U svom vijeku, upoznao sam puno žena. Ono, BAŠ puno. Ono JEBOTE puno.

Crvenih, plavih, i brineta. Matorih djevojaka i starmalih teta.

Sačekajte momenat dok zadavim ovog Balaševića u sebi.

OK, možemo dalje.

Svaka od tih žena je priča za sebe. Potpuno su različite. Dobro, osim jednog para bliznakinja iz Novog Sada koje su potpuno iste čak i kada su bez…nema veze.

Ali ima jedna stvar zajednička za sve “pripadnice ljepšeg pola” (kako ljudi vole reći iako je 2016.): U čitavom svom životu sam upoznao otprilike 4 (slovom: četiri) žene koje nikada nisu imale problem sa viškom kilograma.

Ozbiljno. Sve ostale su imale priliku da izgovore onu čuvenu “joj, kako sam se zgovnala” rečenicu.

To je proizvod svijeta u kojem živimo, jebiga. Djevojčicama, djevojkama, ženama se svakodnevno, kroz sve moguće kanale, niz grlo gura slika žene kakva bi trebala da bude, tj. kako se od žene očekuje da izgleda. Onda žene, naprimjer, niz grlo guraju prste i izbacuju upravo završen obrok.

Sad ću vam malo ispričati o svom životu sa ženom koja je patila zbog viška kilograma. (Jeste, to je ona ista. Kako koja? Ova.)

Imala je (kako se to voli reći) problem sa viškom kilograma. Ja nisam imao problem sa njenim viškom kilograma, volio sam je onakvu kakva jeste. Ali (poprilično tipično) ona je imala loše mišljenje o sebi, znala bi biti depresivna i bezvoljna danima nakon što poklekne iskušenju i pojede sladoled. Ili oval mesa. Vjerovala je da manje vrijedi samo zato zato što joj se na stomaku pojavi onaj “šlauf” kada sjedi.

Rijetko smo izlazili jer se ona loše osjećala u društvu i radije je birala da večeri provodimo u kući, gledajući TV.

Život nam se pretvarao u rutinu, napetost se osjećala u zraku. Znali bismo planuti zbog sitnice.

Bila je nesrećna.

Onda, kao da su je anđeli sa nebesa poslali, došla je Tijana. Tijana je njena prijateljica koja je oduvijek bila u do grla u Taperveru, Cepteru, Kirbiju i uvijek dolazila sa namjerom da ti uvali letak za prezentaciju i kupon za besplatnu večeru (“samo kupi ovaj kuhinjski nož od 119,9 KM”).

Ovaj put, Tijana je došla sa pričom o nevjerovatnoj dijeti koja je pomogla njoj i čitavoj joj familiji. Bog te, koliko je pričala, mislim da im je i pas u porodici izgubio 5-6 kila.

Ali ajde, de.

Dijeta o kojoj nam je pasionirano govorila je, naravno, garantovala gubitak kilograma bez radikalnih promjena u ishrani. Svi smo bar jednom čuli za takvu dijetu i svi znamo bar 10 ljudi koji su od nje izgubili težinu isključivo u onom dijelu tijela koji se zove novčanik.
Kao što je i normalno, moja dragana je bila skeptična. Tu sam uskočio ja. Bodrio sam je da proba, da ne odustaje i da treba sebi da pruži priliku da bude srećna.

 Nećete vjerovati šta se potom desilo!

Mjesecima sam posmatrao kako svakog ponedjeljka staje na vagu, najprije bojažljivo, a zatim ushićeno i nestrpljivo – jer je dijeta (nevjerovatno!) davala rezultate! Konačno, dijeta koja ne laže!
Nevjerovatnom brzinom je gubila kilograme, čak je dobila i motivaciju za vježbanje. Dugo nije bila tako srećna.

Počeli smo da izlazimo i više nije bila ona stara, ona što stoji po strani i krije se od ljudi.

Naprotiv, njeno samopouzdanje je poraslo, privlačila je pažnju gdje god da se pojavi. Meni ništa od toga nije smetalo. Čak sam joj nekad u šali govorio “ako izgubiš još koji kilogram, isparićeš i nestati”.

Nosila je svoje novo tijelo sa ponosom i ja sam bio ponosan na nju i istrajnost koju je pokazivala. Počela je da izlazi sa prijateljicama.

Bio sam srećan zbog nje, nije mi smetala ni njena novootkrivena sklonost ka flertu. Samo bih sebe upitao “kako bi se ti ponašao da se odjednom probudiš u tijelu Bred Pita iz Fajt kluba?”

Onda, jednog dana kada sam došao sa posla, stan je bio neobično tih. Neobično čist i prazan. Neobičan.

“Dušo!”, zvao sam je. Ni glasa. Nije bila u kuhinji, nije bila na balkonu na sobnom biciklu. Nije bila u stanu. “Dobro”, rekao sam sebi, “sigurno je negdje izašla, vratiće se brzo.”

Ali nešto me je kopkalo. Otvorio sam njen ormar, zatim još jedan. Srce mi je ubrzano tuklo. Sve moje stvari su bile uredno složene i na svom mjestu, sve njene ladice i pregrade su bile PRAZNE! Skoknuo sam i do kupatila i zaprepastio se kad sam vidio da NEMA njene kozmetike, čak ni četkice za zube.

Sjeo sam i zaplakao, očajan.

Sve mi je bilo savršeno jasno.

Moje najcrnje slutnje su se obistinile: toliko je smršala, da je isparila i nestala, a neko je zatim provalio u stan i pokrao sve njene stvari.

To je jedino logično objašnjenje.

Jelde?

Ana Ćubela je mlada zvijezda na kulinarsko-blogerskom nebu i gotovo da nema domaćinstva u kojem se, barem povremeno, ne spremi neko od njenih jela. Ističe se receptima za hljeb i peciva, ali u stvari njen duh, energija i vjera u to što radi je čini posebnom. Za Anu, hrono ishrana nije samo režim i način ishrane već je postao stil života. Rođena je 1976. godine u Beogradu i cijeli život je provela u medijima. Karijeru je započela kao honorarna saradnica za dnevne novine “Blic” i za osamnaest godina rada, iskusila je skoro sve faze kroz koje može da prođe jedna novinarka. Trenutno radi kao urednica na portalu “Blic”, uređuje blog Hrono kuhinja i izdala je svoj prvi kuvar pod nazivom “Hrono kuhinja – prava hrana u pravo vreme”.

U razgovoru sa Anom smo htjeli saznati šta je to što je inspirisalo da proba hrono način ishrane, da li je to zaista toliko komplikovano kao što izgleda i koliko je hrana bitan dio našeg života. Ana je jednom prilikom izjavila kako je sasvim slučajno došla do hrono ishrane – lutajući internetskim bespućima ugledala je fotografiju drugarice koja je izgledala vidno mršavije i jednostavno je poželjela da sazna o čemu je riječ. Tu kreće cijela hrono priča, nakon što je dobila svoje prve “službene informacije”, odlučila je da pokuša. Kaže da je htjela da pronađe dugoročno rješenje kada je ishrana u pitanju, jer nije pobornik dijete – veliki je gurman, voli da jede i ne može sebe da zamisli kao nekog ko broji kalorije u svakom komadiću hrane. Baš iz tog razloga, hrono je bila dobra opcija, jer je to izgledalo kao najnormalnije i najopuštenije te nešto u čemu bi mogla da se pronađe.

Hrana je naše gorivo, treba da vodimo računa šta i kad jedemo, a opet treba u tome i da uživamo, ne preteramo i ne dovedemo sebe u problem. Hrana ne treba da nam bude opsesija.

Ana nam je rekla kako je najteži trenutak za većinu ljudi koji se odluče da probaju hrono onda kad shvate da se moraju odreći slatkiša, a to je u stvari i jedino odricanje, jer sve ostalo može da se jede. Prvih dana jeste teško, ali se organizam navikne i što vrijeme više prolazi, to je potreba za rafiniranim, lošim šećerom sve manja. Hrono ne isključuje hranu, samo je malo drugačije “slaže”, jer rad pankreasa i enzimi u tijelu koji su zaduženi za varenje jednostavno drugačije podnose, naprimjer proteine ujutro, poslijepodne i pred spavanje. Ključno je i da se obroci uzimaju svakih pet sati, jer je ustanovljeno da je upravo to idealno vrijeme da se probavi prethodno unešeno i “pripremi” teren za novo.

Hrono ishrana je pomogla mnogima da se riješe suvišnih kilograma i kako kaže Ana, tu se vide najveće emocije. Posebno dirljiva i priča koja je poslužila kao inspiracija za mnoge druge je Katarina koja je za nešto malo više od godinu dana, a uz hrono način ishrane, uspjela da smrša šezdeset i pet kilograma. Kaže kako možda i postoje neka negativna iskustva, ali je do sada upoznala samo ljude koji su zahvalni i prepuni pozitivnih priča i emocija. Ono što naglašava, bez obzira da li je u pitanju hrono ili neki drugi način ishrane – konsultovanje sa doktorom je jako bitno, naročito za ljude koji pate od hroničnih bolesti ili imaju bilo kakve zdravstvene smetnje.

Hrono ishrana u tri riječi? Kvalitetno, redovno, zdravo.

Hrono ishrana više nije bauk kao što je to bilo prije nekoliko godina. Postoji jako mnogo informacija i grupa za podršku koje iz dana u dan olakšavaju da istrajete u svojim odlukama. U trenucima kada je posebno teško, jer vam se jede baš eto taj kolač, prisjetite se nekog “višeg” cilja – možda su to za broj manje farmerice, a možda nešto drugo. Razlozi su individualna stvar i u njih nećemo ulaziti, bitno je da vi znate.

Za kraj razgovora, Ana nam je otkrila i da je u pregovorima da posjeti Banjaluku te da održi promociju svog kuvara, a mi u Loli se iskreno nadamo da će to biti što prije – jer to sigurno nećemo propustiti!