Priroda se budi, ali vi biste najradije prespavali dan? Niste sami. Dok je proljeće u punom jeku, mnogi od nas se suočavaju s paradoksom proljetnog umora – stanjem u kojem tijelo kaska za promjenama u prirodi.

Iako su neki od simptoma umor, iscrpljenost, glavobolja, vrtoglavica, razdražljivost te blagi pad krvnog pritiska, ljekari naglašavaju da proljetni umor nije bolest, već normalna reakcija organizma na sezonske promjene koja najčešće prolazi uz zdrave životne navike.

– Dolaskom proljeća mnogi osjećaju umor, manjak energije, pospanost i pad koncentracije. Razlog je prilagodba organizma na duže dane, više svjetlosti i promjene u hormonskom balansu. Ovo stanje je prolazno i obično traje nekoliko sedmica, kaže za Oslobodjenje.ba dr. Samira Ahmetović, specijalista porodične medicine u Domu zdravlja Stari Grad.

Za ublažavanje tegoba preporučuju se svakodnevna fizička aktivnost, boravak na svježem zraku i suncu, laganija i raznovrsna ishrana, dovoljan unos tečnosti te kvalitetan san.

– Ako simptomi traju duže ili su izraženi, potrebno je isključiti stanja poput anemije, nedostatka vitamina ili poremećaja štitne žlijezde, dodala je Ahmetović.

“Tijelo se probudilo, ali um još nije”

Ali, šta se dešava u našoj glavi dok tijelo pokušava “uhvatiti korak” sa suncem? Proljetni umor ima i svoje drugo lice – ono koje utiče na naše raspoloženje, odnose sa drugima i nivo motivacije.

– Ljudi ga znaju opisati kao “tijelo se probudilo, ali um još nije”. U svakodnevici to znači više odlaganja obaveza, manju efikasnost i potrebu za povlačenjem, što može uticati na svakodnevnicu i na odnose, kaže za Oslobodjenje.ba dipl. psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo.

– Postoji svojevrsni nesklad između očekivanja i unutrašnjeg stanja. Okolina šalje poruku “trebalo bi da si bolje”, a organizam se još prilagođava promjenama svjetla, ritma i energije. Taj pritisak može dodatno pojačati osjećaj manjka motivacije i čak dovesti do blage frustracije ili krivice, dodala je naša sagovornica.

Na pitanje postoji li veza između proljetnog umora i anksioznosti ili depresije, Mulić-Čorbo odgovara: “Kod nekih ljudi može postojati. Kod osoba koje već imaju anksioznost ili depresivnu simptomatologiju, sezonske promjene mogu pojačati simptome. Nije nužno da proljetni umor uzrokuje poremećaj, ali može biti okidač ili period u kojem se postojeće teškoće jasnije osjete.”

Tehnike koje pomažu

Iako niko nije u potpunosti imun na sezonske promjene, određene grupe ljudi intenzivnije proživljavaju ovaj prelazni period.

– Češće ga primjećujemo kod osoba koje su pod hroničnim stresom, imaju neredovan san, puno obaveza i malo prostora za oporavak. Također, osjetljivije mogu biti osobe koje su inače sklone promjenama raspoloženja ili koje imaju izraženiji unutrašnji pritisak da budu stalno funkcionalne, ističe psihologinja.

Srećom, rješenja nisu uvijek komplikovana, ali zahtijevaju promjenu fokusa i blagost prema sebi. Umjesto forsiranja, preporučuju se konkretne psihološke tehnike.

– Pomaže vraćanje ritma kroz male, realne korake: blaga fizička aktivnost, boravak na dnevnom svjetlu i strukturiranje dana. Na psihološkom nivou važno je učiti kako smanjiti samokritiku i uvesti “dovoljno dobro” funkcionisanje umjesto perfekcionizma. Jednostavne vježbe svjesnosti – usmjeravanje pažnje na disanje i tijelo – mogu pomoći da se organizam postepeno uskladi, to su kratke vježbe od 2 do 3 minute koje prave značajnu razliku, navodi Mulić-Čorbo.

Niste sami

Ipak, ključno je prepoznati trenutak kada samopomoć više nije dovoljna. Postoje jasni signali koji ukazuju na to da je vrijeme za razgovor sa profesionalcem.

– Ako umor traje više od 2 do 3 sedmice bez poboljšanja, ako je praćen izraženom tugom, anksioznošću, gubitkom interesa za stvari koje su ranije prijale ili osjećajem bespomoćnosti – tada je važno obratiti se stručnjaku. Također, ako svakodnevno funkcionisanje postaje značajno otežano, to je jasan signal da osoba ne treba ostajati sama s tim, zaključila je dipl. psihologinja i psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo.

Zapamtite da kroz sezonske promjene i unutrašnje borbe ne morate prolaziti sami. Ako vas osjećaj bespomoćnosti ili tuge sprečava u normalnom funkcionisanju, obratite se stručnom licu. Prava podrška u pravom trenutku može napraviti ključnu razliku u vašem zdravlju i kvalitetu života.

Izvor: Oslobođenje

Dolazak proljeća donosi duže dane i više sunčeve svjetlosti, ali kod mnogih ljudi javlja se suprotan efekat. Umor, pospanost i manjak energije česti su simptomi takozvanog proljetnog umora, stanja koje se povezuje s prilagodbom organizma na sezonske promjene. Iako se očekuje porast energije, tijelo često reaguje iscrpljenošću, nesanicom i promjenama raspoloženja. Ove promjene povezane su s više faktora, uključujući svjetlost, temperaturu, hormone, ali i način ishrane.

Jedan od ključnih uzroka proljetnog umora je promjena u dužini dana i vremenskim uslovima. Tokom zime smanjena izloženost suncu dovodi do nižeg nivoa vitamina D, što se povezuje s padom energije. S dolaskom toplijih dana organizmu je potrebno vrijeme da se prilagodi novim uslovima, uključujući više temperature i promjene u fizičkoj aktivnosti. Proljetni period donosi i povećan broj alergija. Polen i cvjetanje biljaka kod mnogih izazivaju reakcije koje uključuju glavobolju, iscrpljenost i pad koncentracije, što dodatno pojačava osjećaj umora.

Sezonske promjene utiču i na hormonsku ravnotežu. Oscilacije u nivou melatonina i serotonina mogu poremetiti san i energiju. Smanjena ili nepravilna proizvodnja melatonina dovodi do lošijeg sna, što direktno utiče na osjećaj iscrpljenosti tokom dana. Ishrana ima važnu ulogu u ublažavanju simptoma. Nadoknada vitamina D posebno je važna jer utiče na raspoloženje i energiju. Osim izlaganja suncu, ovaj vitamin se može unositi kroz ribu, jaja, određene vrste gljiva te obogaćene proizvode poput mlijeka i mliječnih proizvoda.

Uravnoteženi obroci također doprinose stabilnom nivou energije. Preporučuje se kombinacija proteina, zdravih masti i složenih ugljikohidrata, uz veći unos voća, povrća, integralnih žitarica, mahunarki i orašastih plodova. Omega-3 masne kiseline, koje se nalaze u ribi, sjemenkama i orašastim plodovima, imaju protuupalno djelovanje i mogu pomoći u poboljšanju raspoloženja i energije. Jednako važna je i hidratacija, jer više temperature mogu dovesti do dehidracije, što dodatno pojačava umor.

Vitamini B kompleksa imaju ključnu ulogu u metabolizmu energije, a nalaze se u mesu, jajima, mliječnim proizvodima, zelenom lisnatom povrću, mahunarkama i integralnim žitaricama. Preporučuje se i smanjenje unosa rafiniranih šećera i prerađene hrane, jer uzrokuju nagle promjene nivoa šećera u krvi, što može dodatno iscrpiti organizam. S druge strane, namirnice bogate antioksidansima, poput bobičastog voća, citrusa i zelenog povrća, pomažu u smanjenju stresa u organizmu.

Vitamin C ima dodatnu ulogu jer jača imunitet i pomaže u ublažavanju simptoma alergija. Nalazi se u namirnicama poput crnog ribiza, brokolija, kupusa, grejpa, narandže i šipka. Kombinacija pravilne ishrane i zdravih navika može pomoći organizmu da se lakše prilagodi sezonskim promjenama i smanji simptome proljetnog umora.

Izvor: Oslobođenje

Pričajući sa njom kažem joj ne možeš imati tako posložen život u svemu. Jeli negdje nešto žulja?

Pošto je nekoliko puta pogledom pogledala prema podu, vidjela sam u tom trenutku da ipak nešto žulja! Kažem joj, ako ne možeš razgovarati o tome ,naravno da te razumijem. I, nekako se otvorila, kaže imam odraslu djecu, pažljivog muža, ne nedostaje nam ništa. Ali, je teško mi je raditi sa ovim mojim stanjem!

Pitam je kojim stanjem? Kaže dijagnosticirana mi je autoimunološka bolest RA prije godinu dana, cijelo tijelo me boli, počelo prvo od stopala, ruke, laktova, prstiju. Ujutro kao da sam od čelika, jedva da napravim par koraka. Oči joj pune suza, kažem razumijem te, i moja je majka imala tu bolest to je njoj bila dijagnosticirana u trideset i petoj godini.

Njoj nakon toga kao olakšanje malo bilo, jer je vidjela i shvatila da i mlađe žene od nje obolijevanju od ove bolesti. Znam koliko je teška i iscrpna bolest.

Kaže mi, nije to trebalo tako biti, ja sam cijeli život pazila na glupe detalje, iscrpljivala se na trivijalne sitnice, svakome bila kao na dlanu, a sada pitam je? Hm, kaže sada da gori kuća ne znam bih li reagirala.

Ova iscrpljena žena do postavljanja dijagnoze je mislila i radila po obrascu koji joj je prvenstveno bio odgoj, nadalje društvena predodžba, pa navika , patrijarhat i tako dalje. Ali, gledajući sada vidi da je to sve bilo nepotrebno. Sada gleda život nekim drugim očima.

Iskrivljeni stav?

Obrasci po kojima žene žive je teško mjenjati, ali kada se nešto „desi“ što im promjeni život ,onda iz korijena počnu živjeti. Kao rijeke nizvodno počne krv prolaziti njihovim venama.

Sada se smiju onome što su nekada im neki govorili kada se malo opuste „kako je besramna“. Samo vi pričajte!  Prije ili poslije, ako se na vrijeme ne počnu brinuti o sebi i presložiti svoj život, posljedice će se vidjeti i na psihi i na tijelu pa često vidimo kako žene iza 40-tih naglo počnu propadati. To ne mora biti tako. Ta je kriza također prilika da pogledaju u sebe i svoj život, u svoje prioritete, da vide što treba mijenjati kako bi dalje živjele ispunjenije i laganije. Sve se to može izvesti tako da bude dobro i njima i svima oko njih.

Što očekuje društvo?

Očekuje kontradiktorne zahtjeve. Žena mora da izgleda skoro pa savršeno, jer krajem 40-ih, pa nadalje ona je „baba“, a  muškarac je naprotiv muževniji, oprošten mu je „pivski stomak“, bore su zrelost i mudrost, sijeda kosa je atraktivna i tako dalje.

Sama činjenica s kojom žena počinje „pucati po šavovima“ jer mora biti svaki dan dotjerana, uredna, u majčinstvu pažljiva, bezbrižna, u stalnoj je brizi za užu i širu obitelj, uvijek spremna za bilo kakav problem jer od samo ovakvih natovarenih bespotrebnih briga koje joj svaki dan iskaču pred nju ona je pod stalnim pritiskom.

Današnji tkz. „transhumanizam“  koji se prvi put pojavio 1957 bi trebao poboljšati  ljudske mentalne i fizičke sposobnosti i prirođene vještine, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim, i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja. To bi ustvari prevedeno značilo da se smanji pritisak svega nametnutog u današnjoj globalizaciji. A ,kako izići iz ove okovane kutije koja svakodnevno žene baca u dublji ponor,te je i prirodno da žena bude frustrirana, okovana raznim pritiscima, strahovima, i slično ?

Žene su krive jer preuzimaju na sebe puno stvari?

Već dugo  godina radim sa ženama i stalno pratim i gledam što im se događa. One mi ustvari dolaze tako iscrpljene i ono što je najzanimljivije je to da u stvari ne vide koji su pravi uzroci tih događaja, tih poremećaja, već odgovornost prebacuju na sebe, kao da one nisu dovoljno sposobne, da one nisu dovoljno dobre, da su se trebale bolje organizirati, nastojati više ovo ili ono.

Stvar je u tome da je cijeli sistem postavljen na pogrešan način, da se od nas očekuje sve u savršenoj varijanti, odnosno budući da smo mi žene internalizirale, upile taj stav društva, mi same očekujemo od sebe sve savršeno. Mnoge su od njih toliko opterećene raznim iluzijama, da ni ne vide pravo stanje stvari,  jednostavno ne mogu vidjeti.

No, na početku priče,sve se to kada je žena mlada želi stići, ne razmišljajući o posljedicama, umoru koji malo pomalo postaje „kroničan“. I sad će se postavljati pitanje šta je sa umorom koje su naše majke, bake imale?

Da, no medjutim to je druga vrsta umora. To je po mojem mišljenju bio „normalan umor“, imale su svoj radni dan jako težak pogotovo fizički, zajedničko djeljenje problema, dnevni odmor, jer naše bake i djedovi su znale na podne odspavati barem sat-dva da se organizam osvježi. Nije bilo nikakvih pritisaka, svatko je imao skoro u materijalnom kontekstu isto, jelo se za zajedničkim stolom i slično.

Žene tradicionalno nose jako puno uloga, nerazmjerno rade previše, čak i same preuzimaju odgovornost, jer netko treba, i sve je to dobro dok smo mlade, dok imamo tu našu esencijalnu energiju, ali kako se trošimo, a ne popunjavamo se, mi se u stvari sušimo, cijedimo, postanemo osušene, iscijeđene, nema soka, nema života. Pa negdje već oko 35… , recimo četrdesete godine su te godine kada dolazi do pucanja sistema i do osvještavanja da se tako ne može živjeti.

Žene više ne mogu!

Žene više ne mogu.

Ako žene ne mogu, znači da smo došli do ruba društvene raspodjele tereta. Da bismo se izvukle iz situacije hronične duboke iscrpljenosti treba najprije vidjeti što nas je tu dovelo koje su iluzije koje nas tu drže i koje će nas opet vratiti na isto mjesto, ako nešto ne promijenimo u svom životu te kako to konkretno praktično u životu promijeniti. Treba vremena, strpljenja i nježnosti prema sebi.

Hronični umor je svakodnevno prisutan, puno žena ne žele potražiti savjet, pomoć stručnjaka, ili pronaći neki vid „ispušnog ventila“ da bi im pluća udisala zdrav kisik. Od umora nastaje nezadovoljstvo koje s vremenom ima ozbiljne posljedice ne samo na ženu kao pojedinca, već i društvo!

Osvijestiti treba ono u sebi „nesvjesno“ što je i često dug proces,ali da bi bezbrižno koračale u novi dan bez ikakvi pritisaka, počnite raditi na sebi već danas.

Napisala: Žana Alpeza

Nisu adekvatni. Iscrpljeni su. Ima dana kada su potpuno slomljeni.

Kada su sami hodaju prodavnicom kao u transu, a onda čuju druge roditelje: “Aaa, danas nisi sa djecom, ha?” Šale se u vezi toga. Partneri ih ponekad pitaju zašto su tako nervozni kad su juče proveli dan bez djece. Ne, nemojte pogrešno shvatiti – vaši partneri nisu ni bezosjećajni, niti nepristojni. Oni su potpuno iskreni. Realni zato što ste vi postali toliko opterećeni da vam je i sat vremena u prepunoj prodavnici utjeha. Šta onda da uradite da bi vam bilo lakše?

Profesionalna pomoć

Ne, ne mislite odmah na psihijatra. Govorimo o kućnoj pomoćnici, nekome ko će pomoći vašoj majci ili osobi koja će šetati psa. Razmislite šta možete da si priuštite, pa makar plaćali neki veći iznos novca da vam neko svake druge sedmice opere veš i složi ga.

Spavajte

Ustajete kad i vaša djeca što znači da rijetko spavate. Zašto? Kad oni odu na spavanje sve što vi želite je tišina. Tada popijete kafu i onda ne možete zaspati do četiri sata ujutro, a ustajete u sedam.

Mantrajte

Radite to čak i ako niste hipik! Za mantre vam treba jedan minut tokom cijelog dana. Napišite ih na papir i obojite ih kad ne možete spavati. Zatim ih zalijepite na ogledalo u kupatilu kako biste ih vidjeli kasnije. Pokušajte, barem dvije sedmice.

Istina

Iskrenost je ono što vam najviše treba. Ako samo zbijate šale o satu ispijanja vina ne pomažete ni sebi, niti drugim roditeljima. Koliko ste puta čuli tu šalu, nasmijali se i onda vidjeli besprijekorno čist i uredan dom osobe koja ju je ispričala? Njihove savršene večere na Pininterestu? Koliko puta vidite svoje prijatelje kako se voze čamcem sa djecom i smiju se? Za to vrijeme vi služite hamburger, polomili ste nokat na Lego kockici i mislite da kada biste vi otišli na vožnju čamcem vaše dijete bi palo u vodu i o tome bi se pričalo na televiziji.

Potpuno je normalno i prihvatljivo da kažete da ste iscrpljeni, da ima dana kada ne želite biti roditelj. Ako normalizujete svoja osjećanja počećete da shvatate kako da pomognete jedni drugima, a samim tim i kako da budete bolji roditelj svojoj djeci. Nekada su ljudi pomagali jedni drugima, bili su tu, mogli ste otići u toalet bez djeteta u naručju. Danas? Danas imamo vino, lijekove i lažan osjećaj o tome šta je prihvatljivo, a šta ne.

Nije prihvatljivo da roditelji sakriju svoje emocije toliko duboko u sebi da se moraju zaključati, isplakati i onda se umiti hladnom vodom kako neko ne bi primjetio da su plakali. Nije prihvatljivo da vam vrhunac života bude odlazak u kupovinu.

I zato, hajde da promijenimo stvari. Izduvajte se, tražite pomoć, ponudite pomoć, odite na taj prokleti manikir i masažu i neka vam neko drugi za to vrijeme čuva djecu. Morate se prestati skrivati da biste bolje i ljepše živjeli.

Izvor: Huffington Post

„Moja djeca su trebala odmornog roditelja koji može da misli bistre glave i dobro prosuđuje. Mislila sam da moram da žrtvujem sve kako bi moja djeca bila bezbjedna. No, tada još nisam shvatala da ako potpuno zanemarim svoje potrebe nenamjerno ću da ugrozim svoje bebice“, objašnjava Liza. Tek kada je već dobro zagazila u tridesete i imala nekoliko godina iskustva kao majka shvatila je da neće povrijediti svoje dijete ako ga pusti da malo plače kako bi ona mogla odspavati još koji minut. Život ju je naučio da biti stalno iscrpljen nije znak uspjeha. U stvari je ključno da slušate svoje tijelo koje će vam na suptilne načine pokazati da vam je san prijeko potreban. Liza je odlučila da sa javnosti podijeli kako je nju organizam upozoravao da stane i odmori.

Sat ju je činio nervoznom

Liza je stalno imala osjećaj da nema vremena. Nije bilo šanse da uspije završiti sve što je željela za 24 časa – na poslu, oko djece i oko same sebe. Mislila je da je izgubila kontrolu i osjećala se kao u točkiću za hrčke sa kojeg ne može da siđe. Nedostatak sna je hranio njenu frustraciju i paranoju. Mnogo je lakše da zastanete i duboko udahnete kada se osjećate odmorno, no ako ste nenaspavani imaćete osjećaj da niste u mogućnosti da postignete sve što treba.

Dobijala je na težini

Lizi je trebalo vremena da shvati da se debljala zbog toga što nije dovoljno spavala. Nije to bio neki veliki višak kilograma, ali dovoljno da se ne osjeća prijatno u svojoj koži. Dugo se borila sa tim da prihvati svoje tijelo takvo kakvo jeste i samo koji gram više mogao ju je lako baciti u očaj. Mržnja prema sopstvenom tijelu joj uopšte nije trebala u trenutku kada je po prvi put postala majka zato što je to loše uticalo na njeno raspoloženje. Zbog nedostatka sna je bila osjetljivija i nije mogla da prihvati te promjene u svom fizičkom izgledu.

Sve joj djelovalo kao obaveza

Kupovina ili sređivanje veša joj obično nije bio problem, no kada bi bila iscrpljena sve joj se činilo mnogo veće i teže. Čak joj je i kratko čekanje autobusa bilo naporno. Činjenica da njeno tijelo nije moglo da izdrži neke svakodnevne aktivnosti jasno joj je davalo do znanja da joj treba dosta sna.

Imala je naglašene podočnjake

Kad god bi se pogledala u ogledalo Liza bi primijetila koliko je umorna. Otečene kesice ispod njenih očiju su joj postale normalna stvar sve dok joj oči nisu djelovale kao da škilji ili napola spava 24 časa dnevno.

Sve ju je tjeralo u plač

Nekoliko mjeseci nakon porođaja Lizino tijelo se navikavalo na nivoe hormona koje je imala prije trudnoće. Tada je sebi davala oduška suzama. No, mjeseci su prolazili, pa i godine, a ona je bila sve emotivnija i osjetljivija. Plakala je zbog reklama, čestitke iz banke ili kad bi joj je konobar zaboravio donijeti umak. Tada joj je postalo jasno da se mora naspavati.

Ništa je nije radovalo

Osim što je bila mrzovoljna Liza nije osjećala uzbuđenje ni zbog čega. Njena čaša je stalno bila poluprazna. Ništa je nije činilo srećnom, ništa je nije nasmijavalo i nije se radovala stvarima koje su je inače veselile poput izlazaka, gledanja filmova ili omiljene hrane. Nedostatak sna je umtrvio sva njena čula.

Zaspala bi za vrijeme dojenja

Kada je rodila prvo dijete, Liza je jedva uspijevala ostati budna dok doji svoju kćerkicu. Dvije godine kasnije je rodila sina i nenaspavanost je postala još gora zato što je sada imala dvoje djece kojima je trebala pažnja, a ona se nije naspavala još od prvog porođaja. Kada bi sjela da ga doji, zaspala bi u roku nekoliko minuta i probudila bi se sa bebom u rukama koja spava sva umrljana mlijekom.

Spoticala se više nego obično

Liza priznaje da zna hodati kao da ima dvije lijeve noge, ali da je to bilo posebno naglašeno kada nije dovoljno spavala. Noge je jednostavno nisu slušale – spoticala se više nego ikad i udarala je u stvari oko sebe.

 Zaspala bi dok bi stavljala djecu u krevet

Liza je otišla sa djecom kod svojih roditelja, a muž bi ih posjećivao vikndima. Mislila je da će se tako naspavati, no prevarila se. Njen sin se budio nekoliko puta noću da jede, a kćerku su mučili ružni snovi. Nakon dojenja, sina bi dala mami u ruke, a ona bi išla uspavati svoju kćerkicu. No, dok ju je stavljala u krevet i sama bi zaspala. Nakon dva sata majka bi je nježno probudila da opet nahrani sina i to se ponavljalo svaku noć.

Izbijali su joj herpesi

Herpesi su bili zadnji znak upozorenja da mora da se naspava. Morala je početi sebe stavljati na prvo mjesto. Podijelila je zadatke i ptražila pomoć. Izbijanje herpesa ju je probudilo i shvatila je da se hitno mora pomiriti s tim da ne može sve sama i na poslu i kod kuće i da se mora odmarati.

Izvor: Romper

Kako pišu novine “The Siberian Times”, Vlada je bila na tromjesečnom zadatku u Kini tokom kojeg je trebala da radi samo tri sata sedmično. Međutim, radila je mnogo duže.

“Niko nije očekivao da će to dovesti do takvih posljedica”, priča Elvira Zaitseva, direktorica Vladine modne agencije “Perm” i dodaje: “Sada žanjemo ono što smo posijali.”

Vjeruje se da su uzroci Vladine smrti bili meningitis i iscrpljenost. Prije nego što je izašla na modnu reviju imala je visoku temperaturu. Novine “The Daily Mail” navode da se bojala odlaska u bolnicu i da nije imala zdravstveno osiguranje.

“Nazvala me je i rekla mi: ‘Mama, tako sam umorna. Samo želim da spavam.’ To je sigurno bio početak njene bolesti”, kroz suze priča Vladina majka Oksana i dodaje: “Tada joj je skočila temepratura. Ni ja nisam spavala, stalno sam je zvala i preklinjala je da ode u bolnicu.”

Oksana nije uspjela da dobije vizu kako bi posjetila Vladu prije njene smrti. Policija trenutno istražuje šta je tačan uzrok smrti mlade ruske manekenke.

Godine 2013. u New Yorku je donijet zakon da manekenke mlađe od 18 godina ne smiju raditi poslije ponoći ako sutradan idu u školu. Na taj način su se one trebale zaštititi od previše rada. Predstavnica New Yorka Grace Meng je 2015. godine Kongresu predstavila Akt o zaštiti dječijih izvođača kako bi obezbjedila zaštitu na federalnom nivou. Vijeće modnih dizajnera Amerike preporučuje da dizajneri izbjegavaju da zaposle manekene mlađe od 16 godina ili da one koji imaju manje od 18 godina ne tjeraju da rade poslije ponoći.

Izvor: Teen Vogue