“Večeras sam u Beogradu primio nagradu za najbolju novinsku fotografiju Jugoistočne Evrope po izboru publike. Kao što sam obećao, nagradu tablet „IPad 10“ stavljam na aukciju za našeg Sergeja, te će onaj ko ponudi najviše dobiti instrukcije za plaćanje direktno na žiro račun Sergejeve majke Svjetlane. Početna cijena je 900 KM”, naveo je Čavić na svom Instagram profilu.

Mladić Sergej Stupar imao je saobraćajnu nesreću i ostao je nepokretan, ali ima šansu da se liječi u bolnici u Moskvi. Za troškove liječenja i putovanja potrebno je obezbijediti 350.000 KM.

“Sergej je blizu cilja, a na nama je da mu pružimo podršku u ovim zadnjim stepenicama do odlaska na liječenje u Rusiju”, poručio je Aleksandar Čavić uz objavu aukcije.

Ako fotografija pobijedi tablet Apple iPad 9 ide na aukciju i sav novac uplaćujemo našem Sergeju za liječenje u Rusiji.

Kako kaže Aleksandar Čavić fotografija je sa dešavanja Kočićev zbor.

“Može se glasati i za nagradu publike tako što lajkujete fotografiju”, rekao je on.

U jednom magazinu sam kaubojka. Sunčeva svjetlost mi obasjava kožu, i gola sam, na meni je samo kaubojski šešir i teksas prsluk. U drugom časopisu sam ,,Djevojka mjeseca”. U ,,intervjuu” piše da sam 15 centimetara viša nego što zapravo jesam i da sam studentkinja koja seks doživljava kao tjelovježbu. Na ovom setu nosim samo čarape do butina. Moje usne su pune i sjajne, a noge su mi raširene na svakoj slici. Gledam u kameru bez stida.

U tim časopisima sam znala šta radim. Novac je bio dobar. Svako ko bi pogledao fotografije bi pomislio da uživam u tome.

Studio Fotografa, prostrani stan u Čikagu sa prozorima od poda do plafona, imao je puno prirodnog svjetla. Svaka soba je mogla da se pretvori u set za fotografisanje samo s promjenom dekora. Naša snimanja su uvijek bila profesionalna i tu je bila prisutna šminkerka. Njen posao je bio da se pobrine da izgledam besprijekorno i da se osjećam dobro. Osjećala sam se zbrinuto, radeći sa tim Fotografom.

Bila sam zahvalna na tom poslu. Pozirala sam gola godinama, uglavnom neke manje angažmane i povremeno sa amaterskim fotografima koji su dobro plaćali i razumjeli da ove vrste snimanje ne podrazumijevaju seks. Status Fotografa mi je davao osjećaj da sam posebna i važna – da sam dio ekskluzivne grupe.

Bila sam sama i imala sam napet odnos sa svojom majkom, koja me je poslala u hraniteljsku porodicu sa 13 godina, kada joj je država rekla da izabere između svog momka alkoholičara i mene.

Mislim da nije mogla pretpostaviti da ću provesti nekoliko narednih decenija u potrazi za nekim ko će mene izabrati.

Fotograf i ja smo toliko često sarađivali te godine da smo postali neka vrsta prijatelja; voljela sam pažnju, voljela sam da se oblačim i vjerujem da je on volio da radi sa modelom koji je dolazio na vrijeme i nije bio na drogama.

Nisam prepoznala povremene promjene raspoloženja kao napade panike. Nisam imala drugi način da platim kiriju. Bila sam u dvadesetim godinama i pozirala sam gola od trenutka kada sam napustila hraniteljsku porodicu sa 18 godina. Bez radnog iskustva, bila sam sigurna da me niko osim fotografa ne bi zaposlio.

Znala sam da u ovom poslu nema budućnosti za žene poslije tridesete godine. O tome sam mnogo razmišljala. Bilo je lakše ignorisati to i ne brinuti se o sebi, još jedna stvar u kojoj sam bila dobra.

Fotograf i ja smo povremeno razgovarali o mom starenju. Postojali su časopisi sa starijim modelima, ali su uglavnom bili XXX i žene su uvijek bile fotografisane sa muškarcima. Nikada nisam to radila i nisam bila spremna da idem toliko daleko. Međutim, znala sam da me to čeka ako se ništa ne promjeni.

Nikada nisam pričala o svojim napadima panike; jednostavno sam mislila da sam depresivna i pokušavala sam da ih ignorišem. Naše snimanja su bila sredstvo za postizanje cilja: časopisi su bili način da izgradite reputaciju u  industriji, i nadala sam se da ću tim putem doći do još snimanja koja će mi donijeti više novca.

Fotograf je predložio da se prijavim u Central Casting, agenciju koja angažuje modele za reklame, neeksplicitne filmove i televizijske uloge. Nasmijala sam se apsurdnosti te ideje.

Central Casting je bio prava stvar. Bez obzira na broj naslovnica časopisa na kojima sam se pojavljivala, poziranje gola nije značilo mnogo u tom svijetu. Modeli iz Central Castinga se nisu skidali. Da bih se prijavila, trebala sam imati profesionalni portfolio. Angažovanje fotografa koji bi napravio fotografije, koje bi mogle biti konkurentne, koštalo bi više od 1000 dolara.

Razmišljala sam o garderobi, šminkeru, iskusnom fotografu i troškovima štampe fotografija. Profesionalni portfolio mi se činio nedostižnim, a nisam znala koga da pitam za pomoć. Fotograf mi je ponudio da me besplatno fotografiše za portfolio.

To je bio put za izlazak iz ovog svijeta – način da prestanem da poziram gola pred strancima. Bila sam mu veoma zahvalna što je brinuo o meni. Dogovorili smo se za datum snimanja, a ja sam otišla da kupim odjeću u robnoj kući. Proučavala sam ženske magazine poput Good Housekeeping i Shape, maštajući o tome kako ću pozirati sa blenderom u svijetloj kuhinji.

Za ovakvo poziranje je bio potreban drugačiji osmijeh – izraz lica koji je govorio ,,nisam upropastila svoj život i ovaj proizvod je sjajan”. Dugo sam se smijala u ogledalu, vježbajući ovaj izraz lica dok ga ne bih savršeno savladala.

Stigla sam na snimanje sa različitim odjevnim kombinacijama koje su izgledale kao da pripadaju nekoj drugoj osobi.

U portfoliju koji je napravio Fotograf, smiješim se na svakoj fotografiji. Moja šminka je prirodna, na način koji govori da mi nije potrebno puno šminke. Svaka fotografija je uhvatila jedan aspekt komercijalnog modelinga; bila sam svježa i prirodna, pozirala sa zelenim povrćem, istezala sam se u trenerci i sportskom brusu, držala sam dnevnik u ruci i bijelu šolju za kafu.

Na jednoj fotografiji nosim žensko odijelo i držim aktovku. Na drugoj fotografiji nosim  večernju haljinu sa kristalnim minđušama.

Svaka stranica u ovom portfoliju priča priču, prodaje predmet koji želite da kupite ili prikazuje lik koji želite da budete. Na ovim stranicama izgledam kao djevojka iz komšiluka koja može biti u bilo kojoj reklami. Kroz ovaj portfolio, priča o mom životu je svjetla i čista kao sunčeva svjetlost koja prolazi kroz prozore na fotografijama na kojima nosim šešir sa širokim obodom i držim jedan cvijet gerbera ispod brade. Iako je ovo bio prvi put da smo radili bez šminkera ili asistenta na setu, navikla sam se na to da budem sama sa fotografima i nisam pridavala tome neki poseban značaj.

Na prvoj stranici ovog portfolia nosim zelenu haljinu i sjedim na fotelji. Prirodno svjetlo obasjava scenu. Moja koža je blistava. Pozadina je izvan fokusa, ali se nazire zid od cigli i velika saksija sa biljkom iza mene.

Uradila sam francuski manikir. Prepoznajem sebe na fotografijama, ali poze djeluju kao dio kostima.

Željela bih da opišem scenu u kojoj mi se Fotograf približava dok fotografiše zelenu haljinu, možda se šali o tome da će napraviti krupni kadar dok pritiska okidač. Mogla bih opisati kako se atmosfera iznenada promijenila. Mogla bih iskoristiti neku izlizanu frazu da bih ilustrovala kako sam se osjećala kada mi je prišao previše blizu. Mogla bih opisati njegove ruke na meni, a onda bi priča mogla da ode u bilo kom smjeru.

U jednoj verziji ga odbijam. Sakupljam svoje stvari i odlazim, planirajući da ga prijavim kada se vratim kući. U drugoj verziji, budući da sam bila slobodna, imamo strastveni susret kao iz stranica romana. Vjenčavamo se, i tu postoji neka varijacija srećnog kraja u vjenčanici koja košta više od mog automobila. Ne sjećam se kada je prestao da pritiska okidač na kameri. Umjesto toga, sjećam se kako ležim na kauču i gledam u plafon umjesto u glavu Fotografa između mojih nogu.

Vratila sam se kući, a taj incident je ostao kao mala fleka u mom umu. Razumjela sam šta znači quid pro quo za žene poput mene. Takođe sam znala da se više nikad neću fotografisati s njim.

Nekoliko sedmica kasnije sam preuzela portfolio i brzo otišla. Zatim sam sjela na kauč u svom malom stanu i pogledala fotografije. On me je pretvorio u drugu osobu – verziju mene koja bi mogla poticati iz privilegovane, bajkovite porodice sa dvoje ljubaznih roditelja.

Nikad nisam odnijela portfolio agenciji za kasting jer nisam mislila da sam dovoljno dobra. Da razjasnim, ,,dovoljno dobra” je drugačije od “dovoljno privlačna”.

Mislila sam da bi na neki način znali za moju prošlost, kako u hraniteljskoj porodici, tako i za osobu za koju sam sebe smatrala, osobu koja je znala samo da skine odjeću za novac.

Stavila sam portfolio na vrh ormara, mjesto koje nisam mogla da dosegnem i pustila sam ga da skuplja prašinu. Vratila sam se svom životu, snimanjima od po 100 dolara na sat. Plaćala sam račune. Prala veš i išla u kupovinu. Imala sam napade panike.

Nekoliko godina kasnije napunila sam 30 godina i vratila sam se u školu. Oba portfolia – onaj od Fotografa i onaj sa isječcima iz časopisa za odrasle – selili su se sa mnom iz stana u stan. Svaki ormar u spavaćoj sobi imao je gornju policu koju nisam mogla dosegnuti bez da stanem na stolicu, i oni su tamo živjeli. Daleko od očiju, daleko od uma.

Nisam znala da je ,,normalizacija” riječ za ono što sam radila, ili da sam to radila još od djetinjstva odrastajući uz porodično nasilje. Kada je pokret #MeToo stekao popularnost, ignorisala sam ga umjesto da javno pričam o nizu situacija u kojima sam se našla. #MeToo žene su mogle ukazati na počinioca, međutim, nije se važilo ako ste to sami sebi uradili.

Te su godine bila iza mene, i vjerovala sam da je to bila moja krivica. Nije bilo koristi od toga da izvučem stare kosture iz ormara.

Ipak, iz čudne potrebe da pročačkam ranu, jednog dana sam pokušavala vizuelizovati fotografije iz portfolio bez da ih gledam. Sjetila sam se portreta sa mekim osvjetljenjem i ružem za usne u bebi-roze boji. Zatim sam pomislila na zelenu haljinu. Sjetila sam se sebe na kauču i bilo mi je loše. Krenulo je da me steže u grudnom košu, mjestu gdje sam uvijek osjećala fizičke manifestacije straha i anksioznosti?

Nisam razumjela šta osjećam, pa sam izvukla portfolio sa police. Mislila sam da će mi biti od koristi da ih pogledam. Zašto sada, mnogo godina kasnije, ono što mi je Fotograf uradio postaje važno?

Razmišljala sam o tome šta mi je omogućilo da se toliko godina slikam gola, čak i kada sam imala napade panike i osjećala se loše zbog toga. Bila sam dobra u kompartmentalizaciji; osjećala sam se kao jedna osoba u biblioteci i teretani, bez šminke i u trenerci, a druga osoba kada bih se našminkala i obula štikle. Znala sam da nisam dvije osobe.

Ipak, mlada žena koja je pisala melodramatičnu poeziju i željela prijatelja nije imala snažne mehanizme odbrane kao ona u zelenoj haljini.

Većina ljudi zamišlja sumnjive likove i tajne dogovore kada pomisle na sadržaj za odrasle. To nije bilo moje iskustvo. Fotograf, sa svojim prostranim stanom i profesionalnim šminkerima, imao je najprofesionalniji tim s kojim sam ikada radila. To je bilo i najeksplicitnije snimanje koje sam ikada radila. Tada sam znala da ako ne promijenim nešto, uskoro će se od mene očekivati da pravim sadržaj koji prelazi moje granice.

Napustila sam industriju nekoliko godina kasnije sa diplomom iz poslovnog menadžmenta i dobila posao koji nije imao veze sa mojim izgledom. Bilo je olakšanje biti neprimjećen nakon toliko godina pokušaja da se istaknem.

Uvijek ću se pitati koliko je bilo drugih modela kojima je Fotograf ponudio pomoć. Sumnjam da sam bila jedina. Iako ne mogu govoriti u ime svakog modela koji pravi sadržaj za odrasle, većina nas je zahvalna kada pronađemo prijatelja u poslu. Međutim, umjesto da bude pouzdan prijatelj koji mi pomaže u planiranju budućnosti, Fotograf je zloupotrebio svoju moćnu poziciju.

Sjećam se straha i bespomoćnosti jednako jasno kao što se sjećam haljine koju sam tada nosila. Ta osjećanja su podsjetnik da imam moć da kažem ne, i da ne može svako ko vam ponudi pomoć, da vas zaista i spasi.

Prevela: Iris Janković

Ovaj fotograf popularan je na TikToku gdje objavljuje snimke zaustavljanja nepoznatih ljudi, ali posljednji video privukao je veliku pažnju. Ne znajući koga zaustavlja prišao je prelijepoj djevojci i zamolio je da mu bude model. “Je li problem to što sam ja Miss Libije?” upitala ga je ona.

On je rekao kako mu je potpuno razumljivo da se radi o Miss uzevši u obzir njenu ljepotu. Upitao je Aimani zašto je u Italiji. “Ovdje sam stigla nakon izbora za Miss kako bi održala sastanak s magazinom Vogue i onda ću ići u Španjolsku kako bismo to objavili na Wikipediji”, ispričala je.

Video prikupio više od 60 miliona pregleda

“Imam 23 godine i studiram medicinu. Borila sam se protiv raka sedam puta, borim se protiv rata jer dolazim iz obitelji Gadafi, politički sam orijentisana. Vidjela sam rat, bolesti i žao mi je zbog toga. Ipak, drago mi je da mogu pomoći djeci i onima kojima je pomoć najpotrebnija”, otkrila je.

Video ovog susreta pregledan je više od 60 miliona puta na TikToku, a mnogi su ostali oduševljeni njenim izgledom, ali i životnom pričom. “Jaka žena”, “Miss svijeta”, “Pravi je borac”, “Prekrasna je”, “Zaslužuje biti na naslovnici Voguea”, samo su neki od komentara ljudi.

Stručni žiri koji su činili eksperti u oblasti fotografije Haime Roho, Marko Risović, Predrag Kostin i Milana Petrović, glavna i odgovorna urednica svih National Geographic izdanja, među 3.448 pristiglih fotografija od 2.396 učesnika u konkursu, odabrao je četiri prvoplasirana i četiri drugoplasirana rada u svakoj od pet kategorija – „Život”, „Ljudi”, „Životinje”, „Pejzaži” i „Odozgo”.

„Ja sam jedan od dva Đorđa Đokovića koji sticajem nekih čudih okolnosti žive i rade u Valjevu, i bave se fotografijom”.

Rođen je 1983. godine. Oženjen je, otac jedne Marije i jednog Sergeja. Fotografijom se bavi „okruglo deset godina”, a ćerka Marija je bila „okidač” koji ga je pokrenuo i zainteresovao za fotografiju. Kaže da je zbog nje kupio prvi foto aparat.

– Cilj je bio da ispratim njeno odrastanje. Tako da smo zajedno odrastali, pogotovu ja kao fotograf. Ona je bila najčešće ispred mog objektiva. Pored toga sam se zainteresovao generalno za portretnu fotografiju, fotografisanje venčanja, krštenja, raznih događaja, noćnog života, i po malo prirode kada se nađem van grada. Za mene je fotografija jedini način da zabeležim neke trenutke koji nemaju reprizu, da ih sačuvam od zaborava, tako da mogu za sebe da kažem da sam na neki način i dokumentarni fotograf, kaže on a prenose Kolubarske.

Ljudi i dešavanja mu najviše okupiraju pažnju kao fotografu.

– Emocije koje nastaju na raznim slavljima, od plakanja do smeha, preko raznoraznih momenata između, dodira, pogleda…, priča Đoković.

Prema njegovim rečima fotografija treba da izazove neku emociju kod posmatrača, pored svih onih pravila koje postoje u fotografisanju.

– Ja se samo trudim da ispoštujem osnovna fotografska pravila i da na svakoj fotki dam neki svoj pečat, jer to je ono po čemu se razlikujemo u ovom poslu. Prepoznati momenat i zabeležiti ga na najbolji mogući način, kaže nagrađeni fotograf.

Tvrdi da svet može biti lepši kada se gleda kroz objektiv, jer kao fotograf uvek se trudi da istakne ono najbolje, ali, dodaje, objektiv zna da zabeleži i jako surovu stvarnost.

– Baš iz takve stvarnosti je i nastala fotografija koja je dobila prvo mestu u kategoriji „Ljudi” na konkursu Nacionalne geografije. Nastala je tokom fotografisanja proslave prvog rođendana na kom sam bio angažovan. Volim da kažem da pravi fotograf mora biti prisutan svuda i uvek, jer samo tako se mogu zabeležiti neverovatni trenuci.

Baš kao što je bio i ovaj. Jer pored svega onog osnovnog što se može beležiti na svim proslavama koje fotografišem, uvek pored toga nešto zna da privuče pažnju. Ova fotka i taj momenat su baš to. Trenutak u kom mlada Romkinja posmatra kroz izlog lokala jednu malu zadovoljnu devojčicu koja pije svoj sokić, kaže Đorđe Đoković.

U razgovoru za Kolubarske.rs on zaključuje:

– Ovih deset godina, koliko se bavim fotografijom, stalo je u ovu jednu jer me najbolje opisuje kao fotografa, pišu Nezavisne internet novine Kolubarskog okruga.

Preuzeto sa: danas.rs

Kako je to biti žena sa dva prezimena i zašto bi po meni to tako trebalo biti, o tome vam pričam.

Iskrena da budem, nisam se informisala i ne znam kako je u svetu i to me manje više ni ne zanima, ali nepisano pravilo kod nas da nakon udaje žena batali prezime koje je do tada nosila i uzme samo muževljevo, me užasava! Haj’te, molim vas, recite mi, da li žena nakon udaje prestaje da bude ono što je nekada bila? Da li baca u vodu sve one divne klinačke i devojačke dane koji su zapravo formirali njenu ličnost i nezamneljiva su osnova u daljem gacanju kroz život? I da li žena uopšte može da se uda za nekog nadobudnog dasu koji ne želi ni da čuje za varijantu da mu buduća žena ima dva prezimena?

Svakodnevicom kruži mišljenje da su žene koje zadrže svoje, i na to dodaju muževljevo prezime, nadobudne i prepotentne osobe i uglavnom su se u ranijim vremenima za ovakav odabir prezimena opredeljivala smerna i obrazovana ženska bića, dostojna svog stava i identiteta.

Ja za sebe niti smatram da sam nadobudna, niti sam prepotentna, ja sam ja, svesna sebe, rođena sa prezimenom koje me je nesebično pratilo kroz život, ponosno se odazivala na njega gde god sam bivala prozvana, kao klinka uvežbavala svoj doktorski potpis i mali milion puta se potpisivala na školskim sveskama,…

I odjednom, dođe i taj dan. Dan kada matičar čita kazivanja Duška Radovića o braku i ljubavi, dan kada se izgovara sudbonosno ’’da’’, dan kada se potpisuješ u onu famoznu Matičnu knjigu venčanih i srećno se keziš fotografu da što lepše zabeleži taj trenutak.

A šta fotograf zapravo tada zabeležava? Zabeležava dan kada postaješ druga osoba? Dan od kada će ti se događati da se ne odazivaš na prozivku jer se još uvek nisi navikla na svoje novo prezime. Dan od kada će ti se milion puta desiti da se pogrešno potpišeš. Zapravo, ti se potpisuješ onako kako treba, samo ti se desio grozan propust da zanemariš svoj identitet i sačuvaš ono što te zapravo predstavlja.

Po meni, najbolje bi čak bilo da postoji pisano pravilo da prilikom stupanja u brak uopšte ne dolazi do promene prezimena. Međutim, kako bi to za sobom poteglo mnoge druge peripetije vezane za zajednički život, od prijave dece u Matičnu knjigu rođenih, preko dokazivanja očinstva, do mnogo puta u životu potrebne saglasnosti drugog roditelja,… a što je sve nepotrebno kada mama ima i tatino prezime, kao i uz dužno poštovanje prema čoveku sa kojim je zajednički život takav kakav jeste, muževljevo prezime će divno krasiti vaše puno ime iz devojačkih dana.

Ja jesam žena sa dva prezimena i ponosim se time! Ovim izborom ne lečim ja nikakve svoje hirove, ovim svojim izborom ja sam se samo nastavila, ostala to što jesam, a postala bolja, zrelija, konkretnija osoba. Ovim izborom iskazujem svesrdno poštovanje prema svojim korenima i svojoj porodici, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene.

Olako je zaboraviti sve to. Olako je na Fejsu samo promeniti prezime ili dodati ono ’’ex’’ između prezimena dva. Volela bih kada bi ex postala situacija ovakva svaka. Volela bih da bilo koja žena u našoj zemlji bude ponosni nosilac svoga imena i svojih prezimena. Hrabra i odlučna da se izbori sa ovom odlukom. A ako vam se oko ovoga sa vašim izabranikom valja junački boriti, odmah se tu nameće i pitanje koliko on vas u stvari voli i poštuje i kako će ta vaša priča zapravo izgledati u budućnosti? Mislite o tome.

Kao motivator u ovoj ’’borbi, sa prizvukom matičara, želim da pitam najpre vas devojke: ’’Za koje prezime ćete se odlučiti prilikom stupanja u brak?’’

A vi žene, jedno ili dvoprezimene, recite mi vaša mišljenja i iskustva, vaši stavovi jako interesuju mene? Otkud znam, možda moj stav nije ispravan?

Izvor: O tome vam pričam

A žena, Heder Marold Tomason, čekala je u svojoj mesnici svojih pet minuta slave. Međutim, pet minuta se, nakon razgovora između nje, fotografa i producenta fotografisanja pretvorilo u cijeli jedan projekat koji ima za cilj da pokaže da ne postoji tako nešto kao muški posao.

Kris je na put u potragu za ženama koje obavljaju “muški posao”, projekat je nazvao “Ženski posao” i obišao sve od žene koja upravlja farmom svinja, do žene koja lovi jastoge pa do žene koja je vatrogasac (kako bi bila ženska izvedenica ove imenice?).

Kris je fotografije napravio u nekoliko američkih država, a do kontakata je dolazio kao i na početku ove priče: kroz prijateljske konekcije ali i kroz oglašavanje nekih od tih poslova.

U jednom od intervjua Kris je rekao da se, kao otac četvorogodišnjeg sina i dvogodišnje djevojčice, nada da će ovaj fotografski projekat bar malo uticati na rušenje tradicionalnih polnih ograničavanja.

“Odgajan sam tako da sam uvijek vjerovao da mogu da budem šta god hoću kad dorastem. Želim da sličnu poruku prenesem i na svoju djecu, bez upozorenja na ovo ili ono,” rekao je Kris dodajući “Želim da odgajam svoju djecu tako da uvijek znaju da njihovi snovi nemaju granice i da su njihovi roditelji tu da ih podrže u njihovoj želji da se posvete bilo čemu što u njima izaziva strast.”

Osnovna poruka koju je Krisman htio da ovim projektom pošalje mladim ljudima, a posebno ženama je: Pol ne smije određivati profesionalne prilike.

A to dokazuju i njegove fotografije koje prenosimo sa njegovog sajta.

Izvor: Hufington Post

Kada i kako se rodila ljubav prema fotografiji?

Ljubav prema fotografiji rodila se još davne 2002. godine, kada sam dobio svoj prvi analogni fotoaparat Zenit 11. U početku je to bila samo ljubav pa nisam ni slutio da će mi to jednog dana postati posao.

Između Fotografija.ba, Balkan Photo Festivala i fotografija sa vjenčanja biraš šta? U kojem obliku fotografije se najbolje snalaziš?

Ne bih mogao da biram. Fotografija.ba i Balkan Photo Festival su nešto na čemu radim paralelno sa poslom od kojeg živim. Ali u svakom slučaju biram dobru fotografiju. Imao sam prilike da se oprobam na skoro svim poljima fotografije. Od umjetničke i koncertne, preko novinske i studijske, pa sve do portretne fotografije i fotografisanja vjenčanja. Najbolje sam se snašao u fotografisanju vjenčanja, jer za mene ona predstavljaju izazov. Svako vjenčanje je specifično i izazov za sebe.  Nikada ne možete biti u potpunosti pripremljeni na situacije i događaje tog dana, a opet morate biti spremni zabilježiti to sve na što bolji način.

Ko je Dejan iza, a ko ispred objektiva?

I iza i ispred objektiva sam samo jedan zaluđenik dobrom fotografijom.

Kako opisuješ svoje fotografije, šta je ono što ih čini drugačijima i prepoznatljivima?

Ne bih rekao da su moje fotografije drugačije, ali svakako da sam godinama izgradio određen stil zbog kojeg su postale prepoznatljive. Pošto najviše volim da fotografišem trenutke, svoje fotografije bih opisao kao dokumentarističke sa određenom dozom umjetničkog izražaja.

Biti na toliko vjenčanja i svjedočiti ljubavi i sklapanju braka sigurno predstavlja posebnu ulogu, koja ne samo da je posao, već i mnogo više od toga. Kakva iskustva te vežu za fotografisanje vjenčanja?

Opisati iskustva sa vjenčanja u par rečenica bi bilo ravno nemogućem. Tokom šest godina rada imao sam prilike da fotografišem na mnogim mjestima, što kod nas, što u u regionu, i u tom periodu nakupilo se jako puno lijepih putovanja i uspomena. Iskustva su svakako predivna. Lepo je biti u mogućnosti skoro svakog vikenda prisustvovati ljubavi između dvoje ljudi.

Koga od kolega izdvajaš i koje fotografe ti pratiš, zašto?

Pratim jako puno stranih i domaćih fotografa. Od domaćih bih izdvojio Petra Juricu, jer po meni ima izražen i poseban stil dokumentarističke fotografije. Dok bih od stranih izdvojio Fer Juaristia, koji je zasigurno svojim kompozicijama i eksperimentisanju inspiracija mnogima.

Šta čini dobru fotografiju dobrom? Kako je izgledala tvoja prva u poređenju sa današnjima?

Po meni, dobru fotografiju čini trenutak. Nije bitno šta i ko je na fotografiji, sa čime je fotografisana, kadar i kompozicija. Sve su to nebitne stavke kada imate dobar trenutak uhvaćen u tom malom djeliću sekunde. Moje prve fotografije i dan danas čuvam u starim foto albumima i ponekad ih prelistam kao napomenu za pređeni put od tog nekog početničkog istraživanja svijeta fotografije pa do danas. Ne bih da poredim moje početke sa današnjim radom, jer mi oni služe kao podsticaj da uvijek može bolje i da svakog dana možeš da naučiš nešto novo.

Koliko je teško(ili jednostavno) biti prirodan pred objektivom, na koji način tebi to polazi za rukom?

Postoji samo jedna stvar kojom se služim kako bih opustio ljude ispred objektiva, a to je osmijeh. Naravno da nekada i osmijeh ne pomogne u cjelosti, pa ponekad moram izigravati i psihologa i psihijatra kako bi ljudi ispred objektiva bili što prirodniji. Ali osmijeh je definitivno najbolji lijek protiv ukočenosti.

Šta savjetuješ mladim fotografima i na šta si posebno ponosan?

Svi oni koji su juče kupili fotoaparat trebali bi prvo naučiti osnove, pa se tek onda upustiti u svijet fotografije. Potrebno je jako puno vremena, iskustva, posmatranja i znanja da biste naučili napraviti dobru fotografiju. Važno je biti uporan i fotografisati što više i ne odustajati tek tako. Nemojte očekivati da ćete preko noći postati dobar fotograf.
Ponosan sam na svoju upornost, rad i trud.