Ja sam pretrpjela dvije teške nesreće u svom životu … prva je bio tramvaj koji me je srušio, a druga je bio Diego.

Meksička slikarka Frida Kalo jedna je od najizuzetnijih, ali i najosjetljivijih figura savremene umjetnosti. Još kao osmogodišnja djevojčica oboljela je od celebralne paralize, a deceniju poslije, studentkinja prestižne meksičke Nacionalne pripremne škole doživjela je tešku saobraćajnu nesreću.

Metalna šipka probila joj je stomak i matericu i gotovo oduzela moć hodanja. Gips i zavoji prekrivali su joj tijelo puna tri mjeseca, ali kada ih je skinula, ne samo da je vratila staru već je dobila i novu moć: počela je da pravi sigurne pokrete nogama i najljepše pokrete rukama i kistovima. U pauzama od operacije do operacije, od bola do bola, u bolnici je započeo put jedne od najuticajnijih slikarki moderne umjetnosti.

Sve njeno je bilo specifično: život, izgled i stil. Kraća noga kojom je bolest obilježila, usamljenost i talenat, vodili su je da izgradi nešto novo i da postane prepoznatljiva po posebnim, neponovljivim šarenim suknjama, a potom da te boje, na najoriginalniji način, razlije na platna.

Nesreća i bolest ostavile su traga na njoj, a ona je uzvratila još jačim tragom životu.

Samo planina može znati srž druge planine.

Dvije godine nakon nesreće, 1927. godine Frida je srela slikara čijim djelima se divila i koji joj je ubrzo postao mentor. Njegovo ime je bilo Diego Rivera. Dvije godine od susreta, uprkos protivljenjima Fridine majke, dvoje slikara su se vjenčali i taj brak je zasigurno obilježio cijelu istoriju moderne umjetnosti. Oboje su imali mnoštvo afera, a ipak ostajali privrženi jedno drugom.

Među najpoznatijim aferama koje je Frida imala tokom braka su one sa francuskom pjevačicom, plesačicom i glumicom Žozefin Bejker i ruskim marksistom Lavom Trockim. I pored toga, njena veza sa Dijegom je bila unikatna veza nadrealne strasti i beskrajne ljubavi.

Pročitajte kako je Frida doživljavala tu vezu i koje riječi su slikale njena osjećanja.

Diego.
Istina je tako velika da ne bih htjela da govorim ni da spavam ni da slušam ni da volim. Da osjetim sebe samu zarobljenu, bez straha od krvi, van vremena i magije, u tvojim strahovima, tvojoj velikoj patnji, unutar samih otkucaja tvoga srca. Od sveg tog ludila, kada bih ga tražila od tebe, znam, u tvojoj tišini, bila bi samo konfuzija. Tražim od tebe nasilje u besmislu, a ti mi daješ milost, svjetlost i svoju toplinu. Voljela bih da mogu da te naslikam, ali nemam boja, jer ti ih imaš previše u mojoj konfuziji, u opipljivom obliku moje velike ljubavi.

F.

Diego,

Ništa se ne može porediti sa tvojim rukama, ništa sa zeleno-zlatnom bojom tvojih očiju. Moje tijelo je ispunjeno tobom danima. Ti si ogledalo noći, nasilna svjetlost munja, vlažnost zemlje. Udubljenja tvojih pazuha moja su skloništa. Moji prsti dodiruju tvoju krv. Sva je moja radost osjetiti život koji izvire iz tvoje cvjetne fontane, koju moja ne prestaje puniti, osjetiti sve moje nerve koji su tvoji.

Moj Diego,

Ogledalo noći,

Tvoje oči su zeleni mačevi u mom mesu, talasi među rukama.

Ti si sav u prostoru punom zvuka – u sjenci si i u noći. Tebi je ime AUXOCHROME – onaj koji zarobljava boju. Meni CHROMOPHORE – ona koja daje boju.

Ti si svaka moguća kombinacija brojeva. Život. Moja želja je da razumijem linije koje čine pokret sjenki. Ti ispunjavaš, ja primam. Tvoja riječ proputuje cijelost svemira i stigne do mojih ćelija koje su moje zvijezde, a onda putuje nazad do tvojih ćelija koje su moja svjetlost.

Auxochrome — Chromophore

To je bila ona od mnogih godina zadržanih u našem tijelu. Okovane riječi koje nismo mogli izgovoriti, sem na usnama snova. Sve je bilo okruženo zelenim čudom krajolika tvog tijela. Na tvom obličju latice cvijeća su odgovarale na moj dodir, žuborenje vodotoka. Sve je bilo poput voća u soku tvojih usana, krvi tvog nara, vidiku mamee i pročišćenog ananasa. Privila sam te na svoje grudi i čudovište tvog oblika mi je ušlo u krv kroz vrhove mojih prstiju. Miris hrastovine, sjećanja oraha, zeleni dah jasena.

Vidici i krajolici = pratila sam ih poljupcem. Zaborav riječi će stvoriti precizan jezik za razumijevanje bljeska iza tvojih zatvorenih očiju. Ti si ovdje nedodirljiv i ti si cijeli svemir kojem dajem oblik svoje sobe. Tvoje odsustvo rađa drhtanje u otkucajima sata, u treperenju svjetla; ti dišeš kroz ogledalo. Od tebe ka mojim rukama, milujem ti cijelo tijelo i sa tobom sam jedan minut i sa sobom sam jedan tren. I moja krv je čudo koja teče venama vazduha od mojeg srca ka tvom.

Zeleno čudo krajolika moga tijela postaje tvoja priroda. Ja letim kroz nju da bih milovala obla brda vrhovima prstiju, ruke mi tonu u sjenovite doline u toj potrebi za posjedovanjem i bivam uvijena u zagrljaj nježnih grana zelenih i hladnih. Prožimam pol cijele zemlje, njezino srce me boji ugljenom i cijelo mi je tijelo dodirnuto svježinom nježnog lišća. Njihova je rosa znoj ikad-nikad ljubavnika.

Nije to ljubav ili nježnost ili privrženost, to je sam život, moj život je ono što sam pronašla u tvojim rukama, tvojim usnama i grudima. U svojim ustima osjećam ukus badema sa tvojih usana. Naši svjetovi nikada nisu izašli van. Samo jedna planina može znati srž druge planine.

Tvoje prisustvo lebdi trenutak ili dva, kao da obavija moje cijelo biće u nestrpljivo iščekivanje jutra. Primjećujem da sam s tobom. U momentu ispunjenom osjećanjima, ruke su mi potopljene u narandže, a tijelo se osjeća obavijeno tvojim rukama.

Za mog Diega.

Tihi davaču života svjetovima, ono što je najvažnije jeste ne-iluzija. Jutro se lomi – prijateljske crvene, velike plave, ruke pune lišća, bučne ptice, prsti u kosi, gnijezda golubova, rijetko razumijevanje ljudske borbe, jednostavnost besmislene pjesme, ludi vjetar u mom srcu – ne dopusti da se rimuje djevojko – slatka čokolada drevnog Meksika, oluje u krvi koja dolazi od usta – grčenja, predskazanje, smijeh i igle bisera za neki dar za sedmi juli, tražila sam, dobila sam, pjevam, pjevala sam, pjevaću od sada našu magiju – ljubav.

Fridina ljubavna pisma Dijegu obuhvataju dvadeset i sedam godina dug odnos i govore o najdubljoj i najčvršćoj povezanosti koju su ovo dvoje ljudi dijelili. Kroz pisma sabrana u knjizi The Diary of Frida Kahlo: An Intimate Self-Portrait otkrivamo pravu erupciju emocija, kotao u kom su smješani želja, patnja, odanost, žudnja, sreća i radost. U napetosti koja oduzima dah, riječi ispisane lebde u istoj nebeskoj sferi sa onim koje su razmijenili Džordžija O Kif i Alfred Štiglic, Enis Nin i Henri Miler i Virdžinija Vulf i Vita Sakvil-Vest.

Ova pisma svakako daju jedinstven pečat jednom vremenu, posebnom životu i zaokružuju sliku izuzetne žene najljepših boja koje su se složile u imenu Frida. Nadamo se da ste u njima uživali, da ste se uživjeli i da vam je Lola pomogla da doživite snagu i kompleksnost emocija koje su prožimale ovaj neobični odnos.

ali eto ti trećeg. iz pizde materine.

sibira? sirije? srbije?

tako nešto. tamo i dalje traje rat, zar ne? umesto da uzme pušku u ruke i bori se za svoj narod, on uhvatio džadu i navalio na teniske turnire. i ajde što smeta, što je nepotreban, ne pripada nijednom shvatljivom klišeu, nego još i pobeđuje, osvaja turnire, najbolji je na svetu, budibogsnama.

dakle, da, u potpunosti razumem strance, on je njima razjebao stanje stvari koje im je odgovaralo i koje su razumeli. a ljudi ne vole da ih neko dovodi u poziciju kad ponovo moraju da preispituju svoje koncepte. oni više nemaju kontrolu nad situacijom u tenisu. neki ludak je došao i radi šta hoće, a oni nemoćno gledaju i ne mogu mu ništa. zato ga ne podnose.

ali, zašto ga ne podnose srbi? to sam već malo slabije razumela. kapiram da ga pola srbije baš voli. ali postoji mnogo njih koji ne mogu da ga smisle. neki mu zameraju da je premalo srbin, neki da je previše srbin. nekima se ne sviđa što sluša narodnjake, nekima smeta što ne ruši vučića, neke nervira njegova žena, neke nerviraju njegove pare…

meni je on super bre. hrabar, vredan, uopran, mentalno i fizički jak, srčan, spretan, skroman, stabilan, normalan. radi ono što voli i radi to najbolje na svetu. novak đoković je super. ne zanima me za koju zemlju igra, da li je veliki ili mali srbin, da li je klingonac ili marsovac, da li se bavi politikom ili ga politika ne zanima. gledam ga na terenu, kako stiže svaku lopticu i ne gubi samopouzdanje ni kad je najgore.

ni u jednom od njegovih, servisa, paralela i duplih greški ne piše koje je nacije, šta sluša i kakvu ženu ima. vidim samo ljudsko biće koje je uspelo da osvoji svet, a ostane sa obe noge na zemlji. i to ne mogu da ne obožavam.

kad bi publika širom sveta, kao i ova u srbiji, malo više pratila šta se zbiva na terenu, a manje sve ostalo, ne bi gubili vreme na nerviranje, dok gledaju najbolji tenis u istoriji. i sve bi im bilo potaman.

Preuzeto sa profila Frida Šarar

Udarac tramvaja i eksplozija boja. Njena dugačka šarena suknja, koja je padala do poda, pala je i na kapke i prekrila njegov život.

Osamnaestogodišnja Frida je nakon septembarskog udarca 1925. godine ustala i zakoračila u svijet stvaranja, iz kojeg je nakon junskog udarca 1926. godine sedamdesettrogodišnji Gaudi iskoračio.

A svakim korakom, od onog prvog, ostavljao je kao Marica znak svog prolaska. Samo, iz njegovih ruku, mrvice su bile ogromne. A ipak, mrvice za Boga, u kog je vjerovao toliko da je prozvan Božjim Arhitektom. Ali na ovom svijetu je ipak on bio Demiurg, Graditelj, Bog.

Njegov svijet: Barselona.

Teško bi bilo zamisliti taj mediteranski grad, smješten na ivici Pirinejskog poluostrva, u uvijek nemirnoj, duhom ili oružjem, Kataloniji, u kojoj se istorija piše nebeskim bojama keramičkih pločica, kamenih crkvenih svodova jednako kao crvenim nijansama prolivene krvi katalonskog u borbi protiv kasteljanskog.

Gaudijev katalonski bio je jezik kojim je govorio mnogo manje od svog katalanskog stvaralaštva.

On je živi duh katalonske Barselone koju je gradio i oblikovao punih pedeset godina, od 1876. godine.

Tada je sve krenulo za neobičnog čovjeka, koji je radio i studirao, koji je padao ispite, a briljirao u geometriji, čovjeka čijih sedam dijela je UNESCO upisao u svjetsko naslijeđe i stavio pod zaštitu.

Umjetnik i vizionar, ekscentrik kog je bilo teško razumjeti, svojim svetim trojstvom, arhitekturom, inženjerstvom i religijom, izmijenio je svoj grad i arhitekturu samu.

Vjerovao je da čovjek stvara pravim linijama, dok Bog stvara pomoću krivih, crta prirodu punu zakrivljenja i uglova. Da li se želio približiti Bogu kada je praveći Kasa Baljo (Casa Batallo), čiji je krov probodeni zmaj, sa sve kopljem ili Kasa Mila (Casa Mila), koja stoji na ćošku ulice sa 150 prozora i bez ćoška, potpuno napustio prave linije, ne zna se, ali se zna da je njegov dizajn onaj koji ostavlja bez teksta, bez komentara, bez daha.

Ovaj potpuni vladar materijala, boja i oblika, ne samo da je radio predivne, već i korisne stvari. On je praktično bio recikler: koristio je već upotrebljavane pločice i raznobojnu korištenu keramiku za svoja djela.

Svaka njegova građevina, na neki način, imitacija je prirode, koja je pored Biblije bila opsesija reumatičnom, bolešljivom dječaku, odraslom u svom svijetu, u samoći i pored četvoro braće i sestara. Ta opsesija je živjela od rodnog Reusa do Barselone, od prvog velikog djela, Kase Vinsens (Casa Vincens) do poslednje, još nezavršene, Sagrada Familije (Sagrada Familia).

Imitacija prirode i čovjeka, kako njenog dijela, dala je jedno od najoriginalnijih i najmaštovitijih djela. Kasa Mila ili, kako su je savremenici prozvali, La Pedrera, Kamenolom, kuća je bez ćoškova, kuća koja i nije kuća, već skelet od stubova i meso od kamena, čovjek sa nakitom od balkona i predivnih ograda, kojom Gaudi ispituje granice i nepravilnosti same prirode, koliko i tvorevine.

A ispitao je i pomjerio granice još jednom, ali ovaj put one zakonske kada je 1904. godine restauracijom pomoću keramike, kamena i željeza, potpuno izmijenio izgled Kase Baljo sagrađene dvadeset i sedam godina ranije. A onda je luda Barselona moguće ludom arhitekti, dodijelila nagradu za jednu od tri najbolje građevine godine.

Ali trebali bismo biti zahvalni i porodici Guel, jednom od najvećih gaudijevih klijenata, u čije ime je napravio neke od najspektakularnijih stvari: park, kriptu, palatu i cijelo jedno imanje.

Gradio je svakodnevno. Gradio je neumorno, do poslednjeg dana kada je došao u bolnici. Tu su ga nakon dana traganja pronašli prijatelji, smještenog u skromni krevet, nakon što vozači nisu na šinama prepoznali neobičnog vegetarijanca, pomalo nalik na prosjaka i kog, u strahu da neće biti plaćeni, nisu htjeli odvesti do ljekara. Nije izašao iz bolnice.

Ali tog desetog juna nije izašao, nije otišao nikuda ni iz Barselone.

On i dalje živi kroz svoje remek djelo Sagrada Familija, crkvu koju je papa Benedikt 2010. godine, po ritualima starim koliko i katoličanstvo, posvetio u baziliku.

Tvorevina koju je započeo tridesetogodišnji arhitekta, inženjer i potpuni genije, gradi se od 1882. godine i biće završena tek 2026. godine. Možda. Treba završiti kamenu šumu iznutra, čija raznobojna stabla, kameni stubovi različitih materijala, stoje raspoređena tako da iznesu težinu 170 metara visoke građevine, koja seže u nebo, a ipak ostaje, po pobožnom planu, metar niža od najvišeg prirodnog, Božjom rukom stvorenog, uzvišenja u svojoj okolini. Treba isklesati, sazidati, podići cijelu Bibliju ispričanu kroz kamene zidove. Svaka scena, svaki stih Svetog pisma ispisan je oblicima spolja i posvećen bojama i kamenim listovima svoda iznutra.

Životno djelo ne samo Gaudija, već i tri generacije porodice Benet, oca, sina i unuke, arhitekata, inženjera i skulptora, preobraćenog Japanca, sada katoličke vjeroispovijesti, Norvežanina koji pomoću najnovijeg i najmodernijeg aeronautičkog inženjerskog softvera dekodira Gaudijeve zapise i bombardovanjem uništene makete i upustva, raste pred našim očima. Kakav je to put – od njegovih očiju do naših.

Sagrada Familija. SF. Science Fiction. Naučna fantastika. Ništa drugo do to. Ko zna kroz koji portal, zvjezdanu kapiju ili dalekobacač je prošao čovjek koji je prije 133 godine napravio proračune za koje ljudi prave softvere da ih “provale” i nalaze da je svaki detalj, svaki kamen, svaki proračun savršen, geometrija bez greške i bez milimetra odstupanja.

Zamislite samo svijet iza kapaka Nikole Tesle. Šta je sve letjelo iza njih, kakve munje su sijevale, kakvi osjećaji prolazili tijelom. I što je elektricitet bio iza tih, boje i oblici su bili iza Gaudijevih. Beskraji. Obojica su vjerovali da je nešto iznad njih što ih vodi. Obojica su vidjela nešto što mi ne možemo. Stotinu godina ispred vremena, kažu, a da li bi ikada i stotinu godina kasnije, iko napravio što i oni?

Te lude pedesete pretprošlog vijeka, šta su samo dale u razmaku od četiri godine. Šta su samo oni dali nauci i umjetnosti, čovječanstvu, za period vječnosti. (Uzgred, obojica su provela život posvećen samo svom stvaranju, obojica su imala samo momenat koji je upitnikom ispisala po jedna žena. Ali, kao da nijedna od njih na kraju nije postojala.)

Bilo je potrebno sabrati tri generacije, tri zanimanja, dodati vijek i po i konstruisati softver da bi se dobilo ono što je bilo u umu jednog čovjeka.

“Pred nama stoji genije ili luđak”, rekli su dajući diplomu arhitekte Gaudiju. Šanse su bile 50-50. Ali to je ta akademska isključivost. Ovaj čovjek je možda bio i jedno i drugo, možda ludi genije, možda genijalni luđak. Možda je srž genijalnosti u ludilu. Ili obrnuto. Možda. Ko bi znao šta je u tim umovima, u tim svjetovima, u tim prostorima bez kraja, u kojima grade kao Bogovi. Vladaju kao Bogovi. Svjetovi koji, možda po zamisli svemira, ostavljaju dio svojih svemira u ovom malom svemiru koji dijelimo sudarajući se svojim tijelima. Ko bi znao šta je u njima. Ko bi znao.

Možemo zavirti u njihove kutove, u poneko skriveno mjesto u kom se skrivala neka Kasa Mila, neki kameni most Artigas vrta, neka kapela, fontana ili probodeni zmaj.

Sa sjenkom vjetra pored sebe treba proći ulicama Barselone i tražiti Safonovo Groblje mrtvih knjiga, koje je skriveno negdje u moru Gaudijevih živih boja i oblika.

Barselona danas je dio uma jednog genija. Luda, luđa, Barselona. Lijepa, ljepša, Barselona. Danas, sutra, bilo kog dana, zauvijek.

Grad u obliku Gaudijeve duše.