Ma koliko bezazlene obaveze imali tokom dana, svi se slažemo u jednom. Nekako se “nema kad”. Što i nije toliko loše u odnosu na to da se nađe vrijeme, ali ne nađe tema, jer u procesu multitaskinga u kojem zovete muža da vidite je li dijete ok, pišete poruke kolegama sa posla i produžavate parking, često se desi da zaboravite s kim sjedite uopšte na kafi. A onda i ta osoba shvati da je zaboravljena, vraćajući vama istom mjerom.

Znate ono, kao kad nakon lošeg dejta kažete liku da ćete mu se javiti, a tek kasnije se ispostavi da nemate ni broj telefona. Ali, bitna je namjera, jer do realizacije ionako većinom ni kod koga ne dolazi.

Umjesto da ljudima kažete kako vam nisu prioritetni u životu, vi često kažete kako se obavezno trebate vidjeti “ovih dana”. A termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe. U skladu s tim, za one koji su manje važni ni ne nađe. Ali potreba da se dopadamo mnogima veća je od one da budemo iskreni prema istima, a upravo radi toga dolazi do sindroma: “Gdje si, šta ima, kako si?”

Jedan od najbesmislenijih, ali zasigurno najučestalijih paketa pitanja jeste ovaj trio, koji se obično koristi u prolazu. U gradu, gužvi, ali i na društvenim mrežama. Odlično služi kao sredstvo za ispiranje savjesti, koja je poslije toga čista, jer ste eto pitali sve. U ovom paketu ne dolazi interesovanje za odgovor, jer je on, baš kao i upitana osoba nebitan. To je pitanje radi pitanja. Zamislite samo da vam neko na ulici na njega odgovori sa više od jedne prosto proširene rečenice. Pa vi biste u čudu okrenuli glavu i pogledali zbunjeno u čovjeka koji priča sam sa sobom nakon što ste prošli deset metara od njega.

Dakle, pitam te, ali ne odgovaraj, jer me zaista ne zanimaš.

Termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe.

“Užurbani tempo života. Stres i nemogućnost usklađivanja svakodnevnih obaveza stvorili su ogroman pritisak na savremenog čovjeka”. Česta je to formulacija u današnjim medijima, ali i vješta forma za pismenije objašnjenje trenutnog stanja. Ne možete stići, jer ste vi:

• emancipovani
• zaposleni
• pod stresom i još vjenčani

Vjekovima prije ljudima je bilo takođe teško, ali nije bilo interneta. A on kako je došao, ljudima je život prisjeo. Nema se kad, a kad se ima, ne zna se, ne može. Hronični umor vlada svijetom i svi pored najbolje volje da izađu s nekim na kafu jednostavno ne mogu. Nakon osam sati posla, brige oko stvarnog životnog izazova, šta ručati, na red dođe ta kafa pod stavkom “ovih dana” i onda se zapitate:

• Koliko ja znam tu osobu?
• Je li mi bitna?
• Šta ćemo pričati?
• Koliko često je viđam?

Ako odgovori budu u okviru manje od godinu, nebitna i ne tako smislene teme, onda je sasvim jasno i što se ne viđate često. Samim tim i današnju kafu odgađate za nekad kad pronađete teme. Ali činjenica je da ih nema, kao što ih nema ni u pogrešnoj vezi u kojoj vi čekate godinama transformaciju ličnosti. Jednostavno je.

Ljudi koji su vam važni, koje viđate i čujete često su oni koji su vam i bitni. Ne, oni nisu premašili broj prstiju na rukama, jer ih je sa razlogom malo. Za njih imate vremena, čak i onda kada ga nemate. Dok se recimo vozite u taksiju na posao, a oni imaju problem koji ne može čekati. Vi razgovarate s njima. Kasnije ih i vidite.

Svako može stići sve za one koji im znače. To je jedina istina u svijetu u kojem vlada sindrom “nemam kad”. Ali je sasvim drugo pitanje zašto ljudi ne stižu na neke dogovore, dolaze, ali nisu prisutni bićem i koriste se floskulama koje i u prolazu dobace prolaznicima.

“Gdje si ti, šta ima?”

A evo, pokušajte sljedeće: Kad vas neko na ulici sljedeći put pita “Kako si” – odgovorite mu stvarno, objasnite mu, ispričajte neki segment. Jer pitao vas je – zašto ne biste odgovorili?

Ako ćete radije živjeti sa neprijatnim situacijama nego da sjednete i isplanirate kako da olakšate trošenje onda ne čitajte dalje. Ovaj tekst je motivacija za one koji žele da zasuču rukave. Da bi nam bilo bolje mora kratkoročno da nam bude i gore. Neke stvari će krenuti neželjenim tokom ali ćemo realizovati svoje ciljeve. Dakle, kome nije do sticanja kontole nad svojim troškovima neka ne čita dalje.

Jednostavno, da bismo napredovali u bilo čemu nužno je da se pomjerimo. To pomjeranje zahtjeva trošenje energije, vremena, živaca, slobodnog vremena i najčešće novca. To je period ulaganja i svaki dan se čini teži i neizvjesniji od prethodnog. Tu fazu je potrebno pregurati jer nakon nekoliko dana odricanja, uprkos početnom entuzijazmu, a bez vidljivih rezultata većina ljudi osustane. Ovo je kao kad uplatimo treninge u teretani ili odlučimo da se spremimo za polumaraton. Nakon prvih nekoliko treninga imamo samo upale mišića. Mnogo stvari i ne radimo kako treba a ne vidi se napredak. Međutim, za većinu stvari koje otpočeka pođu željenim tokom se ispostavi kao da su greške jer ubrzo isplivaju stvarni motivi i zablude. Elem, prelomna tačka je kada nakon mnogo truda energije i volje zapazimo da naš trud daje rezulttate. To je faza uzleta. Nakon toga sve ide lakše. Ipak, i taj rast nije neograničen. Jednom kada nam nešto postane rutina tražimo nove izazove ali nam taj posao mnogo lakše i brže ide. Nekad je rutina i poželjna.

Isto je i sa vođenjem ličnih finansija.

Opisani obrazac je grafički predstavljen na ilustraciji.

Pređimo već na 10 najjadnijih izgovora i zabluda da ne započnete sa vođenjem ličnih finansija.

1. „To mi izgleda previše zastrašujuće.”

Sve novo može biti pomalo zastrašujuće ali je i izazovno. Isto vrijedi i za vođenje ličnog budžeta. Možda ćemo biti malo šokirani nakon što završimo svoj prvi mjesec praćenja troškova i kada ustanovimo kako trošimo novac. To jeste šokantno, ali to nije zastrašujuće. Neka nam izazov bude dovođenje potrošnje u željeni red i planiranje potrošnje za nešto do čega nam je mnogo stalo a ne možemo sada da to obezbijedimo.

2. „Ne ide mi dobro sa brojevima.”

Često ovo čujem. Prvo mi je bilo smješno. Sada me nervira. Vođenje budžeta ne zahtjeva nikakve komplokivane matematičke operacije. Ne treba da znate integrale, diferencijale niti trigonometriju. Najviše što vam treba su sabiranje, oduzimanje i malo zdravorazumskih proporcija. Na primjer, Miloš je imao šest flaša piva u frižideru. Popio je dva piva tokom utakmice i otišao na spavanje. Pitanje glasi: „Koliko flaša je ostalo u frižideru nakon utakmice?”

Ako je vaš odgovor „četiri flaše”, onda možete da odahnete. Sposobni ste za vođenje ličnih finansija.

3. „Kad počnem s tim, neću moći trošiti na šta želim.”

Kad smo bili mali svi smo nosili pelene i bilo je čak simpatično kad se uneredimo. Roditelji to smatraju simpatičnim i prihvatljivim. Osim toga, uvijek je bio neko da počisti za nama. Ako smo dovoljno zreli da zarađujemo – zreli smo i da održavamo svoj red i stabilnost SVOJIH finansija.

Nije u redu da u ovim godinama ostanemo neozbiljni i da očekujemo pomoć od nekoga sa strane.

4. „Nemam vremena za to!”

U prosjeku, mjesečno gledamo TV više od 100 sati. Za vođenje ličnih finansija nam ne treba ni minut na dan. Jel dosta izgovora?

Kada prvi put sjednetmo da planiramo troškove to nas može okupirati narednih sat vremena. Stručnjaci kažu da je to najstresniji period jer se prolazi kroz račune iz ranijih mejseci i razgovore sa parnerom ili porodicom o troškovima.

Prihvatite taj sat kao investiciju. Već sljedeće sedmice će to biti pola sata. Treći mjesec treba pet minuta. Ubrzo ćete na planiranje trošiti pet minuta – mjesečno.

5. „Moji prijatelji i porodica će misliti da ludim.”

Neće. Doživio sam sam i to više puta. Ako vas prijatelji i porodica ismijavaju vjerovatno su probali sa vođenjem ličnih finansija i zapeli negdje. Pažljivo pratite ko vas zadirkuje. Na kraju, zapaziće da imate manje dugove, da imate više novca i da izgledate srećnije i zadovoljnije. To zapravo većina ljudi želi. Slobodu od dugova, nadu i zdravlje. Prije ili kasnije će vas pitati za savjet. Možda vam već i zavide?

6. „Počinjem sa praćenjem troškova nakon što…”

Odlaganje bilo čega u životu predstavlja izgovor da se ne suočimo sa neizbježnim. Čuo sam mnogo puta “Krenuću u teretanu za ….”, “Počeću da vježbam za polumaraton nakon što …”. Znam i ljude koji su spremni da žive na hljebu i vodi do kraja života ali da ne mjenjaju svoje navike ali da odlože suočavanje sa istinom. Za svaku pravu odluku je pravo vrijeme – odmah!

7. „O, već sam imam računicu. Pratim sve u glavi.”

A-haaa… Pamtiš?! Kredit, namirnice, komunalije, kablovska, troškovi oko auta, provizije banke, osiguranje, telefon, ručak, odjeća, čišćenje kuće, rođendanski pokloni, frizura…

Sve to imaš u glavi? Super! Hajd’ mi navedi troškove na hranu od prošle srijede? Možeš? Jel možeš i od svakog petnaestog u zadnja tri mejseca. Jel moglo jeftinije pa da to preusmjeriš za gorivo?

8. „To je dosadno.”

Znaš da će ti vođenje finansija biti dosadno ali ćeš radije biti u minusu, nastojati da prebaciš auto na plin, izbjegavati sitne užitke koji te opuštaju i kriviti nekog drugog za svoju situaciju. Super. Trebalo je da odustaneš od čitanja na početku drugog pasusa. Takve ljude izbjegavam jer me čestio napune negativnom energijom.

9. „Nemam dovoljno novca koji bi ostao “sa strane”.

Razlog zbog kojeg kuburimo sa novcem je taj što ne planiramo budžet. Ako postoji način da kontolišemo tok novca to je da ga pratimo-zapistujemo. Praćenje troškova pokazuje na šta je potrošen novac umjesto da se pitamo kako je ispario. Pogledajmo to ovako: pratim svoje troškove = imam kontrolu nad novcem i štedim. Kad uštedim mogu sebi da kupim nešto za čim dugo čeznem.

10. „Nemam dovoljno redovne prihode.”

Aaaaa… Treba vam zagrljaj. To je mjesto gdje život postaje fer. Više od 95% ljudi je smatra da nema dovoljno visoke prihode. Oko 95% od onih koji su zadovoljni svojim prihodima nikad nećete sresti. Ako ih i sretnete teško da ćete pričati o zaradama.

Ruku na srce, teško je živjeti sa neredovnim prihodima. Međutim, planiranje je još važnije u takvim situacijama. Postoji nekoliko načina na koji možete uspostaviti svoj plan. O tome sam i pisao prije tri mjeseca.