U negativnom kontekstu na jednoj od “Moli se…” stranica našlo se i ime jedne maloljetne djevojčice, sa čijom smo majkom razgovarali. Kako bismo zaštitili djevojčicu i njen identitet, ime majke nećemo objavljivati.

U razgovoru za “Nezavisne novine” majka ove maloljetne djevojčice ističe da je ime i prezime njene kćerke bilo u potpunosti javno objavljeno.

“Njeno ime i prezime je bilo objavljeno u potpunosti. Vidjela sam na njoj da je i preblijedjela i uopšte joj nije bilo svejedno. Objasnila mi je da je to grupa gdje svi mogu objavljivati. Bila sam jednostavno u šoku”, priča majka ove djevojčice.

Kako dodaje, kada je vidjela ostale objave, to je za nju bio potpun šok.

“To je užas. Mi roditelji nismo dovoljno upućeni šta se sve dešava, ali takvi komentari mogu ostaviti strašne posljedice, a tada je kasno”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Razmišljala je da sve prijavi policiji, ali je odlučila da sačeka da vidi da li će objave biti obrisane.

“Ako se, ne daj Bože, ponovi, nema šanse da bih čekala”, kaže majka.

U želji da zaustavi sajber nasilje, ali i “natjera” osobe koje stoje iza profila “Moli se Prnjavor” da ga obrišu, glas je na društvenim mrežama digla Branka Šćepović, nastavnica u jednoj prnjavorskoj osnovnoj školi, a kako ističe za “Nezavisne novine”, za profil i objave na njemu saznala je nakon što ju je o tome obavijestila njena učenica, čije je ime bilo spomenuto na tom profilu, a koja je zbog toga bila vidno potresena.

“To su te grupe iza kojih se krije uglavnom neko od učenika i njihovih vršnjaka, i neko ko to smatra šalom ili igrom, a nije svjestan opasnosti i odgovornosti za to što radi. Djeca nisu svjesna da imaju ‘oružje’ u rukama, da je to život koji oni danas žive. Svaki roditelj, pa i mi iz škole, ali i generalno društvo, treba da se bavimo edukacijom mladih kojima se daje ‘oružje’ u ruke, odnosno mobilni telefon i društvene mreže, jer su često ili žrtve nasilja ili nasilnici, a da toga nisu svjesni”, govori Šćepovićeva za “Nezavisne novine”.

Kako navodi, i ranije su postojale različite grupe i profili na društvenim mrežama na kojima su prozivane ili pogrdim imenima oslovljavane osobe osnovnoškolskog uzrasta.

“Djeca nisu svjesna da su društvene mreže javni prostor koji podliježe krivičnoj odgovornosti. Moja objava je bila apel. Nije rješenje prijaviti policiji profil, rješenje je spriječiti dalje pojavljivanje sličnih profila i osvijestiti djecu šta znači boravak na društvenim mrežama. Osvijestiti one koji trpe nasilje kako da se nose s tim, kao i one koji nesvjesno čine nasilje kakve su posljedice”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Dodaje da ovakve stvari mogu ostaviti ogromne posljedice.

“Mi kada izvedemo djecu na igralište da se igraju, sjedimo na klupi satima pazeći da ne padnu i ne povrijede koljeno, a to je malo manja opasnost nego kad im damo telefone i društvene mreže u ruke i ne znamo šta rade, kome šalju poruke…”, govori ona.

Dok smo radili na ovoj priči, Instagram profil “Moli se Prnjavor” je obrisao sve objave, dok je sam profil i dalje ostao aktivan.

Sonja Stančić, psiholog, za “Nezavisne novine” ističe da se nasilje iz online svijeta prenosi i u realan svijet i ostavlja posljedice, te dodaje da djeca postaju sve brutalnija.

Kako kaže, djeci ne bi trebalo da bude dostupan internet bez kontrole odraslih, jer se upravo zbog toga  dešavaju ovakve stvari.

“Djeca koja imaju dobre uzore, koja su vaspitana, koja imaju dobar sistem vrijednosti, čak i kada su samostalno na internetu bez prisustva odraslih osoba, neće sebi dopustiti ovako nešto. Tako da mi u stvari govorimo o porodicama u kojima se djeca ne vaspitavaju, u kojim su djeca prepuštena sama sebi, gdje je vrijednosni sistem nasilnički i agresivan, gdje se njeguje nekultura dijaloga, odnosno gdje se njeguje vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje drugih osoba po bilo kojoj osnovi. Ovakav tip ponašanja se nosi dominantno iz porodice”, kaže Stančićeva za “Nezavisne novine”.

Dodaje da cjelokupni društveni narativ ide u pravcu nasilja, arogancije i ismijavanja.

“Djeca odrastajući u kulturi i društvu nasilja, okružena nasilnim ljudima koji vrijeđaju i ismijavaju, omalovažavaju, nemaju nikakav drugačijih uzor već da postanu isti takvi”, ističe ona i dodaje da je uvredljiva riječ u online svijetu nasilje.

Prema njenim riječima, osobe koje su zlostavljane na ovakav način pokazuju iste simptome kao da su zlostavljene fizički, emocionalno ili psihički.

“Prije svega se tu pojavljuje stid, sram, izbjegavanje odlaska u školu, izbjegavanje odlaska u društvo, izlaska vani, skrivanje u kući, zatvaranje u sebe, nezadovoljstvo sopstvenom ličnošću, nezadovoljstvo sopstvenim izgledom, vrlo često se desi odbijanje hrane, neće da se druže sa ostalim ukućanima, plačljivi su, tužni su”, ističe ona i dodaje da borba protiv nasilničkih obrazaca ponašanja počinje u društvu od strane odgovornih javnih ličnosti koje bi morale svojim autoritetom i ponašanjem da pokažu šta je to nenasilno ponašanje.

Vladimir Vasić, sociolog, ističe za “Nezavisne novine” da se trenutno odgajaju neukrotive generacije i da dječije ponašanje neće ostaviti samo posljedice po pojedinca, već i čitavu zajednicu.

“Mišljenja sam da bi roditelji trebali da edukuju djecu da se društvene mreže mogu koristiti i u neke negativne svrhe. Pogrešna je percepcija koja se nameće da se djeci zabranjuju društvene mreže ili oduzimaju mobilni telefoni, jer zabrane stvaraju kontraefekat, ali djeca moraju znati kako da ih koriste, kako da odgovore na neki problem. Ključni problem je nedostatak komunikacije između roditelja i djeteta kada dijete ima problem na društvenim mrežama”, navodi on i dodaje da djeca ne znaju kako da saopšte te probleme roditeljima, nastavnicima ili pedagozima, odnosno ne znaju kako da prevaziđu stid koji osjećaju.

Prema njegovim riječima, najodgovorniji za ponašanje djece su roditelji, a kako ističe, sajber nasilje je realnost i nije imaginarna virtualnost.

“Sajber nasilje je opasnije tim prije što je lako dostupno i lako upotrebljivo u svim svojim oblicima uz pomoć širokih i lako dostupnih mehanizama, ali i što je to teško sankcionisati. Posebnu opasnost od sajber nasilja trpe, ali mogu i da izazovu maloljetna lica, iz razloga lake dostupnosti svih sajber instrumenata”, kaže Vasić.

On ističe da zaboravljamo činjenicu da dječa uče po modelu.

“Ne čudi takvo ponašanje djece, s obzirom na to da se u javnom diskursu utrkuju ‘popularne ličnosti’ koja će više svojim djelovanjem i ponašanjem zgaditi javni prostor”, govori on.

Uvijek to ali.

Ova fotografija je dobar test za štošta. Šta vama prvo padne na pamet kad vidite fotografiju + komentar?

Moja prva misao je bila: E pa stvarno nema smisla da neko ismijava ovog čovjeka, sutra ću o tome napisati tekst! (Kao da tekstovi nešto mijenjaju)

A onda je stvar prenoćila, ja sam pročitala nekoliko mišljenja na tu temu i dozvolila i sebi da razmislim.

Prvo, biram da mislim da je dječaku, pretpostavljam da je mlađi, bilo samo smiješno što su čovjeku poderane hlače.
Drugo, zašto bi samo “jadni, siromašni ljudi”, na koje su se portali odmah referisali, imali poderane hlače. Pa ja imam jedan poderan džemper koji nosim mjesecima. Lijena da ga ušijem, ništa drugo.

Možda je čovjek sjeo na žičanu stolicu preko puta MUP-a, nije skontao i eto rupe.
Možda je u njegovom kraju to moderno.
Možda, možda, možda.

U jednom od tekstova autor žali što ne zna ko je autor fotografije, jer “bi mu svašta izgovorio”.

I ova situacija je nekako Internet u malom.

Potrčimo da osudimo, pljunemo, etiketiramo, izmislimo pozadinu samo na osnovu jednog komentara. Jer je to lakše nego razmisliti, nego ne pljunuti, jer je lakše imati nego nemati mišljenje. Nemati mišljenje danas je postalo nemoguće. Na razne teme.

Ja sam bila jednom ovaj poderani čovjek. A u istom trenutku i ova osoba koja je okačila poderanog čovjeka.

Ležala sam u bolnici, odbrojavala dane do odlaska kući, malo prije 21h tvitnula kako jedva čekam da ugledam tablu « Republika Srpska». I ugasila telefon u nadi da ću zaspati. Glup tvit da gluplji ne može biti.

U narednih 24h oni kojima smeta Republika Srpska kao pojam su me “sahranili u grobu da mi majka traži ostatike”, nazivali četnikušom, nadali se da neću preživjeti tako ćelava (na profilnoj slici sam bila potpuno ćelava).

A ja sam samo htjela da uđem u Gradišku, jer to znači da sam blizu svog djeteta koje u tom trenutku nisam vidjela više od 20 dana.

U nastavku slijedi samo nekoliko tvitova na tu temu:

Internet – mjesto puno bukvalista.

Sreća – ja sam preživjela.

Sreća – neće naći ovu osobu koja je okačila fotku, a on nakon ovih komentara nešto slično vjerovatno neće ponoviti, jer bi mu zbog jedne fotografije možda i na vrata došli. A i nadam se da osobi nikad više neće pasti na pamet da fotografiše nečije oblačenje, ma kakvo ono bilo.

I ono što bi bila najveća sreća – da pretpostavke interneta o ovom čovjeku kojem su dodijelili svu jadnost ovog svijeta – nisu tačne.

A i da jesu:
sjašite sa siromašnih,
sjašite s bolesnih,
sjašite s golih i obučenih,
sjašite sa traženja materijala za lajkove na internetu prezasićenom svim gore navedenim.

I ne zaključujte na prvu.

O ljudima, njihovim hlačama, njihovim izjavama, njihovim brakovima, djeci, odnosima, mislima.

Jer sigurno ne biste voljeli da tako zaključuju i o vama.
I probajte – bar sedam od mjesec dana – da prvo pomislite da je nešto lijepo u pozadini.
Ko zna, možda i bude.