin sunarodnjak Agostini profesor je Sveučilištu Ohio State, a njihov mađarski kolega Krausz direktor je Institua Max Planck za kvantnu optiku.

Štaje atosekunda?

Atosekunde, najkraća vremenska mjerna jedinica koja se može izravno izmjeriti, predstavljaju minijaturni djelić vremena – milijarditi dio milijarditog dijela sekunde. Drugim riječima, atosekunda je 10^18 dio sekunde.

Da to stavimo u perspektivu, u jednoj sekundi postoji onoliko atosekundi koliko je bilo sekundi u 13,8 milijardi godina dugoj povijesti svemira. Mjerenje atosekundi omogućuje znanstvenicima da se udube u temeljne procese, posebice ponašanje elektrona unutar atoma, koji rade pri tim ekstremnim brzinama. Na primjer, elektronima je potrebno samo 150 atosekundi da obiđu jezgru atoma vodika.

Trenutno “ograničenje brzine” za elektroniku mjeri se u nanosekundama. Međutim, kada bi mikroprocesori mogli raditi attosekundnim brzinama, to bi moglo omogućiti obradu informacija nevjerojatnom brzinom, potencijalno milijardu puta bržom, prema Hansu Jakobu Woerneru s ETH Zurich.

Kino stvoreno za elektrone

Za mjerenje atosekundi, francusko-švedska fizičarka Anne L'Huillier prva je upotrijebila lasere velike snage, stvarajući ultrakratke pulseve svjetlosti. Ta tehnika omogućuje znanstvenicima promatranje i proučavanje procesa na skali atosekunde. Franck Lepine, istraživač na francuskom Institutu za svjetlost i materiju, usporedio je tu tehniku s “kinom stvorenim za elektrone”, slično pionirskom fotografskom radu braće Lumiere.

John Tisch, profesor laserske fizike na Imperial Collegeu u Londonu, objasnio je da ta metoda uključuje stvaranje nevjerojatno brzog pulsa svjetlosti, koji se zatim može usmjeriti na materijale kako bi se prikupile informacije o njihovom odgovoru na vremenskim skalama od atosekunde.

Imamo i Guinnessov rekord u atosekundama

Tijekom godina znanstvenici su značajno napredovali u stvaranju sve kraćih svjetlosnih impulsa. Tim francuskog znanstvenika Pierrea Agostinija postigao je puls od 250 atosekundi 2001. godine. Grupa Anne L'Huillier to je nadmašila s pulsom od 170 atosekundi 2003. godine, a mađarsko-austrijski fizičar Ferenc Krausz dodatno ga je smanjio na puls od 80 atosekundi 2008. godine. Trenutno, Guinnessov svjetski rekord za “najkraći puls svjetlosti” drži tim Hansa Jakoba Woernera, s trajanjem od 43 atosekunde.

Woerner je sugerirao da bi moglo biti izvedivo doseći trajanje od samo nekoliko atosekundi koristeći trenutnu tehnologiju, iako bi guranje preko tog praga bilo izazovno.

Dodjela Nobelovih nagrada u punom jeku

U utorak su mađarska znanstvenica Katalin Kariko i američki kolega Drew Weissman osvojili Nobela za medicinu za otkrića koja su omogućila razvoj glasničke RNK (mRNA) koja je utrla put razvoju cjepiva protiv covida-19.

Nobelova nagrada za kemiju dodijelit će se u srijedu 4. listopada, a Nobel za književnost u četvrtak 5. listopada. Nagrada za mir na rasporedu je u petak, a za ekonomiju u ponedjeljak.

Zajedno su kreirali novi, veoma osjetljivi način da mjere hormone u tijelu. Identifikovali su hormone sa radioaktivnim izotopima i onda mjerili iznos antitijela koja su kreirali. Njihova tehnologija se koristi i danas kako bi se naučilo o hormonima i bolestima. Zahvaljujući tome uspjeli su otkriti kako inzulin djeluje na tijelo, čime se dijagnostifikovali različite tipove dijabetesa. Time su ujedno pomogli i doktorima kod samog tretmana pacijenata.

Pretvorila je jedan ormar u svoj maleni laboratorijum i postala najbolja prijateljica sa kolegom u njemu, Solomonom Bersonom.

Međutim, onda im se desio nenadani preokret. Solomon je umro od srčanog udara 1972. godine, ostavljajući Rosalyn samu u projektima i životu. Shvatila je da će bez njega biti shvaćena manje ozbiljno i da će joj biti teže. Odlučila se truditi više nego ikada, objavljujući 60 naučnih radova u samo četiri godine. Nagrađivana je mnogobrojnim priznanjima i nagradama, ali je i dalje maštala o samo jednoj. Onoj najvažnijoj, Nobelovoj. U svojoj kancelariji držala je flašu rashlađenog šampanjca svake godine u slučaju da je osvoji.

Njihova tehnologija se koristi i danas kako bi se naučilo o hormonima i bolestima. Zahvaljujući tome uspjeli su otkriti kako inzulin djeluje na tijelo, čime se dijagnostifikovali različite tipove dijabetesa. Time su ujedno pomogli i doktorima kod samog tretmana pacijenata.

I onda je konačno dobila povod za otvaranje 1977. godine za fiziologiju i medicinu. Umrla je 2011. godine pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, ostavljajući iza sebe neprocjenjiva dostiguća u različitim oblastima.

Nagrađivana je mnogobrojnim priznanjima i nagradama, ali je i dalje maštala o samo jednoj. Onoj najvažnijoj, Nobelovoj. U svom ofisu držala je flašu rashlađenog šampanjca svake godine u slučaju da je osvoji.

Rođena je 19. decembra 1875. godine u Titelu u Vojvodini, na teritoriji Austrougarske. Rođena je sa deformitetom zbog koga je hramala čitav život. Po okončanju vojne karijere podoficira, njen otac je službovao kao administrativni sudski činovnik u Rumi, pa u Zagrebu. Mileva je imala i sestru Zorku i brata Miloša.

U to vreme, obrazovanje je predstavljalo luksuz rezervisan za decu bogataša, a na školovanje ženske dece nije se gledalo blagonaklono. No, porodica je bila dobrostojeća, a Mileva talentovana. To joj je omogućilo da upiše Višu devojačku školu u Novom Sadu od 1886. godine. Sledeće godine prelazi na Kraljevsku realnu gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. Pokazivala je poseban talenat u oblasti fizike, matematike, crtanja i muzike. 1890. godine postala je učenik Kraljevske srpske gimnazije u Šapcu. U Zagrebu su elitnu Kraljevsku višu gimnaziju pohađali samo dečaci, te je dobila specijalnu dozvolu da bi postala njihov učenik. U Cirihu polaže prijemni ispit i upisuje Državnu politehničku školu, studije matematike i fizike, te tako postaje jedna od prvih žena kojoj je to pošlo za rukom. Prve dve godine je uspešno studirala. Vodila je bogat društveni život zahvaljujući svojoj druželjubivoj prirodi i talentima poput sviranja klavira.

U to vreme, obrazovanje je predstavljalo luksuz rezervisan za decu bogataša, a na školovanje ženske dece nije se gledalo blagonaklono. No, porodica je bila dobrostojeća, a Mileva talentovana. To joj je omogućilo da upiše Višu devojačku školu u Novom Sadu od 1886. godine.

Romansu sa nekoliko godina mlađim Albertom Ajnštajnom započinje 1889. godine. Iako je već počela da se bavi istraživačkim radom kod profesora Vebera, uveliko pisala diplomski rad, nizom ishitrenih poteza, kao što je povlačenje projekta svoje disertacije, ona slabi svoj uspeh na fakultetu. Vanbračna trudnoća stavlja tačku na Milevino već posustalo školovanje. Najverovatnije u kući svojih roditelja, 1892. godine, rađa ćerku Lizerl. Težak porođaj je jedva preživela. Vraća se Albertu bez deteta, jer bi vanbračno dete ugrozilo njegovu karijeru i šansu za napredak. Ćerka je najverovatnije data na usvojanje, ali tačna sudbina deteta se ne zna.

Par se venčava u Bernu 6. januara 1903. godine. Rađaju se sin Hans i Eduard. Sin Eduard duševno oboleva. Albert mnogo radi. Mileva kod kuće igra ulogu privržene majke i domaćice, a Albertu je inspiracija, ali i konkretna podrška u pisanju naučnih radova. Odnos supružnika se vremenom menja. Albert postaje blizak sa svojom rođakom Elzom. Brak Mileve i Alberta postaje sve teži. On je zatražio razvod 1916. godine, a Mileva je pristala na razvod 1918. godine. Brak je zvanično okončan 1919. godine i te iste godine su se venčali Albert i Elza. Mileva doživljava potpuni fizički i psihički slom. U život je vraća majčinski osećaj brige prema deci.

Romansu sa nekoliko godina mlađim Albertom Ajnštajnom započinje 1889. godine. Iako je već počela da se bavi istraživačkim radom kod profesora Vebera, uveliko pisala diplomski rad, nizom ishitrenih poteza, kao što je povlačenje projekta svoje disertacije, ona slabi svoj uspeh na fakultetu.

Postoje pisma i svedočanstva koja govore u prilog tome da se u trenutku kada je shvatila da Albert nema namere da se kao odgovorni otac stara makar o deci, svoju veliku ljubav prema njemu ugušila. Mileva se kao lavica pravnim putem borila sa Albertom, da obezbedi finansiranje skupih eksperimentalnih metoda za lečenje Eduarda. U trenucima kada je ponestajalo novca, davala je i časove matematike i klavira. O mlađem sinu se sama predano brinula do kraja svog života, a na put je izvela starijeg sina, koji je postao priznat naučnik. Mileva umire 4. avgusta 1948. godine. Sahranjenja je na ciriškom groblju Nordhajm.

Mnoge kontroverze obavijaju Milevin život. Dosta se govori o tome da je zapravo ona tvorac dobrog dela naučnih radova koje potpisuje Ajnštajn. Takođe, priča se i o tome da je Ajnštajnov odnos prema supruzi Milevi bio krajnje nekorektan. Nesumnjivo je da bi, da je nastavila sa radom, tek pokazala svoj veliki naučni potencijal.

Tragičnost Milevinog života se ogleda u tome što je bila rastrzana između porodice i karijere. Njen talenat je najavljivao uspešnu karijeru, ali se odlučila za osnivanje porodice. Tu počinju njeni problemi, jer propušta šansu da završi fakultet, teško nalazi adekvatan posao. Svoju majčinsku ljubav prema kćerki stavlja u drugi plan, zarad ljubavi prema Albertu. Veća iskušenja za Milevu nastaju posle venčanja, kada idila porodičnog života biva narušena saznanjem da je sin ozbiljno bolestan. Mileva je ulogu naučnice zamenila ulogom majke. Ona je privržena supruga, koja se zbog ljubavi odrekla karijere. Ona je požrtvovana majka koja se odrekla bilo kakvog vida društvenog života da bi brinula o bolesnom sinu.

Odnos supružnika se vremenom menja. Albert postaje blizak sa svojom rođakom Elzom. Brak Mileve i Alberta postaje sve teži. On je zatražio razvod 1916. godine, a Mileva je pristala na razvod 1918. godine. Brak je zvanično okončan 1919. godine i te iste godine su se venčali Albert i Elza. Mileva doživljava potpuni fizički i psihički slom. U život je vraća majčinski osećaj brige prema deci.

Biografija Mileve Marić Ajnštajn kao da je biografija neke savremene žene, naše prijateljice, komšinice. Danas, žene žele da se ostvare na svim životnim planovima, a to od njih društvo i očekuje. No, žena u praksi nema garanciju da će je radno mesto čekati posle porodiljskog odsustva, pa se u strahu od otkaza teško odlučuje za majčinstvo. Ni muškarac ne nailazi na razumevanje okoline, ukoliko želi da se aktivnije posveti odgajanju dece. Ukoliko je dete bolesno, slobodni dani su mrtvo slovo na papiru. Još teža je situacija ako majka ili otac samostalno brinu o detetu. Roditelji se susreću sa komplikovanim procedurama, čije ispunjavanje, često poništi sve benefite porodičnog zakona.

Zakon je teoretski odlično koncipiran, postoji dobra volja da se zakon još više prilagodi potrebama porodice, no sprovođenje zakona u stvarnosti nekako ne funkcioniše. Danas, žena u ulozi roditelja, praktično ima isti položaj kao i Milleva pre više od 100 godina, što je poražavajuće.

Na svima nama je da pokažemo više razumevanja za porodične obaveze, nadajući se da će na taj način profunkcionisati i zakon. Zaboravljamo da je porodica osnovna ćelija društva od čijih izdanaka zavisi budućnost čovečanstva. Krajnje je vreme da suštinski teret i radost podizanja novih naraštaja podele ravnopravno društvo i porodica.

Tekst prenosimo sa iserbia.rs.

Rođena je u Varšavi u Poljskoj 1867. godine. Od malena se izdvajala među drugom djecom, a sa pet godina naučila čitati i pisati. Bila je odlična učenica, a po završetku srednjoškolskog obrazovanja nagrađena je zlatnom medaljom za uspjeh. S obzirom na to da se u to vrijeme u Poljskoj nije moglo obrazovati, ako ste žena, Marija je zajedno sa grupom ljudi organizovala svoje studije pod nazivom Pokretni univerzitet.

Otišla je u Pariz 1891. godine gdje je živjela sa sestrom. Studirala je matematiku, fiziku i hemiju, a studij je završila kao najbolja studentica, prva u klasi fizike i hemije, a druga u klasi matematike. Tokom studiranja upoznala je Pjera Kirija, velikog naučnika i svoju najveću ljubav.

Naučnik Henri Bekarel bio je njen mentor, sa kojim je radila nakon što je on 1896. godine otkrio da soli urana emituju zrake, prodorne jačine kao x-zraci. Upravo zato, Marija je u sklopu svoje doktorske disertacije odlučila da se posveti proučavanju uranijumovih zraka. Različitim istraživanjima došla je do otkrića radioaktivnosti. Njen suprug se odlučio priključiti u daljem radu pa su zajedno otkrili dva nova radioktivna elementa.

Prvi od njih bio je polonijum koji su nazvali po njenoj domovini, Poljskoj. Nekoliko mjeseci kasnije otkrili su i radijum, kojije dobio ime zbog velike radioaktivnosti. Čitave procese istraživanja obavljali su u šupi u kojoj se nalazila laboratorija, u kojoj su provodili većinu vremena i preradili 8 tona uranijumove rude, da bi konačno 1902. godine izolovali jednu desetinu grama radijuma.

Godinu dana kasnije, Pjer, Marija i Anri Bekerel dobili su Nobelovu nagradu za fiziku, kao priznanje za rezultate istraživanje u oblasti radioaktivnosti. Iste godine Marija je doktorirala na Univerzitetu u Parizu, čime je postala prva žena u Francuskoj koja je dostigla taj nivo obrazovanja.

Pjer i Marija su bili izvanredan tim, koji je uprkos opasnostima po svoje zdravlje nastavio istraživati o uticajima radioaktivnosti na ćelije. Došli su do otkrića da se bolesne, kancerogene ćelije izložene radijaciji mnogo brže unište nego zdrave. To je otkriće doprinijelo narednim istraživanjima i razvoju terapija za liječenje oblika kancera. Nakon što je Pjer poginuo 1906. godine, Marija Kiri je postala profesorica na Univerzitetu u Sorboni umjesto njega. Time je postala i jedina žena na toj poziciji.

Nastavila je raditi na svojim otkrićima, da bi 1910. godine izolovala čist metal radijum iz pomoć svojih kolega. Iste je godine dobila svoju drugu Nobelovu nagradu, ovaj put za hemiju, čime je postala jedina žena koja je dobila dvije nagrade u dvije različite oblasti. Uz njenu podršku osnovan je Institut Kiri u Parizu 1914. godine, čija je ujedno bila i direktorica.

Zajedno sa ćerkom Irenom, osmislila je vozilo koje je služilo za radiografisanje i koje su slale na front da pomogne ranjenim vojnicima. Radila je uprkos opasnostima po svoj život, vjerujući je da ne postoji uspjeh bez napornog i teškog rada. Umrla je od leukemije 4. jula 1934. godine, nakon čega je sahranjena na groblju u Skou pored svog supruga Pjera. U čast njihovim otkrićima 1995. odlučeno je da se premjeste u pariški Panteon.

Nastavila je raditi na svojim otkrićima, da bi 1910. godine izolovala čist metal radijum iz pomoć svojih kolega. Iste je godine dobila svoju drugu Nobelovu nagradu, ovaj put za hemiju, čime je postala jedina žena koja je dobila dvije nagrade u dvije različite oblasti.

U vrijeme njihovog rada nije bilo poznato koliko radiaktivne supstance mogu štetiti ljudima, ali je kasnije otkriveno da su njihova laboratorijska oprema, knjige i bilješke i danas toliko opasne i štetne da se ne bi smjele koristiti niti dodirivati. To ih pak nije tada spriječilo da uprkos svemu rade. Rizikujući svoj život za dobrobit čovječanstva.

Roditelji su je poticali da raste, razvija se i konstantno radi na svom usavršavanju. Tada nije bilo uobičajeno da djevojke učestvuju u naučnim istraživanjima, kao ni da se uopšte nalaze u laboratorijama. Međutim, oni su smatrali da je neophodno potaknuti je da se priključi i na taj način omogući svim ženama ravnopravnost u nauci. Bili su uporni u nastojanju da se njihova ćerka primi u grupu naučnika i nisu odustali sve dok nisu ostvarili zamisao. Nakon toga je zablistala sjajno poput zvijezda koje je proučavala, jer je imala najbolje ocjene u klasi.

Studirala je astrofiziku na Univerzitetu u Glasgovu. Bila je jedna od rijetkih žena u ovoj oblasti, a svaki put kada bi ušla u prostoriju njene muške kolege su je posmatrale sa čuđenjem i komentarisale njen izgled. Njima je ona izgledala muškobanjasto, ružno i čudno, ali ona se nije obazirala. Naučila je kako da se nosi sa kritikama i da istraje u svojoj namjeri. Zato je diplomirala 1965. godine sa velikim počastima. Nakon toga primljena je na doktorantske studije na Kembridžu, gdje je doktorirala 1969. godine. Tu se pridružila Entoni Hjuvišu i njegovom istraživačkom timu i pomogla im da izgrade veliki radio teleskop.

Jedne večeri oko dva sata primijetila je čudnu pojavu u svemiru. U pitanju su bili radio talasi koji su pulsirali iz dubine. Mnogi su mislili da se radi o signalima vanzemaljaca sa neba. Međutim, ona je uočila još ponovljenih radio talasa na različitim mjestima na nebu. To je dokazalo da se ne radi o vanzemaljcima, već o prirodnoj pojavi. Ovi radio talasi su dolazili iz malene zvijezde, pod nazivom pulsar. Ovakav tip neutronske zvijezde obasjava nebo kao svjetionik na zemlji.

Zato je ljudima prva asocijacija bila svemirska letjelica. Međutim Džoslin je nastavila svoje istraživanja o pulsarima i pomogla mentoru Hjuvišu da osvoji Nobelovu nagradu iz astrfozike. Njena saznanja su ujedno korištena i za razumijevanje života zvijezda u svemirskom prostranstvu bez granica.

Ona je postala jedna od prvih profesorica fizike u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Još uvijek izučava crne rupe i zvijezde, nastojeći objasniti svima da svi elementi na ovom svijetu dolaze iz eksplozija zvijezda.

Svaki čovjek u sebi sadrži dio zvjezdane prašine, koja je učestvovala u njegovom stvaranju.

Bila je predsjednica Kraljevskog astronomskog društva od 2002. do 2004. godine. Njena otkrića su objavljivana u naučnom časopisu Nature. Zalagala se za žene u nauci i nastavila proaktivno podsjećati da pol ne određuje uspjeh. Njeno veliko otkriće pulsara desilo se sa dvadeset i četiri godine.

Nikada nije prestala istraživati, jer je smatrala da ako čovjek vjeruje da je pronašao potpunu istinu, onda prestaje da se razvije i usmjerava kao ljudsko biće željno znanja i novih ideja. U sklopu svojih predavanja i gostovanja u panel diskusijama ističe kako je religiozna, što priznaje nije nešto na šta su ljudi navikli kada su u pitanju naučnici.

Uprkos tome što naučna teorija nastanka svijeta isključuje onu religioznu, ona vjeruje u Boga, ali nastoji sama shvatiti poruke iz svemira. Žena koja je sa dvadeset i četiri pogled usmjerila ka nebu i shvatila da je univerzum odabrao baš nju da ga dekodira, a onda prevede nama koji često pogled usmjerimo ka gore, u nadi da ćemo ugledati zvijezdu padalicu.

Emmy je rođena u Njemačkoj 1882. godine. Odrasla je u porodici matematičara i željela je raditi isto što i njeni otac i brat. U to vrijeme bilo je protiv zakona da žene dobiju višu edukaciju. Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju. Na Univerzitetu Erlengen, Emmy je radila u kabinetu svoga oca i to često bez naknade ili za male novčane iznose. Počela je eksperimentisati sa fizikom i objavljivati naučne radove. Negdje oko 1915. godine tim Alberta Einsteina prebacio je na Gottingen Univerzitet, gdje je detaljnije razvila teoriju relativiteta.

Radila je volonterski bez ikakve naknade punih 7 godina, sve dok se nije dokazala da vrijedi mnogo više i počela zarađivati. Uprkos tome bila je najniže plaćena u cijelom kolektivu. No, to je nije spriječilo da razvije matematičke formule uz pomoć kojih i danas razumijemo fiziku i svijet oko nas. Proizvela je nove apstrakte algebre i obezbjedila nove koncepte za grupisanje geometrijskih likova. Izmislila je i novu povezanost između energije i vremena, razvijajući i Noether teoriju.

Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju.

S obzirom na to da je bila Jevrejka, porast Nacističkog režima doveo je njen život u opasnost. Otpuštena je, ali je uprkos tome nastavila tajno raditi iz svog stana. Pobjegla je 1933. godine u Ameriku, gdje je radila na Bryn Mawr Koledžu. Samo godinu i po dana kasnije razboljela se i umrla u 53. godini, u trenutku kada je konačno došla do nivoa da bude priznata i plaćena za svoj rad.

Nakon njene smrti, Albert Einstein se pobrinuo da ne padne u zaborav i da je se sjećaju. U New York Timesu je objavio 1935. godine kako je ona bila najznačajnija matematičarka koja je omogućila ženama da se izbore za svoja radnička prava. Godinama kasnije škole su dobijale imena po njoj, a čak je i jedan mjesečev krater nazvan po njoj. Njen pepeo je zakopan u Bryn Mawr koledžu.

Omogućila je ženama da postane vidljive i da se konačno u društvu počnu kretati od zadnjih redova ka naprijed, baš kao što je i ona učinila, osvajajući mjesta i prilike za sebe u nauci.

Kada je imala 18 godina završila je školovanje i pokušala se zaposliti. Uprkos tome što je to bilo u vrijeme Velike Depresije i poslovi su bili rijetkost, pronašla je privremeni posao kao profesorica u srednjoj školi. A onda je NASA 1950. godine raspisala konkurs za radno mjesto za afro-američke žene koje se bave tehnologijom. Aplicirala je i dobila posao.

Vjerovala je da će biti profesorica matematike ili medicinska sestra, kao druge žene koje je poznavala, sve dok nije upoznala profesora na fakultetu. Bio je to poznati matematičar W.W.Shieffelin Claytor koji je inspirisao da postane istraživačka matematičarka i pomogao joj je da izabere časove koji će joj u tome pomoći.

Međutim, to nije značilo da je uključena u sve poslove i procese na poslu, jer joj je bilo zabrannjeno prisustvo na sastancima. Istrajna u svojoj namjeri da se uključi pitala je kolege je li zakonski zabranjeno ženama da prisustvuju sastancima. Kada su joj odgovorili da nije, uspjela je dobiti priliku da ravnopravno učestvuje. Proračuni staze za letove bili su komplikovani i izazovni za sve koji su radili, jer su uključivali i komplikovane geometrijske formule, ali ona je bila odlična u tome. S obzirom na to da je bila izuzetno uspješna u tome povjerili su joj zadatak da radi na misiji odlaska na Merkur i uspješno je proračunala stvari vezane za lansiranje.

Međutim, to nije značilo da je uključena u sve poslove i procese na poslu, jer su joj bili zabranili prisustvo na sastancima. Istrajna u svojoj namjeri da se uključi pitala je kolege je li zakonski zabranjeno ženama da prisustvuju sastancima.

Matematičke vještine su joj omogućile da postane vodeća u proračunima putanja kretanja Zemlje, što je direktno uticalo na njenu ulogu u timu koji se bavio proračunima za prvi odlazak čovjeka na mjesec 1969. godine. Sve što su uradili bilo je izuzetno važno za tim koji se zahvaljujući tome bezbjedno vratio na Zemlju. To je konačno i potvrdilo njeno učešće na sastancima i važnost doprinosa koji je imala, jer su joj kasnije omogućili i planiranje misije za odlazak na Mars. Uspješno je pomagala mnogim astronautima da posjete zvijezde i vrate se bezbjedno na planetu Zemlju.

Otišla je u penziju nakon 33 godine rada 1986. godine.

Bila je koautorka 26 naučnih radova, a 1997. godine proglašena je matematičarkom godine. Učestvovala je u prvoj knjizi o putovanju svemirom i dobila 2015. nagradu od predsjednika Obame, medalju slobode u 97. godini.

Matematičke vještine su joj omogućile da postane vodeća u proračunima putanja kretanja Zemlje, što je direktno uticalo na njenu ulogu u timu koji se bavio proračunima za prvi odlazak čovjeka na mjesec 1969. godine.

Na pitanje kako je uspjela i šta je to izdvojilo upravo nju odgovorila je: “Druge žene nisu postavljale pitanja, a ja sam uvijek htjela znati više. Zanimalo me sve i istraživala sam. Tako su navikli na mene kao jedinu ženu koja se to usuđuje. Zato sam i nastavila pitati i uspjela sam”.