Moj životni moto je bio i ostao – kad pogledam svoj život unatrag, da pogled bude sa zagonetnim osmijehom i zadovoljstvom. Da mi život ne bude pustinja ili ustajala bara, već brda obrasla i pitomim i divljim rastinjem, sa rijekama koje teku i mirno i sa brzacima.

Svi imamo život i uređujemo ga, nekad kako mi želimo, a nekad kako drugi žele ili po standardima okruženja.

Kako vi uređujete svoj život? Volite li ga? Volite li sebe u njemu? Šta radite za sebe? Samo za sebe?

Davno je to bilo. Sjedila sam u ordinaciji kod doktora koji je, nakon što je pregledao moje nalaze, nageo se prema meni i pogledao me ispod velikih naočala sa konstatacijom da sam fizički zdrava. Onda me pitao šta ja radim “za sebe”, samo “za sebe”. Počela sam nabrajati, radim posao koji volim (malo sam lagala), imam porodicu, muža, sina, pišem članke… I tu sam stala. Za sebe, samo za sebe sam radila – ništa. Onda me doktor očinski posavjetovao da počinjem stvarati naviku da radim nešto samo “za sebe”.

Nakon tog razgovora sam bila manje sretna što sam fizički zdrava, a više nesretna, jer sam shvatila da ne brinem o sebi, da ne volim sebe, da sam sebe, u stereotipu braka, supruge, majke, snahe, kćerke, žene koja radi, previše dala drugima, a premalo sebi.

Nije bilo lako postati drugačiji, jer je okruženje naviklo na jednu Sanelu. Jer okruženje ima stereotipe o ponašanju, oblačenju, ophođenju, braku.

Šta sam počela raditi? Sve ono što sam negdje duboko u sebi zagurala kao nebitne stvari, moje želje, stavove, ljubavi prema muzici, treninzima, plesu, druženjima…

Promijenila sam stil oblačenja. Sa boja jeseni, suknji ispod koljena, nedajbože dekoltea, tetastih kostimića, širokih hlača, karmina boje usana, neupadljivog laka na noktima, prešla sam na obožavanje crvene boje gdje god mogu. Prešla sam na odjeću u kojoj se osjećam ženstveno, na dekolte, crveni karmin, sve moguće žive boje na noktima, sexy veš. Jer – lijepo sam se osjećala u takvom izdanju. Ja sebi lijepa i ja sretna.

Počela sam trenirati. U tom periodu sam osjećala da mi ne treba grupni trening i potražila sam trenera za individualni trening. Slušala sam sebe, slušala sam svoju intuiciju. Trebalo mi je nešto što će izbaciti stres i negativnu energiju iz mene, i to sam našla u – udarcima. Boxing. Tada sam upoznala osobu koja je izvanredan trener. Upoznala sam nekoga ko mi je prijatelj i na koga se uvijek mogu osloniti. Muški (zgodni) trener i prijatelj. Da i to postoji. Ja se osjećam fantastično nakon treninga, hormon sreće poraste i jednostavno sam puna energije. Pored toga, tijelo izgleda sasvim drugačije i – ljepše.

Upisala sam školu plesa, zahvaljujući treneru. Iskreno, prvi čas plesa je pratio visok stepen anksioznosti, ali sam ustrajala. Muzika je lijek. Ples je lijek. Od svega što smo učili razvila se posebna ljubav prema tangu i tu sam ostala. Tango je zahtjevan, ali prelijep i emotivan ples. Sada skoro svakog četvrtka praktikujem ići na plesnu večer, redovno na milonge i opet taj hormon sreće koji poludi kada plešem.

Uradila sam tetovaže. To je stara želja. Tri tetovaže na nepalskom, Kaškura jeziku, od kojih je jedna – ljubav. Ništa od ovoga nije bilo bezbolno. Puno više je bilo negativnih komentara, jer se sve nabrojano nije uklapalo u stereotip o ženi koja je prešla četrdesetu. U stvari, nije se uopće uklapalo u stereotip o ženi. “Šta ti imaš trenirati, udala si se. Još trening sa muškim trenerom”.

“U tim si godinama počela plesati”.

“Ti na plesnoj večeri, a muž ti sam”.

Svako ko je pokušao raditi promjene u svom životu zna o čemu govorim. Ovako zvuči čak i smiješno, ali je znalo biti veoma bolno.

Ja sam istrajala u svojoj borbi za sebe. Moja seka to zove samosvjesnost. Sin kaže da sam hedonista. Muž je preživio moje promjene. Mama (od prošle godine hadži hanuma) nije baš najsretnija što joj se kćerka istetovirala. Ponekad čujem komentar da sam u krizi srednjih godina, da me “drma” klimaks. A ja sam sretna i u odnosu na porodicu i okruženje mi je najbitnije da nikoga nisam povrijedila na svom putu traženja sreće. I sada, kada imam 46 godina, redovno treniram, učim ples, plešem, izlazim sa prijateljima, imam kupljene karte za koncert Red Hot Chili Peppersa u Budimpešti u septembru (sa sinom), planiram još koju tetovažicu. Jer, život ne staje kada se udamo, ne staje kada rodimo djecu, ne staje kada pređemo tridesetu ili četrdesetu. Život staje kada mi to odlučimo.

Život staje kada prestanemo voljeti sebe, svoje navike, kada prestanemo njegovati svoje ljubavi, kada se prestanemo smijati, kada prestanemo ljubiti. Život nam je dat, a mi ga često ubijemo i prije nego umremo.

Ovo je samo dio mojih recepata za živjeti život, biti sretan i graditi sebe. Svako ima svoje. Prvo ih treba naći i kada ih nađete, treba raditi na njima.

Život nam je dat, on je naše glavno jelo, on nas hrani, ali ga treba začiniti. Srećom. Ljubavlju. Zadovoljstvom. Smijehom. Putovanjima. Velikim sitnicama.

Malo je 100 grama sreće i 50 grama zadovoljstva.

I ne treba nam kamenčić.

autorka: Sanela Agačević

Da li su apsolutno svi muškarci koje upoznajete loši? Moji jesu i dosadilo mi je.

Uvijek ista priča – izađem, upoznam nekog, izađemo nekoliko puta, naslušam se praznih priča i loših klišea i sve pada u vodu.

Trenutno sam u takvoj životnoj fazi da jednostavno nemam želju da izlazim. Pokušavaj, pokušavaj, pokušavaj – ne, ako treba da se desi, desiće se, ne mogu više da se maltretiram. Ne izlazi mi se, petkom uveče me nećete naći u klubu već sa picom u krilu dok gledam neku novu seriju ili film. Dosadilo mi je i trebam odmor. Sama. Ne usamljena, već samo sama.

Provela sam previše vremena tražeći i trudeći se, ali jednostavno nijedan od njh nije bio ono što mi treba. U jednu ruku sam im zahvalna, jer sam sa svakim novim dolazila do saznanja šta u stvari želim i mogu, a šta ne.

Na drugoj strani postoji i kajanje, jer sam na neke budale potrošila previše vremena misleći kako će se promijeniti, a znala sam da neće. Zato je sad vrijeme za samoću. Treba mi vrijeme da budem sama, bez igdje ikog, da vidim koliko i na šta se ljutim kad sam sama. Da vidim šta mi puni, a šta prazni baterije, ako to nije neki muškarac.

Trebam samoću da shvatim bez čega ne mogu.

Upoznala sam toliko loših muškaraca i bila u toliko loših odnosa da sa tri kilometra udaljenosti mogu da prepoznam one koji te nakon gužvanja postelje više nikad ne nazovu.

Prepoznam i one koji žive sa mamom i ne planiraju to da mijenjaju.

One koji te vole do neba, ali ne mogu da vole samo tebe.

Mogu ih prepoznati i samo takve viđam u posljednje vrijeme, zato mi i jeste dosadilo, zato i trebam samu sebe.

Izlasci i potraga za gospodinom Savršenim mogu da umore. I razočaraju. A ima i onih dana kada razočarenje ide jedno za drugim. Zato sam ovih dana sama. Odmaram.

Ne kažem da treba odustati od muškaraca, veza, ljubavi i braka. Ne, samo kažem da to ne treba biti jedini cilj u životu, jer što se više trudite naći savršenog to ćete manje sreće imati.

Jednostavno se prepustite životu i budite otvoreni za sve.

Vjerujte mi, nije ni samoća najgora stvar na svijetu.

A i kažu – kad se najmanje nadate desiće se. Evo me, sjedim kod kuće, jedem picu i ne nadam se. Stvarno.

Kada pogledate Slađanine radove, nikad ne biste pomislili kako je u pitanju neko ko nema diplomu završenog modnog dizajna – naprotiv, pomislili biste da je u pitanju svjetski poznata dizajnerka, jer tako izgledaju linije odjeće koje Slađana sama radi. Od ideje preko crtanja, kreiranja i šivanja, sve sa svoje dvije ruke.

“Kreiram i šijem jako malo, jer sve radim sama. Trudim se da sve što radim bude unikatno tako da na ulici ne možete vidjeti seriju istih košulja ili haljina sa mojim potpisom. Insistiram na jedinstvenosti svakog komada, a u dogovoru sa svojim klijenticama i uvijek se trudim uraditi nešto novo i drugačije”, kaže Slađana i dodaje kako je ponekad jako teško ispoštovati želje klijenata, a u isto vrijeme i dati svoj lični pečat i prezentovati prepoznatljiv stil kojem se trudi ostati vjerna već skoro deceniju.

Prije osam godina je sasvim slučajno, guglajući, naišla na otvoren međunarodni konkurs, a koji je raspisao poznati španski brend Mango za mlade dizajnere širom svijeta. Slađana je tada, u moru prijava, svojim kreacijama pronašla put te ušla u najboljih pedeset. Nažalost, dalje nije nastavila, ali ističe kako je jako ponosna na tu činjenicu i da je smatra svojim velikim uspjehom.

“Živimo u društvu koje se boji drugog i drugačijeg i koje ne voli da napušta svoju sigurnu zonu, u bilo kojem pogledu pa čak i modnom. Žene kao da se boje obući nešto drugačije i jedinstveno pa se drže ustaljenih modnih trendova, a često nisu svjesne da ne stoji baš svima sve.”

Njen stil je minimalistički, ali uz dozu futurizma. Preferira prirodne materijale te ravne linije. Nedavno je imala snimanje modnog editorijala u Banjaluci kroz koji je željela da oživi staru kolekciju iz 2013. godine, a koju je tada banjalučkoj publici predstavila na jedan neobičan način – u lokalnom kafiću.

“Do sada nisam koristila društvene mreže za svoju promociju niti sam se puno pojavljivala u medijima. Ja već godinama imam svoje klijentice sa kojima sam navikla da radim i koje su stekle povjerenje u mene te poštuju lični pečat koji dajem odjeći.”

Češće se susretala sa nerazumijevanjem mase koja ne shvata njen stil nego sa situacijama u kojima je manje poštuju zato što je žena, ali dodaje kako je sigurna da postoji i to, jer je društvo generalno naklonjeno više muškarcima nego ženama.

Slađana je i dalje vjerna svom stilu koji ne želi da komercijalizuje po cijenu masovne proizvodnje, kojom bi možda više zaradila, ali bi izgubila i dio identiteta.

“Jako mi je bitno da ostanem svoja. Ne sumnjam da postoji zainteresovanost za ono što radim, mislim da još uvijek ima ljudi kojima je unikatnost bitnija od stapanja sa masom – samo je pitanje vremena i kanalisanja informacija na pravo mjesto u pravo vrijeme”.

Loli se sviđa Slađanin jedinstveni šarm i pogled na modu te joj želi sreću u daljem radu. Ako se dovoljno jako trudite i čvrsto vjerujete u svoje snove, ostvarićete ih – zato vjerujte!

Mi vam danas donosimo priču Tamare Pećanac, dvadesetjednogodišnje djevojke koja je otišla u svijet da pronađe sebe, zarađivala 2200 eura mjesečno, ali se vratila u Banjaluku. Nju smo pitali: “Zašto?”

Tamara je djevojka iz komšiluka, prirodna ljepotica koja hipnotiše pozitivnom aurom čim se pojavi u prostoriji. Sa devetnaest godina je odlučila spakovati kofere i otići u Abu Dabi. Samo za čitateljke Lole je podijelila svoje iskustvo kako je to živjeti i raditi u potpuno novom, nepoznatom okruženju. Napustila je rodnu Banjaluku nakon što je dobila posao prodavačice u svjetskim poznatom lancu trgovina Abercombie&Fitch. Desilo se da predstavnice kompanije traže nove radnice i došle su u Banjaluku. Jako malo djevojaka se prijavilo, a među njima je bila i Tamara koja je pokušala – i bila je izabrana. Neke od vas će sigurno pomisliti kako to i nije posao iz snova, ali Tamara je htjela da pokuša i testira samu sebe što je na kraju i uradila, nakon četrnaest mjeseci u Abu Dabiju shvatila je šta i s kim želi da nastavi svoj život.

Nakon prvobitnog šoka od informacije da je otišla u Abu Dabi i vratila se nazad u Banjaluku, logično pitanje je bilo: “Zašto?”

“Abu Dabi je divan, sve ono što zamislite – to je. Užurban, moderan, ali umjetan grad. Kad kažem umjetan mislim na to da je grad lociran u sred pustinje, sve je umjetno… Od trave do nebodera. Trava nije prava”. Uz osmijeh mi priča kako joj nije bilo jednostavno otići iz rodnog mjesta i ostaviti sve što voli, ali htjela je da pokuša i sama se uvjeri da li je život tamo dobar ili loš.

“Jednostavno sam htjela da odem, vidim, probam, saznam da li i koliko mogu i nije mi bilo lako. Uz svu raskoš jednog megalomanskog grada meni je nedostajala Banja Luka. Nedostajalo mi je ono što ovaj grad jeste – toplota i dušebrižnost. Meni je sve ostalo u Banjaluci, porodica, kuća i momak. Srce mi je bilo tu sa njima, a fizički sam bila u tom glamuru i raskošu arapskog svijeta”, priča Tamara dodajući da je čak i tamo karakteristično da ljudi sa Balkana prave najbolje i najopuštenije žurke i da su u isto vrijeme najvrijedniji kada je posao u pitanju.

“Abu Dabi je za mene bio potpuno novi svijet. Radila sam kao prodavačica u butiku, ali moja plata i način života nisu tako izgledali. Standard života je drugačiji, cijene su visoke, ali i plata. Radila sam devet sati sa pauzama za odmor i ručak. Imala sam godišnji odmor, pravo na bolovanje, svaki minut koji ostanem prekovremeno je bio plaćen i imala sam platu 2200 eura – dovoljno da sebi priuštim pristojan stan, krpice kakve poželim ili da odem na putovanje kad god mi se ide. To je sistem koji vam pruža priliku da napredujete ako to želite. Red, rad i disciplina je nešto što arapski svijet i međunarodne kompanije generalno jako cijene. Za njih radnici nisu robovi i ne trude se da ih iskorištavaju. Ako se radi, onda vas za to i plate” te dodaje kako je na našim prostorima skoro pa nezamislivo da radiš takav posao i imaš priliku da sebi kupiš donji veš sa potpisom nekog dizajnera ili odeš vikendom na Maldive.

Ljudi tamo se ne stide posla. U velikim gužvama je čak i šefica znala da uzme mop u ruke i prebriše radnju, jer su sve ostale djevojke zauzete sa mušterijama. Da, raditi se mora, ali za to budete plaćeni, ali prije svega vas poštuju, a to je najbitnije.

Iako je imala dobar posao i platu, upoznala je nove ljude i stvorila svoj mali svemir, ali joj je nedostajala toplina koju pruža Banja Luka – porodica i momak. Jedino logično je bilo da se vrati. Kaže da se uopšte nije pokajala, u Abu Dabiju je “pronašla samu sebe” i shvatila da ako si okružen sa ljudima koje voliš i koji ti pune baterije pozitivnom energijom, možeš da pronađeš način da radiš i zaradiš. Tamara je trenutno frilenser, bavi se različitim poslovima – od pisanja tekstova do snimanja kratkih video najava i prezentacija za različite međunarodne kompanije. Zadovoljna je zaradom, ali kaže kako uvijek može više i da se iz dana u dan trudi da uči i napreduje.

Bitno je da shvatite šta želite i da imate cilj. Ja ne volim da planiram, jer planovi propadaju – ciljevi ne. Morate dovoljno jako da nešto želite i ispitate apsolutno sve opcije kako da to i ostvarite. Ja jesam. Shvatila sam da mogu da radim za cijeli svijet, budem svijet i imam svoj mali svijet sa ljudima koji mi znače.

Što sam više pitanja postavljala, to mi je bilo sve jasnije koliko je moje: “Zašto?” sa početka priče suvišno. Nekad ni sav novac ovog svijeta nije dovoljan ako duboko u sebi osjećate da to nije to. Za sreću je dovoljno malo, život čine male stvari i sitnice koje vas ispunjavaju. Na kraju dana, unutrašnji mir i zadovoljstvo možete postići bilo gdje ako su uz vas prave osobe i Tamarina priča to potvrđuje. Trenutno je tu i kaže da nikad nije bila srećnija. Posla ima, uvijek će biti za one koji žele da rade.