To je naročito izraženo u kasabama, ali budući da je kasaba naselila i ovo malo gradova što imamo u BiH, od primitivizma se ne možeš zaštiti.

Primitivizam drugih ljudi te tjera da i sam budeš primitivan i nevaspitan, ali da je svjetina vaspitana na glupa pitanja ne bi morao ni da odgovaraš.

Imam 37 godina. Pitanje o broju godina je takođe jedno od besmislenih i glupih pitanja, jer nije baš najjasnije šta bi odgovor trebao da vam kaže. Godine ne znače ni da si zreliji, ni mudriji, ni pametniji. Broj nečijih godina o nekome vam govori doslovno ništa.

U kasabi broj godina se koristi da ti kaže koliko si propala kao žena ako imaš određeni broj godina, a nisi se ostvarila na određenim poljima za koje kasaba smatra da su bile tvoje polje da u njima zakačiš iksić.

U kasabi se broj godina koristi da ti odredimo „da li se dobro držiš za svoje godine“ ili si ipak „propala“.

I koliko dugo još možeš da rađaš, prije nego što kasaba potpuno digne ruke od tebe i počne da te sažaljeva.

Rodila sam se u prosječnoj radničkoj porodici u kojoj niko nije bio naročito buntovan i u kojoj su se vrlo rano zakačili iksići u svim obaveznim poljima. Očekivala bi kasaba da imam iste svjetonazore kao moja majka koja je počela da radi čim je postala punoljetna, udala se i  rodila dvoje djece. Dječaka i djevojčicu. Školski primjer savršenog. Nema kasaba šta da ti zamjeri. U kojoj je otac završio fakultet, bio onaj koji više zarađuje, štiti i dominira. Otkud iz takvog primjera savršenog ovakva ja. Nesavršena, neposlušna i sa greškom. Otkud od tako normalnih roditelja, ja koja ne želim ništa što društvo želi da mi nametne kao poželjno. Ne znam.

Vjerujem da bi mi život bio lakši da konstantno ne plivam protiv struje i da ne moram da odgovaram na glupa pitanja jer sam od njih odavno i previše umorna. Pokušavala sam da odgovorim i samoj sebi. Zašto ne želim. Zašto nemam uobičajene hobije. Zašto stalno imam potrebu da se borim. Zašto ne želim da se vežem i sputam. Ne znam. Takav je valjda materijal od kojeg su me pravili.

Kasaba bi rekla da je štof od kojeg su me pravili sa felerom. Ja sebe nikada nisam smatrala „oštećenom“ zbog izbora koje sam svjesno napravila u životu.

Imam trideset sedam godina, od kojih sam 14 godina u vezi sa sjajnim muškarcem. Od toga zajedno živimo 13. Kada to kažem kasaba brže bolje žuri da mi kaže kako sam ja faktički udata. Zašto se kasaba sikira oko mog bračnog statusa? Ne znam. Zašto je kasabi draža udata od neudate, isto ne znam. Kakvog tačno uticaja na kasabu ima to da li sam ja potpisala neki papir kojim sam postala nečija žena ili otišla u crkvu i zaklela se pred Bogom to isto. Ni to mi nije najjasnije. Ja nikada nisam bila protiv tuđih izbora. Nikada nisam nekome nametala svoje. Poznajem neke sjajne žene koje su se udale i koje su željele i velike svadbe na kojima sam se sjajno provodila i nikada nikoga nisam pitala zašto se udao ili oženio samo zbog toga što ja nisam. I ne želim.

Da li činjenica što nikada nisam poželjela da uzmem nečije prezime i „sklopim“ brak znači da manje volim muškarca s kojim sam u vezi?

Usudila bih se reći, apsolutno ne. Ukoliko ste dovoljno pošteni reći ćete i sami da potpisivanjem nekog dokumenta svog partnera niste počeli da volite ni više ni manje. To nikada nema veze sa tim. Voljeli ste ga ili ga volite zbog potpuno  drugih stvari koje ste sami sebi postavili kao prioritet.

Vaš i moj ne mora apsolutno biti isti i to nikoga od nas ne čini ni boljim ni gorim od onog drugog.

Da li sam ja protivnik braka? Apsolutno ne. Da li sam ja protivnik toga da me neko sili da potpišem papir da bih se uklopila u društvo i željela da budem ista kao svi? APSOLUTNO DA.

Ne vidim zbog čega bilo koga treba da zanima takva trivijalna stvar, kamoli da ga tišti.

Zašto se kasaba ne sikira kada neku ženu tuku? Omalovažavaju, ponižavaju. Zašto kasaba tu ne žuri da joj kaže da griješi i da je zaštiti.

Zato što je kasaba najčešće pokvarena, jer da nije ne bi bila licemjerna.

Ako kasaba ne gleda svoja posla onda bi to trebala da radi predano i stalno. Ne samo onda kada ti zbog toga može prišiti neku etiketu oštećene.

Moj brak ili „nebrak“ nekako mogu i da svare, ali kada izgovorim da trenutno ne želim da imam djecu, kasaba pada u očaj. Zašto pobogu i kako te nije strah da to glasno kažeš. To se ne dovodi u pitanje, o tome ne razmišljaš. Djecu rađaš jer je to prirodno i jer tako treba i jer ti je data mogućnost. Nikada nisam bila od onih što će učiniti sve samo zato što mogu. Da ne mogu, kasaba bi jedva dočekala da me sažaljeva, da me tapše po ramenu i utrljava so na ranu. Budući da mogu, a ne želim, ja više nisam samo oštećena, ja sam monstruzna. Ja po logici mrzim djecu. A ko još mrzi djecu? U moje prisustvo se ne dovode djeca jer „ja ne želim da imam djecu“. Ja sam žena koja se usudila da kaže glasno da do sada nikada nisam poželjela da se „ostvarim“ kao majka. Ja sam neostvarena. Nesposobna. Sebična. Razmažena. Ne bježim ni od jedne od tih etiketa i vjerovatno ste u pravu, samo ja etikete najčešće odsječem odmah jer me žuljaju. Možete ih prišiti i 150.

Da li sam ja kasabi ikada rekla da ja nikada neću imati djecu. Nisam. Šta sam ja kasabi rekla, kada se drzne da postavi tako intimno i glupo pitanje, da do sada nikada nisam poželjela da imam dijete, a da ću ga ako ikada poželim imati zato što sam sama tako željela, a ne zato što mi je kasaba rekla da treba. Ja poznajem sjajne žene i majke koje kao da su rođene da budu baš to, a poznajem i one za koje je prava šteta što su ikada dobile mogućnost „da se tako ostvare“. Ja poznajem i neku sjajnu djecu u čijem društvu uživam da provodim vrijeme, a poznajem i cendrave i razmažene koji me istinski smaraju. Da li svako dijete treba da nam „bude divno“ samo zato što je dijete. Ne treba. Ali se djecom treba baviti, jer se oni rađaju i daju ti mogućnost da ih oblikuješ i vaspitaš. Do tebe je kako ćeš. Oni ti daju mogućnost ali ne i garanciju da će „ispasti“ onakvi kako ti želiš.

Da li sam ja zbog svojih životnih izbora bolja ili gora od vas? Naravno da nisam. Pitanje je retoričko, ali zbog ograničenosti kasabe i na njih smo počeli da dajemo odgovore.

Ja u slobodnom društvu i ovom vijeku zahvaljući generacijama žena koje su se prije mene borile da imam pravo da biram kako ću, biram da budem slobodna. Da živim svoj život i svoje izbore. Ne namećući ih nikome i ne dirajući u tuđe.

Živite kako god i s kim god želite. Dok god je to vaš izbor i ne ograničava vaše slobode.

Živite punim plućima i radujete se svakom danu.

Živite tražeći za sebe najbolje, najugodnije i najkomfornije.

Živite tako da budete srećni. I jurite svoju sreću. Gdje god ona bila.

Druge pustite da sanjaju svoje snove i žive svoje živote. Jer ne sanjamo svi isto…

A ima jedno, obično, banalno, a za mene tako teško pitanje. Pitaju me često kada me upoznaju. Kada čuju moje prezime. Stariji češće, ali pitaju i mlađi.

Pitanje na koje se uvijek pomalo rastužim kada o njemu krenem da razmišljam, a onda se sjetim da je mnogo onih kao što sam ja pa furaju dalje. Odgovorim nešto.  Prođe neko vrijeme, a neko opet.

„Odakle si?“

„Iz Sanskog Mosta“, mahinalno odgovorim.

„Znaš li…?“

Ne znam nikoga. Ne sjećam se nikoga. Jedva se sjećam i ulica tog Sanskog Mosta. Tamo sam se rodila u ljeto ’86. godine. Sjećam se drvoreda u našoj ulici Josipa Mažara i kako sam bila ponosna kad sam naučila da živimo na broju 25. Sjećam se rijeke i beskrajnih ljeta.

Sjećam se tatinog bicikla i njegovih leđa dok me vozio. Sjećam se stadiona Podgrmeča i mjesta na kojem smo sjedili tata i ja. Sjećam se dvorane Mladost. Sjećam se jednog parkića i još nekoliko zgrada. To je sve.

Je li sebično od mene da onda taj grad zovem svojim? On će uvijek biti moj jer je to jedini grad u kojem imam devet godina uspomena sa mojim tatom. Samo devet. Ali, one su sve što imam. Kada smo ’95. otišli, nismo mislili da odlazimo zauvijek.

Vratila sam se tamo svega tri puta. Nije bilo ni drvoreda, ni beskrajnog ljeta. Bio je siv i turoban, vjerovatno od uspomena pritisnutih emocijama.

Živjeli smo nekoliko mjeseci tu i tamo. Od Prijedora do Užica, pa do Novog Sada. Potpisivanjem Dejtona vratili smo se u Prijedor. Nikada nisam postala Prijedorčanka. Iako je od završetka rata prošlo dvadeset jedna godina moje naselje još uvijek zovu „izbjegličko“.

Ima ono i ime, i ulice. Ali…

Mene Prijedor nikada nije odbacio. Nikada nisam osjećala taj teret izbjeglice. Ali ga nikada nisam u potpunosti zavoljela. Nikada ga nisam osjećala kao dom. Uvijek je za mene ostao grad u kojem živi moja porodica. Nikada mi nisu nedostajale njegove ulice, drvored. Nikada me nije mučila nostalgija.

U Prijedoru se mnogo plakalo.

U Prijedoru je sahranjen moj tata.

U Prijedoru su neke godine previše boljele da bih ga mogla voljeti.

Kada sam 2005. godine krenula na fakultet preselila sam se u Banjaluku. Najmanje se osjećam Banjalučankom, iako mi kada negdje odem Banjaluka od sviih mjesta najviše nedostaje. Valjda jer sam tu prvi put iskusila kako život može biti u isto vrijeme i lijep i težak.

Kako je tumarati sam ulicama i mirisati lipu. Gledati Vrbas, a misliti na Sanu (onu iz Sanskog Mosta). U Banjaluci živim već jedanaest godina. Doživljavam  je kao privremenu stanicu dok me život ne odvede negdje drugo.

Znam ko sam, ali ne i odakle sam. Zato se valjda najbolje osjećam u autobusu ili autu. Kada idem negdje. Navikla sam da je moj život stalni put do nečega. Do gradova. U neke se zaljubim, pa im se vratim. Nikada toliko da bih u njima zauvijek ostala.

Kada bih mogla da putujem kroz vrijeme znala bih gdje bih ostala zauvijek. U zagrljaju Zdravka, mog tate. Na obali Sane za vrijeme najsunčanijeg julskog dana. Tu je ostalo i moje devetogodišnje srce.

Zato mi je najlakše da kažem da sam Jelena Despot. Moji Despoti nisu iz Sanskog Mosta. Oni su iz jednog malog sela na Grmeču. Djelimično ga se sjećam. Krasne prirode. Možda su moji korijeni zaslužni što toliko volim prirodu, mir i tišinu, jer je takvo bilo Gologlavo. Danas je na mjestu gdje je bila porodična kuća mojih Despota neko drvo. Kuće odavno nema. Nema ni okolnih kuća. Samo šuma.

Ja sam kćerka Zdravka i Nade. Aleksandrova sestra. Nevenkina unuka. Nemanjina vjerenica. Ja sam novinarka mnogo više u srcu nego na onom kartonu koji mi već godinama netaknut stoji u tubi. Voljela bih da postanem pisac. Premala da bih bila Sanjanka, pretužna da bih bila Prijedorčanka, prevelika lutalica da bi mogla pomisliti da je u Banjaluci kraj mog puta.

Znam ko sam, ali ne i gdje idem…