Ekipa je već u uhodanom, intenzivnom ritmu rada, a do kraja snimanja ostala su još četiri dana.

Na setu su bili Ljubiša Savanović i Nikolina Friganović, koji tumače bračni par, dok u filmu igraju i Aleksandar Stojković, Zlatan Vidović i Jovo Maksić.

Snimanje je podržano sredstvima Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, a ekipu je na setu obišla direktorica Centra Anja Ilić.

“Podrška dugometražnom igranom filmu čiji je autor Stefan Tomić za nas je jako važna. Posljednji konkurs za sufinannsiranje dugometražnih igranih filmova bio je svojevrsna prekretnica jer su sva tri projekta podržana. Radujem se što smo danas ovdje, na setu, i što vidimo da su oni pred krajem snimanja. Zadovoljni su i vjerujem da će uspješno privesti snimanje kraju. Sve ono što slijedi nakon toga ide svojim uobičajenim tokom i nadamo se da ćemo ubrzo gledati ovaj film i imati njegovu premijeru”, rekla je Ilićeva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Audio-vizuelni centar Republike Srpske (@audio_vizuelni_centar_rs)

Priča o ocu i sinu

“Dividi” je priča o ocu koji želi da sinu za rođendan kupi DVD, pokušavajući da se na neki način iskupi za nešto što je prethodilo toj situaciji. Cijela radnja odvija se tokom jednog dana 2007. godine, a film je zamišljen kao svojevrsni film puta.

Stefan Tomić kaže da je priča nastala “u jednom sjedenju“.

“Radi se o ocu koji želi djetetu da kupi DVD kako bi se iskupio za nešto. Priča je nastala u jednom dahu. Likove sam nazvao po svojim roditeljima i sebi“, rekao je Tomić.

Ističe da je za njega posebno važna činjenica da je film uspio da pređe iz ideje u konkretnu realizaciju.

“Mi smo vrlo mlada ekipa, ali smo drugari i u privatnom životu i ta energija se osjeti. Da nije bilo podrške Audio-vizuelnog centra Republike Srpske, ne bi bilo moguće da uđemo u realizaciju ovog projekta, a kamoli da doguramo ovako daleko”, istakao je Tomić.

Savanović: Divna, topla ljudska priča

U filmu igra Ljubiša Savanović, koji je posebno pohvalio Tomićev scenario i način na koji je ispričana ova jednostavna, ali emotivna priča.

“Odavno nisam dobio nešto da sam pročitao i da me je toliko obradovalo i pogodilo. Jedna divna, topla ljudska priča kojih je sve manje. Nadam se da ćemo u budućnosti imati ovako autentičnih ljudskih priča u kojima svako može da se pronađe”, rekao je Savanović.

On tumači lik oca kojeg ljubav prema sinovima pokreće na sve što radi. Kroz njegovu priču film otvara i pitanje savremenog roditeljstva – stalne potrebe da djeci nešto obezbijedi, često na račun vremena koje se provodi sa njima.

“Postoji rascjep u njemu između jednog zatvorenog kruga u kojem smo svi i sami privatno – radimo da bismo djeci nešto obezbijedili, a na uštrb vremena s njima. U tome će se mnogi pronaći. Ovaj čovjek, boreći se za poklon koji želi da obezbijedi sinu za rođendan, odlučuje da je bolje da bude sa djecom nego da svi zajedno imaju neki dinar više”, objasnio je Savanović.

Veći dio filma snima se u Gradišci

Veći dio filma snima se u Gradišci, a ekipu očekuje i snimanje u Banjaluci, na željezničkoj stanici.

Direktor fotografije Zoran Pilipović posebno ističe zadovoljstvo što se još jedan film snima u Gradišci, gradu iz kojeg i sam dolazi, ali i radom cijele ekipe.

Za njega je, kako ističe,  jedan od najvećih izazova činjenica da se kompletna radnja odvija u jednom danu. Zbog toga je posebno važno pažljivo pratiti promjene prirodnog svjetla i kontinuitet atmosfere kroz različite scene.

Dodaje da je kao direktor fotografije, fokusiran na to da vizuelni identitet filma bude precizan i da fotografija vjerodostojno prenese atmosferu i svijet u kojem se priča odvija.

Do kraja snimanja još četiri dana

Snimanje je u završnoj fazi, ali pred ekipom su još zahtjevne scene. Intenzivan ritam rada već je postao dio svakodnevice, a dobra atmosfera i međusobno povjerenje osjete se i u trenucima kada se scena ponavlja.

U jednoj od scena Ljubiša Savanović pokušava da naduva balone. Ne uspijeva iz prvog pokušaja, scena se ponavlja, a setom se prolama smijeh. Kamera ponovo kreće, glumci i ekipa vraćaju se u scenu i snimanje se nastavlja.

Upravo takvi trenuci najbolje pokazuju atmosferu na setu – koncentracija i ozbiljan rad, ali i bliskost ekipe koja zajedno prolazi kroz intenzivan proces nastanka filma.

“Dividi” je nastao po scenariju Stefana Tomića, koji ga i režira.

Direktor fotografije je Zoran Pilipović, pomoćnik režije Sonja Savić, za scenografiju je zadužena Sara Stjepanović, a za kostimografiju Vladimirka Velaga.

Producent filma je Bojan Vujinović, produkcija je Kozara Media, dok je izvršna producentkinja Monika Milanović.

Nakon završetka snimanja slijede postprodukcija i sve faze koje prethode susretu filma sa publikom. Ekipa je sada na korak od završetka snimanja, a “Dividi“ nastavlja svoj put od Gradiške i Banjaluke prema filmskom platnu.

Izvor: nezavisne.com

„Ideja o podršci školama proizašla je iz stalne komunukacije sa našim radnicima, kooperantima i partnerima, čija djeca i unučad pohađaju lokalne obrazovne ustanove. Drago nam je što sa pomenutim saradnicima ne razgovaramo samo o poslu, već i o svakodnevnim životnim i porodičnim aktivnostima, te smo na osnovu toga i došli do prvih informacija o potencijalnim potrebama naših škola“, ističe Vojislav Rapić, generalni direktor kompanije.

Inače, u prvoj fazi posmatrane podrške obuhvaćene su sljedeće škole:

JU „Gimnazija“,

JU „Srednja stručna i tehnička škola“,

JU OŠ „Petar Kočić“ Nova Topola i

JU OŠ „Sveti Sava“ Dubrave.

Sama podrška obuhvatiće donacije u nastavnu opremu, didaktička sredstva, unapređenje informatičke opreme, nabavku digitalnih uređaja za učenje i slično.

„Mi u RAPIĆ-u baš ovako zamišljamo društveno odgovorno poslovanje. Da dio ostvarenih prihoda vratimo u lokalnu zajednicu u kojoj smo osnovani, u kojoj je na kraju krajeva i najveći dio nas ostvario značajan dio svog školovanja, te da pri tome investiramo u najbolju društvenu valutu – mladost! Iako na različite načine podržavamo našu i susjedne opštine od svog osnivanja pa do danas, kao i aktivnosti lokalnog stanovništva, u narednom periodu ćemo još veći fokus staviti na dodatno poboljšanje uslova za školovanje, naročito u ruralnim područjima. Pri tome, nadamo se da ćemo i drugim firmama biti inspiracija.“, naglašava Vojislav Rapić.

Neki mediji navode da je u pitanju Bojan D. iz Gradiške.

Kako nam je potvrđeno on je uhapšen jutros zbog sumnje da je u grudi ubo punca, a njegovu ženu i svoju suprugu povrijedio je po rukama.

Nezvanično saznajemo da oni nisu životno ugroženi a da je djelo okvalifikovano kao nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.

Sve se desilo nakon verbalnog porodičnog sukoba a žrtvama napada je ukazana ljekarska pomoć.

Ovu informaciju potvrdio je na društvenoj mreži “Iks” Mladen Milić, direktor Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

“Zahtjev za porodičnu penziju je podnesen 23. oktobra 2023. godine, a rješenje doneseno 09. novembra 2023. godine i opremljeno na kućnu adresu. Centar za socijalni rad je morao dostaviti još par podataka, pa je upravni postupak trajao 16 dana”, napisao je Milić na mreži “Iks”.

Inače, prijatelji porodice Kovačević, obratili su se javnosti sa apelom za pomoć.

“Obraćamo vam se kako biste pomogli Nemanji, Davidu i Pavlu Kovačević iz Gradiške, djeci koja su nažalost u kratkom vremenu ostala bez oba roditelja. Otac Nebojša preminuo je iznenada u avgustu 2022. godine, a bez majke su ostali u septembru ove godine. Nemanja i David su đaci Osnovne škole “Danilo Borković”, a najmlađi Pavle ima šest godina.

Djeca trenutno žive sa bakom Milkom koja je penzioner i njihov privremeni staratelj. S obzirom da djeca još uvijek nisu dobila penziju, neophodno je da im se pomogne u ovom za njih teškom i tragičnom periodu. Vjerujemo da razumijete sve poteškoće s kojima se cijela porodica bori i da ćete se uključiti kako bi uz vašu pomoć prebrodili bar jedan dio problema”, navedeno je u saopštenju.

Svi oni koji požele pomoći, to mogu učiniti uplatom novca na račun:

Milka (Јovo) Kovačević

NLB Razvojna banka: 562-007-81858303-46

Djevojčice nisu povrijeđene i nema elemenata krivičnog djela.

Iz Policijske uprave Gradiška za “Nezavisne” su rekli da je policija pronašla djevojčice i predala ih u Dom “Rada Vranješević” Banjaluka.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Ja sam stajao u redu u banci… dobro, lažem, bio sam na kauču kod kuće sa svojom ljub… dobro, listao instagram profil random malodobne žene, šta sad! Zvoni telefon, stiže poruka od prijatelja. Otvaram nerado, “Boško opet posl’o sliku da vidim kako krmad napreduje.” Kad ono, članak “Glasa” sa naslovom “Autoput Banja Luka – Doboj će se zvati 9. januar”.

“Jebote! Daj plajvaz, osjećam kako riječi naviru!”

Nekoliko sati kasnije, u znoju lica svog, porodio sam tekst ispod.

Povratak u budućnost

U trenutku kada točkovima stupiš na neki od malobrojnih novoizgrađenih puteva u Bosni i Hercegovini, državi koja je odmah po rođenju priključena na aparate za preživljavanje, tvoj automobil postaje “Delorean” i nastaju poremećaji u kontinuumu prostor-vrijeme.

Faktički (da, FAKTIČKI) se voziš kroz vrijeme. U prošlost, da budem precizniji. Pazi sad te ironije: kliziš autoputem “9. januar”, i ako se voziš dovoljno dugo, proći ćeš kroz tunel “1. mart”! Ako to nije dokaz da se istorija ponavlja i groteskno šali sa nama, ne znam šta jeste.

Ti nazivi valjda služe da odmah sebi staviš do znanja da se u ovom bućkurišu od države uvijek nalaziš u 1992. godini. Čisto da se ne bi iznenadio kad stigneš u Sarajevo (ideš iz Banjaluke, znači da u Sarajevo ideš samo do Ambasade SAD po vizu za “Work&Travel” ili radiš u “zajedničkim institucijama”) i uđeš u jednosmjernu ulicu “Zelenih beretki.”

Serem, a? “Imaš li kalendar, momčino”, čujem Bogdana kako se sprda iz zadnjih redova. Nije, Bogdane. Sve što trebaš uraditi da shvatiš da si u sred ’92. je da samo nakratko skreneš pogled sa skupih predizbornih puteva. Videćeš čemer, smrt i jad, što kaže pokojni pjesnik.

Vidjećeš pokojne industrijske gigante koji se nisu pomjerili ni makac od 1992. Pomjerio se samo pokradeni inventar iz njih. Vidjećeš rupe od metaka po fasadama. Vidjećeš mrtvace i ranjenike. Hodaju, ali su mrtvi i ranjeni – vjeruj mi na riječ.

Evo, evo, da udarim brigu na veselje. Narod traži veselo.

Imamo mi, vjerovali ili ne, još jedan autoput! Vodi ka Evropi! Naravno, govorim o ono malo muke prema Gradišci, jedinstvene u svijetu po mnogo čemu.

Pored toga što ima uklete naplatne rampe koje smo skupo platili zbog tuđeg javašluka (neki i glavom), i pored toga što putarinu plaćaš na ulazu (2,5 KM, išao ti 10 ili maksimalnih 30 kilometara), ovo je možebitno jedini autoput koji završava – nigdje.

Susjedne Hrvate živo zaboli pička da grade sa nama most koji je, priznaćemo, jako važan kada hoćeš preći rijeku.

Nego, imam ja jedan prijedlog.

Hajde da sjednemo zajedno, vlast i kreativci, i da se dogovorimo kako da konačno počnemo koristiti potencijal govana u kojima živimo. Prvi ću, nije mi problem. Imam jednu ideju koja (po mom mišljenju, a sad neka me sofra ispravi ako nisam u pravu) jako uspješno spaja: autoput Banja Luka – plićak u Savi… pardon, Banja Luka – Gradiška, mlade i perspektivne ljude, bolju budućnost i ekstremne sportove.

Koncept je jednostavan. Trebaju nam mladi ljudi (do 35 godina, Omladinski savjete Republike Srpske!) koji žele da žive i rade. Nadležno ministarstvo nek raspiše konkurs (khm, khm), a možemo i iscimati Red Bull za neke pare (oni vole te ekstremne gluposti). Po principu javno-privatnog partnerstva, kako samo mi to znamo.

Sama igra ide ovako

Mladi, iz svih krajeva naše zemlje ponosne, hvataju zalet od kuće, sve sa koferima. Uključuju se na autoput u Banjaluci i jure do Gradiške, u kojoj je postavljeno veliko zaletište (kao na skijaškim skokovima).

U suštini, pokušavaju da preko Save preskoče u Evropu. Možemo manifestaciji čak i dati funky naziv “Skok u Evropu”. (Da preduhitrim, nit’ je Kroacija neka Evropa, nit’ je Evropa više neka Evropa – samo osluškujem puls omladine!)

Stvar postaje još zanimljivija! Kako bi ova manifestacija u potpunosti mogla oponašati svakodnevnicu, u čamcima (kojih nema dovoljno za Civilnu zaštitu) raspoređenim duž obale će sjediti:

• Predsjednici entiteta, trojica predsjednika države, predsjednici skupština, kantona i ostalih kućnih savjeta,
• Ministri svih nivoa sa svitom od vozača, pomoćnika i savjetnika,
• Univerzitetski i drugi nastavnici,
• Izabrani radnici “sa budžeta” koji sjede u kancelarijama, iako su odavno zreli za penziju,
• Vršnjaci takmičara zaposleni po partijskoj, rodbinskoj, krevetskoj ili kakvoj drugoj šteli,
• Ostali (prijedlozi na tviteru).

“Šta će ti silni ljudi raditi u čamcima?”, pita se Bogdan, već umoran od ove alegorijske kobasice.

Pucati. Iz pištolja, pušaka i zolja, iz ručnih i nožnih bacača. Iz praćaka. Pucati na omladinu koja želi da živi, radi i razmnožava se. Sve u namjeri da im se spriječi da prodišu. Sve standardno i ništa drukčije nego inače.

Tako ćemo imati ovaj svakodnevni jad i čemer, samo će ga prenositi Eurosport 2 u full HD rezoluciji! Čisto da se stvar zaokruži, neka program vode Milan Kalinić i Zmaj od Šipova.

Valjal’?

Ovo bi ukratko bila priča o Maji Popržen, mladoj dizajnerki iz Gradiške, čije su torbe osvojile mnoga ženska srca.

Sitnice su sreća, saglasićete se. Onako ženski.

Kreativni rad je neodvojiv od njene svakodnevice. Tako se odmara, tako i funkcioniše. Precizni šavovi su tek dio procesa stvaranja nečega. Stvaranja “MastuffARI”-ja.

“S tim sam eksperimentisala još od malih nogu. Bilo mi je uzbudljivo od nečega stvoriti nešto novo. Koliko god ‘uvrnuto’ zvučalo – e, to je ta ljubav! Ne sjećam se sta je prvo što sam napravila, vjerovatno neki odjevni komad ili tako nešto. Sjećam se pozitivne reakcije jedne moje drugarice sa fakulteta kad je ‘otkrila’ te neke moje crtačke i umjetničko – stvaralačke sposobnosti. Gledala je na to kao na nešto veliko i sa oduševljenjem i uvijek me podsjećala na to, veličala (makar to bile obrve koje sam joj korigovala, zašiveno dugme ili crtež za sobu). Ona je jedan od mojih velikih prijatelja i glavnih krivaca što sam se ozbiljnije posvetila ovome što radim. I što je ‘MAstuffARI’ ovo što je danas, a sad već mogu reći – mali brend”, priča Maja.

A nastajao je sasvim spontano. Dio Maje je, u stvari, “MastuffARI”. Kako su rasle društvene mreže, tako je rastao i on. I dobio ime koje je osmislila još jedna dizajnerkina prijateljica. Sve je kombinacija Maje i umjetnosti.

Kreativni rad je neodvojiv od njene svakodnevice. Tako se odmara, tako i funkcioniše. Precizni šavovi su tek dio procesa stvaranja nečega. Stvaranja “MastuffARI”-ja.

A brenda ne bi bilo da nema inspiracije. Ali, tu nema pravila, kaže Maja. Jer, sad iz rukava može da iskoči, kao što se pjesniku javi stih, onako “u letu”, nezavisno od vremena i prostora.

“Hvatam, bilježim… Ima toga more… Nekad ne znam sta bih u momentu prvo… Iskreno, teško mi je i da se usredsredim. Neko sam ko kreativnost ispoljava na mnogo polja. Ali, trenutno sam se bazirala na torbe, baš po savjetu jedne modne dizajnerke koju sam upoznala prije par godina u Beogradu na nekom festivalu. Rekla mi je: ‘Neusredsređenost je neprijatelj, sve što bi radila usmjeri na MAstuffARI’. Nekako se trudim da to i imam na umu”, otkriva Maja.

Ipak, ne prati često rad modnih dizajnera. Zapravo, to radi tek toliko da je upućena u trendove. Ali, inspiracija ‘MastuffARI’ je isključivo njena.

Dio Maje je, u stvari, “MastuffARI”. Kako su rasle društvene mreže, tako je rastao i on. I dobio ime koje je osmislila još jedna dizajnerkina prijateljica. Sve je kombinacija Maje i umjetnosti.

“Mislim da se to i vidi. Ne znam sta ću ni sa svojim idejama. (smijeh) Šalu na stranu, radim nekako po svojoj intuiciji i po tome kako se u momentu osjećam i da li me to ispunjava i to je to. Kopije ne volim i ne radim jer cijenim originalnost, a to znaju i poštuju i svi oni koji me prate. A, mnogo ih je, svakim danom sve više, sto me posebno raduje. Narudžbe dolaze iz BiH, ali i regiona. Zaista nemam negativna iskustva. Tu su i djevojke koje su vjerne od samog početka, na to sam posebno ponosna. Često dobijam i neke poklone, iako se lično i ne poznajemo… Divne…”, kaže Maja.A torbe sa potpisom “MastuffARI” prave se ručno, od štofova raznih tekstura, sa “manjim izletima” u eko kožu.

“Trenutno sam se bazirala na torbe, baš po savjetu jedne modne dizajnerke koju sam upoznala prije par godina u Beogradu na nekom festivalu. Rekla mi je: ‘Neusredsređenost je neprijatelj, sve što bi radila usmjeri na MAstuffARI’. Nekako se trudim da to i imam na umu”, otkriva Maja.

Da sve ovo ne bi bilo samo priča, Maja vrijedno priprema kolekciju torbi „Form“, kojom će se predstaviti na trećoj večeri “BAFE” –  a (Balkan Art Fashion event) 27. novembra u Beogradu.

“Nisam čovjek od velikih i dugoročnih planiranja, ne volim to, ali imam ciljeve. Neke se nisam usudila ni izgovoriti, a desili su mi se. Volim spontanost i uživam u svakoj stepenici. Valjda je to i ključ. Ne znam…”, zaključuje.

A torbe sa potpisom “MastuffARI” prave se ručno, od štofova raznih tekstura, sa “manjim izletima” u eko kožu.

Originalnost, kreativnost, cilj, sloboda, inspiracija… Ovo su Majine riječi za uspjeh. Ovo je „MastuffAri“!