Ta tema je bila posebno popularna u prvoj polovini 2023, a od tada se sporadično pojavljuje. Najnoviji primjer je zgražavanje jer je cijena stolice u njemačkoj IKEA-i više nego upola manja od cijene iste stolice u trgovini istog trgovca u Hrvatskoj.

Temu je pokrenula Facebook stranica “Halo, inspektore” objavom “Uspoređujemo cijene jednog IKEA-inog proizvoda u različitim državama u EU i van nje. I, začudo, Hrvatska je po cijeni od 218 € OPET najskuplja. Pitanje potrošača glasi: Jesmo li kao građani Republike Hrvatske zaista postali ‘ovce za šišanje’? Po ovome izgleda da jesmo.”

Upit o tome poslat je i IKEA-a Hrvatska, na šta je odjel odnosa s javnošću odgovorio: “Prilikom ulaska na neko tržište, osnove za određivanje cijena su situacija na tom tržištu, što uključuje poreze i druga davanja, cijene energenata, logističke karakteristike, primanja građana, prisutnost konkurencije, kao i nabavne cijene koje nisu jednake za sva tržišta. Sve su to elementi koji u konačnici utječu i na finalnu cijenu proizvoda te su najčešći razlozi zbog kojih i u vrlo bliskim državama postoji odstupanje u cijenama proizvoda.”

Svi faktori koje je PR odjel naveo su opravdani, utiču na cijenu, ali čak ni zbirno ne mogu opravdati činjenicu da je jedan te isti artikl u Hrvatskoj više nego dvostruko skuplji nego u Njemačkoj, zemlji s puno većim platama, prenosi Index.hr.

Naprotiv, neki od faktora koje su naveli govore u prilog tome da bi cijena u Hrvatskoj trebala biti manja. Ali većina ide prema tome da cijena u Hrvatskoj bude veća.

“Porezi i druga davanja” su komplikovana tema jer je poreski sistem kompleksan i teško je tačno odrediti koliko se porezi prelivaju na cijenu. Okvirno se ipak može vidjeti u kojoj su zemlji veći porezi na prodaju/proizvodnju.

PDV je u svim državama EU glavni oblik oporezivanja te od njega država ubire najviše poreza. To je porez koji kompanije prebacuju na konačnog kupca, tj. građane, i direktno povećava cijenu proizvoda. Standardna stopa (postoje i umanjene) PDV-a u Njemačkoj iznosi 19 posto, što je čak ispod prosjeka EU. S druge strane, stopa PDV-a u Hrvatskoj je 25 posto, druga najveća u EU (Mađarska ima 27 posto).

PDV EU klasifikuje kao jedan od “poreza na proizvodnju”. U Hrvatskoj država godišnje prikupi takvih poreza u iznosu od 17.8 posto BDP-a, a u Njemačkoj 10.1 posto. Definitivno se može govoriti o tome da porezi više povećavaju cijenu proizvoda u Hrvatskoj nego Njemačkoj, ali to nije ni blizu dovoljno da se objasni razlika, dodaje Index.hr.

Cijena električne energije za preduzeća veća u Hrvatskoj

U zavisnosti od energenata, u Hrvatskoj su cijene ipak manje. Ali postoji izuzetak – električna energija. Cijena za domaćinstva je u Hrvatskoj manja, ali to nema uticaj na cijenu proizvoda u trgovinama.

Nije poznato široj javnosti, ali cijena električne energije za poslovne korisnike je u Hrvatskoj veća nego u Njemačkoj. To vrijedi za sve kategorije poslovnih subjekata po količini potrošene električne energije, od malih do velikih.

Logistika, tj. troškovi transporta u pravilu ne igraju odlučujuću ulogu u formiranju konačne cijene, ali sve zavisi od tipa proizvoda. Za stvari poput stolica, koje zauzimaju puno prostora pri transportu, uticaj troškova transporta je veći.

IKEA u Njemačkoj ima 55 trgovina, pa je logično da su luke u Njemačkoj među prvima u koje dolaze proizvodi iz prekomorskih zemalja. Čak i ako se radi o nekoj od razvijenih država EU ili o pošiljci iz same Švedske, Njemačka ima logističku prednost. Ta “ušteda” poništava manju cijenu goriva u Hrvatskoj jer je to u konačnici nebitno ako je put transporta veći za Hrvatsku nego za Njemačku.

Primanja građana sugerišu da bi ista stolica trebala biti jeftinija u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Prosječna plata u Hrvatskoj je, prema zadnjim podacima (novembar 2023), iznosila 1208 evra neto, u Njemačkoj oko 3200 evra neto.

Kada se gledaju prihodi po tipu domaćinsta, jer obračun neto plate zavisi od broja djece i izdržavanih članova, ostaje otprilike ista razlika. Pogledaju li se podaci o godišnjim neto prihodima domaćinstva s dvoje djece u kojem oba supružnika rade za prosječnu platu, u Hrvatskoj takav par godišnje zaradi 23.326 evra, a u Njemačkoj 75.011 evra (podaci se odnose na 2022.).

To jasno sugeriše da je uticaj na cijenu suprotan od razlike u cijeni koja se pojavljuje kod stolice IKEA-e, tj. da bi cijena trebala biti trostruko veća u Njemačkoj nego u Hrvatskoj, ako se izoluje samo taj faktor.

Konkurencija u Hrvatskoj puno slabija

Konkurencija je u njemačkim gradovima po veličini sličnim Zagrebu daleko veća, a da se ne govori na nivou cijele države. Veća konkurencija stvara pritisak prema manjim cijenama, pa izolovano utiče na to da su cijene u Njemačkoj manje.

Pravdanje nabavnom cijenom je neobično jer se može pretpostaviti da IKEA nabavlja istu stolicu od istog proizvođača, radilo se o Njemačkoj ili Hrvatskoj. Eventualna razlika može proizlaziti iz troškova transporta ako se ugovara dostava proizvoda od proizvođača direktno do određene trgovine ili pak svaka trgovina IKEA-e kupi svoje proizvode u tvornici proizvođača.

To ne zvuči kao uređen logistički lanac za jednu multinacionalnu kompaniju koja ima prodajne prostore u brojnim državama, ali ako odjel odnosa s javnošću IKEA-e Hrvatska tvrdi da je tako, onda možda postoji razlog.

Razlika u cijeni istih proizvoda u različitim trgovinama nije rijetkost, čak i kad se radi o istom vlasniku

Na konačnu cijenu utiče cijeli niz faktora, od internih, na koje kompanija ima uticaj (uređenost logistike i sposobnost menadžmenta), do onih na koje kompanija ne može uticati (npr. PDV). Na kraju će politika cijena ipak najviše zavisiti o jednostavnog pitanja: “Prodaje li se?”

Zbog toga različiti proizvodi mogu imati različite cijene među državama, kao i unutar iste države, čak i ako ne postoje drugi faktori koji sugerišu da bi razlika trebala postojati ili da bi trebala biti manja.

Sasvim je sigurno da, iako je stolica skuplja u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, cijeli niz proizvoda ima puno veću cijenu u Njemačkoj nego u Hrvatskoj u istoj trgovini.

To nije ništa neobično jer različite trgovine iste kompanije moraju imati određenu autonomiju kod određivanja cijena. Možda je jedan model posebno popularan kod kupaca u Hrvatskoj, a manje popularan u Njemačkoj.

Osoba koja određuje cijenu u njemačkoj IKEA-i će pokušavati smanjiti cijenu da bi zainteresovala kupce ako se proizvod slabo prodaje. Onaj ko određuje cijenu u Hrvatskoj istom proizvodu može povećati cijenu da bi maksimizirao zaradu po proizvodu.

Nema ništa prevarantski u tome što dvije trgovine u različitim državama imaju drugačije cijene, pa čak i kada neki faktori (npr. plate) sugerišu da bi razlika trebala biti u suprotnom smjeru od postojeće. Naravno, kupci imaju puno pravo poređivati i komentarisati razlike u cijenama, pa čak i vršiti pritisak da se razlika smanji (samo ne zakonskom prisilom).

Ali ne radi se ni o čijoj malicioznosti, pravoj pljački, krivici uvođenja evra ili nekom drugom razlogu koji nema veze s cjenovnom politikom. Uostalom, IKEA nije jedina u Hrvatskoj koja prodaje stolice, pa revoltirani imaju puno pravo kupovati kod konkurencije, dodaje Index.hr.

Obrazovanje je stekao u Švicarskoj. Završio je političku ekonomiju na Univerzitetu St. Gallen HSG, smijer Međunarodni odnosi. Još za vrijeme studija se dosta zanimao za prilike na tržištu tadašnje Jugoslavije.

U intervjuu za portal BUKU Dacić se prisjeća svojih početaka, govori o radu u BiH i regiji, spominje svoje uzore, a daje i vrijedne savjete za mlade preduzetnike.

Gospodine Dacić, vlasnik ste švajcarske firme “Daccomet AG”, IKEA-in partner i većinski vlasnik fabrika za proizvodnju nameštaja “Standard Furniture Serbia” i “Standard” iz Prnjavora. Kada je došlo do pokretanja vaše kompanije, možete li se prisjetiti početaka?

Firmu Daccomet AG sam osnovao u Cirihu još kao student 1990. godine. Želju da postanem preduzetnik i da poslujem sa tadašnjom Jugoslavijom imao sam još kao gimnazijalac. Krajem 80-ih godina Ante Marković, tadašnji premijer Jugoslavije i kreator po njemu nazvanih ekonomskih reformi, posetio je Švajcarsku. Tom prilikom je predstavio svoje reforme, nakon čega su najuglednije švajcarske novine “Neue Zürcher Zeitung” zaključile da se na Balkanu rađa novi “Ekonomski Tigar”.

Obzirom da sam studirao političku ekonomiju, u potpunosti sam se slagao sa ocenom novina i uplašio sam se da ću zakasniti da uskočim na talas koji se spremao. Hteo sam da napustim fakultet i odmah da počnem da se bavim biznisom. Međutim, tu su bile dve prepreke. Jedna je bila da nisam imao novac, a druga da su roditelji bili protiv toga. Na kraju sam se dogovorio sa roditeljima da će mi pozajmiti novac za uplatu akcionarskog kapitala, uz moje obećanje da cu završiti fakultet.

Šta vam je bilo najteže u prvim godinama poslovanja, kako ste se izborili sa svim izazovima?

Na početku sam mislio da će najteže biti započeti biznis i vratiti novac roditeljima. Ali to sam uspeo za 1.5 godinu. Međutim, kratko nakon toga je počeo raspad Jugoslavije. To me je nateralo da od trgovačke firme napravim firmu koja se usko specijalizovala na financiranje industrijske proizvodnje, uz organizaciju uvoza komponenata i savetovanje.

Daccomet AG je na primer bio 1992. godine prva firma koja je dobila za Hrvatsku švajcarski ERG (garanciju za izvozni rizik). Ali, nezavisno od toga, tek nakon nekoliko godina shvatio sam šta je bilo i ostalo najteže – uveriti svoje partnere, kako tada u Hrvatskoj, tako i kasnije u Bosni i Hercegovini, a sada i u Srbiji, da je moguće mnogo brže razvijati se i kvalitetno rasti nego što oni to sebi mogu predstaviti.

Standard, Prnjavor, foto: Elvir Padalović

Živite i radite u Švajcarskoj, kako ste se odlučili da proširite poslovanje na BiH, konkretno Opštinu Prnjavor?

Od početka 1990-ih godina, pa sve do 2008. god., bio sam poslovno aktivan i u Hrvatskoj. Konkretno je Daccomet AG imao joint-venture firmu sa Fabrikom Kablova Elcon dd u Zlatar Bistrici. Firma se zvala Eldac AG u Cirihu, a ona je imala takođe kćerku firmu u Parizu – firmu Eldac France EURL.  Tada je Elcon proizvodio kablove za Peugeot i Citroen, kao i za tada najvećeg dobavljača dijelova u automobilskoj industriji, Delphi, iz SAD-a.  Kroz to iskustvo i “benchmarking” tj. uporedne podatke koje sam zahvaljujući toj saradnji uspeo da dobijem, već mi je sredinom 90-ih godina bilo jasno da države sa troškovnim nivoom Hrvatske dugoročno nemaju šansu u industriji sa relativno visokim udelom direktnih troškova rada.

Bilo mi je jasno da trebam da nađem tržište čiji jezik govorim, koje ima što bolje preduslove za proizvodnju za izvoz. Iz tog razloga sam 1999. godine počeo da putujem po Bosni i Hercegovini sa namerom da nađem novog poslovnog partnera, sa kim bih mogao da radim na bazi istog poslovnog koncepta kao i sa Elconom. Posetio sam u 3 meseca oko 40 firmi. Sa jednom sam počeo da radim i preko njih sam upoznao IKEA-u koja je već pola godine nakon Dejtonskog sporazuma počela opet da posjećuje Bosnu i Hercegovinu.

U 2000. godini je Daccomet AG finansirao i savetovao 7 IKEA-inih dobavljača iz cele Bosne i Hercegovine. Standard AD iz Prnjavora je bila poslednja firma koju nam je IKEA predstavila. U septembru 2000. je počela saradnja.

Koliko ste zadovoljni poslovanjem firme u Prnjavoru?

Sa jedne strane sam jako zadovoljan što smo od trenutka kada smo krenuli od nule, od 2000. godine uspeli ne samo da ostanemo IKEA-in dobavljač,  već što smo u proseku svake godine rasli za preko 20%. U međuvremenu tj. 2004. god. je Daccomet AG preuzeo većinu akcija i ukupno je uloženo u Standard AD ca KM 16 mil. Od tadašnjih 85 zaposlenih danas imamo trenutno blizu 400.  Sa druge strane, znam da je potencijal za još brži rast pogotovo do 2008. god. bio tu, a mi ga, pogotovo zbog neuređenosti trzišta rada, naime nelojalne konkurencije iz sive ekonomije, nismo uspeli da iskoristimo. Nezavisno od toga, mi planiramo i dalje da rastemo. U 2017. godini za minimalno 5%, a naredne godine za još 10%

A da li ste zadovoljni odnosom administracije i opštine prema Vašoj firmi?

Mi smo uglavnom zadovoljni.

Koliko je BiH interesantno područje za inostrana ulaganja?

Svima su poznate različite “Doing Business” – rangliste u kojima je Bosna i Hercegovina redovno na posljednjem mjestu među Evropskim državama. Međutim, moje iskustvo je takvo da su uslovi bolji nego što to pomenute rangliste sugerišu.

Standard, Prnjavor, foto:Elvir Padalović

Šta bi se kod nas trebalo uraditi da se poboljša poslovna klima, da privučemo veći broj stranih investitora, šta biste Vi predložili?

Svakako mislim da ima još mnogo potencijala za unapređenje, pogotovo na polju Zakona o radu koji je anahronističan i neadekvatan za firme koje se bore na globalnom tržistu.  Generalno, po mom mišljenju rad kao kategorija treba da se stavi u fokus. To znači, kao prvo da se razlika između bruto i neto-plata trebaju dramatično smanjiti i na taj način izjednačiti šanse firmi koje se pridržavaju zakona i na taj način subvencionišu rad na crno sa onima koje to ne rade. Takođe bi trebalo unaprediti sistem obrazovanja. Uveren sam da bi najbolje bilo da se uvede sistem dualnog obrazovanja poput sistema koji postoji u npr. Švajcarskoj i Nemačkoj. To bi stvorilo uslove da se učenici obučavaju na način kako tržište to traži. Sa time bi se postigao efekat da ekonomija dobija odmah zaposlene koji mogu da doprinesu stvaranju vrednosti, a sa druge strane bi ta vrste obuke poboljšala budućim zaposlenima šanse na tržistu rada.

Sarađujete sa popularnom IKEA-om, kako je došlo do te saradnje i koliko Vam ona znači za poslovanje?

Saradnja sa IKEA-om postoji već od 1999. godine i širi se iz godine u godinu. Trenutno radimo na aktualizaciji studije izvodljivosti na jednom novom projektu u Srbiji koja se može opisati “Javno-privatno partnerstvo”.  Sa jedne strane, pregovoramo o dugoročnom ugovoru sa državom o prodaji trupaca, a sa druge strane sa IKEA-i o dugogodišnjom ugovoru o prodaji nameštaja. Naša obaveza u tom aranžmanu je izgradnja fabrike i stvaranje, na početku ca 300 radnih mesta, a kasnije i više.

Međutim, saradnja sa firmom kao što je IKEA, koja je svetski broj 1 na tržištu pokućanstva i koja planira i dalje vrlo brzo da raste, ima posebne karakteristike i u svakodnevnom radu. Kao njen dobavljač ste svaki dan izloženi globalnoj konkurenciji. To znači da morate svaki dan da se trudite da unapredite kvalitet i svoju konkurentnost. Sa druge strane, imate šansu da isporučujete na globalno tržiste  naime u ca 400 IKEA-inih prodavnica širom sveta.  Ali pre toga i još važnije je da IKEA kao preduslov da postanete njen dobavljač očekuje da delite njene vrednosti po pitanju poštovanja svih zakona, pogotovo onog o radu, kao i na polju ekologije, zaštite zaposlenih i smanjenja potrošnje energije. Taj pristup izgleda zahtevan za zaposlene, a pogotovo za menadžment IKEA-inog dobavljača.

On definitvno traži od menadžmenta napredan mentalni sklop koji će poštovanje pomenutih uslova da shvati kao šansu i preduslov da još većom brzinom raste. Drugi važan aspekat je da IKEA kada prepozna potencijal kod dobavljača ima velike mogućnosti da pomogne dobavljaču da se brže razvija. Tu bi istakao kao najvažniji alat informacije. Obzirom da IKEA ne samo da prodaje globalno, već i nabavlja robu na globalnom tržištu, ima odličan pregled kretanja cena svih relevantnih troškovnih faktora. Ona je spremna da deli te informacije sa dobavljačima koji to mogu da iskoriste kako bi se unapredili. Pored toga, IKEA pomaže dobavljaču kod investicija u opremu, kako kroz izuzetno povoljne kredite, tako i sa savetovanjem.

Posjetićete Banjaluku u okviru Business caféa, šta biste svim ljudima koji planiraju da pokrenu samostalni biznis poručili, koji su vaši savjeti za uspjeh?

Najvažnije je da imate strast i motivaciju da se bavite preduzetništvom gde u suštini nemate nikakve garancije za bilo šta. Ali takođe je važno da sto više razumete o tome čime želite da se bavite. Tu mislim ne “samo” na potencijalne kupce i dobavljače, cene itd. jer se to svakako podrazumeva. Ja mislim pogotovo na ono što će vas razlikovati od drugih i još više na onu okolnost ili osobinu koju mislite da imate samo vi… Verovatno će ona biti ta koja će eventualno da donese uspeh…

Standard, Prnjavor, foto:Elvir Padalović

Danas ste Vi uzor mnogima, a ko su bili i jesu Vaši uzori kada je poslovanje u pitanju? Od koga učite i koga doživljavate kao pozitivan primjer i zašto?

Ja se svaki dan trudim od svakoga da nešto naučim. Zato me biografije jako interesuju i uvek pokušavam da prepoznam zašto je nešto u nekoj situaciji doprinelu uspehu i, naravno, neuspehu.  Ali ako bi nekoga trebao da izdvojim, onda je to Ingvar Kamprad, osnivač IKEA-e.  Ja sam imao čak dva puta privilegiju da se sretnem sa njim. On me je impresionirao ne samo zbog toga što je IKEA –a svetski gigant, već zato što je značajne poslovne iskorake radio tada kada mu je bilo najteže.

Na primer, kada je 60ih godina švedski kartel trgovaca nameštaja počeo da ga bojkotuje, on je počeo da nabavlja nameštaj u Poljskoj i na taj način postao još konkurentniji. Takođe je izmislio koncept demontažnog nameštaja, a da bi ga lakše transportovao, spakovao ga je na “flat pack”- što je kasnije postao standard.  Kada sam Ingvar Kamprada video poslednji put, bio je u svojoj 85 godini. Oko njega je zračila fascinirajuća aura čoveka koji je značajno učestvovao u pisanju istorije naše branše i još mnogo više se radovao kao malo dete da nastavi da to čini još uspešnije.

Izvor: Buka

Naslovna fotografija: Bussiness cafe bh.