Tamara je u Oslobođenoj govorila o svom dugogodišnjem terenskom radu i posvećenosti pomoći ljudima koji žive u izrazito teškim i neuslovnim okolnostima, naglašavajući da takav angažman zahtijeva veliko strpljenje, spremnost na fizički napor i potpuno prihvatanje realnosti u kojoj ti ljudi žive.

– Ja kažem da je to moj put. Mnogi su želeli ići sa mnom i onda kad krenu, i kad vide da dobiješ i osip po telu i da te i bube jedu i da su to neuslovi, i da moraš i hodati i penjati se i da vući kese, brzo odustanu. Kažem ljudima koji idu sa mnom da moraju krenuti od činjenice da ta baka živi bez struje i bez vode i da se možda godinama nije kupala. I ne možeš da se povlačiš, da izbegavaš kontakt, jer bi to za njih bila uvreda, kaže Tamara.

Ali nekada se zbog tog kontakta stvari i zakomplikuju, barem za Tamaru.

– Kada dođem, oni me grle, ljube me, jer je to za njih taj trenutak koji im znači sve. To je neka čista, iskrena emocija. Bila sam i sama u situaciji da sam zbog takvog rada završila u bolnici, dobila zaraznu bolest i rane po telu, jer mi je imunitet pao. Nakon toga mi je doktor rekao da više ne smem raditi bez zaštite, ali ja to ne mogu. Ne želim stavljati masku i rukavice jer ne želim stvarati distancu. Za mene je to, jednostavno, ljudska bliskost i iskrena emocija, kaže ova mlada djevojka.

U svom iskustvu rada sa starijima, prisjetila se i jedne potresne priče o ženi koju je upoznala prije četiri godine. Riječ je o baki koja je imala 114 godina i bila, kako navodi, najstarija žena na Balkanu u tom trenutku.

– Rodila je šesnaestoro dece, prošla ratove, glad, krize, sve ono što jedan čovek može da preživi. Bila je pokretna do 110. godine, navodi Misirlić.

Ono što je zatekla na terenu bilo je izuzetno teško.

– Vidim ženu u krevetu, bez struje, bez vode. Kuća gotovo da se srušila. Nije imala ni krevet, spavala je na nekim daskama i starom dušeku, opisuje ona, dodajući da je starica imala više od stotinu potomaka širom svijeta.

Uprkos tome, brigu o njoj je vodio samo jedan sin, koji je i sam bio u lošem zdravstvenom stanju i bez mogućnosti da joj pruži adekvatnu njegu. Misirlić ističe da su ovakvi primjeri pokazatelj duboke društvene nebrige, ali i emocionalnog udaljavanja od starijih ljudi.

– Žena koja je toliko toga prošla i koja bi trebalo svima nama da bude kao neki dragulj, da je svi pazimo, dočekala je kraj života u takvim uslovima, kaže ona.

Posebno naglašava da je usamljenost najveća bol starijih osoba, čak i više od materijalne oskudice.

– Smatram da je najveća bol tih ljudi ta samoća. A naročito kod onih koji imaju decu i koji prirodno očekuju da im se uzvrati ljubav i pažnja u starosti, ističe Misirlić.

Dodaje da starijima često nije važno ništa materijalno, već prisustvo i pažnja druge osobe.

– Nije njima stalo ni do kuće, ni do kreveta, ni do nameštaja, već da im neko pruži ruku kao čovek, naglašava ona.

Na kraju, podsjeća na jednostavne, ali često zaboravljene potrebe starijih ljudi: razgovor, prisustvo i pažnja.

– Oni su željni razgovora. Oni žive za taj trenutak da progovore s nekim, da popiju kafu, da ih neko sasluša, da neko čuje njihovu muku i da otvore nekome dušu, zaključuje Tamara.

Oslobođena

Taj trenutak bio je početak puta Tamare Misirlić koji će kasnije prerasti u fondaciju i pomoć desetinama porodica. Prisjećajući se prvog susreta, govori kako tada nije ni slutila šta će iz toga nastati.

– On je iz sobe gledao u nebo. Bilo je pitanje dana kada će se ostatak kuće srušiti na njega. Ja sam samo rekla: “Deko, izgradit ću ti kuću.” I to je samo izašlo iz mene. I kad mene neko pita kako, ja nemam neko objašnjenje, jer sam ja tad imala 16 godina, jednostavno devojčica, srednjoškolka. Nisam znala ni kako se gradi kuća, niti sam imala novac, ispričala je Tamara.

– Rekao mi je: “Majde bre, dete, ti ćeš meni da gradiš kuću”, i oterao me. Nisam mu zamjerila jer sam razumela da je čovek razočaran i u ljude i u život. Ostao je bez nade, kazala je Tamara.

Dodaje da je upravo taj trenutak u njoj probudio još veću želju da ispuni obećanje. Došla je kući i rekla svom ocu “Tata, želim da gradimo kuću ovom deki.” On je pristao i tako su krenuli tog 17. februara kada je i godišnjica njene fondacije.

Govoreći o ljudima koji prolaze kroz teške životne situacije, kaže da ih najčešće mogu razumjeti oni koji su i sami osjetili bol i odbacivanje. Na početku svog humanitarnog rada, kako kaže, nije imala novac, ali je imala želju da pomogne. Prisjetila se i perioda kada je prodavala kolače na ulici kako bi prikupila sredstva za kupovinu kuće jednoj porodici.

– Bilo je trenutaka gde sam ja nameštaj iz kuće iznosila za te ljude, jer daš nekome obećanje. Mnogo je teško kad vi znate da neko računa na vas i da ste vi nekome jedini spas. I onda vi svim silama težite da to obećano ispunite. I onda sam ja i prodavala kolače na samom početku na ulici da bismo skupili novac da kupimo jednim ljudima kuću. I zaista, svaki početak bude težak, ali eto, kako početi? Pa tako što ćeš krenuti od svojih najbližih. Eto, može čovjek da pokloni nekome osmeh, zagrljaj, da zastane, da ga upita kako je. Baš mi bude ono tužna slika kad u Beogradu vidim kako ljudi žure, kako je komšiji mrsko da komšiji kaže dobar dan. A to zapravo mnogo znači. Pa pođimo od nas samih kad vidimo nekog ko je nasmejan, nekog ko je vedrog duha, nekog ko je onako veseo, pa stane, pa porazgovara. Nekako nam ulepša i dan i stvarno nam da taj neki tračak da i nama bude ostatak dana lepši. Tako možemo da krenemo. I to je u ovim malim sredinama još uvek zastupljeno. Jedan od razloga zašto volim da obilazim sela, istakla je Tamara.

Otkrila nam je da voli najvipe pomagati starijim ljudima, jer oni više ne mogu sebi ništa osigurati.

– Mladi će odrasti pa sebi obezbediti. Život je težak, prvi put to govorim javno, ali i ja sam podstanar i nemam svoju kuću, otkrila nam je Tamara.

Posebno emotivno govorila je o vlastitom iskustvu odbacivanja tokom djetinjstva i vršnjačkog nasilja koje je proživljavala zbog fizičke različitosti.

– Rođena sam sa po šest prstiju na rukama i nogama. Na rukama su odstranjeni ranije, a na nogama su ostali dugo jer je operacija bila rizična. Bavila sam se sportom i svi bi se okupili oko mene da pitaju šta mi je. Davali su mi pogrdna imena, govorili “vanzemaljac”, “nemoj da se družiš s njom”. Povukla bih se u ćošak i krila svoje prste, ispričala je Tamara.

Prisjetila se i nasilja koje je doživljavala na sportskim turnirima.

– Dečaci su me tukli jer su hteli da pokažu snagu. Ljudi uvek gađaju tamo gdje je najslabije. Neće niko napasti nekoga ko može uzvratiti. Stvarno se mnogo bola skupilo u tom detinjstvu, kazala je Tamara.

Ipak, uprkos svemu, nije odustajala od sporta.

– Večer prije turnira znala sam da me čekaju pogledi, pitanja i ismejavanje. Znala sam da niko neće da mi priđe. Ali opet sam odlazila, osvajala medalje i vraćala se. Ne znam ni sama otkud toliko snage, rekla je Tamara.

Oslobođenje

Izvor: seesrpska.com

“Učiteljica koja svojim primjerom uči djecu ne samo školske lekcije, nego i one mnogo značajnije životne lekcije. Uči ih humanosti i dobroti. Mnogo smo zahvalni ne samo na poklonima nego i na lekciji koju je naučila svoje đake”, napisali su iz “Iskre”.

Kako su dodali, nema sumnje da će njeni učenici izrasti u sjajne ljude.

“Naravno, hvala i roditeljima njenih đaka. Donirali su hranu, kućne potrepštine, sredstva za čišćenje, sve što je potrebno u našoj Roditeljskoj kući”, napisali su oni.

Izvor: Nezavisne

Ona samo 22 godine, a njen životni cilj je da pomaže drugima. Životna želja joj je da postane doktorka ortopedije i pomaže drugima zbog bolesti od koje i sama boluje.

Naime, ova hrabra djevojka rođena je sa komplikovanom koštanom anomalijom koja zahvata mišićno-koštani sistem i čitav život vodi borbu kako bi mogla normalno hodati.

Prvu operaciju je imala 2017. godine kada su joj ugrađeni fiksatori u Egiptu zbog deformiteta nogu. Godinu dana je bila potpuno nepokretna. Zbog te operacije i nemogućnosti liječenja u BiH njeni roditelji su bili primorani uzeti kredit.

Međutim, prilikom vađenja fiksatora u BiH dešava se stravična komplikacija gdje bakterija dospijeva u natkoljeničnu kost te uzrokuje infekciju. Zbog toga ima konstantne, intenzivne bolove. Kost joj je trenutno u kritičnom stanju.

Nada za izlječenje je ugradnja implanta obloženim lijekom čiji vijek trajanja je 10 godina. Ovaj implantat bi joj omogućio bolju pokretnost te sačuvao kost od daljeg propadanja.

Za taj tretman joj je potrebno 7.500 evra.

Akcija koju je pokrenulo udruženje Pomozi.ba je završena, a sredstva su prikupljena.

Odlučili su ga nagraditi s 50 hiljada eura, ali Marko Purišić je odbio primiti taj novac.

– Zahvaljujem hrvatskoj Vladi na novčanoj nagradu u iznosu od 50 hiljada eura. Ipak, te novce ja ne mogu prihvatiti. Mogao bih navesti mnogo razloga zašto. Ali prvi, najbitniji i  dovoljni je što postoji puno drugih pojedinaca i organizacija kojima će ti novci daleko više pomoći – poručio je pa nastavio:

– Ovim putem molim gospodina Plenkovića da u moje ime, te ime hrvatske Vlade donira 25 hiljada eura Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju s dnevnom bolnicom Mladen Ćepulić. Nadalje, ostalih 25 hiljada eura volio bih donirati Zavodu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC Zagreb. Hvala – poručio je Lasagna.

@dalmatinskiportal BABY LASAGNA VELIKOG : ‘ Ne mogu prihvatiti 50.000 eura. Molim Plenkovića da taj novac donira!’ Danas su na sjednici tehničke vlade odlučili Marku ponuditi nagradu od 50.000 eura za ‘ogromnu promidžbu’ Hrvatske. Međutim, Marko se sada oglasio i rekao da želi da novac ide u humanitarne svrhe. #babylasagna #rimtimtagidim #eurosong #vlada #plenkovic #fyp ♬ original sound – Dalmatinski portal

Obavještavamo vas da će Gradsko pozorište Jazavac u petak, 17.5. u 20 časova izvesti komediju ISTINA.

Sav prihod od ulaznica biće uplaćen za liječenje našeg sugrađanina Sergeja Stupara.

Pozivamo vas da uživate u predstavi i kupovinom karte pomognete ovom mladom čovjeku.

U nedjelju 19.5. na našoj sceni možete pogledati sjajnu komediju SEMIRA GICIĆA, jednog od najpopularnijih stend ap izvođača u regionu, pod nazivom BESKOMPROMISNI STEND AP.

Pored redovnog repertoara na kojem možete pogledati i predstave TRI PRASETA I JOŠ JEDNO u četvrtak, 16.5. i NE IGRAJ NA ENGLEZE u subotu, 25.5, Gradsko pozorište Jazavac u maju će se predstaviti i na tri gostovanja i to u nedjelju, 19.5. predstavom SKUPŠTINA na manifestaciji „Bugojansko proljeće“, u srijedu, 22.5. na Festivalu pozorišta Republike Srpske predstavom ISTINA i u petak, 24.5. u Tesliću predstavom KROZ ŽIVOT SA VELJOM.

Od 6. do 15.6. čekaju nas Dani Studija Jazavac kao kruna ovosezonskog rada Škole glume i govora Studio Jazavac sa jedanaest prezentacija i osam predstava u kojima učestvuje preko dvije stotine članova Studija Jazavac.

Dobro nam došli u Gradsko pozorište Jazavac

Humanitarna aukcija „Umjetnost koja nikome ne treba“ održana je u srijedu, 8. maja, po drugi put. Na ovom događaju prikupljeno je 10.410 KM za korisnike javne kuhinje „Obrok ljubavi“.

Uprkos nepovoljnim vremenskim uslovima, prostor Doma omladine bio je suviše tijesan za sve zainteresovane za gotovo 150 djela i predmeta, koje je poklonilo više od 50 umjetnika i kolektiva. Ishod licitacija pozitivno je iznenadio i same organizatore.

„Bili smo sigurni da ćemo prikupiti više sredstava nego prošle godine“, objašnjava Nenad Bosnić, čiji roman „Trosvijet“ se takođe našao na aukciji, „ali zaista nismo očekivali da ćemo doslovno udvostručiti iznos.

Posjetioci su za radove izdvojili 50% više novca nego prethodni put, a kada smo na to dodali sumu koju su izdvojile kompanije kao što su Tropic i Moj market, NLB banka, Smart Office i druge, došli smo do brojki kojima se stvarno niko nije nadao. Želimo da svima njima uputimo najdublju zahvalnost, jer znamo koliko će ova podrška značiti udruženju Mozaik prijateljstva, koje vodi javnu kuhinju.“

Muzičarka Andra Kiddo, koja je poklonila premijeru svog singla i spota „Besmrtan“, smatra da su noviteti drugog izdanja bili ključni za pomjeranje ljestvice u odnosu na prvi događaj.

„Jedan od osnovnih ciljeva je bio da proširimo krug kreativaca koji učestvuju i umjetnosti koje su zastupljene, kako bi čitava priča bila sadržanija, šarenija i atraktivnija.

Na kraju su upravo komadi nezavisnih modnih dizajnera odlazili za velike iznose, muzičke i plesne izvedbe su naišle na odličan prijem, za tetoviranje i crtanje portreta su se vodile prave licitacijske bitke…

Uz sve fotografije, slike, knjige i druge umjetničke forme koje su od početka okosnica ideje, napravili smo događaj sa kojeg se prosto nije moglo otići, a da se ne kupi barem neka sitnica. Želimo da se zahvalimo mnogo i svim tim ljudima koji su ustupili svoja djela, predmete ili vrijeme, jer je samo zahvaljujući njima bilo moguće ostvariti ovakve rezultate“, poručuje ona.

„Umjetnost koja nikome ne treba“ prvi put je organizovana u julu 2023. godine, kada su prikupljene 5.002 KM, takođe za korisnike javne kuhinje „Obrok ljubavi“. Tada je učestvovalo više od 30 umjetnika i kolektiva te se licitiralo za oko 100 radova.

Kako su istakli za “Nezavisne novine”, na put dug 12 dana kreću sutra u osam časova ispred crkve u Karanovcu.

Svaki kilometar njihovog hodočašća će se moći kupiti, a jedan kilometar košta 20 KM.

Sergejeva majka Svjetlana Stupar istakla je da ne postoje riječi kojima bi se zahvalila, te dodala da je njihov potez jako human gest vrijedan pažnje.

“Njih petoro sutra rano ujutru kreću na humanitarno hodočašće pješke do Ostroga koje su posvetili mom Sergeju. Putovanje će trajati 12 dana. Ono što je bitno za to putovanje jeste da ćete vi moći da kupite humane kilometre tokom čitavog njihovog puta. Jedan kilometar će koštati 20 KM”, rekla je ona.

Kako je dodala, svaki put se iznenadi kada shvati koliko su ljudi spremni pomoći nekome koga ni ne poznaju.

Takođe, do kraja maja biće aktivan i humanitarni broj 1413, a glavni cilj je skupiti 350.000 KM koje su potrebne kako bi Sergej što prije otišao u Moskvu gdje se može liječiti terapijom matičnim ćelijama.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Svjetlana Bednaš (@cecilijacecil)

“Ćao drugari! Želim da vas obradujem. Za vrlo kratko vrijeme ste se organizovali i skupili sredstva za nastavak mog liječenja. Nemojte da brinete ja ću biti dobro! Obećavam da se neću predati i iz svega ću izaći kao pobjednik.

Ljubi vas vaš mali borac”, naveli su oni.

Porodica Popović iskazala je zahvalnost svim humanim ljudima na velikom odzivu i podršci koju su im pružili.

“Vjerujemo u našeg Andreja i vjerovali smo u vas. Hvala puno”, istakli su za “Nezavisne novine”.

Podsjećamo, iako ima tek nešto više od tri godine, da je život težak i gorak, Andrej je saznao odmah pri rođenju kada je ostao bez kiseonika, a njegov razvoj bio je upitan.

“Kao je imao samo mjesec dana cijeli tim ljekara, fizijatar, psiholog, logoped, radili su na tome da njegov razvoj ne stagnira. Bilo je napretka, ali javili su se i drugi problemi. Svaki obrok je bio bolan, fizički razvoj je zaostajao. Zbog slabog napredovanja u Univerzitetskom kliničkom centru Banjaluka uputili su nas kod specijaliste u Beograd, u Tiršovu bolnicu, gdje mu je ustanovljen horizontalno postavljen želudac i GERB III stepena, te ga tamo i dalje prati  gastroenterolog.

Hirurški pristup je bio zadnja opcija, uključili su mu terapiju koja daje rezultate. Terapija je obavezna svakodnevno i sami je nabavljamo, takođe iz Srbije, jer je kod nas nema, a nije ni na našoj listi lijekova”, istakao je ranije za “Nezavisne novine” otac dječaka Bojan Popović.