Dvadesetšestogodišnji gay muškarac iz Srednje Bosne, koji je želio ostati anoniman, ispričao je svoje iskustvo o tome kako jed preživio silovanje. Imao je svega 19 godina kada je preživio seksualno nasilja, te mu se kako kaže, to desilo u životnom periodu kada je bio jako usamljen.

Kao gay muškarac koji je odrastao u konzervativnoj sredini, jedini način da stupi u kontakt sa nekim je bio putem različitih aplikacija za upoznavanje.

“Dopisivao sam se sa jednim dečkom, koji nije imao fotografiju, kao ni većina korisnika na ovakvim aplikacijama. Nakon nekog vremena odlučili smo razmijeniti fotografije lica u privatnim porukama i djelovao mi je kao pristojan momak u dvadesetim godinama.

Jednu večer smo se dogovorili da se upoznamo. Sjećam se da je bio smog i jako hladno, grad prazan. Te večeri nisam ni slutio šta će mi se dogoditi”, započinje svoju priču muškarac koji je preživio silovanje.

Dok je čekao da se pojavi osoba koju je vidio na fotografijama, iznenada se prema njemu približio nepoznat stariji muškarac. Dok je bio samo nekoliko metara daleko od njega, silovatelj je izvukao nož iz jakne i prišao mu.

“Sledio sam se od straha kada sam osjetio oštricu na leđima. Prva pomisao mi je bila da će me opljačkati i već sam se pripremio da mu dam telefon i novčanik. 

Međutim, odveo me je do nekih stepenica, ispod kojih se nalazila šupljina. Rekao mi da uđem tu i skinem hlače, što sam i uradio. Svukao mi je donji veš, oborio me na koljena i osjetio sam nevjerovatno oštru bol u anusu”, kazao je dvadesetšestogodišnjak, vidno potresen.

Kaže da je imao osjećaj da je silovanje trajalo vječno, a u stvarnosti je trajalo vrlo kratko. Zbog boli koju je osjećao, nije bio svjestan šta se dešava.

“Silovatelj je odjednom nestao. Ja sam se brzo obukao i krenuo prema kući. Bio sam u šoku, brisao sam suze, kako roditelji nešto ne bi posumnjali. Odrastao sam u konzervativnoj porodici i nije se smjelo ni pod koju cijenu desiti da otkriju da sam gay”, prisjeća se on.

Narednih pet mjeseci su bili najteži period njegovog života, a dani su prolazili sa različitim brigama koje je imao. Razmišljao je o tome da li treba ispričati nekome šta mu se dogodilo i da li treba prijaviti policiji, a najaviše ga je brinulo da li mu je silovatelj pernio neku spolno prenosivu bolest.

“Skupio sam hrabrosti da se testiram na spolno prenosive bolesti, a osobolje je bilo izuzetno profesionalno. Ubrzo sam dobio negativan rezultat – laknulo mi je”, ističe on.

Niste tražili, niste krivi i niste sami 

Psihoterapeutica Mirjana Gavrić kaže da je tema seksualnog zlostavljanja muškaraca neopravdano zapostavljena u javnom diskursu, a razlozi su najčešće psihološki pritisak, strah od osude, lična uvjerenja ali i društvena stigma.

“Kada govorimo o seksualnom napadu, važno je da znamo da se to može dogoditi svakome, bez obzira na godine, seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Muškarci i dječaci koji su bili seksualno napadnuti ili zlostavljani mogu imati ista osjećanja i reakcije kao i ostale osobe preživjele seksualni napad. Međutim, oni se mogu suočiti i s nekim dodatnim izazovima zbog društvenih stavova i stereotipa o muškarcima i muškosti”, pojašnjava psihoterapeutica.

Iako ne postoje podaci iz Bosne i Hercegovine, istraživanja u drugim zemljama su otkrila da je najmanje jedan od šest muškaraca doživio seksualno zlostavljanje ili napad, bilo u djetinjstvu ili u odrasloj dobi.

“I ovo je vjerovatno niska procjena, jer ne uključuje beskontaktna iskustva, koja također mogu imati trajne negativne posljedice. Ako ste imali takvo iskustvo ili mislite da biste ga mogli imati, niste sami”, poručuje psihoterapeutica Gavrić.

Ona pojašnjava da se muškarci i dječaci koji su bili žrtve seksualnog zlostavljanja mogu suočiti i sa drugim problemima koji su više jedinstveni za njihovo iskustvo. Neke žrtve osjećaju stid ili sumnju u sebe, vjerujući da su trebali biti dovoljno jako da se bore protiv počinitelja.

“Mnogi muškarci koji su doživjeli erekciju ili ejakulaciju tokom napada mogu biti zbunjeni i pitati se šta to znači. Ovi normalni fiziološki odgovori ni na koji način ne impliciraju da ste željeli, pozivali ili uživali u napadu. Ako vam se nešto desilo ovako, znajte da niste krivi i niste jedini kojim se ovo dogodilo”, pojašnjava psihoterapeutica.

Ona ističe da počinioci često koriste fizičku silu ili emocionalnu prisilu žrtve. Kada se radi o seksualnom zlostavljanju dječaka, silovatelji koriste fiziološke reakcije kako bi očuvali tajnost koristeći fraze poput ‘Znaš da ti se svidjelo’.

“Kada žrtva prođe kroz ovakvo iskustvo to ne znači da će sigurno pretrpjeti značajne dugoročne negativne posljedice. Sve zavisi od različitih faktora, a podrške kroz sistem je itekako važna”, ističe ona.

Kako pružiti podršku silovanim muškarcima i dječacima? 

Psihoterapeutica Gavrić kaže da ako vam žrtva otkrije da je preživjela seksualni napad ili zlostavljanje, postoji nekoliko važnih stvari koje možete učiniti.

“Prije svega slušajte. Mnogi ljudi u krizi se osjećaju kao da ih niko ne razumije i da ih ne shvataju ozbiljno. Pokažite im da su važni tako što ćete im posvetiti pažnju. Mnogim preživjelima je teško otkriti napad ili zlostavljanje, posebno ako se boje da im neće povjerovati zbog stereotipa o muškosti”, pojašnjava ona.

Dodaje da je važno izbjegavati pretjerano pozitivne izjave poput ‘Biće bolje’ ili upravljati emocijama uz komentare ‘Trgni se iz toga’.

“Ne pitajte za detalje napada. Čak i ako ste znatiželjni o tome šta se dogodilo i osjećate da to želite u potpunosti razumjeti, izbjegavajte pitati za detalje o tome kako se napad dogodio. Međutim, ako osoba koja je preživjela silovanje odluči podijeliti te detalje s vama, potrudite se da slušate na način podrške i bez osuđivanja”, kaže psihoterapeutica.

Ističe da je potrebno objasniti žrtvama da ono što im se desilo nije njihova krivica. Važno je da znaju da nisu sami, a najvažnije od svega je pružiti adekvatnu pomoć žrtvi koja je preživjela seksualno zlostavljanje ili napad.
Muškarac s početka priče koji je preživio silovanje kaže da više nikada nije koristio aplikacije za upoznavanje. Dodaje da ga je strah biti intiman s dugim muškarcima, jer su traume ostale. Pojašnjava da su mu pojedine društvene mreže mnogo pomogle kako bi se suočio s onim što mu se dogodilo, na kojim je anonimno pisao šta je preživio.

“Ono što je mene tada najviše iznenadilo je to da nisam jedini gay muškarac koji je silovan, mnogi su mi se na društvenim mrežama javili sa sličnim teškim pričama.

Ovo jeste traumatično iskustvo, ali moramo se boriti, život ide dalje. Važno je raditi na sebi kako nas taj mračni trenutak ne bi definisao.

Najvažnije je istaći da silovatelji koriste to što većina gay muškarci u Bosni i Hercegovini nisu otvoreni sa svojom seksualnošću, te zbog toga računaju da ih niko neće prijaviti”, zaključuje ovaj dvadesetšestogodišnjak.

Preuzeto sa: zamisli.ba

Prihvatila sam ga iz razloga što ću možda nekome promijeniti mišljenje, pružiti novi pogled i perspektivu na život jedne biseksualne osobe. Budimo iskreni, danas je puno mržnje, osude i negativnosti usmjereno na ljude poput nas. Ako nakon ovoga teksta samo jedna osoba, koja u svome životu ima gay/bi osobu koju ne podržava, odluči pružiti joj priliku, svoje sam napravila.

Kada sam shvatila da me privlači isti pol?

Prvi put kada sam shvatila da me privlači isti pol, bilo je po mišljenju nekih dosta kasno, na početku srednje škole. U osnovnoj školi oduvijek sam na dječake gledala blagonaklono, uvijek su mi simpatije bile muškog roda.

Nisam imala izražene osjećaje za djevojke dok nisam došla u srednju školu. Naravno, upozna se mnoštvo novih ljudi, sklapaju se nova prijateljstva, upoznaju se nove ljubavi… Kada me neko pita “Kada si spoznala da voliš cure?”, ne mogu reći tačan trenutak.

Kroz prvi razred srednje škole u jednom sam trenutku shvatila da sam počela primjećivati cure, da u filmovima uvijek gledam kako su glumice lijepe i zgodne, a ne glumci, da se na ulici okrenem za lijepom djevojkom, da sve češće razmišljam kako bi bilo biti u vezi s djevojkom, kakav bi osjećaj bio poljubiti ju.

Razmišljala sam kakav je osjećaj poljubiti djevojku.

S obzirom na to da dolazim iz male sredine gdje se na gay i biseksualne ljude ne gleda baš blagonaklono,
mogućnosti su mi bile dosta ograničene. Sve mi je to bilo novo, nisam nikome o tome govorila, a kamoli da sam s nekim nešto probala.

Probala sam sakriti osjećaje, uvjeravajući samu sebe da je to samo “glupa faza” koja će proći. Stvari su se itekako promijenile kada sam završila školu, upisala fakultet i odselila se u Osijek.

Kao i svaki student koji se odseli od kuće zbog fakulteta, osjetila sam određenu slobodu. Slobodu da napokon budem ono što jesam. Spletom okolnosti, prijateljica s prve godine fakulteta upoznala me s dijelom svog društva u kojem su neke osobe bile gay te sam tada prvi put iskusila kako je to zapravo biti s djevojkom.

Shvatila sam koliko me zapravo duboko privlači ženski rod te sam se konačno osjećala kao da sam pronašla dio sebe koji mi je nedostajao.

Međutim, to su bile sve kratkoročne zezancije, a ja sam iskreno tražila tu jednu osobu, osobu koja je savršena za mene. Kako na prvu nisam bila jedna od onih osoba koja ima takozvani gay radar s kojim gay ljude možeš prepoznati na prvu, okrenula sam se internetu na nagovor prijateljice s fakulteta.

– ti nisi zaslužio da živiš!

– kada se vratim s posla da te nisam vidjela u ovoj kući!

– ti si sramota ove porodice!

– bolesniče jedan!

– ne želim da znam za tebe više!

– pederčino!

To su samo neke izjave koje je moja majka meni uputila onog jutra kada je saznala da sam gej, kada sam kao klinac u začecima mobilne telefonije koristio njen telefon da se dopisujem sa mojim momkom, zaspao prethodnu noć sa tim istim telefonom u ruci, a ona je ujutro našla poruke. Da nesreća bude još veća, moj momak je bio Musliman, a ja sam Srbin čijeg su brata Muslimani zarobili u ratu. Otišao sam tog od kuće kako je i rekla.

Od tada do danas, moja majka me nije nikada pitala da li živim sa nekim, da li sam zaljubljen, volim li nekoga. Od tada do danas je prošlo šesnaest godina. Moja majka i ja smo potpuni stranci, reklo bi se poslovni saradnici, a ne od iste loze nastali. Kada odrastaš shvataš koliko je samostalnost dobra stvar, koliko si slobodan i možeš raditi šta hoćeš. Međutim, kako godine prolaze shvataš koliko si sam i usmaljen, koliko ti porodica nedostaje.

Živim u ranim tridesetima, nije loše uopšte, dobro sam ispao za nekoga ko posljednjih šesnaest godina odgaja sam sebe, brine o sebi, kuva, pere veš, zarađuje i brine o drugima. Moja porodica su moji prijatelji jer su me prihvatili baš onakvog kakav jesam. Moju slobodu živim u moja četiri zida, sasvim dovoljno jer posmislim da neko nema ni to. To što sam gej ne čini me ponosnim, ali se isto tako ne sramim sebe.

Privatni život većine gejeva na Balkanu uglavnom se svodi na često mjenjanje partnera, smaranje ”strejt” likova koji bi malo da se zabave dok kod kuće žena čuva djecu, pokoji pijani lik bi da se poljubi sa muškarcem prvi put u životu, drugare koji te stalno pitaju ”a kako to vi to radite”, i ostalu plejadu radoznalih kategorija stanovništva. Prijatelji ne pitaju ništa, oni svakako saznaju prvi sve.

Ne pišem ja ovo danas da bih se borio za prava gejeva već da vam kažem da nas možete voljeti ili mrziti, do vas je, kontam ako nas mrzite i dobijate nervne slomove da samo škodite vašem mentalnom zdravlju. Još se nije rodio taj koji je istrijebio pederluk, tako da iskulirajte. Da li će vam sin biti gej ili ne i to ne možete znati, niti možete to mjenjati jer ćete u suprotnom napraviti monstruma od djeteta, susretao sam se sa tim slučajevima, znam o čemu govorim.

Znam ja zbog čega se mi gejevi vama gadimo, zbog onih što se drapaju po gradu i kafanama, ponašaju se kao žene i hvataju vaše muževe za dupe. Isti sam, i mene nerviraju ali šta da ja sad radim. Ima nas svakakvih. I ja nerviram sigurno mnoge jer kada se napijem grlim narod po kafanama od sreće i vičem “volim te”. Nije ni moja dijagnoza ništa bolja.

To da rijetko koji muškarac legne sa mnom u isti kreveti govori o tome koliko njih je sigurno u sebe, u svoju sekusalnu orijentaciju, a koliko drugih koji nisu. Da se razumijemo jednu stvar, nije svaki muškarac meso za gristi tako da nema mjesta uzbuni, nitroglicerinu pod jezikom ili kakvom fizičkom obračunu.

Da razmišljam o napuštanju ove zemlje, razmišljam. Pored mnogih problema sa kojima se svaki građanin bori pa tako i ja, nešto sam razmišljao ako odem u neku tolerantniju zemlju možda ću po prvi put u životu živjeti život onako kako ja želim. Ne znate vi kako je lijepo vidjeti zaljubljen par kako se drži za ruke, grle i ljude, ali isto tako ne znate kako je bolno znati da to nećete nikada sa svojim momkom ostvariti na ulicama grada u kojem ste odrasli.

Starim, treba mi neko s kim bih podijelio trenutke lijepe i loše, poželim se iskrenog zagrljaja i dodira u trenutku kada se to treba desiti. Znate li kako je teško zadržati ruke uz tijelo onog trenutka kada želite najjajče zagrliti osobu koju volite. Ne znate.

Život jednog geja nije parada, već želja da slobodno voli svog muškarca.

I te gej parade, šta dižete uzbunu oko toga toliko. Ako vam se ne ide paradirati ostanite kući, neće biti frke, država neće potrošiti milion na obezbjeđenje, biće više para za druge stvari i mirna Bosna. A problema, a drame oko toga. Neka šeta ko hoće, neka se bori za šta hoće ali sve u skladu sa zakonom. Ja sam za uređenu državu, a ne haos u kojem samo obični građanin dobije po ušima.

Nisam ja ništa pametniji od bilo koga drugog ko piše ali sam htio da vam kažem da hodam svaki dan među vama, pijem pivo sa vama, pomažem vam, igram se sa vašom djecom, a da vi pojma nemate da sam gej. I znate koliko je nas takvih, mnogo. I šta ćemo sad?

Moji prijatelji i ja u našem društvu koristimo riječ peder i nama nije uvredljiva uopšte. Ja sam za sebe peder, ja sam za moje prijatelje perder. Da li znate koliko je smiješno kada meni drug žargonski kaže ”pederu jedan” jer sam ga naljutio zbog nečega ili kada ja njemu opsujem pedersko nešto. I eto, mi smo u svemu tome našli zabavu.

Žao mi je što mnogi gejevi nemaju priliku bar među prijateljma biti ono što jesu jer bi u suprotnom bili još bolji prijatelji. To je onaj osjećaj kada ogolite sebe do kraja, a to ne radimo baš svaki dan, priznajte. Takav je život u srcu Balkana, lažan, pomalo gorak.

Ne idem po gej klubovima kada otputujem negdje, pomalo sam stidljiv, reklo bi se seoska mlada na djelu. Tamo negdje kad odem svega ima, narod drogiran, radi svašta, svako sa svakim, nisam ti ja od tog soja. Šta očekivati od Bosanca pedera u evropskom gej klubu osim da priđe DJ-u da mu pusti Cecu.

Nikada mi neće biti jasno zašto gejevi sa Balkana toliko vole turbo folk. Ja se ježim. Jednom sam otišao u gej klub i pao u nesvjest od svog tog uzbuđenja. Vozili me u hitnu.

Kada smo kod muzike, sjetio sam se jednog dijela iz razgovora sa bratom. On je svjestan moje seksualne orijentacije, ali ne razgovaramo o tome. Kaže meni brat jednom prilikom ”brate, počeo sam se pronalaziti u ženskim pjesmama, nije to dobro”. Smijeali smo se. Meni je to mnogo značilo, značilo mi je što je baš taj komentar uputio meni. Možda vama to zvuči nebitno ali je meni to bio dokaz male podrške za ono što jesam. Moj brat je meni rekao da idem iz ove zemlje, da živim život kakav zaslužujem, a da nije izgovorio riječ gej. I to je dovoljno da znate ko vam čuva leđa.

Mnogo toga sam prošao, doživio i vidio ali se vodim jednom izrekom koja mi je puno toga objasnila o životu  “Svako koga sretnete vodi bitku o kojoj vi ne znate ništa. Budite ljubazni. Uvijek.”

Nije stvar da li ova priča ima sretan kraj ili ne, trebamo svi biti sretni što živimo u svijetu različitosti. Zamislite da smo svi isti, bilo bi dosadno, zar ne?

Kada po socijalnim mrežama vidim razne negativne komentare na račun gejeva ja uvijek pomislim ”ako su vama pederi najveći problem u životu, blago vama”. Eh da je te sreće tu toliku strast usmjeriti na nešto korisnije gdje bi nam bio kraj.

U svakom slučaju, nemojte se nervirati. Gejevi će uvijek biti tu. Ovaj svijet je stvoren za sve. Nema prostora za mržnju. Meni isto svašta smeta pa se lupim po čelu i pomislim kojeg boga to pokušavam glumiti da sudim nekome zato što nije isti kao ja.

Čitajte, edukujte se, družite se sa različitim ljudima, izađite iz svoje zone komfora, putujte, upoznajte svijet oko sebe. Radite na izgradnji povjerenja prema drugim ljudima, to će vam promjeniti život. Ako niste do sada pogledali film Brokeback Mountain, eto vam ideje šta raditi za vikend.

Čitam ovaj pasus iznad i shvatam koliko je gej. Ej.

Zapisi ovog eksperimenta govore kako se u jednom trenutku on osjećao nervozno i uzbuđeno. Međutim, to stanje je posljedica medikamenata korištenih u svrhu podizanja raspoloženja i uzbuđenja. Korištene su lakše droge, kako bi se uticalo na posebne dijelove mozga, koji bi prema riječim stručnjaka “seksualno privukli drugi pol”. Testirana je droga za “pranje mozga”, koja se koristi čak i za ispitivanja CIE, na zatvorenicima. Na taj način se testiraju granice ljudskog uma, koje se pomjeraju uz pomoć medikamenata. Međutim, može li se ljudska seksualnost mijenjati?

Eksperiment je započet sa ubrizgavanjem supstance koja je djelovala na posebnu sferu mozga. Nakon toga su započete simulacije određenih dijelova mozga, koji su zaduženi za seksualnost i privlačnost među polovima. Praćen je rad mozga za vrijeme gledanja heteroseksualnih porno filmova. Prema podacima istraživanja, došlo se do zaključka da se muškarac seksualno uzbuđuje za vrijeme gledanja ovih sadržaja. Međutim, neminovno je postavljanje pitanja: “Kako se mozak odupire i vidi jasno, ako je pod uticajem droga?”

Ovaj kontroverzni eksperiment je narušio reputaciju Hita, koji je okarakterirsan kao bizaran naučnik i doktor. Gledajući dublje i analizirajući sam slučaj postaje jasno da se radilo o nečemu poprilično besmislenom? Međutim, nastavimo dalje.

Nakon gledanja filmova, pojačana je doza medikamenata i njih dvoje su ostali sami u sobi. Navodno se počela osjećati jaka privlačnost i seksualna napetost, koja je zapravo gledajući objektivno posljedica stimulansa, a ne želje.

Šta je u konačnici bio ishod samog eksperimenta?

Navodno se priča završila tako što je pacijent kodnog imena B-19 ostao u vezi sa ženom deset mjeseci. Za vrijeme te veze dva puta se “vratio” homoseksualnosti, ali to ne smatraju neuspjehom samog eksperimenta. Sve ih je to navelo da dođu do zaključka, kako je moguće promijeniti ljudsku svijest i seksualnost, a odlučili su nastaviti takve eksperimente kako bi omogućili “ozdravljenje” ostalima. Pacijent B-19 navodno je riješio i mnoštvo problema psihofizičke prirode, jednom kad je osjetio “čari heteroseksualnog” života.

Iako su uspjeli privremeno promijeniti svijest pacijenta, oni zapravo nisu u suštini promijenili njegovu ljudsku prirodu i potrebe. Jesu li ostvarili misiju onda? Ne baš. S obzirom na to da pacijent nije bio u potpunosti siguran da li je heteroseksualan ili homoseksualan, ovakvo djelovanje na njega ne može da se u potpunosti prihvati kao tranzicija iz jedne u drugu seksualnost. On je u suštini bio i ostao aseksualan, sa tendencijom ka homoseksualnosti. Ono što se međutim pokušalo ovim postići jeste definisanje homoseksualnosti kao bolesti.

Uprkos činjenici da je bio ekspert u svojoj struci, doktor koji je sproveo ovaj eksperiment shvaćen je kao bizaran i kontroverzan. Poenta je ostala nedokučiva, a samim tim i upitna. Mnogi su pokušavali stupiti u kontakt sa pacijentom, međutim na doktorov zahtjev to je onemogućeno. Navodno zbog pacijentove privatnosti i mira, ali sve to navodi  mnoge da se zapitaju o vjerodostojnosti samog eksperimenta. Je li se uopšte desio i ako jeste, kakve su stvarne posljedice bile?

Što prije kao društvo otklonimo barijere u svom umu, to ćemo prije shvatiti da nismo kompetentni da govorimo šta je bolest, a šta ne. Uostalom, tuđa seksualnost zaista ostaje tuđa, a ne vaša. Izbor muškarca da izabere muškarca ili žene da izabere ženu, njihov je. Čemu prisiljivanje na promjenu ka “zdravijem” ponašanju? Možda je i ono što se vama čini zdravim odnosom nekom drugom zapravo bolesno. Različiti parametri, različite perspektive.

Boban Stojanović na putu od anonimnosti do slave. Koje su beneficije medijske eksponiranosti, a u čemu bi ipak volio ostati anoniman?

Svaka društvena pozicija ima i dobru i lošu stranu, ali ono što je najvažnije je spremnost svakog od nas da o sebi uči upravo na onom mestu na kome se danas nalazi. Već na početku sam povukao liniju i odlučio da neke stvari ostaju deo moje intime: stan, prijatelji, odnos sa mojim partnerom. Ako o tome i govorim, biće onoliko koliko ja želim, a ne koliko javnost hoće da čuje. Tradicionalista sam, verujem da prisustvo u medijima treba da ima misiju i da ljude podstakne da o nečemu misle. Verujem da mi je takav stav doneo veće poštovanje i uvažavanje dela društva kome se obraćam i koji cenim.

Dugogodišnji si gej aktivista i zalažeš se za LGBTIQ prava. Na našim prostorima to je, čini se, proces koji se često vraća na nultu tačku i početni prag netolerisanja. Na koji način pomijeraš stvari s mjesta i ljudsku svijest?

Moj aktivistički put je bio veoma turbulentan i od ostrašćenog političkog aktiviste došao sam do toga da je najvažnije da čovek voli sebe, a da sve doživljava kao deo jednog bića. Aktivizam mi je doneo neke neugodnosti: napadnut mi je stan dva puta za godinu dana, pretukli su me u centru Beograda usred dana, doživljavao sam da me ljudi pljunu, pokažu kako će me zaklati ili da mi dobaciju neke ne baš lepe reči. Ali, jedino što sam sa svim tim mogao je da im pošaljem ljubav kao odgovor. Ono što te ne ubije, to te ojača – više nego tačna izreka. Moja misija nije samo da drugima kažem da je biti gej OK, već da prenesem poruku da je kvalitet našeg života samo naša odluka. Zvuči surovo, ali svako od nas je tamo gde želi da bude. Neizmerno sam srećan ako je neko ikada pomislio: “Ako je mogao Boban, mogu i ja.” To su istorijska pomeranja, ne mali koraci.

Član si organizacionog odbora za organizovanje Prajda u Srbiji. Na jednom od tvojih izlaganja podsjetio si kako je organizovanje izgledalo kroz godine i koliko je teško organizovati Prajd bez incidenata. Je li se danas uspjelo doći do nivoa bezbijednosti?

Veoma sam ponosan na ono što sam sa svojim kolegama uradio tokom proteklih nekoliko godina: doveli smo jedno prilično nasilno društvo do tačke da zaćuti kako bi mi mogli da kažemo da smo tu i kako nam je. To je veliki, istorijski korak za društvo u Srbiji. Imao sam i sreću da svi ljudi sa kojima radim znaju da se sloboda osvaja, da su svi problemi na koje smo nailazili deo procesa razumevanja. Ključna stvar za nas koji menjamo svest društva je da razumemo druge. Šta smo uradili govori činjenica da je tokom Prajda 2010. godine pola Beograda bilo polomljeno, a prošle godine se nije desio ni jedan jedini incident.

Zašto je Prajd važan? Mnogi će reći da se na taj način ne dobijaju prava, već da se stvara medijska pompa i nepotrebno skreće pažnja. Može li se borba svesti na niže nivoe?

Dok god neko pita: “Čemu parada?”, postoji razlog da se ona organizuje. Društva na Balkanu su naizgled strasna, ali su apatična: jaki smo na rečima, slabi na delima. Prajd je preuzimanje odgovornosti za naš položaj u društvu. Uvek kada razgovaram sa ljudima koji se oštro protive paradi, primetim da kod njih postoji veliki nivo rezigniranosti prema društvu, ali nedovoljno snage da se protiv svega toga pobune. Taj nedostatak snage dolazi iz straha da će biti kažnjeni od onih protiv kojih se bune. Gej ljudi nemaju baš puno podrške u društvu pa, samim tim, nemaju ni šta da izgube Prajdom. Mogu samo da dobiju.

Da li bi tebi bilo jednostavnije živjeti na Balkanu da si strejt osoba?

Poznajem puno ljudi koji su strejt, a nisu srećni životom koji žive. Ja verujem da na nekom planu mi sami izaberemo kakav ćemo život da živimo pre nego se rodimo i iz tog uverenja znam da sve što nam se dešava ima smisla. Smisao je u tome da učimo ko smo i šta zaista želimo, šta nam je zaista važno. Uvek treba uvideti privilegije koje nam društvo pruža: ja sam gej, ali sam bele kože, muškarac sam, imam ličnu kartu i pasoš. Mnogi ljudi oko mene to nemaju. Život je lak koliko odlučiš da ti bude lak.

Gej muškarci su mnogo senzibilniji prema ženama. Ujedno se češće i zalažu za njihova prava. Zašto je strejt muškarcima teško da se zalažu za njihova prava?

To je tačno, ali postoji logično objašnjenje: gej pokret je nastao na talasu ženskog pokreta. Takođe, glavni izvori represije i nad ženama i nad gej muškarcima je uverenje da heteroseksualni muškarci imaju više moći u društvu od drugih. Ipak, poznajem puno žena koje su homofobične ili gej muškaraca koji su mizogini, sve je individualno. Poslednjih godina pop kultura, pop zvezde i popularne serije doprinele su kreiranju takvog stereotipa koji, u krajnjoj liniji, nije ni loš.

S obzirom na tvoju medijsku eksponiranost, sigurno si svjestan kako mediji mogu biti i saveznici, ali i protivnici u borbi za ravnopravnost. Bi li tvoja borba bila tako jaka da nije medijski podržana?

Verujem da su mediji moji saveznici i prijatelji, a sa prijateljima se uvek postigne dogovor. Ponekad, kada smatram da mi nešto ne priliči da komentarišem, objasnim to novinarima. I sve bude u redu. Mediji su važni na mnogo nivoa, između ostalog, jer me povezuju sa ljudima sa kojima delim vrednosni sistem i time priča koju pričam dobija na snazi.

Učestvovao si u Velikom bratu 2013. godine. Kakva iskustva nosiš iz te priče i jesu li iz tvoje perspektive ljudi skloni glumi i manipulisanju upravo radi toga što znaju da su pod nadzorom kamera?

U Velikog brata sam ušao, jer me zanimalo kako rijaliti izgleda sa te strane. Ipak, dobio sam mnogo više, jer je u pitanju šou koji se radi po visokim profesionalnim standardima i vreme koje sam proveo tamo doslovno je bila jedna vrsta izolacije u kojoj sam mnogo naučio o sebi i drugima. Moja privilegija je bila da sam bio u takozvanom VIP izdanju, okružen poznatim ljudima i puno toga sam naučio od njih. Jedna od tih stvari je da su ljudi koji zahtevaju veliku medijsku pažnju i spremni su da sve urade kako bi bili prisutni u medijima, zapravo, veoma tužni i time stvaraju oklop koji ih štiti od istraživanja sopstvene ranjivosti.

Neki će reći da si veći PR-ovac nego aktivista. Kako reaguješ na takve komentare?

Šta je u tome loše? Kao i u svim drugim sferama, postoje ljudi koji su voljni da uče, rastu i razvijaju se i oni koji misle da je sama njihova ideja dovoljna. Nije. Puno sam vremena, živaca i energije uložio u to da postanem ovo što jesam, da imam pristup medijima, institucijama, javnoj sferi i da svuda uđem kao gej. Meni je to važno kad već nemamo nijednu javnu ličnost koja je gej, nemamo političara koji je gej, nemamo nikog u javnoj sferi ko se usudio da to kaže.  Kada mi neko kaže da se aktivizmom bavim isključivo zbog para, odgovorim: “Hoćeš ti da izađeš na TV i kažeš da si gej za te iste pare?” Naravno da neće.

Prvi korak outovanja je ujedno i najteži. Kako priznati sebi, a onda i drugima da si gej? Je li teže biti gej kada se outuješ ili dok o tome ćutiš?

Život u neprestanoj laži je naporan. Neki gej ljudi će reći da je seksualna orijentacija privatna stvar i da to ne mora svi da znaju. Ipak, niko se ne oseća dobro kad laže da ima devojku umesto da kaže da ima dečka ili kada kaže da nema nikog. Kako god okreneš, to je poništavanje sopstvenog života. Ako voliš sebe, ako si dobro sa sobom, razumeš da je to što si gej osoba samo jedan mali, ali značajni, deo tvog veličanstvenog bića.

U vezi si si sa Adamom dugo godina. Jeste li od samog početka imali podršku i kome je bilo najteže prihvatiti vašu vezu? Kako su tvoji roditelji reagovali?

Kome smo bili važni kao pojedinci, važni smo i kao par. Svako ko nam je okrenuo leđa, nije nam ni bio prijatelj. Najvažnije da se nas dvojica podržavamo međusobno, da znamo da jedan drugome možemo uvek da se vratimo i što jezik ljubavi i zajedničkog života kreiramo zajedno. Ono što je nama OK, možda nekome drugom nije, ali najbitnije je da smo mi dobro sa odlukama koje donosimo. Zajedno smo skoro dvanaest godina, priznaćete, to nije malo.  Adam je iznad svega moj najbolji prijatelj.

Moji roditelji ne mogu da razumeju kako je njihov sin u vezi sa drugim muškarcem. Ne znaju kako da o tome razgovaraju, imaju veliku distancu pa, samim tim, moj intimni život nije tema. Kada pričamo, ja kažem: “Putovali smo”, a oni odgovore: “Kako ti je tamo bilo?” Ja množinu, oni uporno jedninu. Sve je to OK, jer sam siguran da me roditelji ne mrze. Teško im je, jedinac sam, imali su neke druge planove, ali život je takav kakav je.

Zašto ljudi uz homoseksualnost vežu promiskuitet? Mogu li gej partneri biti dobri roditelji i bračni partneri? Težiš li i ti tome?

Meni lično kategorija promiskuiteta je veoma problematična. Svako može u svom životu da radi šta god hoće dok ne šteti drugima. Povezivanje gej ljudi sa promiskuitetom je način na koji se mi dehumanizujemo i da nam se oduzme ljudski integritet.

Gej ljudi mogu da budu dobri roditelji ako su dobri ljudi spremni da ulažu energiju u kreiranje jednog novog kvalitetnog života. Moja je velika želja da usvojim tamnoputu devojčicu. Nadam se da će se uskoro to i desiti. Znam da ću biti odličan roditelj, jer me deca vole, a dete koje sam sačuvao u sebi uvek se lepo igra sa njima. Čistog srca.

U starogrčkoj kulturi je čak, ne vjerovali ili da, za aristokratsku muškadiju bila stvar prestiža da imaju mlađahne partnere iste penisne vjere. Lezbejke, k'o ni danas, niko nije naročitao bendao, jer su, vagine im njihove, žene vještice, al’ malo ko je imao problem s tim da dvije žene opšte. Razlika između antičke i moderne građanštine jeste što ova druga toliko nema problem s tim da je lezbejski seks danas među najtraženijim rubrikama na PornHub-u.

Problem s pederima nastaje tamo negdje s dolaskom Isusa.

Kao religija čiji se PR bazično zasniva na umjerenosti, o čemu živopisno svjedoče svi monumenti podignuti u čast krsta te nadaleko znane slave svecima i audiji popova, hrišćanstvo je posijalo sjeme ideje da je seks čin u kojem se ne bi trebalo uživati. Zašto?

Zato što penetracijom, masturbacijom i orgazmom, u krajnjoj liniji, zadovoljavaš svoje primitivne fizičke nagone, a trebalo bi da, kao pravi vjernik, ekskluzivno pružaš satisfakciju porivima duha.

Samim tim, seks je postao okej samo ako za cilj ima stvaranje novog člana stada. Ako je la seks pour la seks, krstom bi te trebalo po glavi, nevjerniče. Tu pederi oba pola upadaju u belaj, jer kako vagina + vagina i penis + penis nisu jednako nova ovca, njihov seks je Bogu postao totalno neugodan. I od tada pa do danas, krstaški je pohod na sve koji bi da jebu što im se jebe, samo zato što im se, eto, jebe.

Ipak, najveći problem pedera suštinski nije njihov problem uopšte.

Najveći problem je problem čovjeka koji je mentalno osakaćena individua u nemogućnosti da percipira ideju da svako ima pravo da voli, jebe i odjebe koga hoće. A ima ih takvih, hvala Bogu.

Često se danas javno i tajno huška o gej lobiju i o tome kako pričom o paradama ponosa i pederskim karnevalima amorala politička elita nastoji da skrene fokus uboge mase sa mnogo važnijih problema, poput onih već etabliranih „plata nema, a neće ih ni biti“, „ako si siromašan, ko te jebe“ te „ako si bolestan, slobodno umri“.

I nesporno je da to je tačno.

Gej lobi postoji i ima domet u određenim komercijalnim industrijama, ali je mnogo manje iluminatski nastrojen u odnosu na sliku koju generalna javnost njeguje. Nisu baš treće oko, više su profesionalni perači para.

Političari odista koriste gejeve da popune šupljine esencijalnih društveno-ekonomskih drama vazdan tragičnog kova, među kojima se svakako ističu predstave: „Goli opstanak“, „Ničija zemlja“ te „Smisao na Balkanu dan poslije juče“. Na Balkanu konkretno im meću pravdu i njihova LGBT prava u onu stvar, naročito onda kad imaju poriv da poližu onu proevropsku stvar.

U čemu je tačno problem s tim konceptom prihvatanja čovjeka koji je, sticajem okolnosti, muškarac te koji, sticajem istih bioloških okolnosti, voli čovjeka koji je, takođe sticajem okolnosti, muškarac? Zašto nas ne boli kurac ili pak vagina zato što teta voli tetu i čika voli čiku?

Na kojem smo stadijumu razvoja kad imamo problem s onim o čemu sve i jedan od nas potajno i vazdan mašta – dobrim seksom te onim što čak i zubati hejteri istinski žele – ljubavlju?

Na kraju dana, biće da pederi stvarno jesu problem zato što:

1. To nije prirodno.

Što je sasvim netačno.

Linijom zdravorazumskog razmišljanja, ono što je prirodno je ono što se nalazi u PRIRODI. U toj istoj prirodi vijekovima unazad obitava nemali broj kako životinjskih, tako i biljnih vrsta koje opšte sa istim polom. Jeste, majka priroda je htjela da ima dječaka sisara čiji testosteron ne pale djevojčice sisari.

Isto tako, vratimo li se na početak teksta, vratićemo se i istorijski dokazanom podatku da je i u ljudskoj vrsti, sisanje istog u ćudi manje-više otkad je veliki prasak otresao ovo što nazivamo životom. I taj broj se godinama unazad stameno drži na cirka 10% ljudske populacije. I neće niđe.

A ja, ako ljubav, ma u kakvoj god kombinaciji spolovila dolazila, nije prirodna, jebeš mu mater – šta onda jeste?

2. Isus ne voli pedere.

Tačno, ali Isus ne voli ni kad se ti pojebeš prije braka samo zato što imaš potrebu da zadovoljiš svoju treću po redu biološku potrebu. Okej, četvrta je, moraš i da kenjaš, ali svejedno. Isus to stvarno nimalo ne voli. Da siđe sutra na zemlju i nakači se na društvene mreže, dislajkovao bi svaku fotografiju na kojoj se vidi da ste se sekundu prije selfija kresnuli, sve uz komentar: “A gdje je prsten?”.

3. Djeca se transformišu u pedere kad vide jedne.

Ne jedna nego sto i jedna analiza je sprovedena na datu temu. I ne postoji niti jedan jedini naučni (čitaj: validni, za koji se možeš uhvatiti) dokaz da se peder postaje tako što gledaš u pedere. Da je tako, do sada bismo svi manje-više bili konvertovani u homoseksualnu religiju. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz da djeca koja odrastaju u porodicama s dvije mame ili dvije tate postaju kao svoje mame ili tate. Niti jedan jedini.

Ova gnusnost od misli izvire iz duboko uvriježenog stava da je homoseksualitis virus, infektivna bolest koja se širi kada se približiš na metar zaraženoj osobi.

Ipak, najveći mrak pada na oči kada zabrinuti roditelji konstatuju da bi trebalo nekako suzbiti koncentraciju pederluka u socijalnim i medijskim krugovima zato što ih brine kako će njihova djeca reagovati na takve homovirusalne prizore. Kako djeci da objasne da to nije normalno?

Za početak, ne bi bilo loše da ponekad zaista pričate sa svojom djecom umjesto što urličite na društvenim mrežama i drugim dostupnim kanalima. To što izbjegavate da pričate s djecom o, manje-više, svemu što je suštinski bitno, uključujući seks, kontracepciju, rekreativne droge, alkoholizam i pedere, u krajnjoj liniji, stvarno nije ničiji do vaš problem.

Ako niste u mogućnosti da objasnite djetetu šta je ljubav, da ga vaspitate tako da voli i poštuje čovjeka zbog onog što je izabrao da bude, a ne zbog onog što mu je dato, da ga učite da cijeni različitosti te da generalno bude iole normalno ljudsko biće, to je stvarno, al’ stvarno, samo vaš problem.

4. Gej je zapravo okej, al’ nek’ se drže svoja četiri zida.

Meni lično je ova stavka toliko super da bih sad najradije povratila. Sedamdeset posto ljudi koje poznajem su u fazonu da im stvarno puca ona stvar za pederima. Al’ ono baš im puca. Neka rade šta hoće, ali, ako ikako može, u svoja četiri zida. I… Sve dok nisu previše blizu njihovog habitusa. Da ne bi, ne daj ti Isuse, neko pomislio da su i oni pederi kad se druže s pederima.

Jer, jelte, pederitis se prenosi brže od svinjskog gripa.

I ne, ovo nije okej. I da, ovo je homofobija. Zamaskirana i lijepo upakovana, djelimično shvatljiva, al’ homofobija. Nije sad ovdje riječ o jebanju na javnom mjestu, čišćenju krajnika i vaćarenju na po gradskog trga, niti o ne znam ti ni ja kakvom orgijanju na porodičnom okupljanju, ali da s knedlom u grlu, očima punim „fuj“ suzica i dozom abnormalne neprijatnosti posmatraš dva bića istog pola koja dijele dozu nježnosti, to jeste homofobija.

Ublažena, nenasilna, ali jednako kobna kao i ova kofol prava. Riječ je, sama po sebi, promašila poentu, jer se ne bojiš ničeg, samo si… Pa, u nedostatku boljih riječi – peder.

5. Nek’ se oni jebu, ne dajte im samo djecu.

Tačno.

Ne bi trebalo pederima dati djecu, zato što je opšte poznato da samo muškarac i žena mogu da odgoje ljudsko biće. Normalno, zdravo i pravo ljudsko biće. Nije važno da li su dobno, finansijski te mentalno sposobni da to učine. Nije ni važno da li svaki dan biju dijete dok mu krv iz usta ne krene šikljati. Stvarno nije važno da li je to dijete voljeno i sito u zdravom okruženju. Nije.

Važno je samo da ima mamu i tatu. Pa šta ako ga i biju svaki dan? Batina je iz raja izašla, to zna svak’. Važno je da dijete ima jednog roditelja kao muškog, a drugog kao ženskog uzora. To je sva nauka. To je sve što je potrebno da dijete izraste u iole društveno prihvatljivu jedinku.

I meni je pozlilio od ove doze sarkazma. No, istina jeste da mnoga djeca odrastaju u uslovima koja su sve samo ne prirodna i porodično idilična. Istina je i da mnoga djeca, sticajem tragičnih okolnosti, odrastaju uz samo jednog roditelja. I ta djeca, ne vjerovali ili da, ispadnu sasvim normalna. U najvećem broju slučajeva.

A ima i djece koje baba odgoji pa im ništa ne fali. I čudnog li mi čuda ne postanu babe prije svog vremena. Jer biće da je za odgajanje djeteta ipak potrebno nešto malo više od penisa i vagine.

Ali jest’, stvarno nije okej biti gej.

Pogotovo ne u društvu koje se i dalje loži na onu dobru staru: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi“. Pogotovo ne u društvu gdje prave muškarčine dokazuju veličinu penisa tako što na smrt demoliraju tipa zato što je peder. Pogotovo ne u društvu gdje je veća sramota nemati mozak nego da platiš popu da kuću pospe svetom česmovačom. Pogotovo ne u društvu u kojem je ponekad stvarno teško biti čovjek. Naročito onda kad nemaš šta da jedeš.

Stvarno nije okej.

Srdačan pozdrav svim pederima i onima koji se osjećaju tako uz numeru
„Teška vremena“ u izvedbi renomiranog YU sastava „Neki to vole vruće“

Naslovna fotografija – thegaybeards.com