Međutim, novom studijom neurologa s Univerziteta u Kaliforniji (UCLA) i Univerziteta Johns Hopkins utvrđeno je da dominantnost jedne ruke mnogo više zavisi od vježbe i prakse, nego od urođenih osobina mozga.

“Dominantnost ekstremiteta često se uzima kao dokaz da je dominantna hemisfera mozga po prirodi bolja u kontroli motorike”, naveli su autori studije Ahmet Arac, Nicolas Jeong Lee i John Krakauer u radu objavljenom u naučnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

Ovi naučnici su željeli ispitati da desnoruki ili ljevoruki nismo zato što nam je mozak tako rođenjem postavljen, već zato što smo odmalena jednu ruku nesvjesno izabrali i onda je godinama (kroz pisanje i upotrebu predmeta) uvježbali da izvodi komplikovane pokrete bolje od druge ruke.

S obzirom na to da većina ljudi tokom čitavog života koristi isključivo dominantnu ruku, bilo je teško osmisliti eksperiment koji bi testirao ovu hipotezu.

Ipak, Arac i njegovi saradnici pronašli su domišljat način da zaobiđu stečenu dominantnost. Primorali su ispitanike da pišu laktovima, što je aktivnost koju većina nikada ranije nije probala, a kamoli vježbala.

Logika istraživača bila je jednostavna: ako mozak ima urođenu sklonost ka jednoj strani tijela, onda bi desnoruka osoba trebala znatno bolje pisati desnim laktom nego lijevim.

U eksperimentu su učestvovali zdravi, desnoruki ispitanici koji su prvo rukama po osam puta ispisali slovo “A” i broj “8”, koristeći i dominantnu i nedominantnu ruku. Nakon toga su isti zadatak ponovili laktovima, na koje su olovke bile pričvršćene tako da su vrhovi bili okrenuti prema podlozi.

Iako su svi učesnici bili desnoruki, analiza urađena pomoću neuronske mreže pokazala je da su podjednako loše pisali i desnim i lijevim laktom. Čak i kada se u obzir uzelo vrijeme potrebno za ispisivanje simbola, desni lakat nije pokazao nikakvu prednost.

“Nisu zabilježene nikakve značajne razlike niti trendovi između znakova ispisanih dominantnim i nedominantnim laktom. Dominantnost je jednostavno nestala”, ukazali su istraživači.

U nastavku eksperimenta su provjeravali može li vježbanje pisanja laktom napraviti razliku. Polovina učesnika vježbala je pisanje laktom dominantne strane, dok je druga polovina trenirala nedominantni lakat. Oba lakta su prije treninga imala podjednako loš kvalitet ispisa, ali se nakon vježbanja kvalitet pisanja značajno poboljšao na obje strane.

To je prvenstveno dokazalo da problem nije u samim laktovima – i njih možemo naučiti da pišu, a vještina se poboljšava vježbom.

Drugo, ovo je pružilo dodatne dokaze teoriji da sposobnost pisanja naše dominantne ruke potiče od godina prakse, a ne od neke urođene funkcije mozga koja bira stranu pogodniju za finu motoriku. Sklonost prema određenoj strani pokazuje se i kod alata poput teniskih reketa ili olovaka jer oni zapravo predstavljaju produžetak ruke.

“Dominantna ruka nije sposobnija zato što je jedna hemisfera mozga jednostavno bolja u kontroli pokreta. To je zato što smo proveli čitav život vježbajući specifične, složene pokrete koje zahtijevaju alati i rukopis. Kada uklonite tu praksu prebacivanjem na dio tijela poput lakta, koji nikada ranije nije radio taj zadatak, prednost potpuno nestaje”, obrazložio je Arac, piše portal Science Alert.

Klix

Najnovija studija sugeriše da nekoliko varijanti gena koje su česte kod populacije povećavaju rizik od razvoja bolesti, iako mnogi poseduju te varijante a nikada ne obole, prenosi Gardijan.

Istražitelj i profesor Univerziteta u Edinburgu Kris Ponting nazvao je rezultate istraživanja “pozivom na buđenje” koji pokazuje da genetika može da preokrene ravnotežu i odredi da li će neko oboleti od sindroma ME/CFS.

Kako navodi Gardijan, potrebno je još istraživanja da bi se razvili dijagnostički testovi ili skrining kako bi se identifikovale osobe sa visokim rizikom od obolevanja.

Naučnici su, ipak, nazvali studiju prekretnicom koja izjednačava ovaj sindrom sa drugim iscrpljujućim bolestima koje slabe organizam i otvara put ka potencijalnom lečenju.

“Ovo doprinosi kredibilitetu kada je reč o ljudima koji pate od ME sindroma”, izjavila je naučnica Sonija Čauderi.

Ona je dodala da su mnogi oboleli od lekara dobijali komentare da to nije prava bolest i nailazili na nevericu.

Naučnici znaju vrlo malo o uzrocima ovog sindroma, iako je većina pacijenata prijavila da je pre prvih simptoma imala neku infekciju.
Procenjuje se da od sindroma ME/CFS pati 67 miliona ljudi u svetu.

Ne postoji lek ni test za dijagnozu ove bolesti, navodi Gardijan.

Jedan od istražitelja, Endi Devero Kuk, kazao je da će rezultati studije imati ogroman značaj za pacijente.

“Ogromna većina njih je na jedan ili drugi način napuštena, od porodice, vlade i zdravstvenog sistema. Iako studija ne pruža odgovore ni praktičnu pomoć, ona je dobrodošla kap u moru kako bi se klima vezana za ovu bolest promenila”, zaključio je on.

Profesorka En Mekardl istakla je da rezultati istraživanja nude solidnu osnovu za budući rad koji će pomoći da se ubrza razvoj leka za ovu tešku bolest.

Izvor: politicki.rs

Postoji li nešto što će vaš mališan naslediti isključivo od svoga oca? Ako pitate genetičare, i te kako postoji.

Kako donosi Family Education, postoje čak tri stvari za koje je dokazano da ih dete nasleđuje od oca, a genetičarka Dana Breset otkrila je o kojim se karakteristikama radi.

Fizički izgled deteta često je pristraniji prema očevim, nego prema majčinim genima. Stručnjaci tvrde da postoji najmanje 700 genetskih varijacija koje su odgovorne za određivanje detetove visine. Iako ova osobina dolazi iz maminih i tatinih gena, postoje dokazi koji pokazuju da tatini geni igraju veću ulogu u određivanju visine.

Naime, naučnici objašnjavaju da je faktor rasta sličan insulinu (IGF protein), a to je genetska osobina koja je odgovorna za podsticanje rasta. Genetičarka Breset tvrdi da će, ako je tata visok, vrlo verovatno i dete biti visoko kad odraste.

Pol deteta

Ako tata ikad bude razočaran što nema dečaka ili devojčicu, to je samo i jedino njegova zasluga. Naime, poznato je kako su upravo muškarci jedini odgovorni za određivanje biološkog pola deteta, objašnjava Breset.

Problemi s mentalnim zdravljem

Istraživanja su pokazala da upravo očevi mogu svojoj deci da prenesu mutirane gene koji dovode do mentalnih bolesti ili nekih drugih problema s mentalnim zdravljem. Najčešće je reč o stanjima kao što su hiperaktivnost, šizofrenija ili bipolarni poremećaj.

Isto tako, Breset objašnjava da deca, čiji su očevi stariji od 45 godina, takođe imaju veću verovatnoću da će jednoga dana imati poteškoće u učenju, ali i povećanu sklonost depresiji ili anksioznosti.

Osim u nekoliko posebnih slučajeva, nije posebno predodređeno šta vam koji roditelj daje, odnosno šta od koga nasljeđujete. Ako se radi o dominantnim genima, oni će biti dominantni bez obzira dolaze li od oca ili majke. Ako vaš otac ima dominantan gen za boju očiju, naslijedićete istu boju od njega. Međutim, ako se radi o recesivnom genu, djeca mogu imate boju očiju koju njihovi roditelji nemaju i dati potpuno novi gen. To objašnjava zašto se nekada dešava da osobe koje recimo nemaju riđu boju kose ili smeđu boju očiju, dobiju dijete sa smeđim očima i riđom bojom kose.