Takođe, radi sa mladim aktivisticama na temu feminizma i aktivizma, kao i na polju analize udžbenika i udžbeničke politike. Pored toga, aktivno se bavi zagovaranjem uvođenja rodno senzitivnog jezika u Ustav BiH kroz Inicijativu Građanke za ustavne promjene.
Tim povodom, magazin “Lola” je razgovarala sa Denijom Hidić.

Kao feministkinja se javno zalažete za rodnu ravnopravnost i uvođenje u Ustav BiH rodno senzitivnog jezika. Zašto mislite da je to važno za sve građanke i građane u BiH bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili drugu pripadnost?

“Meni kao feministkinji svi prioriteti inicijative Građanke za ustavne promjene jednako su važni, ali mislim da je najjednostavnije objasniti za šta se mi zalažemo kroz prioritet Proširenje postojećeg Kataloga prava odredbama vezanim za jedinstvenu zdravstvenu, socijalnu i porodičnu zaštitu. Smatram da svi građani i građanke Bosne i Hercegovine trebaju imati jednaka prava i mogućnosti, bez obzira na mjesto stanovanja i entitet u kojem žive – bilo da je riječ o Federaciji BiH, Republici Srpskoj ili Brčko distriktu.

Potpuno je neprihvatljivo, na primjer, da porodilje u Sarajevu i Banja Luci imaju znatno povoljniji status nego porodilje u Bihaću, Goraždu, Orašju, ili da onkološki pacijenti i pacijentice iz Velike Kladuše moraju putovati u Sarajevo na liječenje, iako im je Banja Luka bliža. Ove nejednakosti direktno ugrožavaju pravo na dostojanstven život i zdravstvenu zaštitu, što su osnovna ljudska prava koja bi trebala biti jednako dostupna svima. Jedinstvena zdravstvena, socijalna i porodična zaštita nije samo pitanje pravde, već i ključan korak ka stvaranju društva koje brine o svim svojim građanima i građankama.

Rodno senzitivni jezik ima važnu ulogu u stvaranju pravednog i inkluzivnog društva, u kojem su svi, bez obzira na svoj spol, ravnopravno prepoznati i oslovljeni. Institucija Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine na inicijativu Građanki za ustavne promjene je prepoznala ovaj problem i naglasila da trenutni tekst Ustava BiH nije u skladu s principima rodne ravnopravnosti, jer koristi muški gramatički rod kao generički, dok ženski rod nije zastupljen. Takva praksa odražava i učvršćuje društvene stavove i stereotipe o inferiornom položaju žena.

Ombudsmeni su uputili preporuku (P-114/24) Parlamentarnoj skupštini BiH da preduzme mjere kako bi se osiguralo korištenje rodno osjetljivog jezika u izradi i izmjeni Ustava. Ova preporuka nije samo pitanje lingvistike nego i korak ka ukidanju jezičke rodne pristrasnosti, koja, kako je istakao Evropski sud za ljudska prava u presudama Konstantin Markin v. Russia i E.B. v. France, odražava i učvršćuje društvenu diskriminaciju.

Iako jezik sam po sebi nije dovoljan da ukloni diskriminaciju, on je snažno sredstvo koje oblikuje svijest i percepciju. U BiH, zemlji koja se suočava s brojnim izazovima u postizanju ravnopravnosti, inkluzivni jezik može pomoći u stvaranju društva koje prepoznaje i vrednuje sve svoje građanke i građane. Standard rodno osjetljivog jezika može se ostvariti kroz odredbe u zakonodavnim aktima, ali i kroz jasno isticanje ženskog roda u pravnim dokumentima. Rodno senzitivni jezik nije samo pitanje jezika – on je alat za promjenu svijesti i konkretan korak ka ravnopravnosti za sve, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili drugu pripadnost. Ako želimo graditi društvo ravnopravnih šansi, jezik, kao osnovno sredstvo komunikacije i reprezentacije, mora biti prilagođen toj viziji”, rekla je Denija.

Na neki način, s obzirom da je Ustav najvažniji zakon bilo koje zemlje, mislite li da bi terminološke promjene dovele u budućnosti i do stvarne jednakosti polova?

“U zemljama u regiji ravnopravnost spolova je jedna od najviših vrijednosti ustavnog poretka i jedan od temelja za tumačenje Ustava. Nažalost, u Bosni I Hercegovini nemamo ni približnu situaciju kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti, kako u Ustavu, temeljnom zakonskom aktu, iz kojeg bi trebalo da crpimo rodnu ravnopravnost tako ni u podzakonskim aktima i dokumentima.

Inicijativa Građanke za ustavne promjene već godinama se zalaže za Ustav BiH koji će osigurati veću zaštitu ljudskih prava i sloboda sa posebnim fokusom na rodnu perspektivu. Terminološke promjene jesu važan prvi korak ka ravnopravnosti, ali one same nisu dovoljne. Promjena jezika mora biti praćena promjenama u zakonodavstvu, medijima, obrazovnim i društvenim praksama. Kada se žene prepoznaju kroz rodno osjetljiv jezik, to doprinosi vidljivosti i priznaju žena u društvu. Ustav, kao najviši pravni akt, mora biti ključan u postavljanju temelja za društvo u kojem je ravnopravnost spolova ne samo princip nego i stvarnost”.

Kako komentarišete tvrdnje da bi se tim zakonskim odredbama nametnulo korišćenje izraza poput “vatrogaskinja”, “filološkinja”, “borkinja” koje, prema navodima pojedinih lingvista i njihovih udruženja “ne da nisu svojstvene standardnom našem jeziku, nego predstavljaju nasilje nad njegovim zakonitostima”?

“Takve tvrdnje često potiču iz konzervativnih shvatanja jezika, koji se doživljava kao statičan, dok je on zapravo živa i dinamična materija. Ja nisam lingvistkinja, ali često se pitam zašto je nama na Balkanu teško shvatiti da se imenice moraju slagati u rodu, broju i padežu, i da nije pravilno reći – ona je član Predsjedništva, ili ona je premijer. Jezici se stalno mijenjaju kako bi odrazili potrebe društva, a rodno osjetljivi izrazi samo su dio tog prirodnog razvoja. Izrazi poput “vatrogaskinja” ili “filološkinja” nisu “nasilje nad jezikom” nego prilagođavanje jezika stvarnosti u kojoj žene ravnopravno učestvuju u svim profesijama. Zašto imenice čistačica, kuharica, učiteljica, medicinska sestra ne izazivaju jezičko nasilje?”

Vidjeli smo u proteklom periodu da postoje brojni oponenti čak i kolokvijalno nazvanog Zakona u “femicidu” u Republici Srpskoj, a vjerujemo da postoje takve snage i u Federaciji BiH, koje apriori odbijaju uvođenje takve terminologije jer smatraju da bi time na “mala vrata” uvedena i tzv. Woke ideologija. Kako objasniti uslovno rečeno “običnim” ljudima da se takvim zakonima štite njihove ćerke, sestre, supruge ili bake, ali i sve druge kojima je zaštita potrebna?

“Ključno je komunicirati da zakoni poput onih o femicidu nisu ideološki nametnuti nego životno potrebni. Nažalost, statistike o nasilju nad ženama u BiH su poražavajuće. Naša država je među prvima koje su potpisale Istanbulsku konvenciju ali nikad nije ispunila obaveze kojima je definisano da se rodno zasnovano nasilje označava kao nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa žene.

Ovi zakoni pružaju pravni okvir koji jasno prepoznaje specifičnost i težinu femicida kao najokrutnijeg oblika nasilja nad ženama. Nažalost, u BiH građanke i građani su tek sad shvatili koliko je zapravo nasilje nad ženama rasprostranjeno i tek sad se razvija svijest da nasilje nije privatna već javna stvar, a da time što ne reaguju i ne prijavljuju i sami podržavaju nasilje. Godine i godine rada su iza nevladinih organizacija u BiH, imale smo mnogo edukativnih kampanja, odlazile smo u lokalne zajednice, edukovale žene da je vrijeme da pošaljemo poruku da je nasilje nad ženama neprihvatljivo.

Nažalost, mnogi muškarci koji se protive uvođenju zakonskih kazni za femicid nisu svjesni da bi sutra mogli biti suočeni sa situacijom u kojoj bi njihove majke, kćerke i sestre mogle biti žrtve nasilja i da bi počinitelj mogao dobiti minimalnu kaznu

Bili smo nedavno svi svjedoci brojnih ubistava žena u BiH, u prvih šest mjeseci sedam žena i dvoje djece, a čak 83 posto žena su stradale od ruke članova svojih porodica. Vidjeli smo i da država nije uspjela da zaštiti te žene, poznat je široj javnosti slučaj žene koju je u Laktašima zapalio njen muž, a prethodno je nekoliko sati ranije dolazila policija. Da li bi se prema vašem mišljenju, uvođenje najprije rodno senzitivnog jezika u Ustav, a potom i izglasavanje Zakona o femicidu, odnosno “zločinu muškaraca iz mržnje prema ženama” (Definicija dr Dajen Rasel), i oštro sankcionisanje takvih osoba u budućnosti ako ne iskorijenilo, a ono barem drastično umanjilo procenat takvih zločina?

“Nažalost, dok god zakoni ne prepoznaju femicid kao posebnu kategoriju, dok god nasilje u porodici prolazi bez adekvatnih sankcija, situacija neće biti značajno bolja. Primjeri poput slučaja žene u Laktašima, gdje je prijavljeno nasilje, a počinitelj nije odmah zaustavljen, pokazuju da postoji ozbiljan sistemski problem u prepoznavanju nasilja i adekvatnoj reakciji. Sistem ne kažnjava nasilnike dovoljno strogo, čak ni kada počine ubistvo! Bosna i Hercegovina je, nažalost, pala na testu ljudskosti u slučaju Alme Kadić, što je samo još jedan dokaz dubokih problema u našem pravosudnom sistemu. Vidjeli smo sve nedostatke i propuste, i na kraju razočarenje kada je Vrhovni sud Federacije BiH smanjio kaznu zatvora Eldinu Hodžiću za 15 godina. Takve odluke šalju jasnu poruku da se ubistva žena u ovoj zemlji ne smatraju dovoljno ozbiljnim, i to mora prestati”.

Na kraju, nije dovoljno samo donijeti zakone. Potrebno je poduzeti i konkretne mjere za njihovu primjenu, edukaciju i jačanje institucija koje trebaju štititi žene i provoditi zakone”.

Na koji način edukovati šire građanstvo u BiH da razumiju i prihvate dobronamjernost ovakvih ili sličnih inicijativa?

“Fondacija Cure i druge ženske nevladine organizacije iz čitave BiH godinama i decenijama edukuju na brojne načine, kroz različite programe i forme, građane i građanke zašto je važna rodna ravnopravnost i zašto ona mora biti prisutna u svakom segmentu života. Jedino kontinuiranim i predanim radom se može djelovati u društvu, i tako mi i radimo”, zaključila je ona.

Izvor: mondo.ba

“Nismo mi rođeni da samo radimo i plaćamo račune, rođeni smo da proživimo ovaj život punim plućima”.

Ovako svoju priču započinje Sanda Mešinović, djevojka koja uživa u životu, živi punim plućima i svu svoju pozitivnu energiju uspješno prenosi na druge. Vjerovatno ste čuli za nju, bili na njenim radionicama joge, fitnesa ili ste samo uživali u njenim kolumnama na portalu Lola. Ko god poznaje Sandu, zna da je ona sinonim za kreativnost i umjetnost i da sve što radi, radi sa puno ljubavi.

Spojivši jogu i umjetnost u vidu radionice joge i bubnjeva, Sanda je otkrila potpuno novu dimenziju života, a tu dimenziju magično dijeli sa svima. Krajem januara, ova kreativna instruktorica joge, dolazi u Tuzlu kako bi i Tuzlankama i Tuzlacima pružila šansu da spoznaju jogu na potpuno novi, Sandin način. Radionica Kundalini joge i bubnjeva održat će se 29.januara, a u nastavku pročitajte šta je Sanda pripremila za Vas.

– Vi ste kolumnistica najčitanijih tekstova na portalu Lola, vlasnica S fitnessa, Kundalini joga instruktorica, članica kreativnog društva Mintovci… Kako uspijevate biti uspješni na svakom polju na kojem ste angažovani? Šta je Vaš ključ uspjeha?

Uh, sada kada čitam sve nabrojano, ne znam ni sama kako uspjevam stizati na sve strane. Da odmah navedem, po mom mišljenju, uspješan čovjek nije onaj koji IMA, već onaj koji JESTE. Ja sam JA u svim ovim stvarima koje radim, unosim sebe, ne mjerim, ne zadržavam nešto za kasnije, jednostavno sam prisutna u svakom trenutku sa kompletnim svojim bićem u svakoj od ovih navedenih stvari. I to je negdje razlog zašto ljudi dobro reaguju na sve što radim.

BITI, a ne IMATI je svačiji ključ uspjeha za ljepši život i to ljudi prepoznaju. Nismo mi rođeni da samo radimo i plaćamo račune i kredite, rođeni smo da budemo i proživimo ovaj život punim plućima

– Oni koji čitaju Vaš kolumne, znaju da ste izuzetno kreativna i emotivna osoba. Gdje pronalazite inspriraciju za svoje tekstove?

Nema meni veće inspiracije nego sam život. Život je sačinjen od toliko priča, toliko čarolija da sam ponekad tužna što nismo u stanju da ih vidimo. Sve moje priče su na neki način autobiografske i nastale su u momentima kada su mi oči i srce malo šire otvoreni i kada sam u stanju doprijeti do one neke fine suštine koja nam svakodnevno izmiče.

Vrijeme, ljubav, lijepe misli, zahvalnost, poštovanje, to su neke stvari koje su suština čovjekovog života i tu nalazim inpiraciju, jer su meni samoj inspiracija za svaki dan.

– Koliko se dugo bavite jogom i zbog čega je baš joga toliko bitna u Vašem životu?

Prvi put sam na joga prostirku stala 2012. godine, i tada sam praktikovala Ashtanga jogu. Super sam se osjećala, a prije toga sam već počela da praktikujem meditacije. Oboje je uticalo na duboku transformaciju u mom životu, ali tek sa Kundalini jogom mogu reći da sam se vratila kući. Upravo mi je ona dala konačno prihvatanje mene same, ljubav prema sebi i najbitnije, mogućnost da sve to širim dalje prema svim drugim ljudima.

– Idejni ste tvorac radionice bubnjeva i joge, prve takve radionice na našem regionu. Odakle ideja za nešto takvo i kako ljudi reaguju na spoj joge i umjetnosti?

Pa jednostavno sam u jednoj od meditacija dobila klik da je to nešto što treba da spojim. U početku je to bilo eksperimentisanje, traganje, isprobavanje skupa sa mojim prijateljem Darkom Đekićem koji je jedan od članova banjalučke grupe Afrodozijak i sa kojim radim radionice.

Na kraju se sve to spojilo sa kundalini jogom i sada daje najpotpuniji efekat za samoistraživanje, duboku spoznaju, ali i dobar ritam, ples i smijeh.

Za sada su svi odlazili oduševljeni sa radionica, te se nadam da će tako i ostati.

– Da li možemo u budućnosti očekivati i  neki Yoga festival u BiH, po uzoru na “Sat Nam Fest” – Kundalini Yoga Music Festival?

Obzirom da broj onih koji se bave duhovnim tehnikama raste, mislim da ćemo uskoro svjedočiti i tome.

– Trudite se da u svemu što radite unesete dozu pozitivne energije i kreativnosti, te na taj način od svega što radite napravite umjetnost. Da li to ljudi prepoznaju i uspijevate li i njima probuditi maštu i potaknuti ih da svijet posmatraju drugačije? Probudite li umjetnike u njima?

Poznato je da kada se Kundalini energija, koju posjeduje svaki čovjek, probudi ona upravo i potiče kreativost i kreaciju. Kanali te kreativnosti su različiti pa neko pjeva, neko slika, a kod nekog se to ispolji kroz pisanje kao što je moj slučaj.

Taj nepresušni izvor energije, svjesnosti, intuitivnosti i kreativnosti se nalazi u svima nama, i poenta ga je probuditi.

To uspjevamo na radionicama, pa ja često znam ljudima dati tzv. zadaće, jedna od takvih je bila da pišu dnevnik, boje bojanke i još štošta. Iznendili biste se koliko smo zaboravili da radimo jednostavne stvari kao što je crtanje, bojanje bojicama, plesanje …

– Pripadate grupi zaljubljenika u život, u pozitivne misli. Da li ste oduvijek bili tako pozitivna osoba čija mašta ne poznaje granice ili je neki događaj u Vašem životu učinio veliki preokret?

Uvijek sam bila vesele prirode. Od malih nogu sam bila veseljak i ona koja se trudila da drugima u mom društvu bude zabavno i dobro. Međutim, vremenom čovjek se malo skupi pa je ta veselost bivala malo tiša, ali srećom uspjela sam je povratiti.

Bilo je nekoliko događaja koji su bili poruke od Boga i koje sam na vrijeme uspjela prepoznati i odlučila se da mijenjam svoj život. Jedna od takvih je recimo bila i saobraćajna nesreća koju sam imala prije godinu dana. Drago mi je da sam prihvatila promjenu, jer mi je život čaroban.

– Osoba ste koja mnogo voli da putuje. Koje mjesto je na Vas ostavilo najveći utisak i zašto?

Ja vam nemam onaj naj naj momenat ni u kojoj situaciji, naprosto volim svaki doživljaj i događaj jer mislim da svaki nosi svoje iskustvo.

A luda sam za putovanjima jer mi hrane dušu, srce, nepce i um. Ako bih morala baš birati između Rima, Malte, Venecije, Verone, Tenerifa, Maroka, Beča, Malage, Barselone, Štokholma, Kopenhagena, Amsterdama, Grčke, Istanbula i mnogih drugih mjesta gdje sam bila, mislim da bi Indija odnijela pobijedu.

Doduše, kroz koji dan odoh za Berlin, pa se možda i predomislim. Pitajte me kada se vratim.

– 29. januara održat’ ćete radionicu Kundalini joge i bubnjeva u Tuzli. Na šta prvo pomislite kada čujete za grad Tuzlu i šta pripremate Tuzlacima?

Nisam se uopšte dvoumila kada sam dobila poziv da dođemo u Tuzlu. Tuzlu nekako osjećam, čula sam mnoge priče o njoj, ali je i grad kojeg sam posjećivala dok sam radila u jednoj bivšoj firmi. Obzirom da se moje priče čitaju sa svih strana i da upravo ono o čemu pišem nema granice, ja sam jako srećna što to mogu i da dokažem.

Ono što sigurno obećavamo jeste da će biti mnogo transformacije, dubokih uvida, regeneracije, smijeha, ritma, plesa, meditacije i puno, puno, puno ljubavi.

Jako je bitno da znate da Kundalini joga nije samo za tijelo, ona vas mijenja, dovodi do vas samih, čisti put do vaših ciljeva, daje vam krila, fokus, jača intuiciju, čisti od strahova i budi vašu snagu da svoj život pretvorite u čaroliju.

Ovim putem pozivam sve Tuzlake koji žele da dožive zaista jedinstveno iskustvo da nam se pridruže. Koliko čujem vlada veliko interesovanje i ima još par mjesta za prijavu.

Prijave na radionicu mogu se izvršiti putem Fb. događaja.

Izvor: Festival.ba

O sebi, poslovnim ciljevima, majčinstvu, iskreno i otvoreno.

1. Da morate da se predstavite u 4 rečenice, šta biste rekli: Ko je Sonja Tomaš?

Sonja je majka dvoje odrasle djece, ćerka, prijateljica koja se trudi da postigne sve zadatke. Docent je na Beogradskoj bankarskoj akademiji u Beogradu. Učestvovala je na projektima iz oblasti bankarstva i osiguranja, autor je ili koautor više od 40 radova, koji su publikovani u časopisima ili zbornicima radova sa naučnih skupova u zemlji i inostranstvu. Trenutno obavlja funkciju direktorice Ekonomske škole u Banjoj Luci, gdje s velikom predanošću radi na poboljšanju obrazovnog sistema primjenjujući inovativne projekte koji unapređuju obrazovni proces.

2. Poslovno ste vrlo angažovani, ne pristajete na kompromis, ali ste i privatno vrlo usmjereni na djecu. Kako kombinujete ulogu direktorice škole i majke dvoje odrasle djece?

Organizacija je moj temelj – ona mi omogućava da odredim šta je hitno a šta važno, i kako najbolje da iskoristim vrijeme koje imam. Prioriteti su mi jasni, porodica je na prvom mjestu, najvažniji stub, njihova podrška i razumijevanje mi daje snagu da prevaziđem izazove koje svaka od ovih uloga sa sobom nosi.

Posao koji radim zahtjeva posvećenost i fokus, kao i stalnu komunikaciju sa ljudima. Međutim, na kraju dana, kada pogledam na sve što sam postigla, znam da je ravnoteža između profesionalnog i privatnog života moguća, i zaista se ostvaruje u svakom osmijehu i uspjehu moje djece, ali i mojih učenika.

3. Krenimo od posla, kako je izgledao vaš razvojni put, na šta ste posebno ponosni u svojoj karijeri, a šta biste voljeli da ste uradili drugačije?

Moj razvojni put nije bio samo niz poslovnih titula i uspjeha, već kontinuirani proces ličnog i profesionalnog usavršavanja. Na svakom koraku sam učila, istraživala i sticala neprocjenjivo iskustvo, koje sam s ljubavlju prenosila u svaki segment mog rada. Posebno sam ponosna što sam uspjela ostvariti svoje ciljeve uprkos brojnim izazovima.

Moja životna priča je dokaz da se, uz jasno definisane ciljeve, trud i volju može postići sve, čak i uz obaveze koje dolaze sa majčinstvom. Kad bolje razmislim ništa ne bih mijenjala. Svaka odluka, zalaganje, projekat u Ekonomskoj školi, pomogli su mi da stvorim savremeno okruženje koje inspiriše i motiviše naše učenike, iskustva stečena radom u obrazovanju su mi od velike pomoći i u vaspitanju moje djece.

4. Bili smo, uvjerili se, Ekonomska škola na čijem ste čelu jedan cijeli mandat, dobila je sasvim drugi izgled, drugu energiju, druga pravila. Čime se vodite u rukovođenju jednom obrazovnom ustanovom? Koliko je sve to izazovno?

U vođenju škole, moje vodilje su inovacija, timski rad i neumorna posvećenost kvalitetu obrazovanja koje nudimo. Duboko vjerujem u važnost prilagođavanja obrazovnog sistema ambicijama i potrebama učenika. U doba brzih promjena i digitalizacije, kao direktorica, stavljam akcenat na nove pristupe kako u obrazavonju tako i u razumijevanju mladih.

Veoma je zahtjevno održati korak s vremenom, ali upravo to čini moj posao uzbudljivim i interesantnim. Moj tim i ja se trudimo da naše učenike naoružamo znanjem, vještinama i da ih pripremimo za izazove koje nosi sutrašnjica. Mada, da budem iskrena, ponekad je veoma teško ispuniti očekivanja radnih kolega, učenika i njihovih roditelja.

5. Stalno se žalimo na nove generacije. Evo, šta nam vi kao neko ko učestvuje u odrastanju toliko srednjoškolaca, ali i kao majka punoljetnog dječaka možete reći o nekim novim klincima?

Gledajući nove generacije, vidim neiscrpnu energiju, kreativnost i potencijal koji me iznova inspiriše. Oni su digitalno pismeni, prilagodljivi i željni znanja, ali su istovremeno izloženi brojnim digitalnim sadržajima koji im odvlače pažnju, stoga je moj zadatak da obrazovni sistem učinim podsticajnim za njihov dinamičan svijet.

6. Šta je osnovna razlika između našeg školovanja i njihovog danas?

Razlike između našeg školovanja i školovanja novih generacija se ogledaju prvenstveno u pristupu u učenju ali i u primjeni savremene tehnologije. Dok smo mi više vrednovali memorisanje i pasivno učenje, današnji učenici su u centru aktivnog i eksperimentalnog učenja, uz tehnologiju koja im je duboko integrisana u svakodnevni život i procese učenja.

7. Šta su vam planovi u novom mandatu?

U prethodnom mandatu fokusirala sam se na kreiranje stimulativnog okruženja za učenike.  Kroz razne investicije naša škola je postala moderna škola koja posjeduje dnevni boravak za učenike, informatičke kabinete sa savremenom opremom, kabinete stranih jezika, fiskulturnu salu, vanjsko igralište, biblioteku i čitaonicu.

U narednom mandatu želim da nastavim sa investicijama, ali akcenat ću staviti na podizanje kvaliteta nastavnog procesa. Smatram da nam nije dovoljno biti samo stimulativna i moderna škola, ukoliko adekvatno ne ispunimo svoj osnovni zadatka, a to je vaspitanje i obrazovanje naših učenika.

8. Moramo se dotaći i malo privatnog života. Šta vam je bio najveći izazov u odgoju vaše djece? Šta bi bila vaša poruka svim djevojkama koje su rano dobile djecu?

Bilo je dosta izazova u odgoju moje djece, ali najveći izazov je bio postaviti im jasne granice, vaspitati ih, biti im uzor, majka, i bezuslovna podrška na njihovom putu odrastanja. Trudim se da svojoj djeci budem najbolji mogući primjer, i njihov najveći oslonac. Volim svoje vrijeme provoditi sa njima, drago mi je što sam im prijateljica,i često se zezamo kako su privilegovani što im mama nije dosadna (smijeh).

Budući da sam se ja rano ostvarila kao majka, kada nisam imala jasno definisan profesionalni put, mladim majkama bih poručila da ne odustaju od svojih ciljeva, nema neostvarivih ciljeva, da budu istrajne, samostalne i nezavisne, ma koliko je nekada to sve teško uskladiti.

9. Kako vaša djeca danas gledaju na vas? Da li njima predstavlja teret vaša javna izloženost i činjenica da ste na tako odgovornoj funkciji?

Često moja djeca i ja razgovaramo na ovu temu, sve ima svoje dobre i lose strane. Sa jedne strane su ponosni na mene i prija im, posebno jer su oboje još uvijek učenici. Dok sa druge strane postoje mnoge stvari u kojima im predstavljaja teret i pritisak. Vjerujem da je to dilema sa kojom se suočavaju sva djeca čiji su roditelji na odgovornim funkcijama.

10. Da li mislite da žene i muškarci prolaze jednako težak put do uspjeha?

Put do uspjeha nije lak ni za koga, postoje brojne prepreke sa kojima se suočavaju podjednako i muškarci i žene, ali činjenica je da trudnoća i majčinstvo zahtijevaju od žena da balansiraju između profesionalnog napretka i porodičnih obaveza. Svjedoci smo da postoji veliki broj uspješnih žena koje su danas tu gdje jesu upravo jer su uspjele pronaći taj balans.

Iako se društvo konstantno mijenja i napreduje ka ravnopravnosti, još uvijek postoje nevidljive barijere koje ženama mogu otežati put, ali težina puta najviše zavisi od individualnih sposobnosti, upornosti i istrajnosti kako za žene tako i za muškarce.

11. Gdje Sonja vidi sebe za 10 godina?

Za deset godina, vidim se kao majku, koja ne samo da je svojoj djeci pružila ljubav i podršku, već i koja ih je usmjerila na put ka ličnom i profesionalnom ostvarenju. To mi je ujedno i najvažniji životni zadatak.

Takođe, vidim se kao osnivač organizacije koja će pružati značajan doprinos društvenom razvoju i promovisati prave vrijednosti, sa akcentom na uspješno roditeljstvo i obrazovanje, nešto što sam prepoznala kao ključno tokom godina rada u obrazovanju i u interakciji sa učenicima i njihovim roditeljima.

Kada govorimo o video intervjuima, prva stvar koju ljudi ističu jeste da ne morate biti potpuno obučeni za tu priliku, već da možete kombinovati košulju i pidžamu, jer vam niko ne vidi donji dio tijela. Ipak, mi vam preporučujemo da to ne radite, te da se u potpunosti spremite, kao da ćete ušetati u kancelariju svog budućeg poslodavca i uvjeriti ga da ste prava osoba za tu poziciju.

Pripremanje pozadine

Tokom video intervjua poslodavac će vidjeti okruženje u kome se nalazite, zato vam preporučujemo da sredite svoj prostor. Neka on bude uredan, bez jake svjetlosti u pozadini, kako ne biste postali crna mrlja na monitoru. Neka iza vas ne bude upečatljivih detalja koji bi odvlačili pažnju poslodavca – fokus mora biti na vama.

Vježba!

Prije intervjua zamolite prijatelja da simulirate razgovor za posao putem Skajpa, kako biste mogli uvidjeti na vrijeme greške koje pravite. Provjerite kvalitet slike i zvuka, ali i pronađite dobar ugao za snimanje. Pored svojih odgovora, uvježbajte i govor tijela. Sjetite se prigovaranja vaše majke, ispravite leđa i pravilno sjedite! Takođe, trudite se da izbjegavate nagle pokrete, jer internet konekcija u svakom trenutku može da oslabi, a vašem poslodavcu će ostati samo vaša mrlja.

Tokom video četova većina ljudi ustvari gleda sebe i time odaje utisak egoiste. Trudite se da gledate u kameru, a ne u svoju sliku, te uspostavite kontakt očima.

Pripremite biografiju

Neka biografija bude na klik od vas, kako biste mogli da je pošaljete poslodavcu ukoliko je zatraži. Potrudite se da ona bude dopunjena novim informacijama, pregledna i da sadrži najvažnije stavke iz vaše karijere.

Šta ako koristite mobilni?

U slučaju da ćete video razgovoru pristupiti preko mobilnog telefona, potrebno je da podesite landscape mode, kako bi poslodavac imao puniju sliku na svom monitoru. Nemojte držati telefon rukom, jer će ona vremenom početi da drhti, već pronađite stalak na koji možete da ga stavite. Potrudite se da uređaj ne bude previsoko niti prenisko, već u visini vaših očiju, kako bi razgovor tekao što prirodnije.

Kako biste izbjegli prekidanja tokom razgovora, isključite tonove i druge aplikacije, a umjesto korištenja slušalica pronađite miran kutak kako biste sa budućim poslodavcem mogli razgovarati bez buke u pozadini.

Izvor: Popsugar.com

Znači da se nisam zeznula kad sam uzela muževo prezime. Šalu ili istinu na stranu, tok pisanja je tekao svakako, svuda, ovako i onako, kako mi je dozvoljavalo vreme, dete, tata koji je u jednom periodu bolovao, pa umro, kako sam sama sebi dozvoljavala u svemu tome.

Oduvek sam bila kampanjac, nema kod mene reda, kad je pisanje u pitanju sve je stvar momenta. E, knjiga je nastala spajanjem tih momenata i zato je trajalo malkice duže nego što sam očekivala.

Ali, ne možemo da biramo kad će neko da se razboli, kad je fenomenalan sunčan dan pa ti radije da ga provedeš sa detetom, kad si tup, kad si besan, a ne piše se ti se bes, već ti se istrčava bes… U šali volim da kažem da sam je konačno porodila i to bez epidurala.

2. Na koje si prepreke naišla, a šta si o sebi naučila u procesu stvaranja ovog djela?

Prepreke dižeš sam u glavi, uglavnom. Ja sam želela da napišem knjigu, tačnije objedinim neke stare i neke nove priče, imala sam cilj, pa nisam ni dizala prepreke, ako je neka iskočila, trudila sam se da je preskočim.

Uz to, imala sam odličnu podršku. Kompanija Dijamant iz Zrenjanina za čiji blog Jutroskop pišem je lavovski stala uz mene i finansirala mi štampanje celokupnog prvog tiraža, a Jelena Lukić, predstavnica švedske izdavačke kuće Storytel, ponudila mi je ugovor za audio izdanje, potpisala sam ga i uz njeno poverenje dobila i kintu koja mi je pomogla da izguram plaćanje lektora, korice, prelom.

Bila je još nekolicina sponzora koji su prepoznali moj rad. I svima hvala do neba na tome. Rad na knjizi me je menjao, čini mi se da sam se konačno okuražila, bila sam ja i ranije odlučna i hrabra, ali sam negde to zaturila, istrošilo se, zagubilo, umirilo, ne znam…

A onda dok sam pisala priče koje su mahom autobiografske, sve sam proživljavala ponovo, pa opet i opet, i valjda sam tako u ponavljanju (jer ponavljanje je majka znanja, kažu) shvatila gde sam pravila greške, što sam ih pravila, što me bolelo, šta sam mogla da uradim, što nisam, kad ću… Sve se nekako poslagalo, pa je izlaskom knjige “109 pletenica” negde izašla i promenjena Jovana. I nije loša.

3. Zašto knjiga nosi baš naziv “109 pletenica”

Zato što se ja stalno upetljavam, ponekad je to do zaustavljanja krvi. Ponekad se upetljavam zbog drugih, ponekad zbog sebe. Svi se mi upetljavamo očekivanjima od sebe, od drugih, strahovima, nadama, brigama, analizama…

I svima nam treba raspetljavanje, ako ne skroz onda bar da olabavimo te pletenice i pustimo krv da normalno cirkuliše da ne bismo umrli. Ova knjiga su moje (a mahom i tuđe) pletenice i pokušaj da ih olabavim na 109 načina.

4. Kakve su prve reakcije čitalaca?

Rekacije su rekla bih dobre. Neki kažu da sam im iščupala utrobu, ali da im je baš to trebalo, da su plakali, da su se i smejali i plakali, da sam se ogolila do kosti i podstakla njih da se ogole pred sobom, da sam ih naterala da se menjaju, da sam lek “za sjebane”…

Prvi tiraž, 1000 komada je skoro otišao, za mesec i po dana. To samo govori o tome da smo svi dobro upetljani, ali i da želimo da se otpetljamo.

5. Koja je tebi omiljena priča u knjizi?

Volim priču Odliv.

Evo odlomak:

„Znaš Jovana – kaže mi dok se mini biciklom vraćamo sa plaže – možda ćeš uskoro dobiti menzes“.

Koža joj je užarenija od peska po kom sam do malopre trčala, osetim to dok je dlanovima držim za goli struk. Imam jedanaest godina, sedim na paktregeru bicikla i slušam mamu kako pokušava da mi na brzaka, ne gledajući me u oči, otkrije veliku žensku istinu.

Bira reči, jer ne zna da sam to već saznala proletos na dečijem igralištu kada je komšinica Tijana ponosno rekla da je kupila uloške za „mecu“.

„Šta ti je to meca?“ pitala sam sa ljuljaške znatiželjno.

„Ma, menstruacija. Jednom mesečno krv ti curi odole nekoliko dana.“

„Odakle odole?“

„Pa iz pičke, jebem te glupa!“

…

Šesnaest godina kasnije. Ulazim u ordinaciju psihijatra u dežurstvu.

6. Šta si htjela da budeš kad porasteš i gdje si danas u odnosu na tu želju?

Htela sam da budem novinar izveštač sa poprišta nekih ratnih sukoba, ili reporter koji beleži priče recimo u Africi, ili da radim u nekoj ozbiljnoj novinarskoj redakciji gde se priče ne pišu skidanjem sa gugla, već sa terena i na njima se ne radi 15 minuta, već onoliko koliko je potrebno da bi se nešto otkrilo, a da to nisu nečije nove plastične sise. Gde sam danas?

Na poprištu mojih unutarnjih ratnih sukoba; skapiraš s godinama da se “najbolji ratovi vode sa sobom”, ne moraš nigde da ideš, u nikakav rov, zatrpaš sebe očas posla. Nekad zbog gluposti, nekad zbog hipersenzitivnosti, nekad zbog hladnih ljudi, očekivanja, ideala.

Nekad nešto pisanjem promenim, ili nekoga, a nekad samo konstatujem da su nam starlete deo folklora. Ovo sa knjigom mi je trebalo, to me je baš podiglo posle svih recimo odlepršalih snova.

7. Ko su tvoji uzori u pisanju?

Nemam ih. Ali, volim kako piše Bukovski, jer volim ogoljene ponekad grube rečenice sa kojima u dva reda kaže veće stvari od onih koji na 80 strana pokušavaju poroditi isto to. Volim Dostojevskog.

Nedavno sam pročitala Blue Moon od Damira Karakaša, mnogo mi se dopao stil pisanja, tok razmišljanja. Odličan mi je i Džon Fante… Ima ih… Uglavnom, nemam uzore, ali volim da čitam pisce koji ne dave opisima, kićenjem rečenice, koji se ogoljevaju, kojima se to u rečenici oseti.

8. Šta je sljedeći korak?

Knjiga me je naučila da ne razmišljam o sledećem koraku. Zadovoljna sam što idem u drugi tiraž, što sam se sa porodicom preselila, što udomljeni pas deluje zadovoljno sa nama, osim kad ga Srna zamara, što mi je mama dobro, što mogu da joj dam za voće, da joj napunim frižider, što mogu da plačem kad mi se plače, što sam napravila neke preko potrebne rezove, pa izbegla psihoterapeuta u daljem periodu, mada ja sam volela da idem, jer psihu treba negovati, što kad otvorim oči ujutru ne pomisli: Jebote, šta ja ovo živim?

To je sad, o sledećem koraku… lagano.

Sa Tatjanom smo razgovarali o njenim televizijskim počecima, otkud baš dokumentaristika i o tome koliko je teško biti žena u novinarskom poslu. Pitali smo je i kako vidi sebe i svoju karijeru sada, dvadeset godina poslije te da li je kćerka Tijana podržava.

Bili ste djevojka koja najavljuje i odjavljuje program – čak ste izjavili da vas je jedno vrijeme pratila majka, a kasnije i ona odustala. Kako je onda, zaista, počela Tatjana Vojtehovski? Koji je bio ključni trenutak i šta Vas je usmjerilo u pravcu dokumentarnih emisija?

Ne znam da li mogu da definišem momenat, trenutak koji je vodio na tu stranu. Sa ove distance kad pogledam, to je bio verovatno prvi momenat kada sam kročila na televiziju, kada su mi javili da sam primljena na audiciji i kada sam počela da dolazim na te moje prve smene; kada sam osetila tu TV atmosferu, namirisala studio, montaže, stvaranje od ideje do gotovog materijala. Sve zajedno, to je nešto što u sebi sadrži tu radost stvaranja, koja mene i danas nakon 26 godina TV rada stvarno drži istim intenzitetom. Jeste malo čudno, možda to nije prava reč, možda neuobičajno, da neko ko je mlad novinar zagazi odmah u dokumentaristiku. Obično mlada TV lica koja tek treba da se iskristališu kao novinari naginju intervjuima sa poznatim ljudima, jer to dovodi do parazitske popularnosti – ako se slikam sa poznatom osobom i ja ću biti poznat, jer taj indeks prepoznatljivosti često je motiv kod mladog sveta koji se okreće televiziji. Meni to nije bio đir. Nisam imala ideju o poznatosti kao takvoj koja je negde neminovnost TV stvaralaštva, bar za nas koji smo sa ove strane kamere. Kada se nas nekoliko izdvojilo svojim idejama i razmišljanjima na tadašnjem NS plus programu, dobili smo šansu da izađemo pred urednike sa idejama za emisije. Moja je odmah bez dvoumljena bila – neobične sudbine običnih ljudi. Tako je nastala moja prva dokumentarna emisija koja se zvala “I to je život.”

Jeste li Vi bili “gluva žaba” na putu da postanete novinarka?

Jesam. Baš mi je drago da ste ovako pitanje formulisali – “gluva žaba”. Stava sam da je baš gluva žaba jedan od uslova da čovek ostvari sebe. Jedan od načina da slobodno odustanemo od onog što mislimo da smo, a kako bismo mogli da postanemo ono što možemo postati. To je važno. Jer to je nalaženje sebe i življenje života po sopstvenoj meri, a ne po meri okoline.

Šta Vaš život priča? Kako ste podnosili prijetnje, naročito proteklih nekoliko godina od kada “ulazite” u sve teže i opasnije priče? Kačavenda, Aleksa, Helena?

Negde je čak neverovatno da sam iako sam javna ličnost, uspela da sačuvam svoj život od javnosti. O mom ličnom životu, bez obzira na intervjue koje sam dala i na to što delove svoje intime otkidam i delim na Twiteru sa ljudima koji me prate zato što me poštuju ili zato što me ne podnose (mada ove druge nikad neću razumeti zašto me prate), o mom životu se zna izuzetno malo. To su neke sporadične mrvice, vezane za porodicu ili moje partnere u tom trenutku no sve je to mlaka voda naspram mog celog života i događanja u njemu. Ja jednostavno nemam potrebu da podelim sebe do kraja, što ne znači da zameram onima koji to rade ili da možda jednog dana neću to isto u sebi osetiti. Malobrojni koji to znaju, kažu da je priča filmska ili novinarski zanimljiva u najmanju ruku. I ja negde znam da jeste. Kao što znam i da bi neki delovi mog života naišli na minimalno nevericu.

Kako se podnose pretnje? Podnošenje je baš dobra reč za takvo šta. Sa Kačavendom mi tek predstoji suđenje, jer Bože moj, na koncu svega – ja sam tužena.

Da možete vratiti vrijeme, da li biste uradili sve isto? 2,5 marke plate na javnom servisu i malo dijete? Kako? Šta Vas je tjeralo naprijed?

Ja živim sa dubokim uverenjem da prošlost ne postoji i da postoji samo naš doživljaj prošlosti. Mi nismo sazdani od onog što se dogodilo, već od našeg doživljaja onog što se dogodilo. Tako da je to kursor koji mene rukovodi spram prošlosti. Pokušavam da kažem da ja u stvari ne znam da li bih uradila sve isto, jer verujem da prošlosti nema. Ja sam bila još u osnovnoj školi kada sam mojoj drugarici rekla da ću ja biti novinarka. Jeste, zarađivala sam 2,5 marke na javnom servisu, imala malo dete. Toliko sam volela novinarstvo i televiziju da sam praktično plaćala da radim, a novac sam dodatno zarađivala kao konobarica u kafiću. Kad mi se posreći radila sam za šankom. Kada se svega toga setim, fakat ne znam kako sam preživela sve to uz pomoć majke i sestre koje su takođe brojale po nekoliko maraka mesečno za vreme sankcija, praznih rafova i svih ostalih “benefita” koje su donosile sankcije. Ili – ničim izazvane sankcije, kako je glasila ta floskula u tadašnjim medijima. Napred me je teralo to što sam novinarstvo osećala kao moj životni poziv svakom svojom ćelijom. Znam da to zvuči možda i patetično no tako je bilo.

Kod nas ljudi vole reći da ako vam prijete i pokušavaju sabotirati da radite dobro – jesu li vas mnogobrojne suspenzije oblikovale? Zasmetali ste, jeste li ikad pomislili da odustanete?

Ja sam i suspendovana i nagrađivana, i otpuštana i zvana, i poštovana i osporavana, i pljuvana i hvaljena, i voljena i zasuta čistom mržnjom. Sve sam. I sve to nema veze sa mnom, nego sa onima od kojih to dolazi. Nisam pomišljala da odustanem. Ako se to desi, to svakako neće biti zbog nekog drugog već zbog nečega u meni samoj.

Je li teže raditi to što radite jer ste žena? Da li bi nekom vašem kolegi bilo lakše?

Ako pođemo od toga da određena pravila važe jednako i za žene i za muškarce, npr. – i žene i muškarci moraju da stanu na crveno svetlo, plaćaju račune itd., shvatamo da se osim razlike u fizičkoj snazi žene i muškarci ne razlikuju u svom bivstvovanju. Kome je lakše? Onome ko ima bolje sposobnosti za određeni posao.

No ipak, mi i dalje živimo u muškom svetu, gde su žene neretko manje plaćene za iste poslove koje obavljaju i muškarci i gde žene obavezno pitaju na intervjuima za posao – imate li nameru da ostanete u drugom stanju, dok ne znam za slučaj da je neki muškarac pitan da li imate nameru da pravite decu, u kontekstu intervjua za posao.

Počev od prozaičnih stvari – on ako ima više žena je frajer, ona ako ima isto toliko partnera je kurva. Za nju, ako je razvedena, postoji termin raspuštenica – jer bože moj, raspuštena (od morala valjda), a ne znam da li je iko za muškarca rekao raspuštenik. Za nju postoji gospođa ili gospođica, da odmah znamo da li je udata dok za muškarce taj termin, koji određuje njegovo bračno stanje, ne postoji.

Dakle – mi živimo u muškom svetu te stoga postoji sklonost da se pomisli – ona je uspela uprkos tome što je žena. Bez obzira na sve, ja ne volim tu odrednicu. Ako sam uspela, nisam zbog toga zato što sam žena ili uprkos tome što sam žena. Laskam sebi da sam uspela zbog rada, truda, inteligencije, obrazovanja, energije, talenta, upornosti.

Kako Tijana gleda na Vašu karijeru?

Evo upravo sam joj naglas pročitala ovo pitanje i kaže: “Ja tvrdim da sam ja najponosnija na tebe od svih ikada, da sam jako mnogo od tebe naučila i da ću da učim od tebe dok sam živa i da ću ceo život da težim da budem makar upola uspešna kao ti. Mislim da si neverovatna i da ja ne poznajem nikoga kao što si ti. I omiljeni deo dana mi je, pošto radimo u istoj branši, kada me neko pita da li si ti moja mama i onda ja kažem – da! I onda stojim između pola sata i 12 godina kako te ljudi hvale i obožavaju. I takođe mi je najomiljenije to što komšija u trafici gde obe kupujemo misli da sam ja ti pa mu se ja uredno zahvaljujem na komplimentima za emisiju. – Evo, to je Tijana upravo izgovorila (i btw ja nešto od ovog prvi put čujem u ovoj formi!)

U kakvom ste odnosu s kćerkom? Razgovarate li o svemu što se Vama dešava?

Mislim da se odnos vidi iz prethodnog odgovora, koji ste eto dobili i od nje, mada ona ne pristaje baš da govori za medije kao moja ćerka. Da – razgovaramo stvarno o svemu i to je jedno od najvećih blaga koje imam u životu.

Ima li ozbiljnog, dokumentarnog novinarstva danas u Srbiji?

Ima. Ima i emisija i print novinara i online novinara koji su dobri i kvalitetni.

Vidite li sebe kao zvijezdu?

Ja najiskrenije ni ne znam baš najbolje šta to tačno znači biti zvezda. Meni je to odmah asocijacija na holivudske zvezde koje ne mogu da odu u prodavnicu bez gungule i kojima paparaci čuče ispred kuće, kopaju po đubretu da vide šta su bacili, koji su željni da popiju dobru kafu sami u nekoj bašti kafića bez da ih iko uznemirava i sve je to skoščano sa velikom lovom, privatnim avionima i svim propratnim insignijama. Osim što nisam ni ne vidim se u tim kontekstima. Ja svake subote idem na pijacu bez šminke. Toliko o zvezdama.

Šta još može Tatjana, a da nije uradila do sada? Ostajete li u “Život priča” ?

Ostajem za sada. Ja negde osećam da mogu sve osim da napravim špagu! Mada…

Odakle crpite snagu i hrabrost za dalje?

Iz sebe same. Iz načina mog života, iz meditacije, EFT i NLP tehnika koje primenjujem na sebi. Sve što crpim, crpim isključivo iz sebe. Nisu mi potrebni drugi ljudi da se na njih “prikačim”. Naučila sam sama da napunim baterije. Tako sam i drugima cela ja, a ne polu osoba koja traga za drugom polovinom. Ako ću da tragam, tragaću za nekim takođe celim.

Kako dalje kad svi govore da treba odustati? Može li se pronaći sklad između vlastitih želja i tuđih očekivanja?

Gluva žaba je ključ svega, a pogotovo tih situacija. Zaboravite tuđa očekivanja. Niko nema prava da očekuje bilo šta od mene niti ja imam prava da očekujem nešto od nekog. Pa nisam ja sletela na ovu planetu da ispunjavam nečija očekivanja. Kad nemate očekivanja, nema ni razočarenja. Imajte nadanja. I sama reč je mekša od očekivanja.

Jednom prilikom ste rekli da je razlika između uspješnih ili neuspješnih u tome da prvi znaju tačno šta hoće, ali ne znaju kako će to ostvariti – smatrate li sebe uspješnom u onom što radite? Kako je, Tatjana Vojtehovski, postala to što jeste ako nije imala plan?

E baš tako. Stvar je u tome da tačno znate šta hoćete. Sa naglaskom na – tačno. I nije potreban plan kako ćete to da ostvarite. Samo je potrebno da znate tačno šta hoćete. Plan će doći sam po sebi. Uopšte nije nužno da ga imate, vidite ili odmah napravite.

Ne bih o idolima, više o podršci – ko Vam je bio najveća podrška svih ovih godina?

Znam da je očekivan odgovor, no kako ja ne hajem za tuđa očekivanja evo ga – porodica.

Volite li sebe i svoj život? Jeste li postigli sve što ste htjeli?

Jako lepo pitanje. Da, volim i sebe i svoj život. Svaki dan. Nisam to odmah znala. Naučila sam vremenom. Bilo je perioda kad nisam volela ni sebe ni svoj život. Sada volim. Svaki dan, pa sigurno godinama unazad. Volim ga jer sam svako jutro i svako veče zahvalna na onome što imam. Zahvalna sam što imam gde da legnem, čime da se pokrijem, što imam nešto hrane u frižideru, što mogu da ustanem bez tuđe pomoći, što ne pijem lekove, što vidim i čujem, što mogu da hodam i dišem, što čujem aplauz na utakmici, vidim grad, sunce, što imam bar petora vrata na koja u pola noći mogu da zakucam i da znam da će mi otvoriti, što se dnevno smejem sigurno 30 puta naglas, što imam moju porodicu, prijatelje… Dugačak je spisak svega na čemu sam zahvalna. Naučila sam da nađem mir u sebi bez obzira ne sve što se oko mene dešava. I to nema cenu.

I za kraj, vjerujete li da je nešto nemoguće?

Kako je i neverovanje oblik verovanja, reći ću vam ovako – verujem da je sve moguće. Baš sve. Pa i da ja napravim špagu.

E, ovo nije priča o tome.

Ovo je priča o poslodavcima.

Ovo je priča o tome šta sve poslodavci rade na razgovoru za posao, šta pitaju, na koji način i kako se ophode sa možda budućom zaposlenicom.

U 10 godina koliko sam nezaposlena, tj. povremeno zaposlena, poslala sam trocifren broj molbi i bila na 50ak razgovora za posao. Jer ne zovu svi na razgovor. Neki imaju čak i testiranje. Ima svega.

Izdvojiću meni zanimljive situacije.

Stomatolog traži asistenticu. Razgovor dogovara u radno vreme dok mu je pacijent na stolici i dok zahvat traje. Čovek drži kliješta u rukama i priča sa mnom, sa kandidatkinjom, možda budućom svojom zaposlenicom. I ne vidi nikakav problem. Ja vidim problem, jer nema rukavice na rukama, ali to sad nije tema. U razgovoru me ne pita apsolutno ništa o mom radnom iskustvu, preporukama i slično, nego me pita odakle sam i dodaje da mu je ta informacija jako važna zbog plaćanja putnog troška. Dakle, tog čoveka ne zanima jesam li ja aljkava i prljava, treba li trošiti vreme da me uvede u posao, imam li uopšte iskustva u toj grani, ne. Njega zanima odakle sam ja. I to je trenutak kad se ja kao nezaposlena osoba zapitam – treba li meni ovo u životu? Treba li meni da 8 sati dnevno provodim sa osobom koju o meni zanima samo to – odakle sam? Ne, ne treba ni meni, a ni njemu. Bar je tako ispalo, jer me nije primio. I ne samo da me nije primio, nego mi nikad nije ni javio da me nije primio.

Sanitetski prevoz traži medicinsku sestru. Vlasnik saniteta po zanimanju ugostitelj. Razgovor se obavlja u njegovom fensi uredu. Objašnjava mi da nije to ništa zahtjevno ni teško i pita za konfekcijski broj koji nosim, da zna zbog uniforme. Kažem mu koji broj nosim. I to je to. Nikad slova o tome jesam li primljena, a od tada je prošlo 7 (slovima: sedam) godina. Pre pola godine isti sanitet traži medicinsku sestru, javljam se na natječaj, dogovaram razgovor. Isti taj ugostitelj me prepoznaje, pita se kako to da sam toliko uporna (?) i kaže da traže muškarca, ali ne smiju to navesti u natječaju. Zahvalim se i napustim žutu zgradu.

Dom za stare i nemoćne. Dolazim na razgovor. U mračnom hodniku punom dima dočekuje me žena u šarenoj širokoj haljini, sedi i puši. Kaže mi da sednem. Ne persira. Ukratko objasni da je plata 3.000 kuna, ali ‘na ruke’ i da može da mi plati 300 kuna putnog troška (koji iznosi 1.000 kuna). Ne pita za iskustvo, ne pita ništa. Obiđem sa medicinskom sestrom sobe. Ona mi putem objašnjava da se radi bez prijave. I da mogu da počnem sutra. Ne počnem.

Oftalmološka poliklinika. Uređenje kao iz filma. Razgovor dogovoren tad i tad. Ali ne samo sa mnom. Dogovoren je razgovor u isto vreme sa 19 kandidata i kandidatkinja. Nema veze, neću cepidlačiti, radi mi se ovde, lepo je, čisto je… Zadnja sam. Jako su zadovoljni mojim životopisom, čak su i preporuke pročitali, odgovara im što sam starija od ostalih, misle da sam samim tim ozbiljnija. Ipak sam radila na 12 radnih mesta. Objasne mi opis posla. Pitaju za udaju i decu, hoću li, jesam li. Kako da kažem da nisam i da neću? Onda samo kratko kažem – nisam, nemam. Dok to govorim, u glavi mi odzvanjaju situacije u kojima negacija ide skupa s glagolom i nalazim poveznicu sa svojom tadašnjom situacijom – neću (se udavati i rađati), nemam (decu i muža), nisam (tu da me to pitaš), nemoj (to da me pitaš), nedostajati (će mi love ako se ne zaposlim). Čućemo se za dalje, ideš u drugi krug. Hvala, vidimo se, doviđenja. I nikad se ne jave.

Oftalmološka poliklinika. Prijava mejlom, nema slanja papira. Dakle, lajk. Brže, jednostavnije i jeftinije. Staklena zgradurina. Testiranje, pa razgovor nakon par dana, ako prođeš test. U testu životna pitanja, smislena, nevezana za struku. I pitanje – da li pušite? I u zagradi objašnjeno da i ako samo uz kavu, zaokružite ‘da’. Naravno, zaokružim ‘ne’, jer ne pušim. Na razgovor bivaju pozvani samo oni koji ne puše. To mi se u startu svidi. Na razgovoru vlasnik i psihologinja. U glavi mi odzvanja ‘jebote, ovima je stvarno stalo da zaposle osobu koja će im najbolje odgovarati’. Postavljaju pitanja poput – zašto mi mejl glasi tako kako glasi (nije ime i prezime), zašto sam navela toliku plaću u testu (bilo je pitanje kolika očekujete da je plaća na tom radnom mjestu). I jesam li spremna izvaditi pirsing iz usne za potrebe posla. Objasnim da jesam, iako iznutra i nisam skroz. Ali treba mi posao, jebeš pirsing, on ne plaća račune i putovanja. I opet zapnemo kod putnog troška. Uredno su javili mejlom da nisam primljena. To mi je svakako najugodniji razgovor za posao.

Poznati plastični kirurg traži medicinsku sestru. Prijava mejlom. Uđem u drugi krug. U drugom krugu pisanim putem treba odgovoriti na ‘slijedeća’ pitanja. Odgovorim na sva i ostavim kratku opasku da nije ‘slijedeća’, nego ‘sljedeća’ , objasnim razliku i dam primjer. Nikad mi se više ne jave. Ko me jebe kad cepidlačim!

Dom za stare i nemoćne. Jako se svidim vlasnici. Slatka sam joj, jako joj se sviđa moja tetovaža i što sam nasmijana i što volim da kuvam (što saznaje u priči sa mnom). Ona bi da ja tu vodim sve to što treba – tim rečima. Naravno, plata minimalac, a malo iznad minimalca ‘na ruke’. I naravno da dođem iz noćne ujutro u 7, pa odmah u drugu idem, nema tu problema nikakvih. I onda skontam da nema rukavica i da nemam pincetu i da osoba iz suprotne smene ne želi da radi svoj posao i da ne samo da treba da budem medicinska sestra, nego treba i da kuvam doručak/ručak/večeru (pogrešno shvaćena moja rečenica da volim da kuvam) i perem podove i kosim travu. A super je ako pomognem i oko krečenja. Naravno da se unutra puši, iako je to strogo zabranjeno. I naravno da ja treba da tu provedem trećinu dana. I lepo se zahvalim, uzmem lovu za tih 5 dana na crno odrađenih. I napustim lokal.

Otvorena sam ja i za druge poslove, ne samo za struku. Javim se na natječaj za recepcionerku. U pitanju je privatni smještaj. Nazovem, predstavim se, kažem zašto se javljam. Žena se javi, ne predstavi se, naravno, zašto bi’ ja znala s kim pričam, valjda je dovoljno da ona zna s kim priča. Pita, citiram: „Di si do sad rad'la i kol'ko dugo?“ Kažem da nisam nikad taj posao radila. Povišenim glasom mi kaže da ne zna zašto sam se javila, kako mislim to raditi, a ni ona mi ne zna to objasniti, jer je i njoj to sve novo. Kažem joj da u natječaju ne stoji da je potrebno radno iskustvo na traženom poslu, nego piše samo ‘potrebno radno iskustvo godinu dana’, a to imam. Da je pisalo da treba radno iskustvo na tom poslu, naravno da se ne bi’ javila. Kaže: „Onda ništa!“ Hvala.

Dom zdravlja. Natječaj za radno mjesto medicinske sestre u sanitetskom prevozu. Testiranje. U testu pitanja koja nemaju veze sa radnim mestom. A u hodniku, pre samog testiranja, čujemo ime i prezime osobe koja će biti primljena. Tako i bude.

Sva ova iskustva mi govore da postoje poslodavci koji ne ulažu u sebe, ne razvijaju se dalje od onoga što im je primarno zanimanje i posao.

Ali sva ova iskustva mi govore i to da nikad nisam dobila posao preko natječaja, samo preko preporuke, preko ‘znam je, dobra je’, dakle – usmenim predanjem. S kolena na koleno. Od usta do usta.

Imaš malo godina u odnosu na količinu iskustva koje nosiš na leđima i u glavi, šta te motivisalo, šta te vodilo naprijed?

Hvala za kompliment. Glavni motiv koji me vodi je želja za usavršavanjem. Sviđalo se nekome ili ne, u poslu smo svi roba i zamjenjivi smo. Ako ne radiš na sebi i ne usavršavaš stečena znanja i ne stičeš nova pregaziće te vrijeme odnosno nova znanja i mlađe snage.

Ako upadneš u zamku da si srećan i zadovoljan trenutnom pozicijom lako ćeš se razočarati za neko vrijeme.

Na primjer, Nokia je bila lider na tržištu mobilnih telefona prije 15 godina. U međuvremenu se uljuljkala dok su drugi radili i razvijali pametne telefone i aplikacije odnosno nudili nova rješenja. Prosječnom korisniku su nametnuta nova rješenja koja on nije ni tražio. Zahtjevi tržišta su se promijenili. a oni su ostali na istom mjestu. Prosječan korisnik je ubrzo za iste pare mogao da kupi sjajan pametni telefon. Slično je i sa ljudima. Ako ne pratiš inovacije i zahtjeve tržišta u svojoj struci brzo postaneš prevaziđen. Prešišaju te mlađi koji su rasli sa tastaturom i internetom. Osim toga, treba biti svjestan velike ponude radne snage.

Kako god da radiš svoj posao lako je naći nekoga ko će raditi isto kao ti, ako ne i bolje, za iste ili čak i manje pare od onih koje ti dobijaš.

Malo je poznato da si među prvima sa ovim prostora pisao za Bloomberg. Kako je došlo do te saradnje, šta je ona za tebe značila? 

Tako je. Iz Republike Srpske su pisali još Branko Kecman, direktor Advantis Brokera i Saša Stevanović, sada izvršni direktor za investicione poslove u društvu za upravljanje Penzijskim rezervnim fondom Republike Srpske. Oni su tražili potencijalne saradnike. Trebali su im ljudi sa našeg podneblja da obogate svoju ponudu vijesti za svoje klijente. Mi smo imali resurse, saradnike i znanja koje oni traže.

Nosim sjajna iskustva. U početku smo slali samo procjene za cijene na berzi za određen period. To su bile preporuke za kupovinu, prodaju ili za držanje akcija. Prvu preporuku za kupovinu akcija koju smo poslali krajem maja 2009, bila je za kupovinu akcija “Telekoma Srpske” s ciljnom cijenom od 1,51 KM na rok od 12 mjeseci. Vrijednost akcija te kompanije taj dan iznosila je 1,27 KM. Tada smo dobili neke pohvale, ali i kritike na tu procjenu. Za manje od četiri mjeseca vrijednost akcija Telekoma je bila i veća od naše preporuke. Istovremeno, promet tim akcijama je bio oko tri miliona KM. Naravno da pri tom prometu nismo znali da utičemo na cijenu akcija velike kompanije. Međutim, iza svake naše procjene stajalo mnogo sati analiza, truda i rada.

Nakon prvog rezultata sam dobio “dozvolu“ od svojih šefova i od Blumberga da pišem sve moguće vrste vijesti: od najava isplata dividendi, preko komentara revizorskih izvještaja, javnih ponuda i do vijesti iz sfere politike.

Sigurno je bila velika stvar za “malog” dječaka iz Banjaluke da se njegov glas tako daleko čuje. Shvatile smo da si se ti brzo dopao njima, a oni tebi? 

Prva stvar koja mi se dopala kod njih bila je otvorenost svih sa kojima sam sarađivao. Komunikacija im je manje formalna od one koju bi neko očekivao za Blumberg.

Takođe, veoma poštuju različitosti. Mi mislimo da ovdje imamo nekih razlika u kulturama, a kod njih u istoj kancelariji sede ljudi deset različitih religija, korjena i kultura.

Velika lekcija koju sam tada naučio je da najmanje grešaka ima onaj koji ništa nije uradio. U Blumbergu mnogo cijene upornost, trud i pokušaje. Niko ne očekuje da svaki potez koji napraviš bude maestralan niti genijalan. Vole kada se vidi trud i da radiš po procedurama, a uspjeh će uz dobro mentorstvo doći. Imali smo sreću da je naš „mentor“ bio čovjek sa naših prostora, Omer Bugarinović. On je shvatao naš mentalitet i način rada tako da je bilo pravo zadovoljstvo raditi za Blumberg po njegovim instrukcijama.

A onaj zabavni dio te saradnje? Ima li zabave u svijetu ozbiljnog novinarstva? 

Najdraža anegdota iz tog perioda je vezana upravo za usavršavanje kroz zabavu. Zapazili smo da imaju česta druženja zaposlenih na kojima se podstiče razvijanje timskog duha, zajedništa i povjerenja. Nešto kao „happy hour“ i „team building“. To su druženja na kojima se, uz priču o poslu i rezultatima rada, popije i neko piće. Često idu zajedno na rekreaciju ili na paintball. Kada smo to „preveli“ na naše prilike i uslove počeli smo da skoro svaki petak ili vikend pravimo roštilje uz pivo. Koncept je isti. Opustiš sa kolegama uz muziku i druženje. Ćaska se o poslu, pa se pređe na sport i završite u provodu. Tada zapravo bolje upoznaš kolege. Tako stečene spoznaje ti omoguće da lakše pređeš preko nekih različitosti, nesuglasica ali i shvatitiš način rada kolege.

Tvoj CV je nešto na šta si posebno ponosan. Često u razgovoru s tobom smo čule kako si rekao: “Izgledaće dobro u CV-u”. Da li primjećuješ oko sebe, u svijetu u kojem se krećeš, da se ljudi toliko zalažu za svoje napredovanje? Da li si ti među rijetkima koji i dalje, uprkos državnom poslu, toliko rade na sebi?

Napraviću metaforu sa sportom. Zamislimo naš radni vijek kao utakmicu. Tvoja i moja generacija sada tek privodi kraju prvu četvrtinu utakmice. To je dovoljan period da se pokaže odnos snaga na terenu i naznake zanimljvih sutuacija, ali bilo kakav trenutni rezultat sigurno neće odlučiti ishod „utakmice“. Odigrali smo tek toliko da steknemo uvid u greške u odbrani, prilike za napad te u šanse za brz prenos lopte. Bez sudijske nadoknade, „igraćemo“ još više od 30 godina. Biće sigurno još promjena strategija, uzbuđenja, nepravde, nepredviđenih situacija, frustracija, padova, finti, euforije, aplauza i suza. Još nismo ni počeli da se znojimo kako treba. Ignorisanjem prilika i grešaka možemo samo od sebe izgubiti.

Volim da vjerujem da ti niko nije kriv ako ne savladaš vješine koje treba da imaš.

S tim u vezi, svaka stečena vještina jednom može spasiti ili potpuno preokrenuti karijeru na bolje. Na kraju, ako znaš da daješ sve od sebe, da se trudiš iz petnih žila, tada lakše podneseš i nepovoljan ishod jer nemaš sebi šta da zamjeriš.

Mislim da moj slučaj nije uopšte poseban. Mnogo ljudi se svakodnevno usavršava ali, nažalost, to se ne vidi jer nemaju priliku da to pokažu. Ako imaju sreće, rade ustaljene poslove na kojima se te vještine trenutno ne vide. Zato je biografija ili profil na društvenoj mreži kao izlog. Trudiš se da isturiš nabolje što misliš da imaš. Neko stavlja diplome, neko slike djece, automobila, cipela, svog tijela, prijatelja… Ništa nije za osudu. Svako je kovač svoje sreće. I ja imam stvari na koje sam više ili manje ponosan ali nastojim da u cv “obojim” ražličitim zvanjima, znajima i vještinama. Da istaknem sve što me čini konkurentnjim. Nema veze na kojoj si poziciji sada. Sve je podložno promjeni, neka od mene zavisi da li na bolje ili na gore.

Kad sam došao u Narodnu skupštinu mnogo sam sarađivao sa tadašnjim predsjednikom skupštine, gospodinom Radojičićem. On je, uz redovne poslove, mnogo energije ulagao na promociju i afirmaciju Republike Srpske u svijetu. U tom poslu mnogo dođu do izražaja neformalno obrazovanje i kontakti.

Ti si još uvijek u kategoriji “mladih”. Je li mladima stvarno tako teško danas, u vremenu kad jedino nezaposlenost cvjeta?

Malo je pravih prilika za mlade. Nedavno sam pratio konkurs za radna mjesta koja su tražila posebna umijeća. Poznavanje stranog jezika je bio je tek “jedan od” zahtjeva. Za šest mjesta prijavilo se preko 600 ljudi koji su ispunjavali sve uslove konkursa. Tako da se ne bih baš složio sa onom „ima posla, ali neće ljudi da rade“. Mnogi još nisu dobili pravu loptu na svojoj strani terena. Mislim da će u mojoj okolini nekoliko sjajnih bombi tek odjeknuti. Znaš da jedna dobra lopta može da preokrene tok istorije!

Osim toga, naša generacija je svjesna da im treba ono što im nijedan lopov neće ukrasti. Znanje. Međutim, i kada ga imaju oklijevaju sa iskorakom u novo.

Pa, misliš li da svaki glumac u pozorištu obožava svaku ulogu koju dobije? Naravno da ne. Ali ima volju, talenat i sposobnost da se prilagodi i pruži najbolje od sebe. Što više razlitičih uloga uvjerljivo odigra – više vrijedi.

Dotakosmo se famoznog državnog posla. Bio si i u privatnom, a sad si u državnom sektoru. Koje su prednosti, a koje mane? Je li taj državni posao stvarno takav kakvim ga predstavljaju narodne legende? 

Od ranih tinejdžerskih godina sam uz sestru radio u maminoj kancelariji. Mama je nakon tri decenije napustila sjajnu poziciju u SDK i pokrenula vlastiti biznis. I danas radi kao sudski vještak i stečajni upravnik. I sada, iako sam već tri godine u Narodnoj skupštini, kroz honorarne poslove, vještačenja i članstva u strukovnim udruženjima imam dodir sa privatnim sektorom.

Za one koji odgovorno prilaze poslu i žele da dobro rade je manje-više sve isto. Konkretno, na mojoj poziciji bi se svako zabušavanje brzo primijetilo.

Bez sumnje, premija rada na poslu koji se plaća iz budžeta je određena sigurnost. Ona se ogleda u dvije važne činjenice. Prva je da su obezbijeđena sredstva za rad i saradnici odnosno posao kao proces rada. Druga je plata koja pristiže na određen datum sa uplaćenim doprinosima. Ljudi u privatnom sektoru treba sami da nađu klijenta, urade posao koji mu je trebao biti gotov „juče“, onda da se izbore da im usluga bude plaćena i nadaju se da će na vrijeme uplatiti PDV, doprinose, takse i sve račune. Privatni preduzetnici uglavnom iznajmljuju poslovne prostore, plaćaju struju, druge obaveze i razne takse tako da trošak po radniku bude veći od dvije neto plate.

U biografiji na tvom blogu, Grujin svijet, na kraju stoji Helenin otac, Tijanin muž. Je li to posljednje ili ipak prvo u tvom životu? Koliko te to promijenilo? Na bolje ili na umornije? Šta je najveći izazov iz ugla oca? 

Stoji „Helenin tata“. „Otac“ mi zvuči kao administrativni termin, kao funkcija koja te zapala.

„Tata“ je pozicija koju zaslužiš i trudiš se da je zadržiš tako što ćeš zaraditi i neki lijep opisni pridjev kao prefiks.

Helena je Tijanin i moj centar svijeta. Ona prva stvar u životu. Na blogu sam u biografiji navodio stvari onim redom kako su se dešavale: završetak fakulteta, zaposlenje, sticanje licence za investicionog menadžera, članstva u udruženjima, objavljivanje kolumni i radova, naučno-istraživački rad, mijenjanje pozicija, sticanje licence za vještaka, vjenčanje, Helena pa magisterij.

Mislim da sam kao roditelj postao bolji čovjek, jer bolje razumijem neispavanost i posvećenost porodici. Sad shvatam šalu koju jedan prijatelj napravio kad je rekao da je uloga oca da ujutru izađe iz pećine sa toljagom i ide u lov drugim lovcima, a naveče se vrati sa mesom od slona ili nosoroga (smijeh).

Mislim da je „igrica“ ista, ali smo u 2016. na višem nivou. Osim toga, sad potpuno razumijem moje roditelje kada su se brinuli zašto im djelujem blijed i sa velikim podočnjacima.

Za sada, izazovi i očekivanja od mene su umjereni:

• ne pogriješiti stranu pelene,
• zabavljati se sa mojim curama
• i zagrijati hranu.

Tijana je preuzela veći dio obaveza. Namjerno neću da kažem „tereta“, jer nam je podizanje Helene najdraža obaveza. Tijana je „24/7“ sa Helenom, ali je i dalje najbolja supruga, prijatelj i cimer na svijetu.

U planovima si da upišeš ili si već upisao doktorat, kaži nam, kolika je vrijednost formalnog obrazovanja danas? 

Ovih dana očekujem izvještaj o podobnosti teme disertacije. Planiram da istražim neke pojave koje još nisu prisutne na našem tržištu hartija od vrijednosti.

Formalno obrazovanje jeste važno, ali nije ni presudan uslov koje poslodavci, tržište rada i sredina zahtjevaju. Treba biti spreman na promjene, na cjeloživotno učenje i biti u toku sa novim trendovima i zahtjevima. Osim toga, važno je steći ili usvojiti u kući neformalne vještine poput lijepog ponašanja i komunikacije. Prosto, za određena znanja se očekuje da ih imaš bez obzira na papir koji bi to dokazao.

Pa, ti si poslodavac. Da li bi prije zaposlila nekog ko ima fakultet, ali anemičan stav prema poslu ili nekoga energičnog, vrijednog i sa pozitivnom energijom koji ima nekoliko ispita do kraja?

Potpuno sam saglasna s tobom, uvijek glasam za ove iz druge kategorije, iako mislim da je diploma svakako važna. A sad malo tvoje omiljene teme – ekonomije. Koliko je finansijska pismenost važna, a koliko toga nismo svjesni? Imaš li puno pitanja drugara na razne ekonomske teme? 

Ekonomija je nastala od grčkog grč. oikos – kuća, domaćinstvo i nomos – zakon, pravilo o upravljanju. U slobodnom prevodu to je skup pravila i vještina upravljanja domaćinstvom. Sve zakonitosti proističu manje – više iz te osnove. I finansijska pismenost treba da potiče iz kuće. Roditelji sa djecom treba da razgovaraju o novcu i da im usade naviku da štede i promišljeno troše, a time ću se baviti i u tekstu koji će izaći na Loli sutra.

Međutim, očigledno je da ni većina odraslih ne zna mnogo o upravljanju novcem. Pa, naši roditelji su bili naših godina kada je inflacija „gutala“ zadnju ratu kredita.

Neki nisu ni svjesni da danas nije tako. Oni i njihovi roditelji su kredite dobijali i vraćali u dinarima a strane valute su imali u rukama najviše jednom godišnje – na odmoru. Danas je ponuda različitih finansijskih proizvoda i usluga toliko široka da ni ekonomisti ne mogu da prate sve.

Djeca svijest o novcu stiču već od treće godine kroz sitne, ali svakodnevne lekcije. Prema tome, uvođenje finansijske pismenosti u škole u doba kada je naša generacija dobijala tehničko obrazovanje ili domaćinstvo je prekasno. To kažem jer nije praksa samo kod nas da su se ljudi opekli zbog nepoznavanja osnovnih stvari. Nisu potrebna nikakva istraživanje ni strategije da vidimo da, kao društvo, nismo dovoljni informatički niti finansijski pismeni. Kao društvo nismo gori od većine.

To što neko jedva iskuca tekst u Vordu i poveže se na Fejsbuk ne čini ga kompetentnim da prosudi o kvalitetu finansijskog proizvoda ili usluge s kojim će doći u dodir.

Drugari više komentarišu i predlažu, jer su njima ekonomske teme dosta bliske. Od pitanja koje imaju ih zanima zašto nisam pisao o nekim temama koje smatraju aktuelnim. Međutim, svi su saglasni da je finansijska pismenost veoma važna tema.

Koja su tvoja tri zlatna, finansijska, lična pravila? 

Štednja, disciplina i izbjegavanje dugova.

Štednja je imperativ. Ne u smislu odvajanja od usta nego kao uzdržavanje od tekuće potrošnje. Čak i da se oslonite da „zarađenu“ penziju pitanje je hoće li vam to biti dovoljno za bezbrižno zlatno doba i za kupovinu ljekova. O putovanjima, pokazivanju brige za porodicu i društvo i trošenju na luksuz u tom dobu da i ne pričam.

Dalje, nabroj neke nalbolje ljudske osobine. Prve koje ti padnu na pamet. Slobodno.
Jel imaš tu: iskrenost, istrajnost, hrabrost, neustrašivost, požrtvovanost, posvećenost ciljevima, velikodušnost i upornost? Nijedne od njih ne bi bilo da osoba nema – disciplinu. Pod disciplinom smatram i upuštanje u igre na sreću. Svi oni koji igraju na sreću znaju da onaj koji sigurno zarađuje jeste – organizator. Ostalima zarada nije zagarantovana.

Izbjegavanje dugova ne znači da se nikad ne zadužimo. Pa, većina nas do sada ne bi uštedila ni za automobil ni za stan. Svi dugovi na svijetu su tri puta veći od bruto društvenog proizvoda. Bez poluge tj. bez duga nema ni razvoja društva ni država. Ipak, to ne znači da se treba zadužiti za ljetovanje, proslavu nečega ili kupovinu garderobe.

Na kraju, bolje da sebi zadamo neke okvire i nastojimo da ih poštujemo nego da bauljamo kud nas vjetar i vrijeme odnesu.

Mornaru koji ne zna kuda ide svaki vjetar je loš.

I za kraj, šta Lole da očekuju u narednom periodu od njihovog omiljenog ekonomiste?

Otićićemo korak dalje. Sad kad sam se predstavio kao autor proširiću priču o finansijama za primjere u kojima ću probati da razbijem ili potvrdim neke stereotipe koje slušamo godinama. Nastojaću da to obradim na pitak i originalan način. Nisu stvari uvijek onakve kakve nam se čine na prvi pogled.

Ako imamo mnogo informacija i logički razmišljamo ipak možemo doći do pogrešnog zaključka.

Znaš onaj vic kad dva lika čiste snijeg pred zgradom? Kaže jedan: „Jes’ čuo, bolan, da će zbog onog El Ninja usred avgusta ljeta padati snijeg?” A drugi zabrinuto otpuhne: “U’, bolan, pa ko će ga po onoj sparini čistit’?!”

Daleko od toga da su spoznaje posjetilaca Lole na nivou likova iz vica, ali u našem narodu ima mnogo stereoptipa o novcu kojih nikako da se riješimo.

Lole se raduju Miloševom tekstu koji ćete vi čitati sutra, a mi smo već ponešto naučile iz njega. Lolin drug, Miloš, nastavlja da sa vama zajedno otkriva svijet ekonomije i finansijske pismenosti na jedan sasvim drugi, mi bismo rekle, zabavniji način. A sigurne smo da dok on uči nas, u tom procesu uči i on.

Ali, nije ovo priča o toj dinji ni o slatkoći, ali jeste o mirisu misli pretočenih u video-klipove koje svakodnevno pratimo. Smijemo se, plačemo. Plačemo od smijeha, a u dubini se poistovijetimo sa svim što Dinja kaže. I opet plačemo zbog istine.

Ona je izmišljeni lik, a tako stvaran. Ona je sve što nije društveno prihvatljivo ponašanje. Kaže da je autsajder, ali po definiciji ne izgleda tako. Ona nije po strani, već posmatra sa strane. Ona nije neupućena, već iskrena kritika društva.

Lola predstavlja Njeno internet veličanstvo DINJU!

Dinja je izmišljena, ali njene situacije nisu. Kako balansiraju Dinja i Sandra Silađev?

Tako što Dinja predstavlja Sandrine dileme, pitanja, reakcije i želje. Dinja provocira Sandru, a Sandra analizira Dinju.

Lik Dinje je nastao…

Kao rezultat dugogodišnjeg preispitivanja sebe, svog bića i svoje uloge u društvu i životu.

https://www.youtube.com/watch?v=MHZktSaeXvY

Niste starleta, a okupirali ste internet. Kako komentarišete ovu “nenormalnu” situaciju?

Ljudi su željni iskrenosti, razumevanja, prihvatanja, razmene, ljubavi i podrške. Kada razumeju Dinju, razumeju i sebe, a samim tim to znači da i njih neko razume.

Vaši klipovi i objave su izuzetno gledani. Kome se Dinja ispovijeda?

Sandri i Sandra Dinji, dok publika posmatra.

Kakve komentare Dinja dobija?

Prepune ljubavi, dirljive i inspirativne.

Ko Vam najviše zamjera?
Ljudi koji ne razumeju to što radim.

Koje situacije volite da snimate?

Sve koje dodiruju temu nemoći i samozaborava.

https://www.youtube.com/watch?v=5Tq-Ghnm5Ak

Negdje ste rekli da su muško-ženski odnosi licemjerni. Šta, osim licemjerja, zamjerate tim odnosima?

Što su prolazni, što uvek neko mora da ode na kraju prvi. Ako ništa drugo neko će prvi da umre.

Čitajući o Vama stekla sam utisak da prezirete laž, od lažnog života i lažnog posla do lažnih ljudi. Kako onda uspijevate da se snađete u svakodnevici?

Imam svoj mali svet i oko njega zid.

Koliko ljudi okružuje Dinju?

Ako mislite na lik – niko. Sve radim sama. Mene okružuju porodica i prijatelji.

Krenuli ste putem kojim malo ko ide, jer Vas nije privlačila popularnost, već potreba da kažete to što imate. Popularnost se desila. Kako Dinja reaguje na ovu neočekivanu situaciju?

Ne razmišljam o tome, znam da će proći, živim kao i pre toga i ništa nemam od toga.

Glumica ste. Hoće li Dinja zauvijek biti Vaša scena?

Ne znam. To znam koliko i Vi znate. Nisam vidovita

Kada bi Dinja ipak izašla na scenu, to bi bio lik…

Dinja je već lik i već je na sceni. Njena scena je internet

https://www.youtube.com/watch?v=U5Uf6suZv8s

Na Vašem YouTube kanalu piše:”Pozorište kao koncept, ne kao zgrada”. Znači li to da Vam se, kao glumici, ne dopada nijedan koncept ovdašnjih pozorišta?

Ne. To znači da nije nužno da pozorište bude zgrada u koju se ide. Pozorište može doći u vrtić, školu, bolnicu, na ulicu, u domove i na internet. Ta rečenica je krilatica primenjenog pozorišta. To je pozorište čiji je cilj da uključi sve ljude u dramski proces kroz koji ljudi govore šta ih tišti i na taj način se oslobađaju boli.

Svoj prostor često ustupate za promociju humanitarnih akcija. Šta mislite o eri u kojoj nema sistematskog pomaganja, već se svi oslanjaju na ljude, pozive, SMS-ove? Da li bi Vaš primjer i drugi mogli da slijede?

Sve se može kad se hoće.

Kada pogledate Slađanine radove, nikad ne biste pomislili kako je u pitanju neko ko nema diplomu završenog modnog dizajna – naprotiv, pomislili biste da je u pitanju svjetski poznata dizajnerka, jer tako izgledaju linije odjeće koje Slađana sama radi. Od ideje preko crtanja, kreiranja i šivanja, sve sa svoje dvije ruke.

“Kreiram i šijem jako malo, jer sve radim sama. Trudim se da sve što radim bude unikatno tako da na ulici ne možete vidjeti seriju istih košulja ili haljina sa mojim potpisom. Insistiram na jedinstvenosti svakog komada, a u dogovoru sa svojim klijenticama i uvijek se trudim uraditi nešto novo i drugačije”, kaže Slađana i dodaje kako je ponekad jako teško ispoštovati želje klijenata, a u isto vrijeme i dati svoj lični pečat i prezentovati prepoznatljiv stil kojem se trudi ostati vjerna već skoro deceniju.

Prije osam godina je sasvim slučajno, guglajući, naišla na otvoren međunarodni konkurs, a koji je raspisao poznati španski brend Mango za mlade dizajnere širom svijeta. Slađana je tada, u moru prijava, svojim kreacijama pronašla put te ušla u najboljih pedeset. Nažalost, dalje nije nastavila, ali ističe kako je jako ponosna na tu činjenicu i da je smatra svojim velikim uspjehom.

“Živimo u društvu koje se boji drugog i drugačijeg i koje ne voli da napušta svoju sigurnu zonu, u bilo kojem pogledu pa čak i modnom. Žene kao da se boje obući nešto drugačije i jedinstveno pa se drže ustaljenih modnih trendova, a često nisu svjesne da ne stoji baš svima sve.”

Njen stil je minimalistički, ali uz dozu futurizma. Preferira prirodne materijale te ravne linije. Nedavno je imala snimanje modnog editorijala u Banjaluci kroz koji je željela da oživi staru kolekciju iz 2013. godine, a koju je tada banjalučkoj publici predstavila na jedan neobičan način – u lokalnom kafiću.

“Do sada nisam koristila društvene mreže za svoju promociju niti sam se puno pojavljivala u medijima. Ja već godinama imam svoje klijentice sa kojima sam navikla da radim i koje su stekle povjerenje u mene te poštuju lični pečat koji dajem odjeći.”

Češće se susretala sa nerazumijevanjem mase koja ne shvata njen stil nego sa situacijama u kojima je manje poštuju zato što je žena, ali dodaje kako je sigurna da postoji i to, jer je društvo generalno naklonjeno više muškarcima nego ženama.

Slađana je i dalje vjerna svom stilu koji ne želi da komercijalizuje po cijenu masovne proizvodnje, kojom bi možda više zaradila, ali bi izgubila i dio identiteta.

“Jako mi je bitno da ostanem svoja. Ne sumnjam da postoji zainteresovanost za ono što radim, mislim da još uvijek ima ljudi kojima je unikatnost bitnija od stapanja sa masom – samo je pitanje vremena i kanalisanja informacija na pravo mjesto u pravo vrijeme”.

Loli se sviđa Slađanin jedinstveni šarm i pogled na modu te joj želi sreću u daljem radu. Ako se dovoljno jako trudite i čvrsto vjerujete u svoje snove, ostvarićete ih – zato vjerujte!