Većina ih je bila nezadovoljna ovom ulogom nametnutom od strane društva, ali malo koja od njih je imala dovoljno hrabrosti da se upusti u borbu sa ovim problemima i otvori put ostalim pripadnicima nežnijeg, ali nikako slabijeg pola.

Ovo su neke od njih koje se ne spominju često, ali uradile su mnogo, ne samo za žensku populaciju, već i za društvo uopšte. A najinteresantnija od njih je možda čak ona čije ime se pominje samo u mitovima, i to starim nekoliko hiljadama godina.

Florens Najtingejl (Florence Nightingale):

Po čemu je poznata:

Zbog ove medicinske sestre, zdravstvo je danas standardizovano i uređeno. Florense je tokom rata spasla brojne živote, ali i kasnije tokom života kroz svoj rad.

Šta je čini smelom:

Bez Florens, moderna medicina ne bi postojala. Pre nje nisu postojali formalni treninzi za mediscinske sestre. Otkrivši šta se sve dešava u bolničkim šatorima i na koji način se pristupa ranjenicima i bolesnicima na bojištu, Florence je uspela da uvede revolucionarne promene.

Njen organizacioni sistem koji je podrazumevao:obilaženje bolesnika noću, dokumentovanje svih relevantnih podataka vezanih za tanje bolesnika, praćenje ishoda bolesti, norme za građenje i uređivanje bolnica doveli su do smanjenja smrtnosti i to sa 42 na 2 odsto.

Takođe, zaslužna je za dalji rad i napredak medicinskih sestara u bolnicama, koje se pre nje, nisu smatrale naročito bitnima u zdravstvu. Rođena je 1820. godine u Firenci po kojoj je i dobila ime.

Harijet Tubman (Harriet Tubman):

Po čemu je poznata:

Harijet jedna je od najvećih humanitarki u istoriji. Kao radnik u podzemnoj železnici rizikovala je svoj život ne bi li spasila stotine robova.

Šta je čini smelom:

Rođena je u periodu kada su crnici u Americi bili robovi, te je od malih nogu živela robovskihm životom u jednom domaćinstvu. Međutim, skupila je hrabrost i pobegla od naslinog gazde, a zbog sasosećajnosti ka drugim robovima na imanju ubrzo se vratila (rizikujući sopstveni život) i pomogla da još 70 ljudi pobegne.

Bila je prva Amerikanka koja je tokom Građanskog rata predvodila jedan od napada i spasla preko 750 robova u njenmu. Tokom čitavog života trudila se da pomogne drugima na sve načine. Čak i na njenoj samrtnoj postelji rekla je:

“Idem sada gore da pripremim mesto za vas.”

Elenor Ruzvelt (Eleanor Roosevelt):

Po čemu je poznata:

Bila je prva dama Amerike u periodu kada je zemlju zahvatila Velika depresija između dva svetska rata, a svoju poziciju je iskoristila da pomogne ženama na sve načine, najviše po pitanju njihovih prava.

Šta je čini smelom:

Eleanor je bila zagovornik za žene, njihova prava , ali i prava građana uopšte i to u vreme kada ženama još uvek nije dodeljeno pravo da glasaju. A njena dela činila su mnogo više od raznih govora i praznih reči. Tako je na primer samo ženskim reporterima dopuštala prisustvo na konferenciji za štampu i tako naterala novinske agencije da zadrže žene u svojim redovima.

Tokom Velike depresije putovala je po čitavoj zemlji, ne bi li se lično uverila u kojim delovima je najgore stanje i gde je ljudima najviše potrebna pomoć. Tokom Drugog svetskog rata boravila je u Evropi i pomagala bolesnima i ranjenima. Pomogla je u sastavljanju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u kojoj stoji da svi ljudi imaju prava koje nijedna Vlada ne može da oduzme. Do svoje smrti je nastavila da se bori za ravnopravnost crnaca i belaca i žena i muškaraca.

Džulija Čajld (Julia Child):

Po čemu je poznata:

Omiljena amrička kuvarica dokaz je da svoj životni put i karijeru možete preokrenuti kada god to želite, u njenom slučaju znatno kasnije u životu. Ona čak nije ni umala da kuva do četrdesete, da bi kasnije postala čuvena upravo po kulinarskom umeću.

Šta je čini smelom:

Dđulija je posedovala duh koji je prkosio svim očekivanjima, kao i neverovatnu odanost novim, tek usojenim zanatskim veštinama. Nakon dugogodišnjeng angažmana sekretarice i to u kabinetu čuevene OSS tajne službe iz koje je kasnije nastala CIA, Julia se odlučila na radikalnu promenu. Sa suprugom se preselila u Pariz i krenula na časove kuvanja, koji su ubrzo postali njena pasija. Velikom brzinom savladala je čuvene francuske kulinarske veštine i sa 49 godina postala kuvar vrhunskog umeća. Ubrzo je izdala sopstvenu knjigu recepata, koja je doživela veliku popularnost i dan danas je čuvena u Americi. Da bi sa 51 godinu postala tv zvezda, vodeći sopstveni kuvarski šou.

Lilit (Lilith):

Po čemu je poznata:

Po jevrejskom predanju, Lilth je Adamova prva žena koja je stvorena u isto vreme i naisti način kao i on, za razliku od Eve, koja je stvorena od Adamovoog rebra. Jevrejski mit kaže da je Lilith ostavila Adama i otišla iz rajskog vrta jer je odbila da se pokorava i služi Adama.

Šta je čini smelom:

Lilith je zapravo izbačena iz rajskog vrta jer je odbila da spava sa Adamom. Ona je želela da legne pored njega, dok je on zahtevao da legne ispod njega. Složićete se da ne može smelije od toga da budete izbačeni iz raja?

Sve firme u kojima sam radila ili su im na čelu bile žene ili sam ja rukovodila sa ženama. Baveći se plesom, bila sam okružena timom djevojaka koje i danas obožavam. Sami moji treninzi već petnaest godina – sve same žene.

Radionice, joga, moji šamani, moji putokazi, moje iscjeljiteljke – žene. Evo me sada, u trideset i šestoj pišem za portal imena Lola, kako drugačije nego za ženski portal sa ženskom energijom. Doduše, ima tu jedan muškarac, ali ne znam šta bih vam rekla za njega… Nije prošao Inicijaciju

Da se razumijemo, nisam ja tako birala, nisam planirala ili htjela, ono što sam ja nekada željela nije se ostvarilo. Ja sam htjela biti dio muškog svijeta, borbe, biznisa, hladnokrvnosti. Sva sreća pa nam se ne ostvaruje sve što želimo.

Od momenta kada sam počela da pišem, u početku vrlo skromno na svojoj FB stranici, S Fitness, žene su bile te koje su mi davale podršku. Iskrenu pravu žensku podršku. Vjetar u leđa su mi duvale i, mogu vam reći, nema boljeg osjećaja.

Jer, vaš ČOPOR vas podržava.

Najsmješnije je što, u ovih par tekstova koji su objavljeni, gdje je moja iskrenost, otvorenost, ogoljenost izašla na vidjelo, zasmetala isključivo mušarcima. Iskreno, ja sam mislila da će biti obrnuto, da će žene biti te koje će tako odreagovati. Međutim, moji muški prijatelji i poznanici su jedini imali neku zamjerku, primjedbu, na količinu ogoljenosti.

Neku kažu da nisu ni čitali. Okej, ne moraju, ali nekako onda ne stoji ta definicija prijatelja, jer prijatelji se podržavaju bez obzira na sve. Pročitaš jedan pa se izviniš za ostale. Budeš iskren, ne sviđa mi se, ne želim znati taj dio tebe, bla, bla, nije ništa strašno.

Negdje mi je to razumljivo – ogoljenost, emocije i izlaganje nije muški accessoirise za ovog života. Nije ih učilo da su osjećanja i njihovo slobodno pokazivanje potpuno normalna stvar. Ne zamjerim im, shvatam, zaista.

Možda i lažu da ne čitaju.

Ako njih dira, znači da smo na dobrom putu, zar ne?

Međutim, nisam vam o tome htjela pisati ovaj put.

Ovaj put sam vam htjela pisati o ŽENSKOJ SNAZI.

Ja uživam u ženama i ženskoj energiji, u njihovoj hrabrosti, želji za promjenama, dosljednosti. Uživam u svim tehnikama i borbama protiv vjetrenjača na putu da spoznaju sebe i svoje suštine. Nada i vjera koju žena ima, kada njeguje svoje bolesne, ravno je božanskom poštovanju. Kada žena kuva za najmilije, njeno srce, ta mala spravica koja proizvodi magiju ljubavi i najnespretniju pretvori u mađioničarku najslađih jela. Nema ručka, do maminog ručka.

Mi žene nosimo suštinu u svojoj utrobi. Dajemo i podižemo život. Uh, božanstveno. Magično.

Neki dan sam gledala dokumentarac o ženama u Indiji koje su osnovale noćnu stražu, zovu se Pink Ladies, obučene su u roze sarije i nose palice u rukama. I stare i mlade patroliraju komšilukom i prebiju svako muško koje pravi probleme ne samo drugim ženama, već cijelom društvu. Uzele žene stvar u svoje ruke.

Nisam feministkinja po današnjim aršinima, ne zagovaram kontra napad. Nisam ja nikakav borac za ženska prava, ja sam ona koja zagovara prava svakog da bude svoj, muško, žensko, nebitno. Ja sam ona koja ne želi biti ravnopravna sa muškarcima po ljudskim zakonima.

Ja želim biti ravnopravna sa svima isključivo po kosmičkim.

Gdje je ljubav jedino mjerilo svega.

Međutim, ja imam jedan STRAŠAN problem.

Negdje, kada sklonim sve to sa strane, najveće kritike, najveća osporavanja, zavist, ljubomoru, sujetu i nerazumijevanje, žene sipaju na – žene. 

Nikada mi neće biti jasno zašto je to tako.

Sve koje mi se javljate u inboks, sve ste iste. Ista je i ona kojoj je srce slomljeno, jer je on sa drugom i ta druga, jer će i njoj srce slomiti. I da neće, iste ste. Sve koje ste mi pisale, satkane ste od ISTIH stvari – volite, mrzite, svijetlite, slamate, bjesnite, mračite, gradite, rušite, volite.

I ja sam ista kao i vi.

Nisu žene meni, ŽENI, jednoj iz čopora, rekle da sam preiskrena. Žene su progutale, u dahu usisale dio sebe, dio istine iz tih tekstova, progutale fragmente svoje duše. I to je dokaz da ste povezane istim nitima od kojih smo sve satkane.

Nije ti ona kriva. Nisi ti njoj kriva.

Nije ti ona otela. Nisi ti pustila. Ima i do njega.

Nisi ti ništa bolja od nje. Nisi ti ništa gora od nje. Iste ste.

Ljubomora i zavist koju osjećate je zbog ispranih programa, dogmi kojima nas pune od kada je svijeta i vijeka. Učili su nas da budemo suparnice, a ne saradnice.

Učili su nas da su oni vredniji od nas, da se za njih moramo boriti.

Nametnuli su nam proporcije kako treba da izgledamo pa se sada mjerkamo ispod oka.

U stvari i same smo doprinijele tome. Same doprinosimo svaki put kada se uhvatimo u kolo ljubomore, sujete, ogovaranja, mržnje, otrovnih strelica, teorija “kolegice-suparnice”.

Ja neću da pjevam pjesme kako bi mu bilo bolje sa mnom, al’ on nema ukusa i kako volim okus njegovog đona. Pobogu, zar se želite odreći onog što vam je dato od momenta kada ste udahnuli vazduh ovog Zemljaskog svijeta? Gracioznost, dostojanstvo, empatiju, snagu, magiju! Imate magiju u srcima i zvjezdanu prašinu u očima, a vi ih traćite na potpuno nebitne stvari i, kroz to, odričete se svog dostojanstva!?

Svele ste život na potragu najboljeg mužjaka, samo i isključivu ulogu ‘majke’ i na površinsku fasadu izgleda i materijalizma. Vi, kojima je dato da se planine pomijeraju samo kada nogom kročite na njih!

No fucking way. Ne mogu vjerovati.

Ne.

Dosta je.

Fulale ste poentu.

Sve do jedne imamo svoje tamne strane duše u koje, ponekada ni same, ne smijemo zaviriti. Ako jedna ima, ima svaka. I ti i ona tamo i tvoja majka i njena majka i ona za koju misliš da ti je najljuća suparnica, zmija u njedrima.

Svaka nosi svoj teret. I taj teret se u svakoj od nas razlikuje u dvadeset grama, ne više.

Mi smo te koje prirodno imamo razvijenu empatiju, blagost, intuiciju i stvorene smo da čuvamo.

SVE – majke, žene, kraljice, hraniteljke, Jovanke Orleanke, kukamo, smijemo se, patimo, volimo, želimo, strepimo, skupa, u dahu, do izgaranja, stremimo ka istom – ljubavi i sreći.

Mi smo te koje smo iskonske, božanske, INTUITIVNE i ONE KOJE STVARAJU.

Zamislite šta bismo sve mogle da kreiramo, kakav svijet, kakvu energiju, kada bismo se samo maknule od prizemnih, suludih i površnih razmišljanja ovog, još uvijek, muškog svijeta. Zamislite koliko dobra možemo posijati. Zamislite koliko ljepote možemo unijeti u domove, ulice, aleje. Zamislite koliko ljubavi možemo dati, koliko ta ista ljubav može da liječi sve one rane, sve one gubitke, sve one suze.

Ženska energija je kreativnost, ženska enegija je ljubav, ženska energija je empatija, zapamtite.

NAŠ ČOPOR, I MI ŽENE U NJEMU… MI TRČIMO SA VUKOVIMA.

I molim vas, molim vas od srca, zapamtite da svaka od nas, ima i svjetlost i tamu.

Naredni put kada vam utroba, misao i jezik zaigraju prema SESTRI, zaustavite sebe i pokušajte razumjeti oboje.

P.S. Želimo isto. Da volimo i da budemo voljene.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Moj životni moto je bio i ostao – kad pogledam svoj život unatrag, da pogled bude sa zagonetnim osmijehom i zadovoljstvom. Da mi život ne bude pustinja ili ustajala bara, već brda obrasla i pitomim i divljim rastinjem, sa rijekama koje teku i mirno i sa brzacima.

Svi imamo život i uređujemo ga, nekad kako mi želimo, a nekad kako drugi žele ili po standardima okruženja.

Kako vi uređujete svoj život? Volite li ga? Volite li sebe u njemu? Šta radite za sebe? Samo za sebe?

Davno je to bilo. Sjedila sam u ordinaciji kod doktora koji je, nakon što je pregledao moje nalaze, nageo se prema meni i pogledao me ispod velikih naočala sa konstatacijom da sam fizički zdrava. Onda me pitao šta ja radim “za sebe”, samo “za sebe”. Počela sam nabrajati, radim posao koji volim (malo sam lagala), imam porodicu, muža, sina, pišem članke… I tu sam stala. Za sebe, samo za sebe sam radila – ništa. Onda me doktor očinski posavjetovao da počinjem stvarati naviku da radim nešto samo “za sebe”.

Nakon tog razgovora sam bila manje sretna što sam fizički zdrava, a više nesretna, jer sam shvatila da ne brinem o sebi, da ne volim sebe, da sam sebe, u stereotipu braka, supruge, majke, snahe, kćerke, žene koja radi, previše dala drugima, a premalo sebi.

Nije bilo lako postati drugačiji, jer je okruženje naviklo na jednu Sanelu. Jer okruženje ima stereotipe o ponašanju, oblačenju, ophođenju, braku.

Šta sam počela raditi? Sve ono što sam negdje duboko u sebi zagurala kao nebitne stvari, moje želje, stavove, ljubavi prema muzici, treninzima, plesu, druženjima…

Promijenila sam stil oblačenja. Sa boja jeseni, suknji ispod koljena, nedajbože dekoltea, tetastih kostimića, širokih hlača, karmina boje usana, neupadljivog laka na noktima, prešla sam na obožavanje crvene boje gdje god mogu. Prešla sam na odjeću u kojoj se osjećam ženstveno, na dekolte, crveni karmin, sve moguće žive boje na noktima, sexy veš. Jer – lijepo sam se osjećala u takvom izdanju. Ja sebi lijepa i ja sretna.

Počela sam trenirati. U tom periodu sam osjećala da mi ne treba grupni trening i potražila sam trenera za individualni trening. Slušala sam sebe, slušala sam svoju intuiciju. Trebalo mi je nešto što će izbaciti stres i negativnu energiju iz mene, i to sam našla u – udarcima. Boxing. Tada sam upoznala osobu koja je izvanredan trener. Upoznala sam nekoga ko mi je prijatelj i na koga se uvijek mogu osloniti. Muški (zgodni) trener i prijatelj. Da i to postoji. Ja se osjećam fantastično nakon treninga, hormon sreće poraste i jednostavno sam puna energije. Pored toga, tijelo izgleda sasvim drugačije i – ljepše.

Upisala sam školu plesa, zahvaljujući treneru. Iskreno, prvi čas plesa je pratio visok stepen anksioznosti, ali sam ustrajala. Muzika je lijek. Ples je lijek. Od svega što smo učili razvila se posebna ljubav prema tangu i tu sam ostala. Tango je zahtjevan, ali prelijep i emotivan ples. Sada skoro svakog četvrtka praktikujem ići na plesnu večer, redovno na milonge i opet taj hormon sreće koji poludi kada plešem.

Uradila sam tetovaže. To je stara želja. Tri tetovaže na nepalskom, Kaškura jeziku, od kojih je jedna – ljubav. Ništa od ovoga nije bilo bezbolno. Puno više je bilo negativnih komentara, jer se sve nabrojano nije uklapalo u stereotip o ženi koja je prešla četrdesetu. U stvari, nije se uopće uklapalo u stereotip o ženi. “Šta ti imaš trenirati, udala si se. Još trening sa muškim trenerom”.

“U tim si godinama počela plesati”.

“Ti na plesnoj večeri, a muž ti sam”.

Svako ko je pokušao raditi promjene u svom životu zna o čemu govorim. Ovako zvuči čak i smiješno, ali je znalo biti veoma bolno.

Ja sam istrajala u svojoj borbi za sebe. Moja seka to zove samosvjesnost. Sin kaže da sam hedonista. Muž je preživio moje promjene. Mama (od prošle godine hadži hanuma) nije baš najsretnija što joj se kćerka istetovirala. Ponekad čujem komentar da sam u krizi srednjih godina, da me “drma” klimaks. A ja sam sretna i u odnosu na porodicu i okruženje mi je najbitnije da nikoga nisam povrijedila na svom putu traženja sreće. I sada, kada imam 46 godina, redovno treniram, učim ples, plešem, izlazim sa prijateljima, imam kupljene karte za koncert Red Hot Chili Peppersa u Budimpešti u septembru (sa sinom), planiram još koju tetovažicu. Jer, život ne staje kada se udamo, ne staje kada rodimo djecu, ne staje kada pređemo tridesetu ili četrdesetu. Život staje kada mi to odlučimo.

Život staje kada prestanemo voljeti sebe, svoje navike, kada prestanemo njegovati svoje ljubavi, kada se prestanemo smijati, kada prestanemo ljubiti. Život nam je dat, a mi ga često ubijemo i prije nego umremo.

Ovo je samo dio mojih recepata za živjeti život, biti sretan i graditi sebe. Svako ima svoje. Prvo ih treba naći i kada ih nađete, treba raditi na njima.

Život nam je dat, on je naše glavno jelo, on nas hrani, ali ga treba začiniti. Srećom. Ljubavlju. Zadovoljstvom. Smijehom. Putovanjima. Velikim sitnicama.

Malo je 100 grama sreće i 50 grama zadovoljstva.

I ne treba nam kamenčić.

autorka: Sanela Agačević

Prije nekoliko sedmica sam govorio ovdje o generacijskom jazu, poredio ove idiote što sad rastu sa ljudima kakvi su nekad rasli, o romantici i uspomenama i… KONOBAR DODAJDE JOŠ JEDNO PIVO (da udavim ovu cmizdravu ženu što čuči u meni).

(Ali daj jedno malo, ipak.)

Tamo sam jako mudro primijetio da je sve otišlo dođavola, čak i poslovi. Ipak, postoji jedna časna grupa ljudi koji rade posao koji je pretrpio sve jade novog doba i ostao is-ti. Uvijek je bio, i uvijek će biti isti.

Dakle, sjedim u kafani prepunoj muškaraca koji piju veliko pivo, arlauču i gledaju fudbal. Ne znam zašto, ali na um mi dolaze frizeri. Možda zato što gledam frizure fudbalera, a svaki od njih (iako zarađuju cifre koje ne mogu ni da zamislim) ima frizuru kao da je sa Lauša. (Za Beograđane, Lauš je banjalučka Krnjača. Vi ostali, guglajte.)

Dakle, današnja tema se sama nameće.

Frizeri: gospođe i gospoda od makaza, grofovi i grofice od britve, imperatori i carice fena i haube.

Ženskih frizera je više, a i ženski je portal pa ću se fokusirati samo na žene koje obavljaju taj plemeniti posao.

Bojim se da premalo pažnje pridajemo frizerkama i da o njima imamo puno lošije mišljenje no što zaslužuju. Frizerke su vječito na tapetu kao tračare, smaračice, neuredne, derikože, kao gospođe koje ne poštuju vaše vrijeme jer su zakazale vaše pramenove u isto vrijeme kad i lokne one Marije što je očima ne možete gledati… I tako dalje, i tako dalje.

Bez frizerke se ne može, sviđalo se to vama ili ne. Kao bez majstora.

Na ovim prostorima imamo tu neku neobičnu naviku: da majstora za bojler smatramo za boga. (a bogami se tako i ponaša.) Razumije se, mi ne znamo popraviti bojler koji curi, pa u njega gledamo kao u nuklearnog fizičara. A kako nam ide sa šiškama? Isto vala kao i sa bojlerom.

Ustvari to je jedna od stvari koje mi nisu jasne, pa ih iznosim u ovim redovima: zašto frizerka nije bog kao što je majstor za bojler?

Da nije zato što je žena? Ne znam.

I to tračanje za koje ih vječito optužuju.

Da vas vidim, ko od vas ne voli da trača. Dignite ruke!

Tako sam i mislio.

To vam je kao sa pišanjem u kadu – svi to rade, a niko da prizna. Mi smo ustvari ljubomorni na njih zato što one u svojim glavama imaju količinu podataka koje bi se postidio i sam KGB. (Kad smo kod glava, frizerke uvijek imaju masnu i neurednu kosu zbog istog razloga zbog kojeg su djeca prosvjetnih radnika uvijek najgora: ne žele da nose posao kući.)

Svi volimo da tračamo, samo je pitanje koliko dobro i predano to radimo. Frizerke su, naravno, maheri (i tog) zanata. Ne samo tračanje – nema te frizerke koja će biti bilo šta nego iskrena prema tebi. Ako imaš glavu kao Bata Živojinović, a hoćeš frizuru kao Hali Beri, ona će ti reći da si budala.

Ironije li, bože, od toliko frizerki što sam upoznao u svom kratkom (ali bijednom) životu, nijedna nema dlake na jeziku.

Frizerke su, još ovo da dodam, napravile bolji karijerni potez od velike većine nas. Koliko vas ima poznanike, prijatelje ili koga već da su odlučili da upišu fakultet tek onako, da bi imali nešto da rade nakon srednje škole. I šta sad rade? Zapeli su na 7. godini ekonomije, eto šta rade.

Potrebna su velika muda da bi se uzele makaze u ruke. Kao i bilo koji zanat.

Frizerke su zakon. Budite dobri prema i sa njima. Ipak vam rade o glavi.

Mnogo stvari će doći i proći, ali frizerke će uvijek biti tu. Nestaće i ovog teksta, i Lola magazina, i laptopa ili telefona na kojem ste upravo. Nestaće vas, i zgrade u kojoj se nalazite, nestaće grad u kojem živite, frizerke će opstati. Kada padne meteor i zbriše nas sve sa lica zemlje, neka nova civilizacija će prvo otkriti vatru, pa sječenje kose. I (nažalost) pramenove.

Frizerke će uvijek biti tu iz prostog razloga: jer kose nikad neće nestati. Jer će ljudi uvijek željeti da im glava bude lijepa. Jer će muškarci do kraja vječnosti pokušavati da sakriju zaliske nabacivanjem naprijed onih par dlaka što im je ostalo. Jer će gospođe uvijek željeti da na porodični susret odu svježe ofarbane i isfenirane. Jer su došli hipsteri i njihove brade i ne planiraju da odu.

U sirotištu je naučila da šije te se sa napunjenih osamnaest godina zaposlila kao pomoćna krojačica koja se bavila porubljivanjem haljina za bogate dame tadašnjeg društva. Sa devetnaest godina je odlučila da ode u Pariz gdje novac zarađuje kao pomoćna kabaretska pjevačica – zabavljala je publiku prije nastupa glavne zvijezde.

Nadimak Koko je dobila zahvaljujući pjesmi koju je često izvodila, “Kvi ku a vu Koko dans le trokadero”. Kratko je napustila posao kabaretske pjevačice i radila u odmorištu za elitne Francuze u mjestu Viši.

Sa dvadeset i tri godine upoznala je bogatog tekstilnog biznismena Etijena Balzana i ubrzo postala njegova ljubavnica. Balzan je odigrao presudnu ulogu u pokretanju njene karijere. Život na visokoj nozi donio joj je dobre kontakte. Balzan joj je pomogao da otvori prvu prodavnicu šešira, a koju je kasnije polako, ali sigurno širila.

Balzan upoznaje Koko sa prijateljem Arturom Edvardom Kapelom sa kojim se Koko upušta u ljubavnu vezu koja je potrajala devet godina, sve dok Kapel nije oženio bogatu aristokratkinju lejdi Dijanu Vindan, a Koko mu je do kraja života ostala samo ljubavnica. Kapel je poginuo u saobraćajnoj nesreći, ali bio je jedan od ljubavnika koji je vjerovao u sve njene ideje i finansijski ih podržavao. On je bio zaslužan i za čuveni stan u Ru de Kambonu na broju trideset i jedan koji je dobila kao poklon. Koko nije mogla emotivno da se oporavi nakon Kapelove smrti te su kroz njen život prolazili muškarci, ali se nisu dugo zadržavali.

Koko Šanel je bila veličanstvena dama sa duhom muškarca koja je slijedila svoj san o modernoj i jakoj ženi oslobođenoj stega, šablona i pravila ponašanja, kako u modi, tako i u životu. Spisak svih njenih ljubavnika zauvijek će ostati skriven ali između ostalih spominju se ruski knez Dmitrij Pavlovič, kompozitor Igor Stravinski, vojvoda od Vestminstera, a kružile su glasine da je zavela čak i Pikasa i Dalija.

Koko je na modnu scenu donijela ženska odijela, hlače visokog struka i muškobanjasti stil sakoa. Oslobodila je žene nošenja korzeta i dugih haljina koje smetaju. Ona je zaslužna i za to što je mala crna haljina nezaobilazan dio garderobera svake žene. Njena omiljena boja bila je crna pa ne čudi otkud crna kao simbol elegancije i profinjenosti.

Koko je bila horoskopska, ali i životna lavica. Imala je cilj koji je ostvarila, možda čak i više nego se i sama nadala. Od tud i prisustvo zlatnog lava u Šanel kolekcijama nakita.

Čuveni parfem Šanel broj pet sa kojim počela velika Koko priča bio je prvi parfem sa dizajnerskim potpisom, a dizajn je inspirisan bocom viskija. Šanel je govorila da žena treba da stavlja parfem tamo gdje želi da je ljube.

Koko je za vrijeme Drugog Svjetskog rata zatvorila sve svoje radnje i živjela u hotelu Ric u Parizu. Povremeno je odlazila u stan, najčešće u trenucima kada je željela da stvara. U Ricu je provodila vrijeme sa njemačkim oficirima te su je povezivali i optuživali da je radila kao kontraobavještajka u ratu i pomagala njemcima na uštrb rodne Francuske. Kasnije je preselila u Švajcarsku, ali želja da još jednom pokaže svoju Koko Šanel snagu vratila je u Francusku. Tadašnja kolekcija nije dobro prihvaćena, jer su je smatrali izdajnicom nacije.

Šanel je najbogatija žena u istoriji, jedna je od stotinu najuticajnijih osoba dvadesetog vijeka i vrijednost njene imperije se procjenjuje na 118 biliona eura. Nekoliko godina prije nego što je preminula, bila je teška ovisnica o morfiju koji je ubrizgavala sama sebi. Veliki dio života je provela sa muškarcima, nije imala mnogo prijateljica, jer kako su je opisivali oni koji su je poznavali “bila je žena teškog karaktera”. Šanel je preminula u osamdeset i osmoj godini života. Pokopana je u Švicarskoj, a kameni nadgrobni spomenik sa pet simbola lava kreirala je sama, uz natpis: “Bez težine ovog kamena iznad mene, želim da odem u raj i oblačim anđele.”

Da li su apsolutno svi muškarci koje upoznajete loši? Moji jesu i dosadilo mi je.

Uvijek ista priča – izađem, upoznam nekog, izađemo nekoliko puta, naslušam se praznih priča i loših klišea i sve pada u vodu.

Trenutno sam u takvoj životnoj fazi da jednostavno nemam želju da izlazim. Pokušavaj, pokušavaj, pokušavaj – ne, ako treba da se desi, desiće se, ne mogu više da se maltretiram. Ne izlazi mi se, petkom uveče me nećete naći u klubu već sa picom u krilu dok gledam neku novu seriju ili film. Dosadilo mi je i trebam odmor. Sama. Ne usamljena, već samo sama.

Provela sam previše vremena tražeći i trudeći se, ali jednostavno nijedan od njh nije bio ono što mi treba. U jednu ruku sam im zahvalna, jer sam sa svakim novim dolazila do saznanja šta u stvari želim i mogu, a šta ne.

Na drugoj strani postoji i kajanje, jer sam na neke budale potrošila previše vremena misleći kako će se promijeniti, a znala sam da neće. Zato je sad vrijeme za samoću. Treba mi vrijeme da budem sama, bez igdje ikog, da vidim koliko i na šta se ljutim kad sam sama. Da vidim šta mi puni, a šta prazni baterije, ako to nije neki muškarac.

Trebam samoću da shvatim bez čega ne mogu.

Upoznala sam toliko loših muškaraca i bila u toliko loših odnosa da sa tri kilometra udaljenosti mogu da prepoznam one koji te nakon gužvanja postelje više nikad ne nazovu.

Prepoznam i one koji žive sa mamom i ne planiraju to da mijenjaju.

One koji te vole do neba, ali ne mogu da vole samo tebe.

Mogu ih prepoznati i samo takve viđam u posljednje vrijeme, zato mi i jeste dosadilo, zato i trebam samu sebe.

Izlasci i potraga za gospodinom Savršenim mogu da umore. I razočaraju. A ima i onih dana kada razočarenje ide jedno za drugim. Zato sam ovih dana sama. Odmaram.

Ne kažem da treba odustati od muškaraca, veza, ljubavi i braka. Ne, samo kažem da to ne treba biti jedini cilj u životu, jer što se više trudite naći savršenog to ćete manje sreće imati.

Jednostavno se prepustite životu i budite otvoreni za sve.

Vjerujte mi, nije ni samoća najgora stvar na svijetu.

A i kažu – kad se najmanje nadate desiće se. Evo me, sjedim kod kuće, jedem picu i ne nadam se. Stvarno.

Dječaku rođenom na hladnom planinskom vjetru u drvenoj kućici, glavice pune planova, srca punog snage. Možete li ga zamisliti?

Sada zamislite starog ćiru koji se probija kroz snijeg, hukće i ne zna da u njemu kuca jedno plaho srce osmogodišnjaka, trepću prestrašene okice koje gledaju u daljinu u koju su se uputile, par ogrubjelih dječijih ručica koje stežu drveni koferčić sa par toplih stvari i puno snova. Vidite li ga?

Našao se u nepoznatom velikom gradu gdje su ga poslali da radi, da uči, da stvori bolju budućnost. Radi po gradilištima, sve i svašta, napreduje u školi, ljetne raspuste provodi u drvenoj kućici na selu, obavlja najteže poljske poslove, šiban planinskim vjetrovima i životom. Ali izrasta u momčinu, snažnog mladog čovjeka još odlučnijeg, još jačeg sa još većim snovima. Vidite li ga i dalje?

Mladića tužnih, krupnih smeđih očiju koji danju radi u željezari na najtežim poslovima, a noću uči. I te kako uči, biva najbolji student. I student tako postaje odrastao mladi čovjek, koji se odjednom nađe u novom velikom gradu, opet sa koferom sa nešto odjeće i puno snova, ali i odlučnošću koja se sreće samo poneki put u životu i takve ljude zauvijek pamtimo. Pametan, vrijedan mladić se probija u životu i u poslovnom svijetu dajući odmah do znanja da zna, da umije, da želi i zna da vodi. Možete li zamisliti te osamdesete godine, zaostatke bivšeg srećnijeg sistema u kojem mladić punog srca, glave koja kipi od znanja i sa vještinom da vodi brzo, uspijeva da postane rukovodilac velike fabrike, cijenjen i voljen čovjek.

Možete li zamisliti te tužne smeđe oči zaljubljene, možete li zamisliti ta njegova uvijek opterećena pleća pod najljepšim teretom, dva para ručica njegove krvi koje beskrajno voli i tek tada spoznaje za šta se rodio. Rodio se za njih!

A tek što su ručice u životu vrijedne… Odrasle u ratnim godinama, uvijek prvi, najbolji učenici, uvijek su se tužne smeđe oči osmjehivale okružene riječima hvale za njegove ručice. I godine prolaze, ručice postaju svjesne kakav teret na sebi nose. Ne smiju razočarati tužne tatine smeđe oči. I nikada nisu.

Jedan par ručica je postao ljekar, a drugi arhitekta. Najbrže, najbolje. Sve su uradili kako treba. Pošteno, vrijedno. Onako kako su vaspitani. Možete li zamisliti tužne smeđe oči ponosne svojim ručicama i ručicama svojih ručica.

Zvuči vam kao prava životna priča koja se prepričava djeci kao pouka i poruka.

E sada pokušajte zamisliti tužne smeđe oči koje u svojim šezdestim godinama pitaju svoje ručice šta im fali… Koliko im treba novca da plate vrtić… Zamislite kako se brinu imaju li za račune… Imaju li da odvedu djecu na more… Imaju li da kupe knjige… Ručice koje su sve uradile kako treba, zaposlene ručice, ručice koje svaki dan plaču, jer znaju da su tužne smeđe oči sada najtužnije u životu, jer im se srce slama, ostaviće svoje ručice nezbrinute i nesposobne da svojim ručicama pruže bar koliko su one svojima, ostaviće ih posramljene, jer su u boljim uslovima ostvarile manje, ostaviće ih poražene.

Možete li zamisliti svijet i sistem koji rađa ovakvu životnu priču. Ako ne možete, samo otvorite oči i pogledajte oko sebe.

Živimo u sistemu u kojem čovjek uradi sve kako treba, postigne na svim planovima najviše što može, biva zaposlen, ali i dalje ne može čak ni normalno da živi.

I onda se pitamo zašto mladi odlaze…

Tekst Loli poslala: Jelena Malinović Pančić, ćerka i majka, internista

Razgovarali smo sa nekoliko blogerki iz regiona, a koje su od svojih blogova stvorile ne samo mali internetski ćošak za kanalisanje loše i promociju dobre energije već su od toga uspjele i da zarade. Lole vam predstavljaju Hanu, Dajanu i Jovanu.

Hana Kazazović, poznatija kao Cyber Bosanka kaže da je blog za nju i dalje nešto što gleda kao hobi koji joj rijetko, ali ipak ponekad donese i neku zaradu.

“Ja sam blog počela pisati neke 2005. godine, jer sam bila u tom periodu jako usamljena, nakon dugogodišnje veze iz koje kad izađeš ne znaš ni ko si, ni kako dalje. Čitala sam druge blogove na blogger.ba tada i poželjela da i meni neko u komentarima napiše nešto, da bar imam takav, virtuelni kontakt sa ljudima, jer nisam tako rasuta imala neke snage a ni hrabrosti za neke druge, oflajn kontakte. I tako sam počela, prvo anonimno, pisati. I stekla naviku i osjetila sve čari pronalaženja istomišljenika bez obzira na lokaciju.

Kasnije, 2009. godine kad sam već bila ‘normalna’ i ok sa sobom u glavi, prešla na blog pod mojim imenom. Nisam imala nikakve planove niti želje, samo sam uživala u procesu pisanja i komuniciranja sa ljudima i to se polako razvijalo dalje do danas kad još uvijek isto uživam. Ne mislim ni danas da sam nešto velika niti znam kako to izgleda pa da tome težim. Meni je samo želja da ovo radim dok god mi predstavlja zadovoljstvo, a za to zadovoljstvo meni uglavnom bude dovoljno da se u tekstu pronađe jedna osoba i ja smatram svoje pisanje tad uspjelim.

Negativna strana je to što svi znaju šta misliš. U sredini u kojoj mnogi svoje mišljenje samo iznose kad su sigurni da je u skladu sa onim što misle i ostali oko njega, to baš i nije najpopularnije. Međutim, neki smo takvi i ne znamo drugačije. Negativna strana je i to što tako ‘javan’ postaješ meta mnogim koji smatraju da imaju pravo da pljunu na tebe, jer eto tako, oni misle da je to njihovo pravo, ali to je meni opet nedovoljno da bih odustala od pisanja. Jako vjerujem u karmu i u ono da u životu dobijamo sve ono što i sami radimo ili mislimo drugima, tako da se trudim ne brinuti previše o tome šta drugi rade ili govore meni, jer opet to najviše govori o njima”.

Hana dodaje: “Blog je u suštini najviše uticao na mene u životu, jer me stalno tjera da se preispitujem, pisanje ima takav efekat na mene. Drugo, upoznala sam toliko fantastične ljude pišući ga, kroz komentare i putovanja na koja sam pozivana kao bloger, a svi oni su dodali nešto ovom kakva sam sad i prosto ne mogu da zamislim gdje bih bila i kakva bih bila da ga nisam pisala.

Ne znam zašto se malo ljudi odlučuje da proba, možda zbog očekivanja. Meni je uvijek u pisanju taj proces pisanja i komunikacije bio dovoljan i nisam nikada imala neka očekivanja ni ciljeve i možda je to prednost. U svakom slučaju vjerujem da bi mnogima pomogao u ličnom brendiranju i gradnji sebe, ali je poenta u tome uživati pa ga ne bih ni preporučivala ljudima da pišu ako se u tom procesu ne pronalaze.”

Dajana Šipraga Zlojutro odnosno Cara Dara jedna od onih blogerki koje ili volite ili mrzite. Piše o svemu što joj padne na pamet i kaže da je u stvari tako i nastao njen blog – iz dosade. Više o njoj možete pročitati u lolinom prethodnom tekstu.

“Imala sam vremena, a pisanje oduvijek voljela i htjela da vidim šta drugi misle o tom. Poklopilo se to troje i iza sebe imam dva bloga spojena u ovaj sadašnji, treći i tako je već pet godina. Ljudi vole blogove, čitaju ih iz jednostavnog razloga, jer su korisni. Neki više, neki manje, ali to je suština blogovanja – prenijeti ljudima ono što (misliš) da znaš i imaćeš publiku. A u BiH ima ljudi koji imaju razna znanja i želju da se čuju.

Možda neki nisu istrajni i uporni, jer je to presudno za blogovanje, ali ih ima. Treba biti u svom vremenu i prostoru. BiH kasni u svemu, pa tako i blogovanju. Sjajni blogovi su se pojavili zadnjih par godina i potvrđuju da publike ima.  Blogovanje primarno donosi uživanje i zadovoljstvo koje nastaje interakcijom sa drugim ljudim. Primjećujem da su ljudi u mom okruženju počeli da bloguju, ali neki poneseni pričama i očekivanjima kao da nemaju realnu sliku i očekuju ogromnu čitanost preko noći. Razočaraju se ako na početku ne dobiju ono što se htjeli rijetko ko to uspije preko noći.

Blogovanje zahtjeva vrijeme i istrajnost, naravno, pored kvaliteta. A neko se ne vidi u toj priči bez obzira na sve što blogovanje donosi i to je sasvim ok s tim da nekad blogovanje u startu može biti shvaćeno kao neka vrsta samopromocije, “vidi mene da ti ja nešto kažem”.

Neko je imao sreće, ali blogovanje je rad, koliko god na prvi pogled izgledalo drugačije”.

Dara je bila i jedna od učesnica u Coca Cola Networks Adria programu koji širom regije okuplja blogere i kratko i jasno – podržava ih. Kako? Sve što je potrebno je da aplicirate za neku od ponuđenih kategorija sa tekstom na svom blogu i nadate se da će u moru kvalitetnih tekstova i blogova izabrati baš vas. I onda pišete. Jednom mjesečno, tekst po vlastitom izboru, na temu koja vam se sviđa i za to vas plate. Koliko? U visini minimalne plate u zemlji iz koje dolazite, odnosno pišete. Da, to je podrška razvoju blogerske scene.

Jovana Miljanović koju možete čitati na jovanamiljanovic.com je Lolin šlag na kraju. Jovana je iz Srbije i jedna je od blogerki Coca Cola Networks Adria programa za 2016. godinu. Otkrila nam je kako je ušla u svijet bloga i bloganja i kako, generalno gleda na sve to kada je u pitanju region.

“Počela sam blog 2013. godine. Od detinjstva sam puno putovala i prijateljima pravila razne liste mojih omiljenih mesta u inostranstvu. Onda sam počela da pravim Foursquare liste po gradovima koje sam obilazila i u kojima sam živela pa se iz toga rodio blog kao kompletnije mesto da ispričam svoju priču. Inspiracija dolazi samo iz iskustva koja sam proživela, nikada ne pričam i ne pišem napamet.

Sve što o čemu sam pisala prošla sam iz prve ruke.

Od prošle godine pišem više za domaće tržište o tome kako da ljudi nađu online posao iz Srbije, kako da besplatno putuju svetom, kako da dobro organizuju svoje vreme itd. Blogerska scena postoji kod nas godinama, samo zavisi koga pitate i ko šta prati. Mene zanima tehnologija, marketing, čitanje pa takve blogove pratim već preko deset godina.”

A zašto trebate poslušati Jovanu? Zato što ta žena zna ša radi. U svakom trenutku.

“Spajam iskustvo iz high tech marketing konsaltinga, pokrenula sam tri startupa, uređujem lajfstajl sekciju u Kosmpolitanu i pišem blog o putovanjima. Živela sam u pet zemalja, obišla preko trideset. Imam zanimljivu životnu priču, ne tako tipičnu za Srbiju i rado delim sve što sam naučila uz put pa zato ljudi uživaju da čitaju i dele tekstove, jer ih pišem iz srca i iz iskustva.

Ne pišem na silu, već samo kada imam šta pametno da kažem i podelim.

Mnogi blogeri pišu na mišiće i to se oseti u tekstu. Coca Cola Bloggers Network Adria je jedan od najboljih programa u regionu za blogere, ljudi znaju šta rade, saradnja je na nivou. Zaista imam samo reči hvale i regija će rasti – to je jedino sigurno”.

Da li je u Bosni i Hercegovini malo teže? Jeste. Kompanija Mtel je nedavno raspisala konkurs i u potrazi su za novim, ali i starim blogerima. Prva su, ako ne i jedina domaća kompanija koja se odlučila za takvu vrstu podrške blogerskoj sceni. Za blogere je obezbijeđen novčani, nagradni fond, mogućnost dugotrajne saradnje te obuka i prilika za upoznavanje najuticajnijih blogera iz regiona.

Da li možete uspjeti i raditi zaista ono što volite? Možete. Ne možemo vam obećati da je lako, niti vam možemo garantovati kad će to tačno da bude, ali ako stvarno želite biti bloger – zašto ne?

Možda nećete postati velika, slavna i bogata blogerka i to vam naše sagovornice nisu obećale, ali vjerujte i njima i Loli na riječ – ljudi koje upoznate kroz proces pisanja su najveće bogatstvo koje možete steći, veće od bilo kojeg drugog, a kada nešto radite iz ljubavi, ulažete trud i zaista vjerujete u to, uspjeh će doći. Radite nekad i želucem, ne mora glava uvijek i prva da odluči. Možda bloganjem nećete platiti ratu kredita ili račune za domaćinstvo, ali možda se nećete morati odreći onih lijepih cipela sa izloga zbog toga. Možda vam pravi posao i plata plaćaju račune, a blog kupuje cipele.

Milica je završila Fakultet Političkih nauka kao jedna od najboljih studentica u generaciji, udala se, dobila preslatkog dječaka i odlučila da je vrijeme za pokretanje vlastitog biznisa. Donijela je u Banjaluku francuski šarm kroz macaroons kolačiće. Lola je razgovarala sa Milicom o tome kako je praviti kolačiće, imati supruga, majčinske obaveze, a na kraju dana još i nalakirati nokte.

“Kada se ostvariš kao majka, više nikad nećeš biti sama. To malo slatko stvorenje postaje centar tvog svijeta, mijenja prioritete, planira tvoj dan. U prvih nekoliko mjeseci bebinog života ne razmišljaš ni o čemu nego o bebi, dojenju, spavanju, grčićima. Srećna si ako nalakiraš nokte oko ponoći jer si uspjela da odvojiš vremena za sebe” kaže Milica i dodaje da je vrijeme “upoznavanja” sa bebom trajalo šest mjeseci i nakon toga je shvatila da može organizovati dan u kom će imati i vremena za sebe, bebu, supruga, ali i posao. “Razmišljala sam o pokretanju malog, privatnog biznisa, ali imala sam gomilu upitnika iznad glave – šta znam i mogu da radim, kako ću, da li će biti uspješno, kako do kupaca…” i dodaje kako nije bilo dileme o upuštanju u avanturu zvanu “mama poduzetnica” već je samo trebala inspiracija šta je to što može da radi.

Francuski kolačići nisu jednostavni za praviti, ako ste ikad pokušale, onda znate o čemu govorimo. Nakon nekoliko uspješnih, ali i bezuspješnih pokušaja da ih radi po receptima koje je pronalazila na internetu, Milica je odlučila stvoriti svoj jedinstveni koji se pokazao kao najuspješniji i tu počinje priča. Ideja za ime je došla spontano, M kao prvo slovo njenog imena, kolačići i paf – “Mini Mi macaroons”.

Radi već šest mjeseci i kaže kako nije mogla ni da zamisli koliko da će ljudi toliko pozitivno da prihvate njenu ideju. Porodica i prijatelji su bili i ostali najveća podrška i uvijek su tu da saslušaju neku njenu novu ideju i pomognu da je ostvari.

“Sve ovo ne bi uspjelo bez ljubavi i razumijevanja mog supruga. On mi je najveća podrška – uvijek sasluša svaku moju moju pametnu, ali i manje pametnu ideju, pomaže oko organizacije, čuvanja bebe, ali i dostavljanju kolačića. Nas dvoje smo savršen tim iako mi za to nije trebala prodaja kolačića, to znam odavno”. Ponosna je na svoju malu porodicu i dodaje kako je dan zaista dovoljno dug da se sve stigne, samo ako to zaista i želite.

Drage moje, ne odustajte od svih zamisli i planova. U moru ideja na internetu, uvijek možete pronaći nešto čim i same možete da se bavite. Budite vedre, nasmijane, kreativne i istrajne, jer samo tako ćete biti zadovoljne sobom – pakome još treba čangrizava mama, a pogotovo supruga?

Draga Milice, Lola voli tvoje šarene kolačiće, a još više vedri i optimistični duh. Sjeti se i nas ponekad, zažmirićemo na brojanje kalorija kada su u pitanju tvoji slatki zalogajčići.

Ana Patricija Botin

Pedesetpetogodišnja španjolska bankarka na čelu Santander banke. Majka, supruga i uspješna poslovna žena koja već godinama ne silazi sa Forbsove liste 100 najuspješnijih žena svijeta – u 2016.godini zauzela visoko deseto mjesto.

Meg Vitman

Na devetom mjestu Forbsove liste – Meg Vitman, dugogodišnje prvo lice Ibeja i kompanije HP ,uspješna poduzetnica, supruga, majka i političarka. Žena teška nekoliko biliona dolara, jedna od 959 registrovanih bilionera u svijetu.

Suzen Vojcicki

Supruga, majka četvero djece, vizionarka koja je uspjela ubjediti šefove kompanije gugl da im treba platforma kao što je Jutjub i koja se još uvijek svim silama bori da kompanija zarađuje od apsolutno svake posjete. Osmo mjesto na Forbsovoj listi najuticajnijih žena za 2016.godinu i teška više od 350 miliona dolara.

Šeril Sandberg

Osnivač fondacije za pomoć i podršku osnaživanju žena u poduzetništvu. Udovica, majka, prva žena prvog tima Fejzbuka. Bilionerka na sedmom mjestu Forbsove liste najuticajnijih žena u svijetu i jedna od 100 najuticajnijih ljudi prema istraživanjima Tajms magazina.

Kristin Lagarde

Prva žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda. Prva žena koja je imenovana za ministricu ekonomskih poslova G8 zemalja. Proglašena za najboljeg ministra finansija u Eurozoni. Sedamnaesta na listi najuticajnijih ljudi svijeta, šesta na Forbsovoj listi uticajnih žena i bez podataka o težini bankovnog računa. Žena koja je sve postigla i odlučila da ostane sama.

Meri Bera

Pedesetčetverogodišnja Meri, supruga i majka dvoje djece, prvo lice muške kompanije. Forbsova peta najuticajnija žena za 2016.godinu. Čelični osmijeh i ruka koja je oživjela Dženeral Motors.

Melinda Gejts

Četvrta među 100 najuticajnijih žena i ime koje u svijetu asocira zagovaranje empatije i međusobne podrške među ljudima. Supruga Bil Gejtsa i majka troje djece. Zagovornica filantropije, osnivač fondacije Bil i Melinda Gejts.

Dženet Jelin

Ekonomistica i profesorica, prvo lice vijeća za Federalne rezerve Sjedinjenih Američkih država, bivša direktorica Banke federalnih rezervi. Supruga i majka, čvrsto treće mjesto među najuticajnijim ženama svijeta koja se ne kocka sa porezima te čvrsto vjeruje u svoje stavove, a koji često nisu ono što javnost želi da čuje.

Hilari Klinton

Supruga bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona, aktuelna kandidatkinja za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država. Prva i jedina Prva dama koja se upustila u politiku i postala kandidatkinja, prva žena izabrana za senatorku države Njujork. Majka i ime koje svi poznaju.

Angela Merkel

Već deset godina na prvom mjestu najuticajnijih žena svijeta, njemačka kancelarka, prva boja Pantona, istorijsko pero Europe, čelična ruka, žena koja sije strah i trepet i kroji svjetsku politiku – Angela Merkel. Fascinantan ženski lik, primjer snage i odlučnosti i da je sve moguće, čak i kad si žena!

Da li vam se nakon ovih žena nešto čini kao nemoguće i neostvarivo? Naravno da ne pa žena si, možeš sve što želiš, kad želiš i koliko želiš!