Dokumentarac se bavi poviješću ljudske seksualne dinamike, prikazujući razlike u percipiranju seksualnosti u 19. stoljeću u usporedbi s današnjim vremenom. Kroz film se naglašava da je ovaj dio američke povijesti često zanemaren te potiče gledatelje na razmišljanje o tome zašto je pogled na ljudsku seksualnost često ograničen. Prema izvještaju Page Sixa, film nastoji osvijetliti kako su društvene norme i stavovi prema seksualnosti evoluirali tijekom vremena.

Film je režirao Shaun Peterson te istražuje Lincolnove navodne veze s muškarcima. Uključuje intervjue s povjesničarima sa sveučilišta poput Harvarda, Columbije, Browna, Wellesleyja i Rutgersa. “Lincoln je vjerojatno spavao s više muškaraca nego žena”, objasnio je jedan od njih.

O Lincolnovoj navodnoj homoseksualnosti se nagađa već godinama. On je bio republikanac te prvi američki predsjednik koji je ubijen u atentatu.

Biti svoj, biti ono što jesi, nositi to ponosno svaki dan – zar tome ne težimo svi?

Autentičnost kao tema se često provlači kroz Oslobođenu, a čini mi se, bar po komentarima ispod epizoda, da dijelimo mišljenje.

Zato je naš današnji gost Nikola Čigoja, onaj koji živi ono što jeste, punim plućima i s osmijehom na licu. Onaj o kojem svi njegovi prijatelji i ljudi koji ga poznaju pričaju samo najbolje.

Oduvijek je znao da želi biti frizer i uživa u svom poslu! Možda je u BIH neobično vidjeti muškarca sa dugim noktima, njegovanom kosom i šminkom, ali on to tako dobro nosi, ili bolje reći ponosan je na svoj izgled, a izgled mu daje samopouzdanje koje (ni)je svojstveno tako mladim ljudima.

Nakon što je Savezno vijeće za psihologiju 1999. godine donijelo rezoluciju kojom se zabranjuje tretiranje homoseksualnosti, brazilski je sud ponovno legalizirao konverzijsku terapiju, prešutno, tako, proglasivši homoseksualnost bolešću. Protivnici ovakve odluke slažu se da je ona još jedna posljedica vala konzervatizma koji ni Brazil nije uspio zaobići.

Savezni sudac u Brasiliji Waldemar Cláudio de Carvalho ukinuo je osamnaest godina staru rezoluciju i stao na stranu psihologinje kojoj je 2016. oduzeta licenca zbog održavanja konverzijskih terapija.

Religijom protiv homoseksualnosti

Evangelička kršćanka Rozangela Justino savjetovala je pacijentima da potraže religijsko vodstvo da “izliječe” svoju homoseksualnost, koju Justino smatra bolešću. Nimalo neobično, presuda je donesena samo tjedan dana nakon što je gej izložba otkazana zbog protesta evangeličkih skupina i desničara, što je u javnosti izazvalo strah od zatiranja ljudskih prava, podsjeća Pink News.

Evangeličke skupine, poznate po prosvjedima protiv LGBT likova u sapunicama, u Brazilu su sve snažnije, umnogome zbog toga što se povezuju s organizacijama desnog spektra.

Presuda je, dakako, dočekana uz žestoke kritike. Samo Savezno vijeće za psihologiju tvrdi kako ovakav potez otvara mogućnost uvođenja konverzijskih terapija pa je dalo obećanje da će osporiti presudu. Predsjednik Vijeća Rogério Giannini uvjeren je da će uspjeti jer su se i u prošlosti izborili protiv mnogih pravnih izazova.

I Brazil je na konzervativnom valu

“Ne postoji način da se izliječi ono što nije bolest. Ovo nije ozbiljna, akademska rasprava, ovo je rasprava povezana s religijskim i konzervativnim pozicijama”, izjavio je Giannini za Guardian.

Jedan od rijetkih otvoreno gej političara u Brazilu David Miranda dodao je da je ova odluka veliki korak unazad za sve uspjehe koje je LGBT zajednica ostvarila u proteklim desetljećima. Naglašava da je “poput raznih zemalja svijeta, i Brazil zajahao na konzervativni val”.

Brazilske su zvijezde također osudile odluku. Pop-pjevačica Larissa Machado, poznata pod umjetničkim imenom Anitta, izjavila je da bi se država trebala usredotočiti na važna pitanja poput neimaštine, korupcije, gladi, lošeg obrazovanja, nedostatka bolnica i prilika umjesto da proglašava homoseksualnost bolešću.

Poznata glazbenica Ivete Sangalo izjavila je da su bolesni oni koji vjeruju u takvu apsurdnu tvrdnju.

Crol.hr

Iako strejt ljudi toga nisu svjesni i ne razmišljaju o tome, oni imaju privilegije koje utječu na sve ‒ od svakodnevice do karijere, piše Erin Tatum za Everyday Feminism.

Kao rezultat te nejednakosti, život unutar strejt zajednice uvelike se razlikuje od onoga u queer zajednici. Ovo je popis samo nekih privilegija u kojima uživaju pripadnici strejt populacije.

1.  Tvoja orijentacija je naturalizirana od rođenja

Jedan dan sam u šopingu istovremeno bio zgađen i zabavljen tutama za bebe na kojima piše ‟Ženskaroš” i ‟Zaključajte svoje kćeri”.

Čak ako stavimo sa strane očitu mizoginiju, nevjerojatno je koliko rano ljudi zgrabe šansu da ubace svoju djecu u heteroseksualni narativ.

Sličan fenomen se odvija svaki put kada mi se muška beba nasmije u dućanu. Njegova majka će reći nešto poput: ‟Pogledaj kako koketira s tobom!” , gospođo vaš sin jedva da ima naznaku shvaćanja stalnosti objekta, tako da zaista sumnjam da zna što je cura.

Heteronormativnost je ustanovljena prije nego dijete izađe iz pelena.

Iako je dosadno, i na granici s jezivim, daje heteroseksualnim ljudima jednostavnu matricu za romansu.

Kada se dečku sviđa cura, ili obrnuto, oni ne moraju preispitivati zašto je tome tako ili propitkivati neke šire implikacije koje idu s time. Njihova privlačnost drugom rodu je već anticipirana i očekivana.

2.  Ne moraš izaći iz ormara

Nastavlja se na već navedeno ‒ ne moraš objaviti svoju orijentaciju svijetu.

Jako malo roditelja će biti ljutito ili iznenađeno što je njihovo dijete heteroseksualne orijentacije. Ljudi s kojima si seksualno kompatibilan već su dostupni i ne morate si uzajamno potvrđivati orijentaciju.

I ako mislite da se queer ljudi moraju outati samo jednom i da je to samo stvar hrabrosti i povlačenja flastera što je brže moguće, u krivu ste. Queer ljudi moraju se outati stalno iznova tijekom života.

Sljedeći put kad odeš na blagdansku večeru ili imaš spoj ili stekneš novog prijatelja ili prijateljicu, budi zahvalan što ne moraš diskutirati ili braniti svoju seksualnu orijentaciju.

3.  Ne moraš opravdavati svoj identitet i legitimaciju svoje orijentacije

Nitko neće inzistirati na tome da je heteroseksualnost samo faza. Nitko te neće tražiti da dokažeš svoju heteroseksualnost recitirajući svoju romantičnu i seksualnu povijest unatrag dok ne dođeš do nekog specifičnog trenutka. Neće ti se govoriti da biraš strane.

Heteroseksualnost je već legitimirana svojom stoljetnom sociokulturnom dominacijom i političkim zakonima.

Možeš se kretati po svijetu bez da se tvoja orijentacija i životni stil propitkuju.

4.  Tvoje pravo na brak nikad nije pod upitnikom

S obzirom na to da strejt parovi imaju pravo na brak skoro svugdje skoro oduvijek, do odluke Vrhovnog suda SAD-a 2015. godine, istospolni je brak bio legalan u samo 30 država. A naše pravo na brak se i dalje stalno napada.

5.  Ne možeš izgubiti posao zbog svoje seksualne orijentacije

Možda je uznemirujuće to čuti u 2017. godini, ali u većini država još uvijek možeš dobiti otkaz zbog svoje seksualne orijentacije.

6.  Ne moraš se bojati nasilja zbog svoje seksualne orijentacije

Queer osoba svaki dan riskira nasilje, od uznemiravanja na ulici do nasilja iz mržnje, pa čak i prijetnje ubojstvom – i to od trenutka kad izađe iz ormara.

Nažalost, nasilje iz mržnje je postalo toliko uobičajeno, da se izraz ‟gej panika” počeo upotrebljavati da se obrane kriminalni slučajevi, iako države rade na zakonima koji bi to ubuduće regulirali.

Strejt parovi se mogu držati za ruke i ljubiti u javnosti bez straha od ispitivanja, odmazde ili smrti.

7.  Ne moraš se bojati da ćeš izgubiti svoju obitelj, prijatelje ili financijsku sigurnost

Neki put, kada queer osoba izađe iz ormara, riskira da razočara roditelje ili izgubi prijatelje.

U nekim ekstremnim slučajevima, roditelji će prestati financirati djetetovo fakultetsko obrazovanje ili će čak biti izbačeno iz kuće. Zapravo, 40 posto mladih beskućnika su queer ili transrodna djeca.

Seksualnost može uzrokovati neke zapetljane situacije neovisno o orijentaciji, ali strejt djeca vjerojatno neće izgubiti krov nad glavom ukoliko ih se uhvati s partnerom ili partnericom.

8.  Opsežno si i točno medijski reprezentiran

Skoro svaka forma medija reprezentira heteroseksualnost na pozitivan način . TV emisije, magazini, glazba, film ‒ gdje god pogledaš, strejt parovi flertuju ili se nalaze u seksualnim situacijama.

Od zamršenih Disneyjevih bajki do neugodnih tinejdžerskih priča o odrastanju i romantičnih komedija, strejt par je temelj naše kulture. U beskrajno mnogo varijacija, strejt par na kraju uvijek uspijeva dobiti svoj sretan završetak, bez obzira na prepreke i njihovu tvrdoglavost.

Što se queer ljudi tiče… to baš i nije tako.

Trebala su nam desetljeća da dobijemo otvorenu reprezentaciju na ekranu. Iako je raznolikost u porastu, a queer likovi i likinje počinju polako dobivati svoje bona fide veze, još uvijek postoje skriveni kodovi koji nameću implikaciju da smo malo manje vrijedni istinskog ispunjenja.

Što se tiče već navedene ružičaste tinejdžerske priče o odrastanju, zamjeni to s homofobičnim i/ili religioznim roditeljima, ljubavnikom ili ljubavnicom koji nisu spremni izaći iz ormara i velikom količinom mržnje prema samome sebi.

Muški gej likovi zapadaju u jedan od dva stereotipa: feminizirani lik koji je stravično zlostavljan ili izuzetno maskuliniziran lik čija je internalizirana homofobija podložna jakom temperamentu i nasilnoj crti ličnosti.

Lezbijke, uglavnom, plaču ili umiru. Pisci imaju tu naviku da ih ubiju kao dio jednog poluzavršenog, slabo izvršenog društvenog komentara ‒ u podtekstu, naravno!

9.  Možeš pričati o svojoj partnerici ili partneru i o svom ljubavnom životu bez straha da se slučajno autaš

Da li je to užurbano mijenjanje zamjenica u pričama, ili stvaranje fikcionalnih osoba, ili pak u potpunosti izbjegavanje takvih razgovora, queer osobe često moraju pedantno paziti da ne izađu iz ormara.

Svatko ima različiti razlog zašto ne želi izaći pred određenom osobom ili zašto ne želi izaći uopće. Bez obzira na okolnosti, za LGBTQIA+  osobe i najležerniji razgovori mogu biti jako stresni i ispunjeni strahom zbog mogućeg outanja.

Zamisli kako je to kad ne možeš slobodno pričati o osobi koju voliš ili jednostavno razmjenjivati smiješne dogodovštine sa spojeva sa svojim prijateljima.

10.  Imaš priliku učiti o svojoj privilegiji, a ne proživljavati opresiju iz prve ruke

Važno je razumjeti i prepoznati privilegije strejt ljudi kako bi se mogli bolje udružiti s LGBTQIA+ zajednicom te kako bi pomogli u stvaranju budućnosti u kojoj institucije koje perpetuiraju tu privilegiju i opresiju, više nemaju utjecaja.

Iskoristi svoj privilegiran položaj da staneš uz one glasove koji se inače ne čuju.

Libela.org

Fotografkinja Paola Peredes, koja je i sama lezbejka, željela je da pokaže šta se sve dešava u jednoj od 200 ustanova u Ekvadoru, osnovanih od strane hrišćanskih vjerskih fundamentalista. Njeni roditelji prihvataju njenu seksualnu orijentaciju, ali su za potrebe ovog eksperimenta glumili da žele “izliječiti“ svoju kćer. Tako je Paola Peredes provela nekoliko dana u tzv. rehabilitacionom centru, gdje je svjedočila različitim oblicima ponižavanja i mučenja LGBT osoba.

Nakon izlaska intervjuisala je bivše “stanare“ i odlučila napraviti seriju fotografija u kojima je ona glavni lik, a koje prikazuju scene kojima je svjedočila. Svi ljudi sa kojima je razgovarala su zbog straha tražili da ostanu anonimni.

“Klinike se predstavljaju kao centri za liječenje ovisnosti o drogama i alkoholu, ali u stvarnosti služe za puno tamnije svrhe. Zatvorenike tuku, izgladnjuju ih i prisiljeni su moliti i  čistiti zahod – a neki su čak podvrgnuti ‘korektivnom silovanju'”, govori Paola Peredes, prenosi Metro.

Najčešći slučajevi su upravo oni u kojima roditelji odluče svoju maloljetnu djecu poslati na “liječenje“, jer su informisani da homoseksualnost nije seksualni identitet osobe, već razvojni poremećaj koji se liječi terapijom. Jedan takav slučaj je i slučaj Denise Freire (25), koju su sa 15 godina odveli u centar u Ekvadoru gdje su je mučili elektrošokovima, tukli je i danima izgladnjivali.

Homoseksualnost je u Ekvadoru dekriminalizovana 1997. godine, ali ove klinike i danas postoje.

Bizarne metode

Pastor Kaubojske crkve američke savezne države Virginija, Raymond Bell vjeruje da se homoseksualnost može izliječiti pomoću takozvane terapije potpomognute konjima, koja uključuje maženje tih životinja, a takav pristup će ih navodno učiniti muževnijima.

Prema američkom neurologu Graeme M. Hammondu, biciklizam “iscjeljuje” homoseksualnost. On smatra homoseksualnost posljedicom živčane iscrpljenosti, koja se može ispraviti vježbama poput okretanja pedala.

I egzorcizam se predstavlja kao jedna od metoda. Pripadnici male američke crkve u Connecticutu 2009. godine postavili su video na youtube, na kojem oni iz tijela 16-godišnjaka istjeruju “homoseksualnog demona”.

Odlazak u bordel uz velike količine alkohola može da izliječi od homoseksualnosti, smatrao je u 19.vijeku njemački psihijatar Barun Albert von Schrenck-Notzing.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka postojala je i metoda “predoziranja” homoseksualnošću. Britanski psiholog I. Oswald LGBT osobama davao bi lijekove za izazivanje mučnine, a zatim ih stavio u prostoriju gdje su se nalazile čaše sa urinom i puštao audio snimak dvojice mušaraca u sekusalnom odnosu.  Na taj način pokušavao ih je “predozirati” homoseksualnošću u nadi da će početi primjećivati žene.

Za liječenje lezbejki liječnik Denslow Lewis preporučivao je kokain, hirurško “oslobađanje” od nasljeđenih klitorisa ili čak potkožni tretman strihinom.

Homoseksualnost ne postoji?!

Uprkos činjenici da se homoseksualnost ne smatra bolešću, među psihoterapeutima postoje oni koji i dalje pokušavaju izliječiti homoseksualce. Zanimljiv je i stav kliničkog psihologa doktora Josepha Nicolosia koji  za Guardian govori da ne postoji takva stvar kao što je homoseksualnost. Ovakve teorije najviše se baziraju na tvrdnji da se homoseksualnost javlja zbog distanciranosti ili odsutnosti očinske figure.

“Svi su heteroseksualni. Neki od vas mogu imati homoseksualne probleme, ali vi ste i dalje heteroseksualni. Homoseksualnost je jednostavno opis psihološkog poremećaja, potaknut unutrašnjim osjećajem praznine”, govori Joseph.

Psihoanalitičar i vodeći stručnjak u polju seksualnosti Sigmund Freud, lezbijstvo je smatrao nečim što vodi ka mentalnom oboljenju, ali se može liječiti psihoanalizom i reperativnom terapijom. Postoje i neki izvori koji govore da je Freud reperativnoj terapiji podvrgnuo i svoju kćerku Anne, ali bezuspjepšno.

“Činjenica je da su Freud i većina medicinskih stručnjaka iz tog vremena smatrali da su i masturbacija i lezbijstvo simptomi histerije, bolesti nekontrolisanih emocija. Bolest koju je vidio kod svoje kćeri Freud je smatrao sramotnom, posebno iz razloga što je vjerovao da je lezbijstvo uvijek krivnja oca”, piše Ms. Magazine.

Reperativna ili konverzijska terapija predstavlja skup metoda kojima dio psihološke i psihijatrijske zajednice pristupa homoseksualnosti. Pravim začetnikom današnje konverzijske terapije smatra se Elizabeth Moberlz, a njezini zagovornici tvrde da se njome može pomoći osobama sa istospolnim sklonostima. U vrijeme kada se izvodila lobotomija nad pacijentima (19. i 20. vijek), LGBT osobe su izlagane elektrošokovima, averzijskoj terapiji koja podrazumijeva nanošenje boli u trenutku uzbuđenja istospolnim seksom, te hemijska kastracija. Kasnije postaju aktuelni i psihološki tretmani koji su uključivali hipnozu, i psihoanalizu. Bihevioralni tretmani uključivali su upotrebu apstinencije i upotrebu sredstava za povraćanje sa homoseksualnim fantazijama.

O apsurdnostima takvih terapija govorio je novinar Patrick Strudwick. On je išao kod psihologa na “liječenje” homoseksualnosti koje se sastojalo od molitvi, zdravog neseksualnog druženja s heteroseksualnim muškarcima i gledanja golih muških slika kako bi se razvila otpornost na maskulinu nagost, pisao je Patrick za britanski časopis Independent.

Ono što zabrinjava jeste činjenica da neka od gore navednih pokušaja liječenja su prisutna danas. Uprkos tome što tokom istorije liječenja homoseksualnosti nije potvrđena efikasnost niti jedne od navedenih metoda, u određenim centrima sprovode se terapije koje donose više štete nego koristi.  Kako der Standard navodi, austrijskoj udruzi Courage javilo se nekoliko ljudi koji su bili na neuspješnim i konverzijskim terapijama, a koje su ostavile negativne posljedice na psihu osobe.

Boban Stojanović na putu od anonimnosti do slave. Koje su beneficije medijske eksponiranosti, a u čemu bi ipak volio ostati anoniman?

Svaka društvena pozicija ima i dobru i lošu stranu, ali ono što je najvažnije je spremnost svakog od nas da o sebi uči upravo na onom mestu na kome se danas nalazi. Već na početku sam povukao liniju i odlučio da neke stvari ostaju deo moje intime: stan, prijatelji, odnos sa mojim partnerom. Ako o tome i govorim, biće onoliko koliko ja želim, a ne koliko javnost hoće da čuje. Tradicionalista sam, verujem da prisustvo u medijima treba da ima misiju i da ljude podstakne da o nečemu misle. Verujem da mi je takav stav doneo veće poštovanje i uvažavanje dela društva kome se obraćam i koji cenim.

Dugogodišnji si gej aktivista i zalažeš se za LGBTIQ prava. Na našim prostorima to je, čini se, proces koji se često vraća na nultu tačku i početni prag netolerisanja. Na koji način pomijeraš stvari s mjesta i ljudsku svijest?

Moj aktivistički put je bio veoma turbulentan i od ostrašćenog političkog aktiviste došao sam do toga da je najvažnije da čovek voli sebe, a da sve doživljava kao deo jednog bića. Aktivizam mi je doneo neke neugodnosti: napadnut mi je stan dva puta za godinu dana, pretukli su me u centru Beograda usred dana, doživljavao sam da me ljudi pljunu, pokažu kako će me zaklati ili da mi dobaciju neke ne baš lepe reči. Ali, jedino što sam sa svim tim mogao je da im pošaljem ljubav kao odgovor. Ono što te ne ubije, to te ojača – više nego tačna izreka. Moja misija nije samo da drugima kažem da je biti gej OK, već da prenesem poruku da je kvalitet našeg života samo naša odluka. Zvuči surovo, ali svako od nas je tamo gde želi da bude. Neizmerno sam srećan ako je neko ikada pomislio: “Ako je mogao Boban, mogu i ja.” To su istorijska pomeranja, ne mali koraci.

Član si organizacionog odbora za organizovanje Prajda u Srbiji. Na jednom od tvojih izlaganja podsjetio si kako je organizovanje izgledalo kroz godine i koliko je teško organizovati Prajd bez incidenata. Je li se danas uspjelo doći do nivoa bezbijednosti?

Veoma sam ponosan na ono što sam sa svojim kolegama uradio tokom proteklih nekoliko godina: doveli smo jedno prilično nasilno društvo do tačke da zaćuti kako bi mi mogli da kažemo da smo tu i kako nam je. To je veliki, istorijski korak za društvo u Srbiji. Imao sam i sreću da svi ljudi sa kojima radim znaju da se sloboda osvaja, da su svi problemi na koje smo nailazili deo procesa razumevanja. Ključna stvar za nas koji menjamo svest društva je da razumemo druge. Šta smo uradili govori činjenica da je tokom Prajda 2010. godine pola Beograda bilo polomljeno, a prošle godine se nije desio ni jedan jedini incident.

Zašto je Prajd važan? Mnogi će reći da se na taj način ne dobijaju prava, već da se stvara medijska pompa i nepotrebno skreće pažnja. Može li se borba svesti na niže nivoe?

Dok god neko pita: “Čemu parada?”, postoji razlog da se ona organizuje. Društva na Balkanu su naizgled strasna, ali su apatična: jaki smo na rečima, slabi na delima. Prajd je preuzimanje odgovornosti za naš položaj u društvu. Uvek kada razgovaram sa ljudima koji se oštro protive paradi, primetim da kod njih postoji veliki nivo rezigniranosti prema društvu, ali nedovoljno snage da se protiv svega toga pobune. Taj nedostatak snage dolazi iz straha da će biti kažnjeni od onih protiv kojih se bune. Gej ljudi nemaju baš puno podrške u društvu pa, samim tim, nemaju ni šta da izgube Prajdom. Mogu samo da dobiju.

Da li bi tebi bilo jednostavnije živjeti na Balkanu da si strejt osoba?

Poznajem puno ljudi koji su strejt, a nisu srećni životom koji žive. Ja verujem da na nekom planu mi sami izaberemo kakav ćemo život da živimo pre nego se rodimo i iz tog uverenja znam da sve što nam se dešava ima smisla. Smisao je u tome da učimo ko smo i šta zaista želimo, šta nam je zaista važno. Uvek treba uvideti privilegije koje nam društvo pruža: ja sam gej, ali sam bele kože, muškarac sam, imam ličnu kartu i pasoš. Mnogi ljudi oko mene to nemaju. Život je lak koliko odlučiš da ti bude lak.

Gej muškarci su mnogo senzibilniji prema ženama. Ujedno se češće i zalažu za njihova prava. Zašto je strejt muškarcima teško da se zalažu za njihova prava?

To je tačno, ali postoji logično objašnjenje: gej pokret je nastao na talasu ženskog pokreta. Takođe, glavni izvori represije i nad ženama i nad gej muškarcima je uverenje da heteroseksualni muškarci imaju više moći u društvu od drugih. Ipak, poznajem puno žena koje su homofobične ili gej muškaraca koji su mizogini, sve je individualno. Poslednjih godina pop kultura, pop zvezde i popularne serije doprinele su kreiranju takvog stereotipa koji, u krajnjoj liniji, nije ni loš.

S obzirom na tvoju medijsku eksponiranost, sigurno si svjestan kako mediji mogu biti i saveznici, ali i protivnici u borbi za ravnopravnost. Bi li tvoja borba bila tako jaka da nije medijski podržana?

Verujem da su mediji moji saveznici i prijatelji, a sa prijateljima se uvek postigne dogovor. Ponekad, kada smatram da mi nešto ne priliči da komentarišem, objasnim to novinarima. I sve bude u redu. Mediji su važni na mnogo nivoa, između ostalog, jer me povezuju sa ljudima sa kojima delim vrednosni sistem i time priča koju pričam dobija na snazi.

Učestvovao si u Velikom bratu 2013. godine. Kakva iskustva nosiš iz te priče i jesu li iz tvoje perspektive ljudi skloni glumi i manipulisanju upravo radi toga što znaju da su pod nadzorom kamera?

U Velikog brata sam ušao, jer me zanimalo kako rijaliti izgleda sa te strane. Ipak, dobio sam mnogo više, jer je u pitanju šou koji se radi po visokim profesionalnim standardima i vreme koje sam proveo tamo doslovno je bila jedna vrsta izolacije u kojoj sam mnogo naučio o sebi i drugima. Moja privilegija je bila da sam bio u takozvanom VIP izdanju, okružen poznatim ljudima i puno toga sam naučio od njih. Jedna od tih stvari je da su ljudi koji zahtevaju veliku medijsku pažnju i spremni su da sve urade kako bi bili prisutni u medijima, zapravo, veoma tužni i time stvaraju oklop koji ih štiti od istraživanja sopstvene ranjivosti.

Neki će reći da si veći PR-ovac nego aktivista. Kako reaguješ na takve komentare?

Šta je u tome loše? Kao i u svim drugim sferama, postoje ljudi koji su voljni da uče, rastu i razvijaju se i oni koji misle da je sama njihova ideja dovoljna. Nije. Puno sam vremena, živaca i energije uložio u to da postanem ovo što jesam, da imam pristup medijima, institucijama, javnoj sferi i da svuda uđem kao gej. Meni je to važno kad već nemamo nijednu javnu ličnost koja je gej, nemamo političara koji je gej, nemamo nikog u javnoj sferi ko se usudio da to kaže.  Kada mi neko kaže da se aktivizmom bavim isključivo zbog para, odgovorim: “Hoćeš ti da izađeš na TV i kažeš da si gej za te iste pare?” Naravno da neće.

Prvi korak outovanja je ujedno i najteži. Kako priznati sebi, a onda i drugima da si gej? Je li teže biti gej kada se outuješ ili dok o tome ćutiš?

Život u neprestanoj laži je naporan. Neki gej ljudi će reći da je seksualna orijentacija privatna stvar i da to ne mora svi da znaju. Ipak, niko se ne oseća dobro kad laže da ima devojku umesto da kaže da ima dečka ili kada kaže da nema nikog. Kako god okreneš, to je poništavanje sopstvenog života. Ako voliš sebe, ako si dobro sa sobom, razumeš da je to što si gej osoba samo jedan mali, ali značajni, deo tvog veličanstvenog bića.

U vezi si si sa Adamom dugo godina. Jeste li od samog početka imali podršku i kome je bilo najteže prihvatiti vašu vezu? Kako su tvoji roditelji reagovali?

Kome smo bili važni kao pojedinci, važni smo i kao par. Svako ko nam je okrenuo leđa, nije nam ni bio prijatelj. Najvažnije da se nas dvojica podržavamo međusobno, da znamo da jedan drugome možemo uvek da se vratimo i što jezik ljubavi i zajedničkog života kreiramo zajedno. Ono što je nama OK, možda nekome drugom nije, ali najbitnije je da smo mi dobro sa odlukama koje donosimo. Zajedno smo skoro dvanaest godina, priznaćete, to nije malo.  Adam je iznad svega moj najbolji prijatelj.

Moji roditelji ne mogu da razumeju kako je njihov sin u vezi sa drugim muškarcem. Ne znaju kako da o tome razgovaraju, imaju veliku distancu pa, samim tim, moj intimni život nije tema. Kada pričamo, ja kažem: “Putovali smo”, a oni odgovore: “Kako ti je tamo bilo?” Ja množinu, oni uporno jedninu. Sve je to OK, jer sam siguran da me roditelji ne mrze. Teško im je, jedinac sam, imali su neke druge planove, ali život je takav kakav je.

Zašto ljudi uz homoseksualnost vežu promiskuitet? Mogu li gej partneri biti dobri roditelji i bračni partneri? Težiš li i ti tome?

Meni lično kategorija promiskuiteta je veoma problematična. Svako može u svom životu da radi šta god hoće dok ne šteti drugima. Povezivanje gej ljudi sa promiskuitetom je način na koji se mi dehumanizujemo i da nam se oduzme ljudski integritet.

Gej ljudi mogu da budu dobri roditelji ako su dobri ljudi spremni da ulažu energiju u kreiranje jednog novog kvalitetnog života. Moja je velika želja da usvojim tamnoputu devojčicu. Nadam se da će se uskoro to i desiti. Znam da ću biti odličan roditelj, jer me deca vole, a dete koje sam sačuvao u sebi uvek se lepo igra sa njima. Čistog srca.

Pacijent, kodnog imena B-19 je bio samac, uspješan i ostvaren na poslovnom planu. Imao je nesrećno djetinjstvo i odrastao je u strogoj porodici. Priključio se vojsci, ali su ga izbacili zbog “homoseksualnih tendencija” bez razmišljanja. Bio je ovisnik o drogama neko vrijeme. Imao je napade epilepsije, bio depresivan, sklon samoubilačkim mislima, nesiguran i pun samosažaljenja. Sve njegove veze su bile bolesne prirode, jer je volio da mu se naređuje i njime manipuliše. Stoga je potražio stručno mišljenje na neurološko-psihijatrijskom odjeljenju bolnice u Nju Orleansu. Odlučili su se na izvođenje eksperimenta, koji podrazumijeva dijeljenje mozga na devet različitih regija, koje su povezane kablovima. Nakon što se oporavio od operacije, kontrolna kutija koja je nastala povezivanjem regija, pod supervizijom doktora, omogućavala je praćenje rada mozga u svim dijelovima.

Prije nego je eksperiment započet, pacijentu je prikazan porno film koji pokazuje heteroseksualnu predigru i sam seksualni čin. Reagovao je ljutito i odbijao takve sadržaje. Međutim, nedugo kasnije počela je stimulacija mozga kako bi prihvatio sadržaje koje vidi. Od tačke odbijanja do užitka trebalo je proći izvjesno vrijeme, ali vjerovali su da ga mogu “izliječiti”. Nakon deset dana stimulacije mozga, pustili su mu ponovo film, koji je izazvao seksualni nagon kod njega i za vrijeme kojeg je postigao erekciju te masturbirao. Počeo je razgovarati o ženama pa su došli na ideju da angažuju prostitutku. Naglasili su joj da će biti možda malo čudno, ali da će soba biti zamračena, a ona plaćena.

Jedan od ciljeva eksperimenta je bio izazvati reakcije nakon postigntutog orgazma i vidjeti kako stimulans djeluje na mozak. Međutim, sasvim očekivano eksperiment je izazvao burne reakcije širom svijeta, jer kako je iko dobio dozvolu za izvođenje takvog nečeg? Nakon dosta istraživanja, traženja odgovora na pitanja i intervjuisanja različitih ljudi, došlo se do zaključka da je eksperiment bio revolucionaran. U smislu pomjeranja granica seksualnosti, percepcije iste i iskoraka čovječanstva. Gdje se to međutim iskoračilo?

Bob Helt, doktor koji je izvodio ovaj eksperiment, sam po sebi je kontroverzan. Ako zamišljate heroja naučinka, on je taj. Ne samo da je kvalifikovan, već prekvalifikovan. Zadužen je za psihijatriju i neurologiju, a iza sebe bilježi mnoge uspjehe, među kojima i mogućnost ranog dijagnostifikovanja bolesti. Ono što je zanimljivo jeste kako je jednom izjavio da njegova prava ljubav nije žena, već dio mozga. Stoga je sam postao opsjednut proučavanjem mozga i pomjeranjem granica. To je za njega bio spoj užitka i zadovoljstva koji mu je omogućavao da otključa ljudske misli.

U starogrčkoj kulturi je čak, ne vjerovali ili da, za aristokratsku muškadiju bila stvar prestiža da imaju mlađahne partnere iste penisne vjere. Lezbejke, k'o ni danas, niko nije naročitao bendao, jer su, vagine im njihove, žene vještice, al’ malo ko je imao problem s tim da dvije žene opšte. Razlika između antičke i moderne građanštine jeste što ova druga toliko nema problem s tim da je lezbejski seks danas među najtraženijim rubrikama na PornHub-u.

Problem s pederima nastaje tamo negdje s dolaskom Isusa.

Kao religija čiji se PR bazično zasniva na umjerenosti, o čemu živopisno svjedoče svi monumenti podignuti u čast krsta te nadaleko znane slave svecima i audiji popova, hrišćanstvo je posijalo sjeme ideje da je seks čin u kojem se ne bi trebalo uživati. Zašto?

Zato što penetracijom, masturbacijom i orgazmom, u krajnjoj liniji, zadovoljavaš svoje primitivne fizičke nagone, a trebalo bi da, kao pravi vjernik, ekskluzivno pružaš satisfakciju porivima duha.

Samim tim, seks je postao okej samo ako za cilj ima stvaranje novog člana stada. Ako je la seks pour la seks, krstom bi te trebalo po glavi, nevjerniče. Tu pederi oba pola upadaju u belaj, jer kako vagina + vagina i penis + penis nisu jednako nova ovca, njihov seks je Bogu postao totalno neugodan. I od tada pa do danas, krstaški je pohod na sve koji bi da jebu što im se jebe, samo zato što im se, eto, jebe.

Ipak, najveći problem pedera suštinski nije njihov problem uopšte.

Najveći problem je problem čovjeka koji je mentalno osakaćena individua u nemogućnosti da percipira ideju da svako ima pravo da voli, jebe i odjebe koga hoće. A ima ih takvih, hvala Bogu.

Često se danas javno i tajno huška o gej lobiju i o tome kako pričom o paradama ponosa i pederskim karnevalima amorala politička elita nastoji da skrene fokus uboge mase sa mnogo važnijih problema, poput onih već etabliranih „plata nema, a neće ih ni biti“, „ako si siromašan, ko te jebe“ te „ako si bolestan, slobodno umri“.

I nesporno je da to je tačno.

Gej lobi postoji i ima domet u određenim komercijalnim industrijama, ali je mnogo manje iluminatski nastrojen u odnosu na sliku koju generalna javnost njeguje. Nisu baš treće oko, više su profesionalni perači para.

Političari odista koriste gejeve da popune šupljine esencijalnih društveno-ekonomskih drama vazdan tragičnog kova, među kojima se svakako ističu predstave: „Goli opstanak“, „Ničija zemlja“ te „Smisao na Balkanu dan poslije juče“. Na Balkanu konkretno im meću pravdu i njihova LGBT prava u onu stvar, naročito onda kad imaju poriv da poližu onu proevropsku stvar.

U čemu je tačno problem s tim konceptom prihvatanja čovjeka koji je, sticajem okolnosti, muškarac te koji, sticajem istih bioloških okolnosti, voli čovjeka koji je, takođe sticajem okolnosti, muškarac? Zašto nas ne boli kurac ili pak vagina zato što teta voli tetu i čika voli čiku?

Na kojem smo stadijumu razvoja kad imamo problem s onim o čemu sve i jedan od nas potajno i vazdan mašta – dobrim seksom te onim što čak i zubati hejteri istinski žele – ljubavlju?

Na kraju dana, biće da pederi stvarno jesu problem zato što:

1. To nije prirodno.

Što je sasvim netačno.

Linijom zdravorazumskog razmišljanja, ono što je prirodno je ono što se nalazi u PRIRODI. U toj istoj prirodi vijekovima unazad obitava nemali broj kako životinjskih, tako i biljnih vrsta koje opšte sa istim polom. Jeste, majka priroda je htjela da ima dječaka sisara čiji testosteron ne pale djevojčice sisari.

Isto tako, vratimo li se na početak teksta, vratićemo se i istorijski dokazanom podatku da je i u ljudskoj vrsti, sisanje istog u ćudi manje-više otkad je veliki prasak otresao ovo što nazivamo životom. I taj broj se godinama unazad stameno drži na cirka 10% ljudske populacije. I neće niđe.

A ja, ako ljubav, ma u kakvoj god kombinaciji spolovila dolazila, nije prirodna, jebeš mu mater – šta onda jeste?

2. Isus ne voli pedere.

Tačno, ali Isus ne voli ni kad se ti pojebeš prije braka samo zato što imaš potrebu da zadovoljiš svoju treću po redu biološku potrebu. Okej, četvrta je, moraš i da kenjaš, ali svejedno. Isus to stvarno nimalo ne voli. Da siđe sutra na zemlju i nakači se na društvene mreže, dislajkovao bi svaku fotografiju na kojoj se vidi da ste se sekundu prije selfija kresnuli, sve uz komentar: “A gdje je prsten?”.

3. Djeca se transformišu u pedere kad vide jedne.

Ne jedna nego sto i jedna analiza je sprovedena na datu temu. I ne postoji niti jedan jedini naučni (čitaj: validni, za koji se možeš uhvatiti) dokaz da se peder postaje tako što gledaš u pedere. Da je tako, do sada bismo svi manje-više bili konvertovani u homoseksualnu religiju. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz da djeca koja odrastaju u porodicama s dvije mame ili dvije tate postaju kao svoje mame ili tate. Niti jedan jedini.

Ova gnusnost od misli izvire iz duboko uvriježenog stava da je homoseksualitis virus, infektivna bolest koja se širi kada se približiš na metar zaraženoj osobi.

Ipak, najveći mrak pada na oči kada zabrinuti roditelji konstatuju da bi trebalo nekako suzbiti koncentraciju pederluka u socijalnim i medijskim krugovima zato što ih brine kako će njihova djeca reagovati na takve homovirusalne prizore. Kako djeci da objasne da to nije normalno?

Za početak, ne bi bilo loše da ponekad zaista pričate sa svojom djecom umjesto što urličite na društvenim mrežama i drugim dostupnim kanalima. To što izbjegavate da pričate s djecom o, manje-više, svemu što je suštinski bitno, uključujući seks, kontracepciju, rekreativne droge, alkoholizam i pedere, u krajnjoj liniji, stvarno nije ničiji do vaš problem.

Ako niste u mogućnosti da objasnite djetetu šta je ljubav, da ga vaspitate tako da voli i poštuje čovjeka zbog onog što je izabrao da bude, a ne zbog onog što mu je dato, da ga učite da cijeni različitosti te da generalno bude iole normalno ljudsko biće, to je stvarno, al’ stvarno, samo vaš problem.

4. Gej je zapravo okej, al’ nek’ se drže svoja četiri zida.

Meni lično je ova stavka toliko super da bih sad najradije povratila. Sedamdeset posto ljudi koje poznajem su u fazonu da im stvarno puca ona stvar za pederima. Al’ ono baš im puca. Neka rade šta hoće, ali, ako ikako može, u svoja četiri zida. I… Sve dok nisu previše blizu njihovog habitusa. Da ne bi, ne daj ti Isuse, neko pomislio da su i oni pederi kad se druže s pederima.

Jer, jelte, pederitis se prenosi brže od svinjskog gripa.

I ne, ovo nije okej. I da, ovo je homofobija. Zamaskirana i lijepo upakovana, djelimično shvatljiva, al’ homofobija. Nije sad ovdje riječ o jebanju na javnom mjestu, čišćenju krajnika i vaćarenju na po gradskog trga, niti o ne znam ti ni ja kakvom orgijanju na porodičnom okupljanju, ali da s knedlom u grlu, očima punim „fuj“ suzica i dozom abnormalne neprijatnosti posmatraš dva bića istog pola koja dijele dozu nježnosti, to jeste homofobija.

Ublažena, nenasilna, ali jednako kobna kao i ova kofol prava. Riječ je, sama po sebi, promašila poentu, jer se ne bojiš ničeg, samo si… Pa, u nedostatku boljih riječi – peder.

5. Nek’ se oni jebu, ne dajte im samo djecu.

Tačno.

Ne bi trebalo pederima dati djecu, zato što je opšte poznato da samo muškarac i žena mogu da odgoje ljudsko biće. Normalno, zdravo i pravo ljudsko biće. Nije važno da li su dobno, finansijski te mentalno sposobni da to učine. Nije ni važno da li svaki dan biju dijete dok mu krv iz usta ne krene šikljati. Stvarno nije važno da li je to dijete voljeno i sito u zdravom okruženju. Nije.

Važno je samo da ima mamu i tatu. Pa šta ako ga i biju svaki dan? Batina je iz raja izašla, to zna svak’. Važno je da dijete ima jednog roditelja kao muškog, a drugog kao ženskog uzora. To je sva nauka. To je sve što je potrebno da dijete izraste u iole društveno prihvatljivu jedinku.

I meni je pozlilio od ove doze sarkazma. No, istina jeste da mnoga djeca odrastaju u uslovima koja su sve samo ne prirodna i porodično idilična. Istina je i da mnoga djeca, sticajem tragičnih okolnosti, odrastaju uz samo jednog roditelja. I ta djeca, ne vjerovali ili da, ispadnu sasvim normalna. U najvećem broju slučajeva.

A ima i djece koje baba odgoji pa im ništa ne fali. I čudnog li mi čuda ne postanu babe prije svog vremena. Jer biće da je za odgajanje djeteta ipak potrebno nešto malo više od penisa i vagine.

Ali jest’, stvarno nije okej biti gej.

Pogotovo ne u društvu koje se i dalje loži na onu dobru staru: „Zna se ko kosi, a ko vodu nosi“. Pogotovo ne u društvu gdje prave muškarčine dokazuju veličinu penisa tako što na smrt demoliraju tipa zato što je peder. Pogotovo ne u društvu gdje je veća sramota nemati mozak nego da platiš popu da kuću pospe svetom česmovačom. Pogotovo ne u društvu u kojem je ponekad stvarno teško biti čovjek. Naročito onda kad nemaš šta da jedeš.

Stvarno nije okej.

Srdačan pozdrav svim pederima i onima koji se osjećaju tako uz numeru
„Teška vremena“ u izvedbi renomiranog YU sastava „Neki to vole vruće“

Naslovna fotografija – thegaybeards.com