Ali, ljudi su danas odustali od tih rečenica, jer ih smatraju opasnim, suviše predavajućim, neprimerenim za vreme koje aplaudira uglavnom cinizmu, ironiji, pa čak i grubosti. Mnogi se ne usuđuju da kažu najlekovitiju od svih rečenica – „Mnogo te volim“, pa to kažu na milion drugih bezbolnijih načina, pošto se to „mnogo te volim“ nekako, kod nas, podrazumeva.

Izjava ljubavi je, na primer – „Obuci se toplo“, ili „lepše ti stoji ona crvena haljina“. „Ponesi kišobran“. Izjava ljubavi je i „ne moraš da kuvaš sutra, vodim te na ćevape“. „Mnogo radiš, odmori se.“ Ili „Malo spavaš“. Izjava ljubavi je kad se on vrati sa posla sa punim kesama pomorandži, a da mu to niko nije tražio. Izjava ljubavi je kad mu ona kupi dva para čarapa. Izjava ljubavi je kad primeti da je ona promenila frizuru, čak i da uopšte ne kaže da li mu se dopada.Ili kad mu ona kaže da je duhovit. Izjava ljubavi je kad nju boli glava, a on utiša televizor ili joj skuva čaj. Izjava ljubavi je svako dugmence na njegovim košuljama koje mu je ušila. Na primer, kad on dođe kolima po tebe. Na primer, kada ne nosiš trenerku po ulici, jer znaš da se to njemu ne sviđa.

Što se reči tiče, u Srbiji je ljubavna izjava kad mu kažeš „debeli“, a on tebi kaže „Matora, zgromiću te.“

Izjava ljubavi je kad ti dete kaže „Mama, smaraš!“ Ili kad ti mama
zvoca što ne dolaziš češće, a ti njoj kažeš „Ne budi dosadna, suviše kritični ljudi su gušitelji.“ Ljubav je kad majka kaže svojoj ćerki „sine“, i kad sinu kaže „đavole“ ili ono srpsko, majčinsko – „eee, budalo moja.“ Ponekad je najveća ljubav prema majci izrečena u onom šatrovačkom – „Kevo!“

Srpski jezik je samo naizgled štur u toj oblasti, a zapravo je riznica emocionalnih metafora. Kad ti kaže „džigericu ćeš mi pojesti“, i to se, nekako, računa kao izjava ljubavi i brige.

Mislite o tome:

Ljubav se izgovara i kada se o njoj ne govori. Mada je lepo, ponekad, i čuti ali i glasno izgovoriti onu reč na „lj“ koju mi je odjednom glupo da pominjem.

Mnogi je umjetnik govorio o januaru, kao mjesecu praznika, mjesecu u kojem imamo pravo na nove početke, pravo na ljubav, debljanje, na čitav dan pred televizorom, laptopom, sa knjigom u rukama…

Mjesec po mom ukusu: dosta neradnih dana, hrana, alkohol, praznici, noge pod stolom. Zvuči savršeno?

Bilo bi, da nema vječitog remetilačkog faktora – RODBINE! Da se razumijemo, rodbina je uvijek tu, tokom cijele godine: kao heliko bakterija, herpes ili slična napast.

Dječiji rođendani, slave, osamnaesti rođendani, godišnjice brakova, babine, dedine, svadbe, sahrane i druga veselja – toga ima cijelu godinu. E sad, ako si govedo kao ja, ne posjećuješ te manifestacije, osim ponekad – da te prepoznaju kad dođeš na ostavinsku raspravu. Ali, januarski susreti se prosto ne mogu izbjeći.

Bog nam je dao prijatelje, kako bi se iskupio zbog toga što nam je dao rodbinu.

Volim ovaj citat, naročito njegov drugi dio. Postavlja tezu o familiji kao skupini ljudi nametnutih po rođenju, sa kojima se na silu viđaš na iznad pomenutim svetkovinama.

Inače, ako prema svojim rođacima osjećaš nešto više od iritacije i ako ne kolutaš očima na svaku najavu potencijalnog susreta, ovo nije tekst za tebe. Ako ti se već diže kosa na glavi od januarskih prazničnih susreta sa silnim tetkama, ujnama i drugim avetima, molim nastavi dalje.

Evo situacije: Božić. Rodbina dolazi, ili ti moraš da ideš kod nekoga, jer je Božić i oko toga se ne raspravlja. Odrasla si osoba, znaš valjda šta je red?!

Tvoj prvi zadatak je da se prehladiš.

Ne zanima me kako. Pokušaj sa tuširanjem hladnom vodom i stajanjem pred otvorenim frižiderom, kao Bata Živojinović u filmu “Razvod na određeno vreme”. Zašto da se prehladiš? Sjedi, jedan! Ti znaš koliko babe i tetke vole
da se ljube! A znaš i koliko slabo ciljaju i kako uvijek malo zakače usta. Ne treba ti to. Ako ne želiš baš da se razboliš, primjeni stari trik – neposredno prije susreta istrljaj lice (naročito nos!) grubim priglavkom, da se zarumeniš kao jabuka i izgledaš kao da si pod prehladom. Zahvaljivaćeš mi kasnije.

Drugi zadatak – budi na oprezu.

Imam prostora za samo jednu situaciju, za ostalo se snađi na licu mjesta. Improvizuj! Svi imamo nekog strica/ujaka/random člana porodice koji uvijek ima potrebu da za stolom drži političku tribinu. Njega se čuvaj. Vjerovatno će te upitati šta misliš o novom predsjedniku SAD. NIKAKO NE ODGOVARAJ NA OVO PITANJE, it’ s a trap! Pokušaj da se diplomatski izvučeš, prebacivanjem razgovora u mirnije vode. Probaj sa “pa šta je ovo, ovakvu zimu ne pamtim!” manevrom. Druga stvar na koju treba da paziš jeste da ne sjedaš pored ili preko puta njega, kada sjednete za ručak/večeru. Bićeš stalna meta njegove priče i njegovih…kako da to kažem na lijep način…tečnosti. Ovakvi ljudi su poznati po tome što “tečno govore”.

Treća stvar.

Porodica uvijek ima miljenika/cu. I to nikad nisi ti. Tvojih je godina. Uvijek su te poredili sa njim/njom, i uvijek je tebi pripadao deblji kraj. On/ona ima završen fakultet, posao, omiljen je ne samo u familiji, nego i u društvu. Trči maraton. Najčešće je advokat ili ljekar. Iako ti znaš (kao i svi prisutni!) da je prepisivao/la na fakultetu, da je posao dala stranka, da mjesečno kroz nos progura prosječni budžet nerazvijene opštine, nikako nije dobro da išta kažeš protiv miljenika. Ćuti. Govorim iz iskustva.

Misteriozni sukob

Negdje krajem osamdesetih, nešto se desilo između tvoje mame i tetke Snježane. Razgovor o tome nije dozvoljen, čak niko neće ni priznati da se išta dogodilo, ali jeste. Zbog toga, tvoju mamu i tetku Snježanu porodica drži na što većoj razdaljini. Razgovori između njih su kurtoazni i skromni. Sve zbog mira u kući. Ne pričaj sa tetkom, da ti se majka ne bi popela povrh glave.

Pet: Rodbina iz inostranstva.

Ovo je posebna sorta ljudi. Iako već odavno imaš previše godina za gumene bombone, oni su ih donijeli. Možda će biti i onih koje ćeš prvi put vidjeti. Sa njima su razgovori posebno zanimljivi:

Rodbina: Vidi je što je porasla! Ne bi je nikad pozn’o… Ma sjećaš li se ti nas?

Ti: (glupo se osmjehujući) Ne…ne mogu stvarno da se sjetim.

Rodbina: Pa mi smo te iznijeli iz porodilišta kad si rođena!

Ti: (pucaš sebi u glavu)

Inače, možada ćeš imati malih poteškoća da razumiješ šta to rodbina iz inostranstva zapravo priča, jer govore nekom tarzanskom mješavinom njemačkog i srpskog. Tako će ti reći da su “pod štresom”, kako su malom Kristijanu “kupili novi hendi”, kako je “tamo život samo arbajt, nema nigdje ovako da sjediš po vazdan”.

Savjet: Klimaj glavom.

Baba koja stalno nutka hranom.

OK, ovo znamo svi. Internet je prepun duhovitosti o babi i Čak Norisu, a i većina nas je bila toliko srećna da bar jednom doživi ekstazu izazvanu prejedanjem babinim laganim ručkom (supa, meso, pita, salata, voće, torta, …). Babe treba voljeti, jer su najdivnija bića na svijetu… OK, uhvaćen sam. Baba mi čita LOLU, a obećala mi je prepisati stan, pa moram lijepo o njoj.

Sa babom budite uvijek dobri. Koliko god vi mislili da živimo u patrijarhatu, babe su najzajebanije i svaka velika odluka u porodici mora biti aminovana od strane babe. Što kažu u Mafiji, cappo di tutti capi.

Kraj

Ima toga još, za tri teksta, ali nećemo pretjerivati. Vidimo se sljedeće sedmice. Srećni praznici!

PS: Ovo se, naravno, sve odnosi na TVOJU rodbinu. Ako se slučajno nađeš kod “njenih” ili “njegovih”, tebi svakako nema pomoći.

Bezveze ali sta da radim kad gospodin “ SAVRŠENI” neće da zamenimo strane. Hoće on do prozora ( kao da je to autobus pa će razgledati krajolik) i lampa je sa njegove strane. Voli nešto da pročita pred spavanje. Ma nemojte mi reći!? Volim i ja da čitam pred spavanje ali ne mogu. Prosto mi se oči sklope čim obrazom dotaknem jastuk.

Sa leve strane je udobniji krevet ili mi se tako čini gledajući iz ovog ugla?!

Koja bre leva strana i koji gospodin “ S A V R Š E N I”?

Pa ja sam, što bi se reklo  raspuštenica, evo već dva meseca. Nikako da se naviknem.

Mogu da spavam na kojoj god hoću strani i da ustajem na koju god hoću nogu. Nije da sad to nešto bitno utiče na moje raspoloženje i teško da bih bila drugačija, da kojim slučajem prvo spustim desnu nogu na pod ali eto jedne dobre strane razvoda.

Spavaću na krevetu popreko i baš ću jastuk da stavim tamo gde su mi do juče bile noge.

I šta je to uopšte raspuštenica? Kakva je to reč?

Ne znam za vas ali kad ja to čujem ili oblikujem tu reč svojim ustima, u mojoj glavi se pojavi slika žene, raspuštene, duge kose u dugoj spavaćici i naravno sa nekim belim cvetom u kosi, kako trči livadom. Onako usporeno i srećno trči…

Pomislio bi neko , da se ja tako probudim na leđima i satim razmišljam o glupostima.

Ma jok! Nemam ti ja vremena za to. Sve to projuri kroz moju glavu kao stampedo i eto me već na nogama. Levoj, desnoj, sa obe, svejedno i ko me pita na koju sam nogu ustala!? Niko! Svi nešto traže, hoće,zahtevaju. Šetaj psa, spremaj doručak, rasklanjaj, peri sudove, spremaj ručak, peglaj, usisavaj… ( ako nastavim da nabrajam ne gine mi depresija )  SAMA! Nije da je on išta od toga radio, pa mi je sad kao teško, nego eto još uvek fali tu negde…

Na krevetu u dnevnoj sobi, dok gleda utakmicu, recimo. U kuhinji, dok se provlači kraj mene da nešto uzme iz frižidera, baš dok su meni ruke do laktova u brašnu…

Fali tu po kući ali da budem iskrena, fali ko neki eksponat. Ne mogu da ga se setim kako nešto radi, bilo šta…

Evo naprežem mozak i ništa. Čeprkam po zabačenim kutkovima mozga, namerno čeprkam da vidim nisam li možda zaboravila, pa da još ispadnem i bezobrazna, zla i pokvarena bivša žena. Aha,eto ga! Jednom je pokupio svoje prljave čarape sa poda i odneo ih do korpe za veš. Tome je predhodila svađica i to samo zato sto sam fino, godinama sama nosila njegove čarape do kupatila a, tog popodneva baš nešto nisam htela. I on se strašno uvredio.

Sad se setih one mudre misli: ”Možeš učiniti dobra koliko hoćeš, davati sebe za druge do iznemoglosti. Ništa se ne broji.Samo jednom ne ispuni nečiju želju i potrebu… E to se broji i pamti zauvek!”

Zaboravih da pustim muziku.

Volim sve da radim uz muziku.Tako mi je lakše. Tako mi se čini da i sudovi pevaju sa mnom. Samo da nije neka balada. E, to više ne volim! Desi se da onda voda ne teče samo na slavini već i niz moje obraze.

Olja

Kultura paparazzija u to je vrijeme tek počela uzimati maha, te koliko god ona bila toksična, moramo joj zahvaliti na jednoj stvari – bez njih danas vjerojatno ne bismo imali fotografske zapise modnih kombinacija koje su it djevojke tog doba nosile u svoje slobodno vrijeme, kao recimo na aerodrom ili u šetnju gradom. Ono što mi se posebno sviđa kod tih kombinacija je koliko se iskrenima i ležernima doimaju, a fascinantno mi je kako većina njih savršeno funkcionira i dan danas – zaista ih smatram oličenjem bezvremenskog stila.

U nastavku donosimo tri takva bezvremenska looka supermodela Cindy Crawford koja nam se čine savršenima za jesen, a pronašli smo i komade iz aktualne ponude high street brendova uz pomoć kojih je moguće rekreirati svaki od njih.

Smeđa kožna jakna i mini suknja

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Alexander Bel (@alexanderbelph)

Kožni crni blejzer i farmerke

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели IFHER I I Found Her Essence Rare (@ifoundheressencerare)

Monohromatski crni look

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели 𝔳𝔦𝔫𝔱𝔞𝔤𝔢 𝔤𝔞𝔩𝔩𝔢𝔯𝔶 (@agelessfilms)

Prema njegovim riječima, povrijeđeni dječak je trenutno kod kuće, i povrede nisu bile ozbiljne.

-Poslije nastave, van školskog dvorišta, na autobuskoj stanici jedan učenik naše škole, viših razreda, udario je šakom drugog dječaka sa kojim ide u razred.  Navodno je imao upaljač u ruci i udario je dječaka u predio lica.

Koliko ja znam, na tome se i završilo, mene je sinoć pozvao odjeljinski starješina, oko 19.30 časova. Kontaktirali smo majku dječaka koji je povrijeđen i žena je potvrdila da se to desilo, a mi smo preporučili da odvede dijete u Službu hitne pomoći. Ukazana mu je ljekarska pomoć rekli smo joj da nakon toga, uz nalaz ljekara, sve prijavi policiji, što je i uradila – pojasnio je Popržen.

Dodaje da se on jutros čuo sa majkom povrijeđenog dječaka, i kako kaže, „nisu to strašne povrede“.

-Nema nekih lomova, povreda je bila klasični udarac u bradu, to je po njenoj izjavi, ja dječaka nisam vidio. Dječak je kod kuće, zbrinut je  – rekao je Popržen.

Napominje da je dječak koji je napao drugara iz razreda već poznat po problematičnom ponašanju.

-Ima devijantno ponašanje i napravio je i drugi problem u školi, tako da će sutra biti sazvano Nastavno vijeće i biće mu izrečena mjera premještaj u drugu školu, nevezano za ovaj slučaj. Ne vjerujem da sinoćni napad ima veze sa prethodnim slučajem, a radi se o tome da je on u školu dan prije napada donio jedan metak, koji nije unosio u školski objekat.

Metak je bio u dvorištu, pa su djeca prijavila učiteljici, i nakon toga sve je došlo do pedagoga i mi smo istražili kako je taj metak uopšte došao u dvorište. Njega su našla djeca četvrtog razreda i igrala su se sa metkom. Došli smo do saznanja da je metak upravo donio učenik koji je sinoć napao drugara – kaže Popržen za “Nezavisne”.

Dodaje da su oca dječaka pozvali na razgovor i obavijestili ga da je njegov sin donio metak u školu.

-Obavili smo svoj dio posla, biće sjednica zakazana i izrečena mjera, a ja sad idem u Policijsku stanicu, a oni će nastaviti svoj dio posla po ovom slučaju. Mi imamo tačan protokol o vršnjačkom nasilju, škola je postupila u skladu sa tim. Učenik će odlukom nastavničkog vijeća biti premješten u drugu školu i to je jedino što škola može izreći – objašnjava Popržen.

Napominje da je OŠ “Sveti Sava” već peta ili šesta škola u koju je ovaj dječak upisan.

-On je već na isti način promijenio više škola – potvrdio je Popržen  za “Nezavisne novine”.

• Evo tata me pita čemu se smijem, napisala mi je prijateljica dok smo se dopisivale.
• Pozdravi tatu, kažem
• Jesam ti ja inspiracija? odgovara ona na moj prethodni odgovor nakon 2 reda hahahahanja
• Jesi i ti i ja i puno nas…

O čemu se zapravo radi?

Teme o kojima bih pisala se samo roje, ali jedna je konstanta i nekako zakačena za gotovo svaki segment djelovanja, življenja…ili neživljenja.

Naime dok sam smišljala naslov teksta, ona prijateljica s početka, nazvat ćemo ju Iva, me pitala što radim.

• Pripremam tekst.
• Aha, koja tema?
• Kada prestati ignorirati početi reagirati!

I tu kreće Ivin smijeh i pitanje je li mi ona inspiracija.

Kao što sam rekla, je inspiracija mi je i ta moja Iva i mnoge druge Ive koje se ne zovu tako,  svih dobnih skupina, zanimanja, različitih životnih stilova. Pa čak i spol tu nije bitan. Iva može biti i muško. Bitno je samo to da smo svi zadojeni onim glupim „Pametniji popušta, magarac ne dopušta“.

Naravno kada smo mali da ne želimo biti magarci, pa progutamo nepravde i sami sebe uvjeravamo kako je to ispravno.

Makar sam ja tako. I nisam si ni dala baš razmišljati o tome da kako je moguće  da se nakon tog popuštanja ne osjećam ništa pametnije, dapače, osjećam se kao ono Magare u koje se Pinokio pretvorio. I sa svakim sljedećim „pametnim“ popuštanjem su mi uši i rep dulji, a leđa kao prebijena od tereta te silne „pameti“ koja popušta.

E (sočna psovka)  ti narodne mudrosti izniknule iz mudrijaških usta manipulativnih lutkara i prihvaćene od izmanipuliranih lutki koje čuvaju svoje upravljačke konce jer bez njih ne bi bile „žive“.

Pa me nešto opalile te moje uši i rep i mislim si; „Pa što ne bih bila tovar. Ona magarica koja ne dopušta. I neka nisam pametna.“

I odjednom je teret „pameti“ postao lakši. Pa drugi put, pa treći…

Pa je došlo do toga da mi već kažu, kao kroz šalu; „A ti si konfliktna osoba!

Ili onaj posebno mi omiljeni; „Imaš problem s autoritetom,“

Ma brate mili, nemam ja problem osim što ne dam da mi prodaješ priče, vređaš mi inteligenciju čovječe.

Ako si ti uzimaš za pravo da ulaziš u moj prostor, pa imam ga ja pravo braniti.

Ako me pitaš za mišljenje, ne uvjeravaj me kako je krivo samo zato jer je drugačije od tvoga. Obožavam argumente, pusti formu, ajmo raspravljati smisleno, nemoj se skrivati iza floskula i lažne korektnosti, iza poziciije, godina ili spola.

Tu sam na ovoj planeti i imam ništa više, ali ni ništa manje prava biti slobodna nego bilo tko drugi tko ne čini zlo. Ako ti se ne sviđam kao osoba; slobodno odi, sretan ti put i daleka kuća, ali ne napadaj me ako nećeš da se branim. Ne napadaj moje, branit ću ih. Bilo da ih znam ili ne znam.

Mojoj Ivi, tvojoj Ivi, svojoj Ivi…svačijoj Ivi i sebi magarici hoću vrisnuti: Pa žena koja je dobila Nobela za mir je u zatvoru jer se usudila boriti za osnovna prava žena u Iranu.

Halo, žena je u zatvoru po ne znam koji put, i ostala je pri svojemu. Narges Mohammadi  iz ćelije je poručuje da ju priznanje čini još „odlučnijom i odgovornijom“.

A mogla je reći; „ A bit će mi pametnije da šutim, šta će mi problemi, nije moj posao, nisu mene osudili na smrt…“, ali nije. Reagirala je. Nije ignorirala.

Ignorirati ili reagirati, česta je to dvojba. Ponekada neke situacije jednostavno nisu vrijedne vremena, angažmana, energije da se kačimo na njih i možda ih je bolje ignorirati. I nekako se one rasplinu. Jer nisu bitne.

Ali postoje i one koje ignoriranjem ne nestanu, naprotiv, dobiju na snazi jer ih nitko nije zaustavio, jer nije naša stvar što se događa u stanu do našeg dok žena „pada niz stepenice“, jer nije meni oteo tamo neki torbu i srušio me na pod, jer nije mojoj kćeri zabranjeno da ide u školu, jer pa normalno da je ukrao ali je nešto i napravio…

I tako lijepo te ignorirane spodobe dobiju slobodu i mir da rade što hoće, dobiju svoj prostor, svoju sljedbu, pa nam lagano ulaze u kuće kroz poreze, pa ne idemo nekim parkovima jer „su tamo neki, bolje se ne petljati s njima“, pa ne oblačimo kratku suknju jer nikad ne znaš… pa se niže tako bez kraja…

Umjesto zaključka;

Ivo moja, ima nas magarica i magaraca, bili smo nekada „pametni“, a sada smo spremni prenijeti te ranjenu na svojim tovarskim leđima, samo odaberi reagirati ili makar ne pognuti glavu  i ne govori „sve je u redu“ kada ti dođemo u pomoć.

Autor teksta:

Ivana Voncina-Toplek

Da, znam, muškarci ne vole šoping, ali odlazak po namirnice nije isto što i višečasovno jurcanje po tržnim centrima u potrazi za savrešnom haljinom koju nigde nismo videle već zamislile pa očekujemo da postoji već skorejna samo za nas. A pri tom je još i jeftina. Mislim, i on jede, zar ne? Haljinu neće da nosi, totalna nezainteresovanost za to me mnogo i ne čudi (premda bi ga zanimalo itekako da se pojavim pored njega u haljini koja više otkriva nego što sakriva. I to ne zato što bi bio ponosan na obline koje vire. Srećom po njega, ja i šoping haljine k'o krava i kozmetika)

I mogu da razumem da možda ne zna da mi kupi odevni komad, ali njemu je i kupovina namirnica posle 15 godina teška misterija.

Sedam stvari koje očekujem da moj muž kupi (a nijedna nije ono što sam tražila)

Ne postoji dovoljno detaljan spisak sa kojim mogu poslati muža u prodavnicu. I nema mesta za “to se podrazumeva” .Sve mora biti detaljno i tačno opisano, od marke proizvoda pa do namene, kao i do grupe proizvoda gde se ta namirnica može naći (slatkiši, sredstva za pranje….) Idealno nacrtati mapu objekta u kom kupuje i pažljivo ucrtati putanju do željenog atrikla (time probuditi uspavanog gusara u njemu i pretvoriti kupovinu namirnica u igru i lov na blago.)

Zašto?

Nedovoljno detaljan spisak  može dovesti do sledećih situacija.

1. Ako napišem “paradajz sos” ili “kuvani paradajz” desi se da dobijem onaj ljuti. I to ajd’ da je jedan, nego ih donese nekoliko. Da se nađe. Nije isključeno ni da donese kečap. Rekoh, nema tu “podrazumeva se”.

2. Ako napišem “vegeta” što je postalo sinonim za začin sa povrćem, može se desiti da ne dobijem ništa jer ga nije bilo u našoj prodavnici. Nisam napisala da može bilo koji drugi začin. Meni se podrazumeva. Njemu jok.

3. Ako napišem “makarone“, to meni znači one u obliku cevčica. Pored njih jedemo još zadnjih 15 godina špagete i ponekad lazanje. Njemu to znači školjkice ili mašnice. Ove nikad nismo jeli. Šta ima veze, sve je to isto. Testenina. Probamo. Valjda ćemo preživeti.

4. “Prinač. Najjeftiniji. Pola kilograma. Plavo pakovanje, marka “ta i ta” (kud ćeš detaljnije)” . Potrefi plavu boju. Pirinač može biti i duguljasti, nisam precizirala da treba da bude okrugli.

5. “Nešto za frižider” je posebno opasna kategorija. Tu mogu da očekujem salamu neke fabrike za koju nikad nisam čula ili švarglu koja košta 50 dinara 200 grama, sa sve nedovoljno samlevenim ptičjim krestama i svinjskim papcima, jestivu toliko da ni sestrini kučići ne mogu da je jedu. A i gre'ota trovati ih. Zadnji put sam se drznula da poželim čvarke. Mislim da su bili ona tura iz ‘83 koja je misteriozno sačuvana zamrznuta do današnjih dana i provlačila se nedavno po vestima. Nekad, da ne grešim dušu, on ide na sigurnu varijantu. Kupi najskuplju šunku ili suvi vrat, mogu 3 frižidera da napunim po ceni jedne takve kupovine. Znam, znam, cepidlačim.

6. “Par šargarepa i glavica crnog luka” njemu znači “par kilograma” Trošim ih po par meseci.Šargarepu guram u kantu s peskom. U frižideru se pokvari ako je u kesi, a van nje dehidrira. Ako nemam peska, narendam pa u zamrzivač. Luk samo čuvam na tamnom i hladnom mestu.

7. “Ulošci sa krilcima” – šalim se, šalim se. Ne, to se stvarno ne usuđujem ni da zamišljam. Verovatno bi kupio pelene za odrasle. Ili dnevne uloške, da od njih pravim origami i nekako dobijem one sa krilcima. To ima neke kapljice, oznake, brojeve, veličine… za to treba dobro predznanje. Jednom sam u očaju, kad sam bila u bolnici, tražila da mi donese gaće. To mi je bilo sasvim dosta.

 Sve to tera me da postavim sledeća pitanja:

• Voliš to da jedeš pa si zato to kupio? (mislim, ok, može biti da sam ja ponekad sebična i da ne vidim dalje od svog nosa)
• Kad si ti video da sam ja ovo kupila, spremila, dala ti da jedeš, ‘leba ti?
• S kim živiš ti zadnjih 15 godina? Znamo li se?
• Alchajmer? (Ma jok. Potrefio put kući!)
• Jel’ to ‘oćeš da nas ubiješ ili samo staviš do znanja da ne treba da ideš u prodavnicu? (Postoje i bezbolnije varijante. Za oba slučaja.)

Moja i njegova realnost nisu u istoj dimenziji. Kako smo se uopšte našli? Desio se valjda neki sudar svetova, još neobjašnjiva naučna fantastika ili magnetska privlačnost (znate ono, suprotnosti se privlače) .

Što neminovno vodi do sledećeg pitanja:

Šta ako sam i ja bila samo nasumičan izbor u njegovom životu, bez razmišljanja?

Šta ima veze. Sve je to isto.

Pusto žensko.

Probamo.

Valjda ćemo preživeti.

Više o autorki:

Obična žena, udata, majka dvoje dece. Zavisnik od interneta. Posvađana sa olovkama i daljinskim upravljačem. Zadnjih par godina u ljubavi sa tastaturom. Piše na blogu “Skitarnik”.

Osobe suočene s ovom dijagnozom prolaze kroz putovanje puno neizvjesnosti i izazova. Njihova hrabrost i odlučnost postaju inspiracija ne samo za druge pacijentice, već i za zdravstvenu zajednicu i društvo u cjelini.

Njihove priče postale su temelj za kampanju koja ima za cilj podići svijest o raku dojke, potaknuti ranu dijagnozu i pružiti podršku oboljelima. Mjesec septembar donosi više od same promjene u vremenu. To je i mjesec kada možete aktivno pridonijeti podršci oboljelima od raka dojke.

Stoga, kompanija Orbico kreirala je kampanju posvećenu podizanju svijesti o ovoj bolesti, gdje kupovinom bilo kojeg proizvoda brendova: Max Factor, Bourjois Paris, Bruno Banani, s.Oliver, Women’secret i Christina Aquilera u periodu 1. do 30. septembra, sudjelujete u donaciji za borbu protiv raka dojke.

Organizacija Think Pink je neumorno predana pružanju podrške i pomoći oboljelima od raka dojke i njihovim porodicama. Njihova prisutnost i resursi pomažu u stvaranju boljih uvjeta za liječenje, razumijevanje i emocionalnu podršku, stoga sva prikupljena sredstva biće donirana ovoj organizaciji na Race for the Cure utrci 1. oktobra.

Ovog septembra dajte svojoj kupovini dublje značenje. Odlučite se za kozmetičke proizvode odabranih brendova i učinite razliku. Vaša akcija nije samo trenutačna, već ostavlja trag koji se proteže daleko izvan vašeg kozmetičkog ormarića.

Dok birate proizvode koji ističu vašu ljepotu, također birate podršku, solidarnost i nadu za sve one koji se bore s ovom bolešću.

Kompanija Orbico poziva vas da podržite kampanju, te na taj način aktivno učestvujete u donaciji sredstava Think Pink organizaciji. Kupujmo srcem i zajedno stvorimo promjenu koja ostavlja snažan i trajan utjecaj.

Ti nisi ostvarenje mojih snova

Čovjek mojih snova ne bi odustao pri prvoj prepreci. Ne bi čak ni posrnuo.

Čovjek mojih snova bi znao šta trebam prije nego sam toga i sama svjesna i dao bi mi. U svakom trenutku bi znao šta treba da kaže i uradi, a ti nisi taj čovjek… Nemaš odgovor na svako moje pitanje, jer niko to ne može. Nemaš beskonačno strpljenje za sve moje gluposti i ne voliš sve što radim, jer i nije sve da se voli.

Kada bi znao sve, razmisli, da li bi nam bilo dobro ili bi popucali šavovi pod pritiskom savršenosti? Hvala ti što imaš mane i što si stvaran, hvala što se ne pretvaraš da je život bajka i hvala što si čovjek od krvi i mesa koji griješi.

Ti nisi “vitez na bijelom konju”

Dragi, ja ne trebam sjajne oklope i koplja da me brane od drugih. Ne možeš ti da ukrotiš sve zmajeve ovog svijeta i oslobodiš me unutrašnjih nemira. Neke bitke u životu moram da završim sama i drago mi je što si dopustio da se borim i (na)učim na vlastitim greškama. Da si uvijek bio moj vitez, kako bih naučila da se borim? Uvijek bih očekivala da me neko brani i spašava. Da si vodio sve moje bitke, (p)ostala bih slaba, ali volim to što znaš kada je vrijeme za oblačenje oklopa.

I ti i ja smo previše puta u životu čuli da ne treba pristajati na bilo šta što nije savršeno. Ne treba se zadovoljiti prosječnim. Nameću nam da veza treba biti odličnost u svakom pogledu, ono što je bitno tebi treba i meni. Meni je drago što nismo takvi.

Ti u autu slušaš muziku pojačanu do kraja i voliš ići na koncerte, ali ipak si pristao da budeš sa ženom koja ne podnosi glasnu muziku. Pristao si na nekog ko se budi u zoru, a voliš spavanje do podne. Ja sam pristala na nekog ko mrzi plažu iako mi je to najdraže mjesto na svijetu. Ti si Amerikanac italijanskih korijena i pristao si na ženu koja pastu i peciva ne doživljava kao naročito bitne. Ja, zaljubljenik u knjige, pristala sam na tebe koji ih nikada i ne otvaraš.

A zamisli koliko strasti, avanture i zadovoljstva bismo propustili da nismo pristali jedno na drugo sa svim manama i vrlinama. Drago mi je što se ne trudiš svaki dan raditi stvari samo da bi mene usrećio. Hvala što me dovoljno voliš da shvatiš da tvoj posao i nije to da mene činiš srećnom, jer ako sama ne znam kako to biti ni ti ne možeš puno pomoći. Ti si hladna voda za moju vatru. Drago mi je što svoj život nisi posvetio tome da mene nasmijavaš – život ispunjen samo smijehom nije stvaran. Nisi tu da mi stalno daješ komplimente i ohrabruješ, jer nije uvijek sve za podržati. Ja nisam centar tvog svijeta svaki dan. Hvala što me dovoljno voliš da shvatiš da tvoj posao i nije to da mene činiš srećnom.

Šta misliš da se nikada ne svađamo? Ne bi bilo make up seksa, a to bi baš bila šteta. Mogli bismo da se pretvaramo da je sve savršeno dobro i da se apsolutno nikada ne svađamo, ali da li misliš da bismo u tom slučaju znali kako izgledaju istinska sreća i zadovoljstvo? Ne bih mijenjala naš zajednički život prepun izazova, pobjeda i poraza za neki, naizgled, savršen. Ja sam savršeno srećna ovako.

Znam da ćeš biti tu kada te trebam, ali moram ti reći, jer niko pa ni ti ne može da čita misli.

Hvala što se brineš o sebi, jer da nije tako ne bi mogao da se brineš ni o meni kada te stvarno (za)trebam.

Nikada mi nisi rekao sve ono što bih trebala čuti, ali ako dovoljno pažljivo i dugo gledam u tvoje oči, osjećam i vidim ljubav.

U ovom poremećenom svijetu, ne bih željela nikog drugog pored sebe.

S tobom dijelim snove i nade, maštam i s vremena na vrijeme se pretvaram da problemi ne postoje. Dragi, ja ne bih s nekim drugim uživala u stvarnosti kao što uživam s tobom. Drago mi je da sam te upoznala i prestala da vjerujem u bajke.

Kada bi trebala sebe opisati u jednoj rečenici, ova žena bi imala veoma težak zadatak, jer ističe kako bi to značilo isticanje samih vrlina. A to definitivno ne bi bila ona. Na pitanje gledaju li je ljudi kroz distrofiju odgovara:

Od rođenja nikad nisam hodala, tako da nisam znala nikada za drugačije. Nisam doživjela da me gledaju drugačije. Predrasude nisam osjetila, a smatram kako je ključ svega stav prema samoj sebi.

Malo toga može sama, a sve što ne može radi uz podršku asistentice. Jedino za čim žali je što ne može da pliva. Radi na inkluziji djece sa invaliditetom i posebnim obrazovnim potrebama. Naglašava kako je pogrešna terminologija djeca sa posebnim potrebama, jer ona imaju sasvim jednake potrebe, ali su sa invaliditetom. Ona sama je čak i prisustvovala uređivanju konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom 2006. godine, na kojoj je istaknuto kako se mora koristiti termin osoba sa invaliditetom. Međutim, to se u praksi ne realizuje na ispravan način.

Većina ljudi osobe sa invaliditetom gleda kroz sažaljenje. Evo šta ona njima poručuje:

Strah i neznanje je osnova svega, jer ljudi ne znaju kako da mi priđu. Prilaze mi na ulici i pomažu iako to ne tražim. Ne treba forsirati pomoć ako je neko ne traži. Smatram da je osjećaj ravnopravnosti mnogo pravedniji i bolji.

U šali dodaje kako se desi da je nekada bake puštaju preko reda u banci na šalter, a ona im dodaje kako nema potrebe, jer ona ipak sjedi pa se ne umara kao oni dok stoje.

Iako je velika ljubiteljica knjiga, gotovo nemoguća misija postaje ulazak u biblioteke. “Problem je taj što se osobe sa invaliditetom ne posmatraju kao stvaraoci kulture, ali ni kao njena publika. Kao da nemaju potrebe za tim”, dodaje ona. Iako imaju plan prilagođavanja i izgradnje prilaza, veći je problem izgradnja svijesti, jer se prilazi lako grade. A na to ćemo, izgleda, sačekati malo duže.

Kada je ona bila dijete nije bilo inkluzije, iako je imala IQ 129 prije polaska u osnovnu školu, to i dalje nije značilo inkluziju. Danas, kada radi kao viši stručni saradnik za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, radi na inkulziji djece. Međutim, dodaje kako nisu sva djeca za inkluziju. “U toku je izrada novog zakona o osnovnom obrazovanju pa vjerujem kako će se određene stvari promijeniti kada su u pitanju i djeca. Međutim, ne želim govoriti unaprijed. Samo ću naglasiti da će njihova prava biti zastupljena”, kaže Vanja.

S obzirom da je aktivna na više frontova, zapitale smo se kako joj to polazi za rukom? “Internet čini čuda, a putem njega je naljakše sve postići.” Kada je prije par godina objavila na tviteru da ne može otići u kino da pogleda film, pokrenula je lavinu reakcija. Dobra organizacija je ključ svega, a ona sama ne bi radila ništa drugačije čak ni da može da hoda. Ističe kako nije tip za izlaske i više voli dnevne varijante kafa sa svojim drugaricama, čitanje knjiga ili slušanje muzike, od čega posebno izdvaja Mariju Šerifović.

Iako su je djeca ranije iritirala, danas je ona “tetka prije svega”, jer se sve promijenilo rođenjem njene sestričine Andree, koja odrasta uz nju.

“Ona me ne vidi drugačije, a čudi se kada drugima nije jasno zašto je njena tetka drugačija. Čak se posvađala sa jednom drugaricom u vrtiću, jer ona nije shvatala koliko je njena tetka posebna. Ipak, ne želim da je disciplinujem i odgajam, jer smatram da je to zadatak roditelja.”

Međutim, njena lista prioriteta zasad ne stavlja ljubav na prvo mjesto. Ona je karijeristica, putuje, učestvuje na konferencijama, bavi se aktivizmom i prema njenim riječima nikad joj nije dosadno.

Porodica joj je najveća podrška, a samoću shvata kao inspiraciju i motivaciju. Ova žena je sebi uvijek postavljala izazove za stepenicu iznad mogućnosti. Primjer toga je čuvenih devedeset i tri stepenice do kabineta žurnalistike, za polaganje ispita kada je studirala. Iako su joj nudili mogućnost polaganja na nekom od nižih spratova, ona je stalno uz pomoć prijatelja i porodice išla do vrha. Ta simbolika se odrazila i na život, jer se ne zadovoljava “prvim spratovima”.

Prema zakonu o zapošljavanju, na svakih šesnaest osoba bez invaliditeta treba biti zaposlena jedna osoba sa invaliditetom, ali u praksi nije tako. Zakon ne prepoznaje potrebu za asistencijom, što otežava zaposlenje ovih osoba. Svima poručuje da bez obzira na invaliditet trebaju sebe prihvatiti, jer je to preduslov da ih i drugi prihvate.

Na uspjehe osoba sa invaliditetom ne treba gledati kao na pad meteora ili rijetku vrstu. Oni su osobe koje se zalažu, trude i postižu sve ono što i zdravi ili pokretni rade. “Potrebno je više vjerovati u sebe, aktivirati se. Najlakše je biti student cijeli život, ali treba prihvatiti odgovornosti”, poručuje Vanja. Ključ uspjeha krije se u svima nama, a glavni zadatak nam postaje pronaći ga i krenuti put ostvarenja svojih želja. Možete sve, ali hoćete li? Mi znamo da Vanja hoće, može i da su pred njom veliki uspjesi.