Ali mogu li psi zaista osjetiti “zlo” kod čovjeka? Iako postoje brojne anegdote o takvom ponašanju, naučni odgovor mnogo je složeniji.

Istraživanja pokazuju da psi mogu procijeniti da li je neka osoba pouzdana i kako se ponaša prema njima ili njihovim vlasnicima. Međutim, može li se ta sposobnost opisati kao svojevrsni osjećaj za “zlo”, i dalje je predmet rasprave, piše “Dogster”.

Kakve sposobnosti imaju psi?

Jednostavnog odgovora nema, prvenstveno jer je “zlo” apstraktan i složen ljudski koncept koji podrazumijeva duboku nemoralnost.

Psi posjeduju izuzetne čulne sposobnosti i veoma dobro razumiju ljudske emocije, što utiče na njihove reakcije. Oni reaguju na ponašanja i situacije koje doživljavaju kao štetne, negativne ili prijeteće.

Izoštrena osjetila i ljudske emocije

Pseća osjetila vida, njuha, opipa i sluha izuzetno su izoštrena i omogućavaju im da primijete i najmanje promjene u okolini i kod ljudi.

Oni mogu detektovati promjene u emocijama, fiziologiji, pa čak i naznake bolesti.

Ljudske emocije poput tuge, tjeskobe ili bijesa izazivaju fizičke reakcije.

Mijenjaju se naš glas, pokreti, držanje i miris tijela, a psi sve te signale sa lakoćom prepoznaju.

Pas će tako osjetiti razliku u ponašanju vlasnika koji se vraća kući sretan nakon dobrog dana na poslu i onoga koji je pod stresom.

Procjena karaktera na osnovu ponašanja

Naučni dokazi potvrđuju da psi imaju razvijeniju socijalnu kogniciju nego što se ranije smatralo.

Istraživanja su pokazala da mogu prepoznati kada je osoba pod psihološkim stresom.

Jedna je studija otkrila i da može doći do dugoročne sinhronizacije stresa, pri čemu psi počinju zrcaliti stanje svojih vlasnika.

Studija objavljena 2016. godine pokazala je da psi primjećuju kada se ljudi odnose grubo prema drugima i da na osnovu tih informacija oblikuju svoje ponašanje.

U eksperimentu su vlasnici pasa glumili da ne mogu otvoriti posudu. Pritom je jedan istraživač stajao pasivno sa strane, dok je drugi ili pomogao vlasniku ili je to odbio. Nakon toga su oba istraživača ponudila psu poslasticu.

Kada je istraživač pomogao vlasniku, psi su jednako uzimali poslastice od obojice. Ali, u scenariju gdje je istraživač odbio pomoći, psi su značajno češće ignorisali njegovu ponudu i uzimali poslasticu od pasivnog posmatrača.

Naučnici su iz toga zaključili da psi mogu procijeniti osobu na osnovu njenog ponašanja prema drugima i uskratiti joj povjerenje.

Pseća intuicija

Iako psi ne mogu osjetiti “zlo” u nadnaravnom smislu, njihova izoštrena osjetila omogućavaju im da prepoznaju ljudske emocije i nanjuše hemijske promjene u tijelu koje mogu upućivati na nečije namjere.

Oni mogu procijeniti da li je neko dobra osoba, ali ta se procjena zasniva na posmatranju konkretnog ponašanja, a ne na trenutnoj, filmskoj intuiciji, prenosi Index.

Nezavisne

Ne zato što žene imaju čarobne moći (da budem posve iskrena, ponekada mi se čini da ih zaista i imamo), nego zato što se dio tog znanja generacijama prenosilo kroz iskustvo. Kroz tijelo. Kroz promatranje. Kroz život koji se odvijao u ritmu trudnoća, poroda, djece i svakodnevice. Kroz majčinsku intuiciju. Primjerice, danas znamo da dodir majke, kao i kontakt kože na kožu bebe i majke, može regulirati bebin puls, disanje i temperaturu. Znanstvene studije pokazuju da taj kontakt regulira živčani sustav novorođenčeta i potiče lučenje oksitocina, hormona povezanosti i smirenja. A opet, žene su to radile oduvijek. Nosile su bebe na tijelu, uspavljivale ih na prsima, držale ih blizu. Nisu to činile zato što su pročitale studiju. Radile su to jer je tijelo znalo da je blizina lijek i jer intuitivno osjećamo da je to ono što bebi treba.

Instruktorica sam za masažu beba i u našem Mati centru, kolegice i ja na ciklusu masaže uvijek roditeljima pričamo o nevjerojatnim benefitima i ljekovitosti dodira i masaže. Iako je super naučiti određene tehnike, masaža beba nije ništa novo, već je nešto što majke pružaju djecu oduvijek –  danas samo imamo istraživanja koja potvrđuju te benefite! Slično je i s porodom. Danas se sve više govori o važnosti sigurnog okruženja, podrške i osjećaja povjerenja za fiziološki porod. Znanost objašnjava kako stres i strah mogu blokirati oksitocin i usporiti proces. Ali žene su to osjećale i prije nego što su imale hormone pod analizom i statističke podatke. Znale su da porod treba tišinu, sigurnost i poznata lica. Znale su da tijelo radi drugačije kad se žena osjeća zaštićeno. Isto vrijedi i za majčinstvo.
Tek u novijim istraživanjima počinjemo razumijevati koliko se majčin mozak mijenja tijekom trudnoće i nakon poroda. MRI studije pokazale su da se tijekom trudnoće mijenja struktura određenih dijelova mozga, posebno onih koji su povezani s empatijom, socijalnim razumijevanjem i prepoznavanjem emocija. Imamo i smanjenje sive tvari, no to nije loša stvar – u nekim regijama povezana je s većom specijalizacijom mozga za prepoznavanje potreba bebe. Realno, mogu sada nabrojati hrpetinu činjenica i onog što je znanstveno utemeljeno, kao i ono što se trenutno istražuje, ali ono što zapravo želim je približiti kako nama majkama baš ništa od toga nije novost. Mi to osjećamo i živimo. Ta intenzivna promjena koja dolazi s matrescencijom je nešto o čemu žene pričaju, zapisuju i dijele već stoljećima, a bila je često banalizirana. Generacije žena su to već osjećale. Govorile su o majčinskom instinktu, o onom osjećaju u trbuhu koji im govori da nešto nije u redu ili da je dijete dobro. Nisu imale neuroznanstvene termine za to, ali su imale iskustvo.

To ne znači da trebamo odbaciti znanost. Naprotiv. Znanost nam pomaže razumjeti, potvrditi i objasniti procese koji su dugo bili nevidljivi. Ona daje jezik onome što osjećamo. Ja osobno obožavam znanost – obožavam koliko toga nas uči, ali u ovom kontekstu afirmira ono što već znamo. Možda je jednako važno priznati i nešto drugo: znanje ne dolazi samo iz laboratorija. Ponekad dolazi iz života. Iz tijela koje prolazi kroz trudnoću, porod i majčinstvo. Iz promatranja djece, iz noći bez sna, iz malih trenutaka u kojima žena uči slušati sebe i dijete. U vremenu u kojem često tražimo potvrdu izvana, lako zaboravimo da tijelo već nosi mnogo odgovora. Moderna znanost nas tome, na neki način ponovno uči. Pokazuje nam da ono što smo dugo nazivali intuicijom često ima vrlo konkretno biološko objašnjenje. Možda je zato najljepši trenutak kad se ta dva svijeta susretnu. Kad znanost i iskustvo više ne stoje jedan nasuprot drugome, nego jedan pored drugoga. Kad istraživanja potvrde ono što su žene već osjećale, tiho, kroz generacije, kroz povjerenje u sebe. I kad napokon možemo reći: nije da smo samo vjerovale svom tijelu. Pokazalo se da je ono cijelo vrijeme imalo pravo.

Izvor: femina.hr

Moje dvadesete su bile burne, depresivne i manične. Moje dvadesete su žudjele za ljubavlju i avanturom, slobodom i bijegom. Nasuprot tome, moje tridesete su bile posvećene zahvalnosti i upoznavanju sebe.

Hvala vam, tridesete! Bile ste monumentalne, briljantne, radoznale, intrigantne, fanstastične, srceparajuće i ekspanzivne. Jedva čekam da otkrijem koje su visine i dubine mojih četrdesetih.

Ovo su moje tri najbolje životne lekcije koje su mi moje tridesete podarile. Iako svako od nas mora da živi svoj život i da iskusi sopstvene padove i da se ponovo podigne, nadam se da će dijeljenje mog ličnog iskustva biti od koristi.

1. Sranje koje se dešava nije uvijek sa razlogom.

Prošlog novembra bila sam pri kraju prvog tromjesečja druge trudnoće, kada sam primjetila lagano krvarenje. Otišla sam u kliniku da zakažem pregled, međutim nisu imali slobodan termin taj dan.

Otišla sam kući. Osjećala sam se dobro. Lagano krvarenje se nastavilo. Nastavila sam sa svojim danom.

U sred noći iz mene je poteklo toliko krvi i tkiva da sam morala desetak puta da pustim vodu u toaletu. Znala sam da je ovo bio pobačaj; nije moglo da bude ništa drugo. Poslije sat ili dva blage nelagodnosti pojavili su se oštri grčevi.

Otišla sam u hitnu pomoć gdje su mi potvrdili ono što sam već znala. Mlada doktorica je bila saosjećajna; povjerila mi je da se i njoj dogodilo isto.

Saznala sam da oko trećina trudnoća završava pobačajem. Naučila sam da je pobačaj slučajan događaj koji je rezultat neusklađenosti hromozoma kada je jajna ćelija oplođena. To nije nužno uzrokovano ženskim tijelom ili načinom života.

Kliše da se “sve dešava sa razlogom” omalovažava magičnu, složenu misteriju života. Ne možemo sve uvijek objasniti.

Uvijek ću oplakivati gubitak sićušnog života koji je bio u meni skoro tri mjeseca. Nikada neću “preboljeti”, kao što je moja majka pretpostavila da ću preboljeti nakon nekoliko dana. I to je sasvim u redu.

2. Pratite svoje srce i intuiciju.

U avgustu sam sjela na let vođena svojom intuicijom i srcem. Naučila sam da pratim svoj instinkt i da poštujem duboki izvor intuicije u sebi. Uvijek je u pravu. Pitanje je jedino da naučite da ćutite i slušate.

Od 2010. godine sam tri puta napravila dramatičnu promjenu karijere, od školskog podučavanja do upravljanja centrom za frilensere, do uredničke pozicije u novinarskoj redakciji. Dovoljno je reći: najsrećnija sam kada radim sa riječima.

Prije mnogo godina, zamišljala sam sebe gdje sada sjedim, za stolom sa pogledom na maglu jezera i vulkana, kako pišem ovog tihog jutra. Zahvaljujući praćenju svog srca i intuicije, moja vizija iz snova se ostvarila. Realnost ne ujeda.

3. Upoznajte i volite sebe.

Tokom protekle decenije, cilj mi je bio da ostvarim veći nivo mentalne i emocionalne stabilnosti u svom životu. Njegovala sam samospoznaju: prihvatila sam svoju povučenost, prigrlila svoju ekscentričnost i zaplesala uz svoju melodiju. Sve ovo je postalo moguće kada sam bolje upoznala sebe.

Ovo je dar odraslog doba. Sada volim svoje tijelo i um, umjesto da se bunim protiv toga. Ne postavljam zahtjeve, ne etiketiram sebe niti dajem velike “nikad neću” izjave. Živim u trenutku, iz dana u dan, znajući da se promjena dešava.

Samospoznaja i samoljublje dovode do spoznaje da smo svi neraskidivo povezani. Samospoznaja je razumijevanje naše jedinstvenosti i naše istosti sa drugim ljudima. Samoljublje, na kraju, postaje ogromna ljubav prema svakom biću.