Naslovna fotografija predstavlja mjesto pogibije Edite Malkoč i Selme Agić desetog oktobra ove godine. Svi ovi ljudi su bili na pješačkim prelazima, u vrijeme zelenog svijetla na semaforu, ali očigledno u pogrešno vrijeme. Pogrešno, jer nikako da se nadležne institucije pobrinu da se vozači sankcionišu i da ljudski život ne bude obezvrijeđen apsurdno niskim kaznama. Zato umjetnici poput ovih podsjećaju one koji bi trebali raditi svoj posao, kako da ga rade. Mnogo je života prekinuto na ulicama Sarajeva, ali i širom Bosne.

Ko je sljedeći?

Postoje trenuci u životu, male pukotine u vremenu, kroz koje se provuče svetlost, poput blica na aparatu i oni ostanu zauvek urezani u našim sećanjima. Niko te trenutke ne najavi. Ne piše nigde “Ovo ćeš pamtiti!” Oni samo dođu i onda se, opet, nekada kasnije vrate, da te nežno podsete da si živ.

Sećanja su poput svetlucavih krhotina prošlosti. Naši umovi, pristrasni, skloni su da ih preoblikuju, selektivno čuvajući osmehe, boje, zvukove – često dosta drugačije od onog kako se zaista dogodilo. Na kraju, postaje nevažno šta je realno bilo. Bitno je kako pamtimo da smo se osećali.

Zašto pamtimo baš to?

Kažu da je život ono što se pamti, ali to nisu stalno neke velike, grandiozne stvari. Ponekad su to obični trenuci. Naizgled beznačajni. Ruka koja namesti pramen kose, miris kolača u kuhinji bake, tišine između redova, pogledi nakon smeha, momenti kad “iz oka sklizne mala bol”. Neuhvaćeni delići svakodnevice koji nas formiraju nekad i više nego velike, krupne reči.

Da li se neko seća razgovora koji je trajao satima, ili ipak, te jedne rečenice koja je promenila sve? Da li je fotografija vredna ako iza nje nema priče?

Ti detalji, neuhvatljivi kamerom, ali jasni u našim glavama, iscrtani u dušama, čine istinski content naših sećanja. Nauka kaže da pamtimo ono što nas emotivno dotiče. Srećne uspomene obasjavaju, a one teže često ostaju kao opomene.

Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava, kaže Balašević, a podseća na to jedna Tamara, čuvarka nežnosti i pamtiteljka svih njegovih stihova.

U vremenu kada se oslanjamo na digitalne mape prošlosti – galerije slika, storije, snimke, kada je telefon album, beležnica i vremenska kapsula, da li se ponekad zapitamo: šta je to što odlučimo da pamtimo? I zašto? Da li smo zaboravili kako je to pamtiti čisto – srcem? Može li se to uopšte izbeći?
Jurimo savršene kadrove: zalazak sunca kroz kristalnu čašu, nasmejana lica na putovanjima, praznične trpeze… Verujemo da će se pamtiti ono što delimo, ali da li delimo ono što zaista pamtimo? Da li je to moguće podeliti? Da li su to priče koje NAS biraju?

Nek ti svaki dan bude malo poseban.

Decembar ima tu čaroliju – nudi nove početke pod maskom završetka. Ovo je vreme kada šapućemo obećanja, pravimo planove, postajemo malo mekši i prema sebi i prema svetu. Praznici nas vraćaju sećanjima – na posebne večeri, toplotu doma, mirise, zvukove

Fotografija je sidro u vremenu.

Retko sada štampamo fotografije. Ironično, danas kad se sve fotka, fizička fotografija postala je luksuz. Ipak, s vremena na vreme, izrađujemo one posebne. One koje pričaju priču o tome ko smo bili, s kim smo se smejali i šta smo voleli.

Sećanja su kao stare fotografije u kutiji. Nisu uredno složena, ni digitalno arhivirana, ali kada ih dotakneš, osete se kao kad dotakneš domaći, tek ispečen hleb. Pod prstima je papir koji nosi tragove života, sitne neravnine i ogrebotine vremena. I svaka fotografija nije samo slika – to je dan, miris, zvuk, emocija…sve ono što se golim okom ne vidi.

Zato, dok ide decembar, uspori.
Prestani da slikaš za galeriju. Ne traži savršen kadar za mreže. Slikaj za sebe. Za sećanja, čija je tajna između redova, koje nikada nismo zapisali, ali ih svaki put iznova čitamo u sebi.

Izradi onu jednu fotografiju koja će mirisati na dom. Na tebe. Ona možda neće biti savršena, ali biće stvarna. Kao i ti.

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u nastavku akcije “Armagedon”, uhapsili su pet osoba zbog postojanja osnova sumnje da su izvršile krivična dela prikazivanje, pribavljanje i posedovanje pornografskog materijala i iskorišćavanje maloletnog lica za pornografiju, iskorišćavanje računarske mreže ili komunikacije drugim tehničkim sredstvima za izvršenje krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnom licu i polno uznemiravanje.

Uhapšeni su M. T. (34) iz Zaječara, D. D. (37) iz Trstenika, M. B. (27) iz Majdanpeka, R. R. (36) iz Paraćina i S. S. (36) iz Beograda.

Sumnja se da su oni, u dužem vremenskom periodu, korišćenjem specijalizovanih aplikacija za deljenje fajlova ili korišćenjem posebnih pretraživača koji omogućavaju prikrivanje lokacije i anonimnost, kao i putem društvenih mreža sa svojih i lažnih naloga stupali u komunikaciju sa maloletnicima i slali im fotografije i video-zapise pornografske sadržine.

Oni se sumnjiče i da su pribavili sadržaje nastale eksploatacijom maloletnog lica i ugovarali sastanak sa maloletnicima radi seksualnog odnosa.

Pretresom stanova osumnjičenih pronađena je velika količina video-klipova i fotografija nastalih iskorišćavanjem maloletnika u pornografske svrhe, sadržaji seksualne eksploatacije dece od tri do 14 godina, kao i druge fotografije i video-zapisi eksplicitne zloupotrebe dece u pornografske svrhe i poruke seksualne sadržine kojima su osumnjičeni polno uznemiravali decu i maloletnike.

Akciju je sprovela Uprave za tehniku – Služba za borbu protiv visokotehnološkog kriminala, u saradnji sa policijskim upravama u Beogradu, Kruševcu, Jagodini, Zaječaru i Boru, a po nalogu Posebnog javnog tužilaštva za visokotehnološki kriminal Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, Realizaciji ove akcije doprineo je pristup platformi Nacionalnog centra za nestalu i eksploatisanu decu (NCMEC) iz Sjedinjenih Američkih Država, koja je globalni lider u pomoći u sprečavanju otmica i pronalaženju nestale dece i borbi protiv seksualne eksploatacije dece na internetu, čijoj platformi naša država ima direktan pristup. Osumnjičenima je određeno zadržavanje do 48 sati i oni će, uz krivične prijave, biti privedeni nadležnom tužilaštvu.

Sutra, 28. novembra, javnost će imati priliku da posjeti izložbu fotografija koja će bez sumnje ostaviti snažan emotivni utisak. Izložba pod nazivom “Između četiri zida” otvara se u novoj galeriji “Europe House” (zgrada Vječne vatre, Maršala Tita 62) i predstavlja intenzivan prikaz rodno zasnovanog nasilja.

Aida Redžepagić, priznata fotografkinja poznata po svojoj emotivnoj i suptilnoj estetici, stvorila je seriju od 16 fotografija koje su sastavni dio ove izložbe. Svaka fotografija nosi sa sobom duboku priču, ali ono što čini ovu postavku izuzetnom jest način na koji su prezentovane.

Posjetioci će biti pozvani da uđu u galeriju, ali umesto da odmah vide izložene fotografije, biće suočeni sa bijelim kutijama koje vise s plafona. Tek kada zakorače “između četiri zida”, otkriće ne samo fotografiju već i priču koja je vezana za nju te nas suočavaju sa činjenicom da su priče o nasilju skrivene, ne prepoznajemo ih čak i kada se radi o našim najbližim osobama. Ovaj neočekivani koncept donosi posetiocima intiman doživljaj, prisiljavajući ih da istraže, razmišljaju i saosećaju sa svakom od priča koje su prikazane.

Kristina Ljevak Bajramović, autorica istinitih priča koje prate ove fotografije, uspjela je pretočiti širok spektar iskustava o nasilju u intimne, emotivne priče. Njena sposobnost da uhvati suštinu svakog iskustva doprinosi dubini i snazi same izložbe.

“Ova izložba nije samo vizuelno iskustvo. To je poziv da uđete u svijet žrtava rodno zasnovanog nasilja, da osjetite njihovu bol, ali i snagu kojom se nose kroz izazove”, izjavila je Redžepagić.

Izložba “Između četiri zida” će biti otvorena za posjetioce od 29. novembra do 10. decembra 2023. Ulaz je besplatan, a galerija Europe House će raditi od 10:00 do 17:00 h od ponedjeljka do petka.

Fotografije Aida Redžepagić, priče Kristina Ljevak Bajramović, grafički dizajn Mirna Ćesović, dizajn izložbe Armin Ćosić.

Izložba je realizovana uz pomoć Evropske unije u Bosni i Hercegovini, Ambasade Španije u Bosni i Hercegovini i Goethe Instituta.

Meni uvijek isto ZAŠTO? i sveprisutnije DOKLE? Iznad čela. Nemam odgovore ni na jedno od dva pitanja. Sad me to ždere iako znam da ću kasnije, kad sve prođe, biti sretna da ih nisam imala. Jer ih ni ne moram imati. Jedino o čemu bih trebala razmišljati, ili, još bolje, ne razmišljati uopće već samo BITI u tom trenutku.

Biti s njom DOKLE god mogu bez pretjeranih ZAŠTO.

I onda vrtim kasnije kako je to sve čudno. Kako si jedan čas mala curica koja stoji nogama na dasci od wc-a dok te ona maže velikom plavom Nivea tubom. Jer, to je najbolje nakon kupanja i prije spavanja.

Ne prođe puno treptaja kasnije, a uloge su se potpuno promijenile osim što ona ne može stajati, ali sve ostalo radimo kao što je i ona meni u dobi dok mi je velika plava Nivea bila doseg uljepšavanja i kozmetičkih proizvoda.

Počela sam razmišljati, ne znam ni kako ni ZAŠTO (a možda i bolje da ne znam), o fotografijama. Prvo sam razmišljala o našim zajedničkim, onima kojih se sjećam. Kad sam bila mala, s mora, iz Tuheljskih toplica, s mojih plesnih natjecanja, s mojih rođendana, sa zajedničkih Božića… I onda je sve nekako stalo. Postaneš pubertetlija pa se više ne naslikavaš s članovima obitelji (u mom slučaju ni sa kim, ne samo s obitelji).

Prođe i taj nefotogenični dio života, dođe moderna tehnologija i odjednom fotografiraš svaku pizdariju koju vidiš. Svaki izlazak (Sunca), svaki tanjur, plakat, novu frizuru i make up, a sve ne zbog uspomene nego samo jer je takvo vrijeme.

Sve je ubrzano, hrpetina stvari svakodnevno ti prođe pred očima pa zaboraviš i bitno i nebitno, metneš neku fotografiju na internet pa pamtiš “uspješnost” fotografije, a ne njen sadržaj. Vjerojatno jer je sadržaj isti kao i s prethodnih sedam tisuća fotki koje si prije toga objavio. Opet neki tanjur ili opet neka super popularna fotografija s putovanja. I u redu, uživaš u tome kao i masa drugih, ništa čudno. Ali… Nema emocija.

Nema emocija niti prilikom fotografiranja mobitelom (ali i aparatom) jer možeš okinuti nebrojeni broj fotografija. Niti prilikom razvijanja jer tko još razvija fotke. Niti kod iščekivanja jer nema više čekanja da vidiš kako je neka fotka ispala… Sve je instant, a dobro znamo da emocije to nisu niti to mogu ikad biti.

Poželjela sam novu zajedničku fotografiju iako znam da bi me moglo zaboljeti vidjeti moje pune obraze pored njenih ispražnjenih i suhih. Znam da bi me mogao boljeti njen pogled ostavljene djevojčice zarobljene u tijelu staričice koja se gasi. Znam da bi me mogla boljeti uspomena na miris sobe u kojoj će, prema svemu sudeći, zaspati zauvijek.

Ali želim tu fotografiju jednako kao što želim one stare obiteljske albume koji lagano škripe kad okrećeš stranice. Folija je već popucala od stajanja, papir između stranica pokidao se i proizvodi najdivniji zvuk na svijetu dok putuješ kroz svoje djetinjstvo. Fotografije nisu bile fotošopirane, a bome niti u fokusu i nerijetko je u uglu fotografije nečiji palac ili je pola fotke izgorjelo zbog svjetla. Ali sjećaš se svakog detalja. I toplo ti je oko srca dok ih gledaš.

Želim leći u krevet, pored nje, nema veze je li svjesna ili ne. Želim je stisnuti za ruku, nema veze hoće li se čitav krevet, uključujući sa mnom, zbog toga tresti. Želim da nas netko fotografira u krevetu u kojem sam čula najljepše priče za laku noć i dobila najljepše puse prije spavanja. Na toj novoj, možda i posljednjoj zajedničkoj fotografiji, neću vidjeti ni bolest ni starost. Vidjet ću sebe i nju nekad. Kakve smo bile onda, ali smo sad u nekim drugim “kostimima” obzirom da “igramo” neke druge uloge.

Vidjet ću emociju bez obzira na filtere, fokuse i kuteve snimanja. Emocija nije instantna stvar, emociji treba vremena.

DOKLE će trajati? Do kraja (mog) svijeta. ZAŠTO? Jer kažu da se samo meni smije kad ulazim u sobu. Navodno je ljubav prema unucima nešto još manje objašnjivo od one prema vlastitoj djeci. Bit će da su u pravu.

Do idućeg tjedna, dajte vremena sebi i onome što je bitno.

Zagrljaj,

A.

Ovom policijskom akcijom još jednom je pokrenuto pitanje na koji način roditelji mogu uticati na to da fotografije njihove dece ne završe u rukama predatora.

Ova šestorka se tereti da je putem društvenih mreža sa svojih naloga stupala u kontakt sa maloletnicima, da su im slali fotografije i video-zapise pornografske sadržine, kao i da su pribavljaju sadržaje nastale eksploatacijom dece i maloletnika uzrasta od sedam do 14 godina. Fotografije i video-snimci nađeni su u njihovim računarima i hard diskovima.

Detalji ove akcije, poput činjenice da su osumnjičeni pedofili materijal pažljivo skladištili u svojim arhivama, sami po sebi otvaraju pitanje kako fotografije naših najmlađih uopšte stižu u posed predatora?

Kada je 2019. godine na svojim društvenim mrežama Igor Jurić objavio frapantne podatke da je veliki broj fotografija mališana iz Srbija završilo na pedofilskom sajtu, ta informacija je bila alarm za celo društvo.

Ipak, posebna lampica trebalo bi da se upali kod roditelja, jer su upravo oni i naši bliski srodnici, odnosno osobe bliske detetu, ti koji fotografije najmlađih dele sa drugima putem interneta.

„Ukoliko posetite neki od mnogobrojnih pedofilskih sajtova, videćete bezbroj fotografija dece iz Srbije. Često sa imenom, prezimenom i mestom boravka (podatke ostavili roditelji na mrežama).

“Kačeći” slike nage dece na društvene mreže , osim što ih dovodite u direktnu opasnost, znajte, neko trguje fotografijama i samozadovoljava se ispred njih“, napisao je Jurić.

Stučnjaci koji se bave zloupotrebom na internetu i zaštitom dece u digitalnom svetu objasnili su da nisu samo fotografije na kojima su najmlađi nagi, interesantne ovakvim grupacijama. Nekada to mogu biti slike potpuno izvučene iz konteksta, ali neretko i fotografije dece u raznim kostimima nastale mahom na manifestacijama poput maskenbala.

Dodatno je poražavajuć podatak i da se uspomene koje su roditelji želeli da podele sa svojim prijateljima u virtuelnom svetu, ne razmišljajući da bi ih neko mogao zloupotrebiti na najgori način, prodaju za manje od 100 dinara, ali i da u takvim grupama postoje osobe koje se bave isključivo pretragom i „češljanjem“ Fejsbuk profila u potrazi za sadržajima na kojima su deca.

Svojevremeno je zamenik načelnika Odeljenja za visokotehnološki kriminal MUP-a Srbije Dragan Jovanović objasnio u razgovoru za Blic da je internet prostor sličan trgovima, te da ono što ne biste radili na javnom mestu, ne činite ni na internetu.

„Sve ono što je inače nezamislivo, mi radimo na internetu. Je li zamislivo da skinete vlastito dete golo na sred Trga republike i da ga šetate? A kada to uradite na plaži i okačite na Fejsbuk, mislite to je u redu. Milioni ljudi mogu da preuzmu tu sliku, ako vam je profil otvoren, a ljudi često ne znaju da zaštite svoje profile“, objašnjava Jovanović.

Zbog toga nije zgoreg podsetiti šta je ono što nikako ne smemo da objavljujemo na internetu, kako svoju porodicu i sebe ne bismo doveli u opasnost – pored fotografija svoje dece, nikada nemojte objavljivati fotografije vaših ličnih dokumenata, pa čak ni kada ih fotografišete tako da prekrijete podatke kao što su broj lične karte ili pasoša.

S tim u vezi važno je znati da je opasno objavljivati slike svojih avionskih karti, ali ni tačno kako i kada planirate da odputujete. Nikada nemojte „kačiti“ slike svog prebivališta, adrese, niti bilo kog drugog ličnog podatka, ali ni fotografije na kojima se vide detalji poput onoga u koji vrtić ide vaše dete.

Preuzeto sa: nova.rs

Zapitali smo se kako bi ove slavne ličnosti, obožavani širom planete, izgledali da su i dalje među nama, u dubokoj starosti.

Sada postoji način da to i saznamo, uz pomoć moderne tehnologije i vještačke inteligencije.

Fotograf i advokat Alper Jesiltas kreirao je seriju slika pod nazivom “Kao da se ništa nije dogodilo”, koja naizgled vraća ikone pop kulture u život.

Slavne ličnosti, uključujući Hita Ledžera, Fredija Merkjurija, princezu Dajanu, Kurta Kobejna i Tupaka Šakura,  su na njegovim slikama ostarili i djeluju  vrlo stvarno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Nataša Bekvalac (@bekvalceva)

Podsetimo, Bekvalac je bila kuma Prajda prošle godine, dok je Sara Jo je tu titulu imala 2019.

MUP je ranije danas odbio žalbu organizatora Evroprajda na zabranu šetnje u subotu. Slučaj ide na Upravni sud.

Osim što će se žaliti Upravnom sudu, organizatori Evroprajda najavljuju da će policiji predložiti novu rutu za subotnju šetnju. Za šetnju je spreman i Boško Obradović. On poziva „porodičnu“ Srbiju na budnost i spremnost da iznova izađu na litije.

Preuzeto sa: rs.n1info.com

Ove godine se održava od 9. do 17. spetembra, na dobro poznatoj lokaciji u mjestu Rekavicu, u kanjonu Vrbasa.

Festival se organizuje kroz USAID projekat razvoja održivog turizma u Bosni i Hercegovini.

I ove nestvarne fotografije potpisuje USAID Turizam, a preuzete su sa stranice Drill & Chill.

Preuzeto sa: seesrpska.com

Usljed pandemije, njegov boravak je produžen sa nekoliko nedjelja na čak 17 mjeseci za koje kaže da su vrijedile svakog trena.

U ovom periodu obišao je skoro sve dijelove prelijepog Vijetnama – ukupno pedesetak gradova i mjesta u kojima je kaže upoznao zemlju, ljude, hranu i običaje, te sve to ovjekovječio svojim aparatom.

Iako mu je prvobitna namjera bila da istražuje prirodne ljepote i tradicionalnu kuhinju Vijetnama, ono što ga je najviše oduševilo u vezi sa ovom zemljom su njeni predivni ljudi.