Jedna od glavnih uzdanica ekipe Samire Hurem biće Marija Aleksić, 26-godišnja Banjalučanka koja trenutno brani boje turskog Bešiktaša.

Marija se u razgovoru za MONDO portal prisjetila svojih početaka u Banjaluci, a kako nam kaže nije bilo nimalo lako s obzirom da nije bilo toliko ženskih fudbalskih škola u gradu na Vrbasu.

“Započela sam fudbalsku karijeru u OFK ‘Sport team’, nakon što sam vidjela da jedna djevojčica tamo postoji i igra fudbal. Molila sam svoje roditelje da ja budem druga i nakon nekog vremena su mi dozvolili”, kaže ona o i dodaje:

“Bilo je jako teško jer nije bilo toliko ženskih omladinskih škola fudbala, nije bilo ni klubova. Bio je Borac u koji sam prešla nedugo nakon početka koji se raspao pa sam nastavila u ŽFK Banjaluka gdje sam igrala sve do odlaska u Mađarsku. Sami počeci su bili jako teški, s obzirom na popularnost ženskog fudbala u tom trenutku.”

Od tada se mnogo toga promijenilo. Ženski fudbal u BiH generalno raste iz dana u dan, možda ne brzinom kojom se ovaj sport razvija u evropskim zemljama, ali je napredak evidentan. Sličnog mišljenja je i naša sagovornica koja je u posljednjih deset godina, koliko nosi dres reprezentacije BiH, bila svjedok ovog uspona.

“U Banjaluci sada imaju tri ili četiri ženske škole fudbala, gdje djevojčice od šest godina i starije mogu da treniraju sa drugim djevojčica. U tom segmentu vidi se rast, takođe dio sam reprezentacije posljednjih deset godina i u toj deceniji smo se morali boriti za sve. Dobili smo medijsku pozornost i do toga da se naše utakmice prenose na TV-u. Još uvijek smo daleko od evropskih zemalja, ali se približavamo tome. Trudimo se da i rezultatima priđemo tome, jer ovdje rezultatima moramo da zaslužimo pozornost”, dodala je Marija.

Međutim, stvari su daleko od idealnih, a Aleksić kao najveći problem navodi ligu, koja prema njenim riječima nema kvalitet da pripremi ekipe za veće utakmice. Pored toga, fudbalerka Bešiktaša smatra da je, za razliku od evropskih zemalja koje ulažu kako bi se ostvario uspjeh, kod nas situacija potpuno obrnuta.

“Liga u BiH nije dovoljno jaka i ne priprema čak ni SFK Sarajevo za neke veće evropske utakmice. Zbog toga dosta djevojaka, kao i ja koja sam sa 18 godina otišla iz Banjaluke, odlazi u Evropu da igra fudbal. U posljednje vrijeme taj broj je sve veći i jednostavno moramo da gradimo karijeru vani zbog boljih treninga, jačih utakmica… Kao najveći problem bi izdvojila to da mi rezultatom dobijamo nešto malo, a mislim da je prvo potrebno uložiti da bi se ostvario rezultat. Ta percepcija uspjeha u evropskoj glavi dolazi od ‘uložićemo u ženski fudbal da bi dobili rezultat’, a kod nas to više radi na ‘ako nešto ostvarite, malo ćemo vam pokloniti pažnje”, kaže ona.

Odlazak iz Banjaluke bio je pun pogodak za ovu 26-godišnju fudbalerku. Sa Ferencvarošemosvojila je dvije šampionske titule i tri Kupa te igrala Ligu šamiona, a za taj period kaže da joj je bio najljepši u životu. Međutim, za razliku od Mađarske, norveški mentalitet i stil života joj se i nije pretjerano dopao.

“Period u Mađarskoj je bio najljepši period mog života i odrastanja, kako kao čovjeka tako i kao fudbalerke. Tu sam provela četiri godine i igrala Ligu šampiona, stvarno sam se tu ostvarila. Nakon toga otišla sam u Norvešku gdje je fudbal na jako visokom nivou, liga je sjajna. Klub za koji sam igrala je bio negdje na sredini tabele, svaka utakmica je bila jako dobra. Ipak, u Norveškoj mi nije odgovarao sistem po kojem oni žive, gdje je sve jako uređeno i gdje nisam morala razmišljati ništa svojom glavom. A mi kako smo iz ove male zemlje, do svega dolazimo prevelikim razmišljanjem i jednostvano mi se to nije dopalo”, govori Aleksić.

Krajem jula prošle godine Marija je potpisala za Bešiktaš gdje je ubrzo dokazala svoj kvalitet i nametnula se u jednog od vođa tima.

“Kada dođemo kao stranci u neki veliki klub moramo da zaslužimo svoje mjesto, da nam upamte ime i izgovaraju ga kako treba. Mislim da sam već sada ostala upamćena u Bešiktašu i da sam napravila dobar potez odlaskom u Istanbul. Što se tiče lige, ona broji 16 klubova, a Turci su veliki fanatici za fudbalom posebno za većim klubom. Navijači Bešiktaša ne navijaju samo za ovaj klub već ga i žive. Tako da je velika posjećenost na utakmicama, a prisutna je i ta tenzija na derbijima.”

U posljednjoj utakmici pred reprezentativno okupljanje, ova Banjalučanka je bila dvostruki strijelac u pobjedi svoga tima nad Gazijantepom rezultatom 5:3. Posebno lijep bio je prvi pogodak koji je ova vezna fudbalerka postigla iz slobodnog udarca.

Kada je u pitanju fudbaler koji je ostavio poseban utisak na nju, izdvojila je legendarnog Andrea Pirla čijoj igri se divila, a posebno njegovom izvođenju slobodnih udaraca.

“Izdvojila bih Andrea Pirla, on mi je i kroz odrastanje bio neki, ne mogu da kažem idol, ali neko čijoj se igri divim i posebno tim slobodnim udarcima”, rekla je Aleksić.

Pred Marijom i njenim kolegicama iz reprezentacije je sada baraž sa reprezentacijom Švedske koji će odlučiti putnika u elitnu grupu Lige nacija. Šveđanke važe za favorite, ali Aleksić podvlači kako ovu skandinavsku državu čeka mnogo teži posao nego što to očekuju, pogotovo kada proradi inat.

“Švedska je sigurno jedna od kvalitenijih evropski reprezentacija. Mi smo imali priliku da igramo mnogo utakmica u kojima smo mi bili neka potčinjena ekipa tako da znamo šta nas očekuje, a samim tim mi imamo jednu čar koja se zove inat. Kada na to proradi, to se ne može ni istrenirati ni naučiti, samo se rodiš s tim ili ne. Mi smo rođeni s tim i pokazaćemo da im neće biti baš tako lako. Što se tiče očekivanja ne možemo ih postaviti previsoko, ali ćemo svakako dati sve o sebe”, poručila je ona.

Za kraj smo je pitali šta bi poručila djevojkama i djevojčicama koje žele da se bave fudbalom.

“Poručila bih im da se ne plaše ničega, posebno ne predrasuda i da rade samo ono što vole. Bio to fudbal, balet, odbojka ili šta god da te djevočice vole. Samo neka to rade i sve će im biti omogućeno”, zaključila je Marija Aleksić razgovor.

 

Profesorka fizike Tatjana Marković Topalović radi u srednjoj medicinskoj školi u Šapcu i danas, za vreme prvog poluvremena, učenici drugog razreda trebalo je da odgovaraju.

“Kad sam stigla na čas, shvatila sam da od ispitivanja nema ništa. Na brzinu sam sklopila pitanja, a deca su se oduševila. Svi do jednog su pomno pratili utakmicu i pokušavali da daju odgovore, istražujući u svojim udžbenicima i na internetu.

Nisam želela da ih pustim da samo gledaju utakmicu, kad znam da sam to mogla da iskoristim da ujedno i nauče i utvrde znanje“, rekla je Tatjana koja je, inače, proglašena za jednog od najboljih edukatora Srbije za portal Zelenu učionicu.

A baš na ovakvim časovima i u ovakvim prilikama se najbolji i prepoznaju. Tatjana je na projektoru iznad table pustila utakmicu, a na tabli ispisala pitanja na koja su đaci tokom meča zajedno odgovarali. Koji naš igrač ima najveću brzinu i koliko ona iznosi?

Iz dimenzija fudbalskog terena, izračunaj površinu. Odredi srednju gustinu fudbalske lopte.

“Ovo nisu teška pitanja, ali u ovom danu ona i ne treba da budu teška, već da ih motivišu da istraže odgovore. Sportovi imaju mnogo prostora, da se deca zainteresuju i da nauče nešto. Iz fizike, iz hemije (doping, ishrana, opšte zdravlje sportista kroz njihove laboratorijske analize), anatomija sportiste, primarna građa fudbalera, statistika i analiza igre (matematika), i naravno pravila igre i analiza utakmica sa nastavnikom fizičkog vaspitanja.

Eto, tako ja to gledam.” – kaže za portal Zelena učionica ova profesorka i dodaje da je drugi čas imala u drugom odeljenju, gde su đaci bili jednako “budni” i zainteresovani

Tatjana misli da profesor mora da se prilagodi energiji dana i odeljenja, da bi to prenošenje znanja stvarno bilo i uspešno, piše portal Zelena učionica.

Preuzeto sa: zadovoljna.nova.rs

Površan pristup problematici koja je, ipak, mnogo više od igre. Da, volim fudbal, al ne zbog spoznaje da u tome nema mjesta ljubomori, jer meni mnogi bitni muškarci u datom trenutku nisu baš bili zaljubljenici u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ne sise, fudbal.

Ironija, kad žensko nema s kim pogledati utakmicu. Otići na stadion, jebati mater sudiji, popiti pivo, zobati sjemenke, popiti još jedno pivo zbog slanih usta i doći kući pročišćen od zlih misli i naboja da nekome stucaš glavu. Recimo, šefu. Ili komšiji koji ti ostavi samoljepljivi papirić da nije baš lijepo da se parkiraš kao da si sam. Nisam sam, sama sam i ne znam čemu šovinizam u svakoj pori, kad i voziti auto i gledati fudbal nije isključivo stvar piše.

Nije fudbal samo puko trčanje za loptom, kad se podijele u dva tabora, pa gledaju ko će kome zabiti. Fudbal je uzvišena umna radnja i zato me nervira što je mnogim ženama zlo od njega, što ga se boje kao kuge, kao presretača, otimača. A zapravo, fudbal je ženin najbolji prijatelj, samo kad hoće malo bolje da razmisli, al fudbal nije ni stvar mozga.

Spakuje sportsku torbu, ne znam šta u tome ima problematično. Patike, trenerka, dres, čarape, gaće. Ponese vjetrovku ili kapu. Peškir mu služi da se istrlja nakon tuširanja. Pa ne ide u tursku kupelj, među ženska tijela u carstvo feromona, već među oznojena muška, da pokazuju ćune jedani drugima. Eto, opet lijep prizor za nas, a i naučno je dokazano da muški znoj ženama dođe kao spolni sekret jelena, što mi, da nam bude lakše, zovemo mošus, pa možete vidjeti sa svojim muškarcem da se i ne istušira nakon te rekreacije, jer fudbal nije ni stvar nosa.

Fudbal je, zapravo, samo stvar dobrog ukusa. Da prepoznaš sve dobro u onom što ti se u prvi mah čini lošim i glupim. Da testiraš svoje strpljenje, razumijevanje, podršku i da iz svega toga, u sportskom duhu, izađeš kao pobjednik. Ubij predrasude da su za tebe šerpa i barenje paprika, fudbal je gužva u šesnaestercu da potučeš ženu u sebi koja zvoca jer on hoće da gleda utakmicu ili ide da šuta loptu, pa da malo balavi zbog kojeg više popijenog piva, jer fudbal, avaj, nije ni stvar usne šupljine.

Niti treba da upališ štopericu dok je on u nekom svom trancendentalnom stanju tokom intimne veze sa Marakanom, a koliko je tek takvih momenata tokom Mundijala, sestro, možeš i da otputuješ do Zanzibara i deset dana uživaš na plažama, neće ni primijetiti da te nema. Idi, šetaj, ispijaj kafe i koktele, maži nokte, kvarcaj se, čitaj knjige, pusti da ti večera zagori, radi sve što rade (nat)prosječne žene, samo ne budu žena koja prezire fudbal. Griješiš dušu, iako fudbal nije ni stvar duha.

Al priča o fascinaciji fudbalom je mnogo više od podjele na žene i muškarce i njihove vitalne organe. Koliko nije stvar ljubavnih dijelova tijela, nema veze ni sa raciom. To je, prosto, čista ljubav. Voliš ili ne. Kao, recimo, kiseli kupus. Samo treba da shvatiš da vuvuzela nije vijesnik izdaje ili zapostavljanja, već alarm za tvoje slobodno vrijeme koje ćeš iskoristiti na sebi važan način. Da je devedeset minuta plus produžeci plus penali tvoja masaža, cijelog tijela, sauna, frizeraj i šolja čaja. Da samo okreneš stvar u svoju korist, a ne da plačeš što on više voli da se znoji na male golove, jer fudbal nije ni stvar zamućenog vida.

Zato, pokupi taj svoj glupo povrijeđeni ponos iz outa, a srce ostavi na terenu, jer fudbal je jedino stvar tebe. Vidjećeš čim prvi put zaurlaš „ua, pederu“, iako možda izgleda deset puta bolje od tog tvog što pored tebe bleji sa tribina ili ispija petu pivu i podriguje. To je ljubav, bio ti igrač, sudija ili navijač ili eto samo žena koja će muškarca varati sa fudbalom, jer orgazam je orgazam. Prosto k'o pasulj.

Iako si imala želju za treniranjem ranije, počela si se baviti fudbalom tek u srednjoj školi. Kako je društvo prihvatilo tvoju odluku i jesi li imala podršku porodice?

Što se društva tiče često sam nailazila na osuđivanja i predrasude. Mnogi su mislili da samo uzalud trošim vrijeme i novac na fudbal ali naravno tu su bili i prijatelji koji su me podržavali kao i profesori u školi. Nikada nisam imala problema što se tiče izostanaka iako sam zbog priprema s reprezentacijom znala izostati više od 10 dana i zbog toga sam im veoma zahvalna. Porodica je uvijek bila uz mene. Poslije svake pobjede i svakog poraza. Mnoge djevojke nikada ne počnu trenirati fudbal jer im roditelji to ne dozvole ali ja sa tim nikada nisam imala problema. Često znamo i porodično,otac,mama i ja igrati fudbal.

Proglašena si sportistom godine općine Čelić 2013. godine, a dvije godine kasnije fudbalerkom Brčko Distrikta. Sada se takmičiš u ženskoj premijerligi BiH. Kako je izgledao put izgradnje karijere i koliko je odricanja bilo potrebno?

Put je bio poprilično trnjovit. Moj prvi klub ZOFK”Gradina”-Srebrenik gdje sam igrala 3 godine bio je udaljen nekih 50-tak km i zbog toga nisam mogla ići na treninge. Trenirala sam sama kod kuće, a u klub sam išla samo na utakmice. Trenutno igram za ZFK”Lokomotiva”-Brčko i jako sam zadovoljna izborom kluba jer prije svega imam svakodnevno treninge s ekipom,što mi mnogo znači. Naravno,bilo je potrebno mnogo odricanja.Jedan od primjera je to da dok moji prijatelji vikendom izlaze ja moram ranije u krevet jer imam utakmice vikendom.

Pored fudbala, studentica si Fakulteta zdravstvenih nauka u Brčkom. Uspjevaš li i na koji načinu sklađuješ obaveze?

Nije lako uskladiti sve obaveze. Moj prosječan dan se sastoji iz toga da ujutru putujem 45 min autobusom na trening. Trening počinje u 10 i traje 2 do 2 i pol sata. Nakon toga moram požuriti da stignem na predavanje. Kući se vratim tek navečer oko 20h. Nekada zna biti jako iscrpljujuće ali je podnošljivo jer je to ono sto volim.

Na koji način razbiti stereotipe o ženama koje se bave sportom. Kako naglasiti njihovu ženstvenost?

Mediji moraju više usmjeriti pažnju na žene koje se bave sportom. Svjedoci smo da se rijetko piše o ženskom fudbalu u BiH. Postoje mnoge djevojke koje su postigle velike rezultate, a niko ne zna za njih. Za sve to najviše okrivljujem medije. Takmičim se u najvišem rangu ženskog nogometa u BiH u ženskoj premijer ligi BiH, a nikada nisam vidjela da neki od naših javnih emitera objavi rezultate u nekoj sportskoj emisiji ili da nekada prenose utakmicu ženske nogometne A reprezentacije.

Kako se žene doživljavaju generalno u društvu iz tvog ugla, je li sve što odstupa nekim društvenim pravilima, podložno kritikovanju?

Postoje sredine u kojima su žene još uvijek u jako lošem položaju, ali u posljednje vrijeme položaj žena u društvu se znatno popravlja. Ja lično sam veliki protivnik stereotipa koji govori da je ženama mjesto u kući, da su žene stvorene da rađaju djecu, kuhaju, čiste, peglaju. Zgrozim se kada vidim kako se neki ljudi ponašaju prema ženama. Kroz svoj primjer se nastojim boriti protiv takvih predrasuda.

Nakon završetka studija planira potražiti neki klub van BIH ili pokušati pronaći posao u SAD-u. Prioritet joj je SAD jer je već imala priliku da putuje u LA kao unified partner na Specijalnoj olimpijadi koja se održala prosle godine. Svim roditeljima poručuje da podržavaju svoju djecu u sportu jer se djeca razvijaju kroz sport. Kako fizički tako i psihički, stiču radne navike, postaju bolje osobe. Kroz sport uništavaju sve podjele i stiču mnoge prijatelje širom svijeta. Mladima savjetuje da budu svoji i ne odustaju od snova. U životu je sve moguće, čak i kada ne izgleda tako, ali treba biti uporan i vjerovati u sebe. Esmeralda jeste i zato je danas uspješna fudbalerka, ali prije svega mlada žena.