Sa svojom tugom nosila sam se sedam godina, ostavila je posljedice, ali mi je donijela i nešto divno – postala sam majka.

Sedam godina sanjala sam trenutak kada ću je ugledati, prisloniti na grudi… Da čujem kako diše… Da joj kažem: “Ne plaši se, čuva te mama…”

Put do svega toga nije bio posut trnjem, to je preblago. Uvijek mi na pamet padne Baleševićev stih: “Neko ružno sanja, nekom su košmar svitanja.”

U tih sedam godina, 7.777.777 puta sam čula pitanje: “Šta čekate?” Isto toliko: “Idete li doktoru?” I isto toliko: “Brak bez djece osuđen je na propast.” Isto toliko isplakala sam suza.

Svaka ova riječ boljela je gore od bilo kojeg udarca koji mi je život do tada zadavao. A istina je da nas dvoje niko nije razumio. Nismo imali potrebu da se ispovijedamo bilo kome, to je bila teška tema. A prijatelji su i dalje zapitkivali i prognozirali i sve dublje zarivali nož u naše rane. Rodbinu ne bih da spominjem, to je posebna tema.

Poznanica u gradu znala je da dobaci onako usput: “Krajnje je vrijeme da prestaneš da se raduješ tuđoj djeci i da rodiš svoje“.

Kuma da doda: “Znaš, vrlo je moguće da te vara. Ipak ste bez djece. Provjeri ti to“.

Dječiji rođendani bili su posebno teški. Nas dvoje, kao dva siročeta, sjedimo u nekom ćošku i gledamo TUĐU djecu, TUĐU sreću…

Počeli smo da izbjegavamo takva druženja. Bilo je mnogo lakše.

Odlasci ljekaru postali su svakodnevni. Ja ginekologu, suprug urologu. Pretrage nisu bile ohrabrujuće. Hormoni podivljali, menstruacije na 60 dana, pokretljivost sprematozoida 10 odsto… OK, bar malo mrdamo. Sve traje mjesecima, a onda se ponovo vratimo na početak.

Nas dvoje u četiri zida, zajedno već godinama, a bez velike porodice o kojoj smo maštali. Moj, naš svijet je propadao iz dana u dan. A voljeli smo se beskrajno, još od srednje škole. I znali smo da smo tek jedno bez drugog – NIŠTA!

Prilasci jedno drugom postali su „tehnički“.

„Znaš, plodni su dani pa da ne propadnu tek tako“.

Sve se svelo na matematiku i gledanje u sat.

U nadi da ću pronaći bilo kakav tračak nade, otišla sam u jedan samostan kraj Banjaluke. Nisam nikakav vjernik, ali sam u tom momentu osjetila neopisiv mir. Ljubazna časna sestra me pitala za probleme. Uz plač i grcanje uspjela sam da kažem u čemu je problem. Pogledala me preblagim očima i rekla: “Ovo je čaj koji ćete piti ti i suprug. Pomoli se da ti Bogorodica podari radost“.

I dalje nisam vjerovala, ali sam se bar olakšala. Ja da se molim, ma dajte. Uzela sam čajeve i krenula u Banjaluku. Ponovo bez nade.

Već tada se Dušanu Todiću, predivnom urologu banjalučke Hirurgije, i Saši Saviću, još divnijem ginekologu UKC RS, pridružuju endokrinolog, genetičar…

Genetičar: “Imate sve organe. Ne sekirajte se, doći ćemo do cilja na ovaj ili onaj način“.

Ali, zašto je to baš nama moralo da se desi?

Terapije nema, nalaze nikako da privedemo kraju, a ja kuham čajeve i nadam se. Nakon nekoliko mjeseci, kompletno izmijenjenog režima života, moji ljekarski nalazi doživjeli su bum. Sve je u savršenom balansu.

Ginekolog saopštava: “Tvoji nalazi sada ne pokazuju ništa što bi me zabrinulo. Jeste li sigurni da sada nije u pitanju muški sterilitet?“

Urolog saopštava: “U pitanju je varikokela. To vam je proširena vena u skrotumu, vrećicama u kojima su smješteni testisi. Moraćete na operaciju. Ne mogu da dajem prognoze za potomstvo“.

Tračak nade se pojavio. Spremni smo i na to.

Operacija je brzo završena. Suprug se brzo oporavio, a njegov ljekar kroz smijeh kaže: “Biće, biće, želim vam sreću. Samo se opustite“.

Ponovo smo u četiri zida, sami, bez velike porodice o kojoj smo maštali. Ništa se ne dešava. Prolaze mjeseci… Još jedna godina, a mi polako dižemo ruke od svega. OK, tako mora da bude, nismo ni prvi ni posljednji.

Maj 2014. godine donio je stravične poplave, ali i čudo. Kasni. Kasni pet. Kasni deset dana. O, moj Bože, ponovo se nešto poremetilo. Nemam snage za još jedan test. Ali, moram. Tjera me opet ona luđačka radoznalost. U četiri sata ujutru.

Kontrolna crtica crveni. Izlazim iz WC-a i ponovo pogledam u test. Crveni i druga. Majko moja, ja sam trudna!

Taj vrisak probudio je Borik. Probudio je moj život! Naš život! Probudio je sve u meni! Ne vjerujem. Gledam ponovo. Umišljam li? Moja elementarna nepogodica stiže?

Opet smo bojažljivo počeli da planiramo. Prolaze dani. Moramo da kupimo veći ormar, stvari, flašice, pelene, dude, donesemo krevetac, pripremimo se za porod…

Ona počinje da mrda. Zajedno osluškujemo. Udarci postaju jači. Ona raste. Ja rastem.

Kako ćemo joj dati ime? Mora biti neka nada, buđenje, neka naša vodilja. Mora biti neka zvijezda.

Stigao je januar. Divni ljekar nije pogodio termin, jer Ona počinje da tjera inat. Neće vani. Odmah sam znala da je karakter.

Pretposljednji dan januara 2015. godine. To je taj. Odlazim u porođajnu salu. Divne babice UKC RS me ne napuštaju ni na sekundu. Ali, Ona neće vani. Volim da kažem da smo se devet sati rastajale i da je i tada pobijedila njena tvrdoglavost.

Hitan carski rez, krvarenje, otkucaji slabe… Budim se na intenzivnoj njezi. Infuzije… Primam krv… Je li Ona dobro?

“Ne sekirajte se, divna je. Bila je upetljana“.

Opet se budim. Treći sprat. Dan je. Babica je unosi – DOBAR DAN, MAMA!

Ne odustajte od vlastitih želja, od života, od sebe. Ne gubite nadu. Uvijek postoji!

Bodrimo vas!

D, mama i tata :*