On je, nakon posjete Sudanu, istakao da je situacija u toj ratom zahvaćenoj državi vrlo alarmantna, da je raseljavanje sudanskog stanovništva najveće na svijetu, a sada je zemlja pogođena i glađu.

Dvanaest miliona ljudi već je raseljeno, rekao je Gebresijus danas za Bi-Bi-Si (BBC), dodajući da je vrlo mala pažnja svjetske javnosti na ovu zemlju, a da je jedan od razloga za to rasa stanoviništva te države.

Hiljade ljudi je ubijeno otkako je u aprilu 2023. izbio građanski rat između sudanske vojske i paravojnih snaga RSF.

“Zamislite – uništenje, raseljavanje, bolest posvuda, a sada i glad”, naveo je direktor Svetske zdravstvene organizacije.

Gebresijus je nedavno posjetio kamp za interno raseljena lica i bolnicu u Sudanu, prenosi Tanjug.

“Tamo ima mnogo djece koja su sama kost i koža, mršava. Pomoć je potrebna za skoro 25 miliona ljudi, što je polovina ukupnog broja stanovnika Sudana”, ukazao je dr Tedros.

Ponovio je da ova država ne dobija pomoć koju zaslužuje te da je to bio slučaj i tokom drugih nedavnih sukoba u Africi i pozvao medije da posvete više pažnje Sudanu, opisujući tamošnju situaciju kao “tragediju”.

U avgustu je komitet eksperata koji podržava UN proglasio glad u kampu u kojem se nalazi oko 500.000 raseljenih ljudi u blizini opkoljenog grada u Darfuru, jednom od regiona koji su najteže pogođeni sukobom.

General sudanske vojske Abdel Fatah al-Burhan, i šef RSF-a, Mohamed Hamdan Dagalo, izveli su vojni udar 2021. godine, ali su se potom sukobili nakon čega je izbio građanski rat u Sudanu prošle godine.

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) odbacuju optužbe da podržavaju RSF novcem i oružjem, a pokušaji mirovnog posredovanja Saudijske Arabije i SAD nisu do sada uspjeli da okončaju sukob, navodi Bi-Bi-Si.

Viši zvaničnik UN-a rekao je za BBC na arapskom da je Sudan sada na putu da postane mesto najteže krize gladi na svetu.

„Suočavamo se sa katastrofom i moj strah je da će samo biti još gore”, kaže Majkl Danford, koordinator za vanredne situacije u Sudanu pri Svetskom programu za hranu (VFP).

Skoro 18 miliona ljudi je „akutno gladno”, a taj broj bi mogao da bude mnogo veći, dodao je on.

To bi obuhvatilo više od polovine sudanskog stanovništva.

Stručnjaci za humanitarnu pomoć takođe upozoravaju da bi narednih meseci moglo da umre 220.000 ljudi.

Borbe su započele 15. aprila 2023. godine kad su tenzije između zvanične vojske zemlje i njenog bivšeg saveznika RSF-a eksplodirale na videlo.

Varnica je bila politički plan podržan od međunarodne zajednice da se krene ka ustanovljavanju civilne vlasti.

Stručnjaci strahuju da je zvaničan podatak UN-a o skoro 14.000 mrtvih preniska, a da je stvarni broj najverovatnije mnogo viši.

Više od osam miliona ljudi bilo je prisiljeno da napusti domove, a mnogi od njih su interno raseljeni dok su drugi morali da pobegnu preko granice u susedne zemlje.

Istorijski grad u ruševinama

Prestonica Kartum, zajedno sa drugim obližnjim gradovima Omdurmanom i Bahrijem, čine Veliki Kartum.

On je pre rata bio dom za sedam miliona ljudi.

RSF kontrolišu velike delova grada, ali vojska je u ofanzivi i nedavno je preuzela kontrolu nad sedištem državne televizije u Omdurmanu.

Na fotografijama i snimcima su proučili BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom vide se oštećenja na radnjama, bolnicama, univerzitetima i bankama.

U uništene zgrade spada slavni toranj sedišta velike naftne kompanije, koji je zahvatio požar u septembru prošle godine.

Najmanje tri bolnice i jedan univerzitet pretrpeli su različite stepene štete zbog sukoba.

Doktor Ala El-Din Nur iz Kartuma rekao je za BBC na arapskom da se bolnice suočavaju sa teškom nestašicom medicinskih zaliha.

„Ne osećamo se bezbedno kao lekari. Medicinske zalihe i oprema su takođe opljačkani”, rekao je on.

VFP kaže da razaranje infrastrukture pogoršava humanitarnu krizu.

„To pojačava stepen nedostupnosti hrane”, dodao je Danford.

BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom prikupili su nove primere uništenja u Kartumu koji doprinose humanitarnoj krizi.

Most Šambat, koji povezuje gradove Omdurman i Bahri, srušio se u novembru prošle godine.

Bilo je to strateško mesto za RSF, koji ga je koristio za premeštanje boraca i opreme preko reke Nil.

U januaru se zapalila rafinerija Al Džaili, koja se nalazi severno od Kartuma, posle izveštaja o borbama.

Pogon se našao u centru borbe za prevlast između zaraćenih strana.

Leon Morlend, istraživač britanske dobrotvorne organizacije Opservatorija za sukobe i životnu sredinu, rekao je da su u tri zasebna incidenta oštećena 32 velika rezervoara između novembra 2023. i januara ove godine.

„Curenje nafte bi moglo da dospe do podzemnih voda i poljoprivrednih oblasti niz padine ka Nilu, ako se ne interveniše”, rekao je on za BBC na arapskom

„Ovo novo zagađenje će pogoršati već postojeće zagađenje zemlje na lokaciji, za koju satelitski snimci kažu da je već bilo poprilično.”

Satelitski snimci takođe pokazuju da su rezervoari na tri crpne stanice u Kartumu prazni.

Ne zna se kako se to tačno desilo.

Hasan Muhamed, 31-godišnjak iz Kartuma, rekao je za BBC na arapskom da ima problema sa nestancima vode i struje u poslednja četiri meseca.

„Moramo da pešačimo velike razdaljine po pijaću vodu ili da se oslanjamo na rečnu vodu koja nije za piće, što dovodi do širenja zaraza”, dodao je on.

Letovi sa Međunarodnog aerodroma u Kartumu otkazani su na početku rata nakon što je postao veliko bojište, što je uticalo na isporuku pomoći u zemlji.

BBC tim za utvrđivanje činjenica je potvrdio verodostojnost nekoliko snimaka sa aerodroma iz prvih 48 sati sukoba.

Prvi snimak koji je BBC proučio 15. aprila bio je sa severne strane piste, gde su pripadnici RSF-a mogli da se vide kako trče po asfaltu i pucaju ka glavnim aerodromskim zgradama.

Ubrzo potom, pokuljao je gusti dim iz najmanje jednog zapaljenog aviona na severnom kraju piste, kao što su vidi na ovom drugom snimku.

Na trećem snimku se vide avioni sa zemlje, najverovatnije isti oni koji gore na prethodnom snimku, ali ovaj put sa istočne strane aerodroma.

I vojska i RSF su optuženi da su oštetili vitalnu infrastrukturu u Kartumu, ali oni za to uzajamno optužuju jedni druge.

Kraj ni na vidiku

Borbe se vode i u drugim delovima Sudana, naročito u Darfuru na zapadu, u kome godinama bukti nasilje između afričkih i arapskih zajednica.

Skorašnje istraživanje Centra za otpornost informacija – istraživačke grupe koju finansira britanska vlada – pokazalo je da je spaljeno više od 100 seljana u zapadnom Sudanu.

Vel Fahmi, sudanski ekonomski analitičar, rekao je da su posledice rata po privredu i prehrambeni sistem bile katastrofalne.

„Privreda se prepolovila, a oko 60 odsto poljoprivrednih aktivnosti je obustavljeno”, kaže on.

VFP je jednako sumoran u procenama.

„Ono što se dešava u Sudanu danas apsolutna je tragedija. Smatramo da je situacija prešla tačku bez povratka”, rekao Majkl Danford.

Nekoliko međunarodnih pokušaja da se posreduje u postizanju primirja nije uspelo, mada je došlo od obnovljene inicijative za pregovore u saudijskom gradu Džedi.

Nerealan standard ljepote

Na svojem je Instagram storyju Kardashian nedavno objavila video u kojem pokazuje rezultate svog skena tijela, uzbuđeno ističući kako je body fat postotak u njenu tijelu s 25 % pao na 18,8 %, čime pada u kategoriju sportaša. Podijelivši ove podatke sa svojih 328 milijuna pratitelja, prenosi popbuzz, izazvala je brojne negativne reakcije stručnjaka.

Osim što je njen uticaj iznimno visok zbog broja pratitelja i njene popularnosti, problematično je i to kakav utjecaj ona širi. Naime, promoviranje ovakvog nerealističnog, ali i potencijalno problematičnog tjelesnog standarda može ostaviti negativne posljedice na mnogima.

Posebice, mlade djevojke i one osobe sklone poremećajima u prehrani mogle bi ovakvu objavu okarakterizirati kao triggering, tačnije da u njima pali okidač.

Umirala od gladi da stane u haljinu

Podsjetimo, Kardashian je prije ljeta smršavila oko 7 kg kako bi ‘stala’ u poznatu haljinu koju je Marilyn Monroe nosila kad je predsjedniku JFK-u pjevala „Happy Birthday“. Naime, haljinu nije bilo moguće prepravljati, a kako je Kardashian za Met Galu odlučila nositi upravo nju, odlučila je restrikcijskom dijetom skinuti kilograme.

Unutar tri sedmice dodatno je smanjila svoju već sitnu figuru. Fanovima je na crvenom tepihu Gale priznala kako ‘umire od gladi’ i ugljikohidrate nije jela gotovo mjesec dana. Takođe, naglasila je da jedva čeka jesti pizzu i krafne.

Kardashian je poznata po tome da osim što praktikuje ovakve oblike gubitka kilograma, koristi retuširane foto i video materijale, poriče plastične operacije i diči se prirodnošću svojg izgleda.

Mnogi su stručnjaci iz svijeta hirurgije i dermatologije, pa čak i i nutricionizma, opetovano tvrdili da ona ne samo da šteti svom tijelu, već i svojim pratiteljima, lažnim uvjeravanjima.

U stvari, Kardashian ne izgleda onako kao na televiziji i društvenim mrežama.

Jela bi izmet da pomlađuje?

Treba li za ljepotu patiti i koliko je pitanje je koje bismo si trebali postaviti. Zašto se i dalje veličaju žene koje promovišu nezdrave navike, brojne skupe tretmane i daju drugima vjerovanje da ako ne dosegnu taj nivo izgleda, ne vrijede dovoljno ili jednako?

Kardashian je poznata po izjavi da bi jela i izmet ako bi od njega nekako izgledala mlađe, navodi metro.co.uk. No, u kasnijem je intervjuu za Allure pojasnila kako zna razliku između takvog razmišljanja i nezdravog osjećaja da ne smije ostariti. „Imam 41. Uvijek želim izgledati prikladno. Dođe do granice kad ste pretjerali – prefilani, preuski, previše kozmetičkih prepravaka,“ izjavila je.

Izgleda da je Kardashian ipak nesvjesno opisala svoje trenutno stanje uma. Formiranje tijela kako bi odgovaralo nekom odjevnom predmetu i podvrgavanje fizičkim alternacijama kako bi se to postiglo krivi je pristup.

Poruka koju šalje javno objavljujući rezultate dijete i restrikcijske prehrane, negativno će uticati na mnoge njene pratitelje. Kao majka i medijski uticajna žena, trebalo bi svoju platformu koristiti u druge svrhe, promičući bolje odluke i zdrave, realne standarde.

Preuzeto sa: womeninadria.com

-Stariji ljudi, djeca i mlade majke tiho umiru u svojim domovima. Oni samo podliježu gladi – rekao je za Rojters Jino Bornd Meri, šef lokalne vlade okruga Kabong u regionu Karamoja.

Naseljen nomadskim stočarima, polusušni i udaljeni region Karamoja na granici sa Kenijom dugo je zaostajao za ostatkom Ugande u smislu razvoja. Napadi naoružanih grupa na stoku ove godine pogoršali su situaciju.

U jednom okrugu je samo ovog mjeseca zabilježeno najmanje 184 smrtnih slučajeva od gladi, rekao je Karamoja.

Moses Okori, vođa lokalne dobrotvorne organizacije Integrisana poljoprivreda i ishrana zajednice /ICAN/, rekao je da zna za najmanje 22 osobe koje su umrle od gladi ovog mjeseca u Kotidu, drugom okrugu u regionu.

Svjetski program za hranu UN je prošlog mjeseca saopštio da se najmanje 518.000 ljudi ili 40 odsto stanovništva regiona suočava sa visokim nivoom nesigurnosti hrane.

Lokalni zakonodavac Fait Nakut procijenio je da je najmanje 600 ljudi umrlo od gladi u regionu od početka juna.

Preuzeto sa: srpskainfo.com

Svijet sićušnih kovčega

Desetinama hiljada godina bilo je bolno teško održati većinu djece u životu u odraslom dobu. Otputujmo samo 200 godina unazad, do sredine industrijske revolucije, a globalna smrtnost djece je iznosila otprilike 40%. Odnosno, četvoro od desetoro djece umrlo je prije pete godine.

Kao što je Bill Bryson rekao u svojoj knjizi Kod kuće – Kratka istorija privatnog života, “Nema sumnje da su djeca nekada umirala u velikom broju i da su roditelji morali da prilagode svoja očekivanja u skladu sa tim. Svijet prije moderne ere bio je pretežno mjesto sićušnih kovčega”.

Zaista, život u predindustrijskoj prošlosti bio je gladan, iscrpljujući, zapanjujuće kažnjavajući i prečesto previše kratkotrajan. Glad, neuhranjenost, bolesti, izloženost, slučajne povrede i nasilje, bili su uglavnom nekontrolisani pokretači smrtnosti djece hiljadama godina.

Od neolitske poljoprivredne revolucije do svitanja industrijske revolucije, brojke o smrtnosti djece jedva da su se pomijerale. U najboljem slučaju, majka koja je živjela u predindustrijskoj Evropi mogla bi očekivati gubitak troje od desetoro djece; u najgorem slučaju, čak i duplo više.

Do kraja 19. vijeka, u zemljama sa najboljim napretkom – Novi Zeland, Australija, Norveška i Danska – umrlo je 105 do 163 djece mlađe od pet godina na 1 000 živorođenih, dok je stopa u Kini, Indiji i Bangladešu bila 417, 536 i 565.

Istorijska prekretnica

Ali onda, počevši od ranih 1900-ih, i po prvi put u ljudskoj civilizaciji, stope smrtnosti djece počele su sporo, ali stabilno da opadaju, počevši prvo u najbogatijim zemljama. Napredak se nastavio sve do 1950. godine, a zatim je počeo da se ubrzava. Globalizacija i ekonomski rast koji su započeli u poslijeratnoj eri pokrenuli su najveću transformaciju u smrtnosti djece u istoriji.

Globalni ekonomski rast koji je ozbiljno započeo ranih 1950-ih obezbijedio je neviđene dobitke u prihodima na nivou pojedinca i vlade, obezbjeđujuči kapital za ulaganje u glavne pokretače napretka u borbi protiv smrtnosti djece.

Povećani prihodi porodica omogućili su bolji pristup hrani i skloništu, osnovnom obrazovanju, čistoj vodi i čistijim gorivima za grijanje i kuhanje (glavni doprinosi smrtnosti od zagađenja vazduha u zatvorenom prostoru).

Na nivou vlade, rast je obezbijedio kapacitete za poboljšanje isporuke čiste vode, sanitarnog uklanjanja čvrstog i tečnog otpada, vakcinacije i pristupa vladinoj podršci za one u najnepovoljnijem položaju, i dramatično poboljšao prenatalnu neonatalnu i post-neonatalnu njegu.

Kao rezultat toga, stope smrtnosti djece su naglo pale – sa 300 na 500 umrlih prije pete godine na samo 37 na 1 000 u 2020. godini. Smrtnost djece je danas niža u Kini, Indiji, Egiptu, Alžiru i Libiji nego što je bio u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Francuskoj 1950.

Potrebno je da još napredujemo

Napredak, međutim, nije napredak koji ostaje završen, i ostaje ogroman obim mogućnosti za napredak u smanjenju smrtnosti djece koja se može spriječiti. Svjetska zdravstvena organizacija je i dalje zabrinuta da:

“Mnoge zemlje ostaju van puta da ispune ciljeve održivog razvoja o okončanju smrtnih slučajeva novorođenčadi i djece mlađe od 5 godina koji se mogu spriječiti. Ako se trenutni trendovi nastave, 54 zemlje neće ispuniti cilj mortaliteta ispod pet godina do 2030., a 61 zemlja će propustiti cilj neonatalne smrtnosti.

Ciljevi održvigo razvoja pozivaju na okončanje smrtnih slučajeva novorođenčadi i djece mlađe od 5 godina koji se mogu spriječiti, pri čemu sve zemlje žele da imaju stopu neonatalne smrtnosti od 12 ili manje smrtnih slučajeva na 1 000 živorođenih, i stopu smrtnosti za djecu ispod pet godina od 25 ili manje smrtnih slučajeva na 1 000 živorođenih do 2030.

Iako se izazov smanjenja smrtnosti djece u državama u razvoju (na primjer, 11+% u Somaliji i Nigeriji, i otprilike 6% u Pakistanu i Avganistanu) može činiti nepremostivim, dobra vijest je da postoji samo nekoliko tehničkih ili naučnih izazova na putu. Budućnost u kojoj Somalija i Avganistan imaju nisku stopu smrtnosti djece kao Australija (3,4%) ili Južna Koreja (2,8%) je budućnost koja je moguća.

Vječna priprema za smrt koju ste čekale kao san, kao zasluženu nagradu na kraju tegobnog života.

Nikad nisam voljela tu tvoju sobu. Iznad uzglavlja slika posljednje večere- prizor koji me i dan danas uznemirava više nego prikaz samog raspeća. Iako je Isus uvijek miran i blag na tim slikama, osjeća se agonija jednog čovjeka koji zna što ga čeka, posljednji obrok sa svojim učenicima, dijeljenje komadića kruha, izdajnički poljubac i kraj jednog života vrijednog 30 srebrnjaka.

Kao dijete maštala sam kako ću kad odrastem imati nekakvu moć da naredim da se sve te slike posljednjih večera iznesu iz kuća, stave na jedno mjesto i spale. Tako više nitko neće s nelagodom gledati ono što je svakom od nas neizbježno u životu- pranje nogu onima koji ostaju iza nas i dijeljene kruha s čovjekom koji će te tri puta zanijekati.

Uvijek sam jedva čekala izaći iz te tvoje sobe, ali u snu mi priječiš put, ne daš mi van, guraš me sve dublje u tu tamu. Šapćeš mi da si kao dijete nekoga ubila, ali se ne sjećaš točno koga, kako i kada si to učinila. Cijeli život objašnjavaš ljudima da si počinila ubojstvo i da zbog toga osjećaš krivnju i ne nalaziš mir, ali ljudi ti ne vjeruju.

Ta ne budi luda, Ane, govorili su ti. Kako si ti kao nejako dijete mogla ubiti nekoga? I zašto? I kako to da nitko nikada nije tražio tu osobu?

Govoriš mi da se ne sjećaš samog čina, ali misliš da si leš te osobe skrila u škrinju koju si kao djevojka donijela u ovu kuću zajedno s ručno izvezenom posteljinom, ručnicima, košuljama… ruvom, kako mi kažemo- svim onim što je jedna djevojka donosila u kuću u koju se udaje.

Otvaramo škrinju. Pokušavam te urazumiti. Govorim ti, bako Ana, pa nema tu nikakvog leša. Pa zar ne misliš da bi se taj leš već raspao? Kostur onda tražimo, bako, ako već tražimo nekog mrtvaca. A i kako to da nitko nikad nije primijetio da se iz te škrinje širi smrad raspadajućeg čovjeka?!

Ne odustaješ, inzistiraš da se škrinja mora isprazniti. Čovjeka kojega si ubila mora se pronaći i dostojno ga se pokopati. Jedino ćeš postati slobodna kad se sjetiš koga si ubila i zakopala.
Kopamo po škrinji i nalazimo novac u valuti koja se više ne koristi i komadiće kruha. Gledam te, opravdavaš se da se novac i kruh uvijek moraju skriti jer nikad ne znaš kad ćeš opet biti gladan.

Od kad znaš za sebe znaš da ste ti i tvoja braća siročad jednoga rata i da si oduvijek gladna. Glad je jedino čega se jasno sjećaš iz svoga djetinjstva, glad se nastanila u tebe, definirala te, postala sastavni dio tebe. Pričaš mi o gladi kao o nekom živom biću o kojem sve znaš- kako se šulja, kako miriši, kako ima sposobnost da postane os vrtnje tvoga svemira i jedino o čemu možeš razmišljati.

To će te čudovište zaposjesti i nikada ga se više nećeš istinski otarasiti. Pričaš da si kao dijete bila bosa, gola, musava, ničija i da se sjećaš samo kako danima trčiš po poljima i njivama, ruješ po suhoj zemlji ne bi li preživjela još samo jedan dan. Sjećaš se da su tvojim selom prolazili razni vojnici, ali ti si bila dijete kao i ostala siročad, nisu vas zanimali ideali, boje i uvjerenja.

Znali ste samo da ste zvjerski gladni i instinktom djece nanjušili ste da su talijanski vojnici ljudi malo slabiji na žene i gladnu djecu pa se brzo školujete za život i učiš jedine riječi na stranom jeziku koje su te u životu spasile. Trčiš bosa za vojnicima, sklapaš ruke kao da hostiju primaš i urlaš: “Mangiare! Mangiare! Prego mangiare! Pane! Pane! Mangiare!”

I padaju na suhu zemlju kruhovi, katkad je gozba pa padne i koja konzerva, a ti pohlepno grabiš svoj plijen kao progonjena životinja i trčiš s braćom podijeliti što imaš. Šapćeš mi da nikad nećeš zaboraviti trenutak padanja kruha na zemlju. I kako se u tom trenutku digne nekakva čudesna zlatasta prašina. Tvrdiš da glad ima zlatnu boju. Zlatna je boja tvoje gladi.
Vadimo dalje iz škrinje nekakvu pločicu- jedinu uspomenu na pokušaj tvoga obrazovanja.

Išla si u seosku školu s bratom, ali niste mogli ići redovno. Dogovorili ste se da ćeš jedan dan ići ti i pamtiti za oboje, a on će raditi kao najamni radnik na polju za šaku palente na kraju dana. Ti si previše mala, nejaka i spora pa često ostaješ i bez te hrane na kraju dana. Brat i ti bili ste toliko gladni da ste od gladi pojeli i glinu oko komina. Kad gline više nije bilo, lizali ste komin, zidove i sisali sve što se dohvatili samo da zaboravite gdje ste.

Kadkad zamišljam kako tebe i brata za ruku odvodim u Tvornicu zdrave hrane ili neku tome sličnu pomodnu trgovinu pa da samo vidiš kakve smo zvijeri postali u svojoj dokolici i kako povampireno odvajamo svaki trag glutena, laktoze ili nekakog famoznog E nešto. Ti bi, bako, vjerojatno pomislila da je doista nastupio smak svijeta.

Kažeš da je seoski učitelj shvatio što ti i brat radite. Rekao je da to tako ne može. I tako su ti zatvorili i vrata škole. Ne znam što si mislila o tome toga dana, ali tvrdila si da je purpurna bila boja uskraćenog ti školovanja i drugog stupnja tvoje izgladnjelosti.

Poslije o svom obrazovanju nikada nećeš govoriti. Izrugivat ćeš se knjigama, učenosti općenito, ali ćeš se udati za čovjeka koji će ti recitirati Ilijadu i Odiseju, prebacivati se u jednom dahu s latinskog na grčki i pričati ti o tebi nedostižnim temama. To su jedini trenuci tvoje istinske prisutnosti na ovome svijetu. Jedini trenuci kad mi nisi bila hladna, daleka, tajanstvena, neuhvatljiva.

Govorit ćeš mu da prestane, govorit ćeš meni da prestanem kad mu se pridružim u recitiranju Hasanaginice. Odnio vrag i vas i vaše libre, krave treba na pašu goniti, pomusti, jaja pokupiti, sir i kiselinu praviti, kruh zakuhati. Nastavimo li mi tako lijepo pripovjedati, ti bi na tren mogla pomisliti da je svijet lijepo mjesto i da više nema i nikad neće biti ratne siročadi koja će juriti za nekim vojnicima vapeći za korom kruha.

U škrinji je i vaša fotografija s vjenčanja, jedna od rijetkih fotografija koje posjedujete. Prema današnjim mjerilima bili ste jedan krajnje neskladan i nesretan par- jedna poluobrazovana žena u narodnoj nošnji, a on pogubljeni intelektualac, zanesenjak, neshvaćeni pjesnik i idealist, nikad u ovoj dimenziji. Ti si bila ta koja je bila snaga, hranila i proizvodila čuda radeći paralelno u tri smjene u tvornici konca za strojem, a on vjetar, eteričan, stranac sam sebi i svijetu oko sebe.

Sada to vjerojatno znaš, ali što god mi mislili, na dan kad si pokopana, tvoj je muž legao u krevet i odlučio da neće živjeti bez tebe i nakon dva tjedna protestno umro. Toliko je bio izgubljen bez tebe da je snagom svoga uma uspio da mu počnu odumirati sve stanice u tijelu. Eto, ti, tko je on bio bez tebe! Modra-tvoja, bako, najdraža boja bila je boja vaše ljubavi i vašeg nama teško shvatljivog odnosa.

Pamtim te samo kako radiš i radiš. Bila si daleka i hladna baka, vječno u pokretu i nemiru. Okupljala si oko sebe seosku siročad i one koji nemaju kome i kamo i postala tako hraniteljica sela. Jednoga vrućeg ljetnog dana, za vrijeme najvećeg dalmatinskog zvizdana, opet si nisi dala mira i morala si otići kopati na njivu.

Ovaj će te put bolest zaustaviti i tako će početi tvoja pasija. Dugo me uznemiravala pomisao zašto si baš ti koja si imala tako težak život odabrana za tako dug, bolan, propadajući kraj.

Zašto si odabrana za muku koju si od svega drugoga u crkvi najviše voljela slušati.
Godinama ćeš polako kopnuti i gasiti se ne prepoznavajući više nikoga, ali izadajući naredbe da se jaja moraju pokupiti, kokoši zatvoriti, krave zbrinuti.

Hrana ti već odavno ništa ne znači, ali nisi uvjerena da neće biti gladnih iza tebe. Tvoj kraj- posljednji uzdah pod raspelom- kraj tvoje pasije i tihi šapat: “Mangiare! Prego mangiare!” Grimizna je bila boja tvoje smrti.

Sanjala sam te opet sinoć. Uvijek te češće sanjam uoči pasije. Obavezno na posljednju večeru.
Htjela sam ti reći da konačno znam koga tražimo u škrinji. Znam koga si, bako, ubila! Ubila si samu sebe! Dijete u sebi! Ženu u sebi! Morala si ubiti sebe da bi mi, tvoja djeca, tvoja unučad mogli imati sebe.

Zato si toliko voljela tu posljednju večeru i muku. Dati sebe za drugoga. Ubiti sebe za drugoga. Za svu ratnu siročad ovoga svijeta koja će trčati za vojnicima skrušeno moleći malo kruha.
Tvoje boje- zlatna, purpurna, modra i grimizna!

Boje tvoga života, tvoje pasije, tvoje smrti! Nadam se da tamo gdje si se uputila ima kruha i da su vrata škola svima otvorena!

Ponoć i jest. Vrijeme da majka dvoje male djece, doručkuje.
Ali kako?!

Ležim u krevetu, umorna k'o konj i bole me i leđa i glava, i leđa i ruke, i noge i kosa i obrve… I leđa.
Ali, ja sam gospodarica svog vremena i nikakva glad mene neće natjerati da ustanem i trošim dragocjeno vrijeme na žvakanje i gutanje, kad mogu lijepo ležati.

Ne, neeee. Nema ustajanja, taman crkla!
Ali živa se upiša! Ne znam samo od čega, majko mila, kad ništa nisam ni jela ni pila cijeli dan. Zažmirim najjače što mogu i sad mi se čini da ipak nije toliko hitno, mogu ja to istrpiti.
Mmmmmmm.
Ma mogu. Pa bar do prvog sljedećeg bebinog vrištanja/hranjenja/nosanja…
Mmmmmm!!!
Baš jako žmirenje ne pomaže naročito, ali jedno je sigurno, JA ustati ne mogu! Osjećam da su mi vitalni organi vezani za krevet i ako se pomjerim samo jedan milimetar, odvojiće se cjevčica kojom je moja desna srčana pretkomora spojena sa jastukom, i crknuću. I naravno, ustanovim, da mogu i moram trpiti, kako neću moći – ja, ne samo da sam gospodarica svog vremena nego i parasimpatikusa, i idem u wc kad ja hoću!

Ponosna na svoju moć ignorisanja egzistencijalnih potreba, koja je učinkovitija nego Sidartin osmostruki plemeniti put, smješkam se pobjedonosno.

Ali ne lezi vraže (ne lezi majko!), kao da mi nije dosta ovo što već trpim, u tom momentu moja jadna crijeva počinju tako izdajnički da cvile, da ni žmirenje ni mmmm tu ne mogu ništa. Ne smeta meni ni glad ni to zavijanje, ali bebu će probuditi sigurno.

(Da, beba spava pored mene, krevetac nam služi za posteljinu, k'o sav normalan svijet što radi.)
Šta ću sad?! Ne smijem ga probuditi, tri sata sam ga uspavljivala. A ako on zakrešti probudiće i brata i tatu. I babu i dedu, iako oni žive u drugom dijelu grada. Pa bila bih u stanju pampers pelenu pojesti samo da ne ustajem, ali moraću izgleda ustati, jer ni pampers ne mogu dohvatiti odavde gdje ležim. Nema druge, diž’ se!
Eis. Treba ustati iz kreveta. A to je uzimajući u obzir supersenzibilneaudiosenzore koji su se razvili kod moje bebe, popriličan poduhvat. A razvili su se zahvaljujući činjenici, da naše štedljive komšije, gotovo svaku noć, u niskom startu, čekaju jeftinu struju, pa jel’ otkuca 12, udri po centrifugi i usisivaču (iako meni više zvuči kao motorna pila, možda režu mrve, ne znam). I onda, u tim rijetkim trenucima, kada nismo izloženi zemljotresu njihovog ekonomisanja, ja se trudim da ne dišem, samo da ga ne probudim.

Ali, srećom, usavršila sam nečujno ustajanje iz kreveta. Jer ja, ne samo da sam gospodarica svog vremena i urinarnog trakta, ja sam pritajeni tigar i skriveni zmaj i prema tome, u stanju da se, u samo jednom elegantnom hipu, bacim kraj kreveta. Ahaaaa. San i java hrabrog Koče. U stvari sam obična, pospana i gladna porodilja sa ušćaklim leđima, i taj skok ne izgleda ni kao tigar ni kao zmaj, nego kao razredni starješina iz Lajanja na zvezde. Samo što se ja ne zabijem u zid, nego u radijator. I onda stojim tako neko vrijeme, razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Manje boli kad se zine (osim žmirenja, još jedna učinkovita metoda suzbijanja potreba).
Jaukanje ne dolazi u obzir, dovoljno je već buke napravila moja cjevanica dok se zvonko razbijala od radijator (orgulje sigurno prave od ljudskih potkoljenica). I dok psujem u sebi, stojeći na funkcionalnoj nozi, pridržavam se za ovu ranjenu, i što od skoka, što od bola, zateturam se i provjerenom tehnikom hvatam za već poprilično krezubu zavjesu… ČK ČK… oooodoše još dvije kvačice. Pitala me Seka, teta što nam povremeno očisti stan, šta je sine sa zavjesom?

Inače ostane mi para da platim tetu jer imam jedan obrok dnevno.

Šalu na stranu, i da zavisi od obroka, ne bih jela, platila bih tetu, to je najkorisniji trošak koji može napraviti jedna majka. Kako god. Na nogama sam. Jedna nindža.

Šunjam se kroz sobu, kroz hodnik, ali usput prolazim kraj kupatila i čeznutljivo pogledam u vrata. Stojim tako koji sekund, razmišljam da brzinski i to obavim, iako gospodarim tim segmentom, usput mi je jel’. Nije što moram.
A minut kasnije, sa wc šolje, čeznutljivo pogledam na kadu. Skromnost mi nije vrlina. Jest’ da imam samo desetak minuta do prvog ispadanja dude, ali stići ću ja i to.
Ne sjećam se kad sam se ono kupala zadnji put. Pfff… kad bih znala koji je danas dan možda bih i mogla izračunati, ali je na moju katastrofalnu vremensku orjentaciju još i prevalila ponoć i nema teorije da skontam ni jel’ još danas il’ je već sutra, a kamoli kad sam se kupala. Ali mislim da će ubrzo proljeće… red je da se okupam. Kad je bal nek’ je maskenbal!
Sklanjam pažljivo zavjesu od kade i scena koju ugledam je strašnija od one Hičkokove. Veš!
Zinem, da me prizor manje boli. Zaboravila sam veš u kadi. U svim njegovim veličanstvenim fazama. U malom lavoru, flekavo-buđavo-natopljeni koji se tek treba prati. U velikom lavoru, oprani, koji sam zaboravila ubaciti u mašinu za sušenje/na radijator. I osušeni, koji nisam stigla složiti ni ispeglati.

Gledam u te nemilosrdne kamare i samo čujem njegov glas… “Kako misliš cijeli dan si prala veš?! Mašina pere veš!”

Shvatila sam ja odavno, sudeći prema obezvrijeđenosti ženskih kućanskih poslova, da muškarci vjerovatno zamišljaju da njihov veš i suđe kad se uprljaju odu na more par dana da se okupaju i izgotive, pa se poslije vrate čisti i sređeni svako na svoje mjesto. Osim te jedne čarape. Ona ostane na moru.

I ja bih rado na more. Kažu da se plivanje ne može zaboraviti, ali ja mislim da se ne sjećam ni tuš kako se koristi.
Sklanjam vešove, ulazim u kadu, gledam gore u tuš,… visoko brate. Buka koju bi napravila voda padajući sa tih 180 cm bi isto probudila babu i dedu, tako da odlučujem da ublažim taj pad i čučnem. Sudeći po bolu u leđima ovo nije bio čučanj nego trostruki salto. Ograničena bolom, praćakam se tu jedno vrijeme, kao Smigol u potoku, ali moja leđa izgleda ne mogu podnijeti torturu tihog kupanja i moram ovo da obustavim što prije. Pokušam da ustanem ali noge od koljena naniže su mi utrnule i nema teorije da se uspravim. Ostaje mi jedino da se prevalim naprijed na koljena, i to na onu razbijenu cjevanicu. Učinak je takav da moram i da žmirim i da zinem!
Klečim tako bespomoćno u kadi, sa nesnosnim bolom u leđima i do pola utrnutih nogu, i čini mi se da ću ostati ovako do kraja života, jer mi ustajanje iz kade trenutno djeluje kao nešto što može napraviti samo Nađa Komaneči. A ja nisam nikakva gimnastičarka, ja sam gladna i pospana i bole me leđa, ne mogu ja ovo.
Moje vrijeme za topli obrok je već uveliko isteklo i primorana tom činjenicom, dižem se, pa, sa nešto manje elegancije nego maločas iz kreveta. Ali nemam šta obući. Možda bebine gegice. Tu smo negdje s kilama, otkad ovako doručkujem u ponoć. Evo može bade mantil,… on vijori dok trčim u kuhinju, pa taman fino rashlađujem koljena.

A kako bi samo bilo lijepo večerati u nekom restoranu na vrhu svijeta, izmišljati šta ćeš za desert… ne bih ni to znala. U restoranima nema beba kojima ispadaju dude, morala bih naći na youtube-u “djeca jauču”, da bih se osjećala iole normalno.

Jede mi se nešto slatko, ali u kući, osim kupusa, ništa slatko nema. Ima doduše onaj jedan munchmallow što se sjaji ispod trosjeda već neko vrijeme. Legnem na pod da dohvatim svoj doručak (bade mantil je baš zgodan za ovakve situacije) ali u gladi su izgleda kratke ruke, wtf?! Ležim potrbuške i mlatim rukama desno lijevo ispod trosjeda, dok u potpunosti ne poništim učinak proljetnog kupanja, ali uspjela sam da dohvatim svoj desertić i samo to je važno. Bog me je pogledao i munch je u odličnom stanju.

“Ispod trosjeda” je za čokoladicu, kao “podrum” što je za vina.

Ovo je za mene slijed od 6 jela! Prvo pažljivo pokrckam čokoladu, pa usisam bijeli šlagić (kakve školjke, kakvi bakrači), pa maznem keksić, i još mi ostane vremena da izravnam papirić.

AAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaAAAAAAaaaAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaaAAAAAAA!!!

Trčim sumanuto, brža od metka, jača od lokomotive!

AAAAAaaaaaaaAAAAAAAaaaaaaaaaaa!!!

Bacam se na krevet, vraćam dudu. Huh. Pa sve sam stigla, čovječe. Tigar, zmaj, ovo ono.

I šta mi fali,… vraćam ispale dude slatkim bebama.
Zar imam pametnija posla.

Glutenska princeza, Bojana Mutić

Izvor: Mama Klik