Maturanti tehničke škole u Zadru svojoj su razrednici Nini za zadnji dan škole priredili veliko iznenađenje, a njezina emotivna reakcija brzo se proširila društvenim mrežama, piše Zadarski.hr.

Učenici su razrednici kupili automobil.

Video koji prikazuje trenutak iznenađenja raznježio je brojne osobe, a ispod objave nizali su se komentari podrške i pohvala za učenike i njihovu razrednicu.

“Zamisli kakav profesor, mentor, osoba, psiholog, podrška i prijatelj moraš biti kada te djeca ovako vole, poštuju i zahvale se na ovaj način! Svaka čast za razrednicu i ovu divnu djecu”, jedan je od komentara.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Naš Zadar (@nas.zadar)

Javila se razrednica kojoj su maturanti kupili automobil: ‘U ogromnom sam šoku‘

Dnevnik Nove TV u Zadru je razgovarao s akterima ove nevjerojatne priče.

“Prvo smo mislili kupiti nakit kao što svi kupuju, ali onda smo rekli da jednostavno naša razrednica zaslužuje više zbog svega što je napravila u ove četiri godine. Kakva je ona bila – djelo govori više od riječi”, rekao je maturant Adrian Parić.

Razrednica Nina Lučić rekla je da je još uvijek u šoku.

“Nisam navikla na ovakve stvari. Ovo je priča o njima, priča o vjeri u mlade u ljude. Uvijek kažem da smo prvo odgojna ustanova, a onda obrazovna. Nama je cilj da iz ove škole iziđu kao dobri i pošteni ljudi, a mislim da su oni to i pokazali. Srce mi je do neba veliko. Pozdrav kolektivu Tehničke škole koji je uspješno skrivao iznenađenje. U ogromnom sam šoku. Puno ljubavi sam dobila u ove četiri godine. Svi mladi ljudi su primjer da, kada im date malo ljubavi – oni to vrate sto puta više. Njima hvala što je moje srce puno. Veliki šok, pamtit ću ovo cijeli život”, rekla je profesorica Lučić za Novu TV.

Jutarnji list

Međutim, ove godine su neke korporativne akcije bile znatno zanimljivije i neobičnije. Posebno jedna od njih.

Naime, ove godine je m:tel, kao najveća telekomunikacijska kompanija u BiH, priredio brdo iznenađenja i poklona za svoje klijente. To nisu bili uobičajeni pokloni u vidu cvijeća i letaka, već je riječ o znatno interesantnijim i kreativnijim idejama.

Ova kompanija je pripremila posebne kesice iznenađenja za sve posjetiteljke m:tel poslovnica. One su sadržavale posebno dizajnirane magnete u obliku leptira, na kojima su bili ispisani osnažujući epiteti, kao što su “hrabra”, “sigurna”, “lijepa”, “odvažna” i drugi. Pored toga, djevojke su na poklon dobile i predivnu, šarenu kutijicu za nakit.

Ako ste se osmog marta zadesile u tržnom centru Boska, mogle ste da naiđete i na još jedno izuzetno orginalno iznenađenje. Naime, sve posjetiteljke su mogle da igraju live nagradni kviz sa glumcem koji se nalazio “u bilbordu”. Sve one koje su iz igre izašle kao pobjednice dobile su gore navedeni paketić, a dame koje nisu pogodile o kojem filmu je riječ, ipak su bile nagrađene utješnom nagradom.

Puno iskrenog smijeha, crvenih m:tel kesica i dobrog raspoloženja nije moglo da prođe ni bez velikog interesovanja, pa su mnogi prolaznici zastali i pružili podršku učesnicama kviza, a neki od njih se i samo okušali u ovom nesvakidašnjem filmskom testu.

Takođe, dio pomenutih poklona je sadržavao i ulaznice za predstavu “Malo blago”, koja je tri dana kasnije održana u Gradskom pozorištu Jazavac. To veče je pozorište bilo rezervisano samo za najsrećnije Banjalučanke, koje su upravo od kompanije m:tel dobile ulaznice na poklon.

Zbog ovog niza iznenađenja i međusobno uvezanih događaja, osmomartovske poruke su ostale aktuelne mnogo duže od tog jednog dana.

Sa sigurnošću možemo reći da je društvena odgovornost, kreativnost kao i sama sveobuhvatnost događaja kompanije m:tel i  te kako iznenadila mnoge. Na nama je sada samo da čekamo novi događaj, te da vidimo koje su to nove ideje koje će nam naše kompanije prirediti.

Naslovna fotografija: M:TEL

Postoje ljudi koji nikada u životu nisu imali fotografiju sebe ili svojih najmilijih. Ljudi koji nikada nisu stali ispred objektiva kamere.

Upravo tu situaciju mijenja Bipaša Šom, žena koja putuje Indijom i daruje siromašnim ljudima prve i vjerovatno i jedine fotografije sa kojih ih gleda njihovo lice i oči voljenih osoba.

Sa mužem Krisom Manleijem, holivudskim kinematografom i prijateljicom Džuli Blek Nikolas, Bipaša je pokrenula projekat “Give Photos” i kampanju za prikupljanje novca kako bi što više ljudi u svijetu dobilo svoje fotografije.

https://www.instagram.com/p/BJTaJBeAvHm/?taken-by=givephotos

Poznato je da slika govori više od riječi i zaista, sreću i osmijehe na licima tih ljudi ne mogu ispričati ni najbolji pisci ovoga svijeta. Pogledajte fotografije koje je snimila Bipaša i možda dobijete inspiraciju da podržite ovaj projekat i poklonite nekome parče sreće u obliku slike. Za “Lolu” Bipaša je otkrila detalje.

Šta Vas je inspirisalo da pokrenete projekat “Give Photos”?
Kao dijete sam često putovala u Indiju i vidjela sam koliko siromašnih ljudi živi tamo. Bila sam sigurna da ti ljudi nikada nisu imali nijednu fotografiju. Fotografisala sam ih, izradila fotografije i poklanjala ih. Zahvaljujući instant kamerama i printerima postalo je veoma lako poklanjati fotografije. Ono što me je inspirisalo jeste film “Siddarth” u kojem nestaje dječak, a njegovi roditelji ga ne mogu pronaći zato što nisu imali nijednu jedinu fotografiju svog djeteta da pokažu policiji.  U decembru prošle godine sam odlučila da od kompanije “Fuji” tražim da doniraju film i tako sam započela ovaj projekat. Prije toga je to jednostavno bilo nešto što sam radila sama od sebe kada sam putovala u Kolkatu.

https://www.instagram.com/p/BCt3sC9PTv5/?taken-by=givephotos

Kako ste se odlučili na to da koristite Polaroid kamere?
To su ustvari Fujifilm Instax kamere. Odlučili smo se da koristimo baš njih jer na taj način možete nekome odmah uručiti fotografiju. Pored toga, ima neke čarolije u tome da čovjek vidi svojim očima kako se razvija fotografija. Instant fotografije su zaista nešto nevjerovatno ljudima koji nikada ranije nisu vidjeli svoju sliku.

Sa SLR kamerom smo fotografisali taj trenutak kada oni prvi put u životu vide svoju sliku. Ja sam pričala s ljudima i slikala ih Instax kamerom, a moj muž i prijateljica su ih fotografisali SLR kamerama dok gledaju svoje prve fotografije u životu.

Sve te fotografije možete vidjeti na našem Instagram profilu.

Kako ljudi reaguju kada prvi put u životu vide svoju fotografiju?
Uvijek je sjajno prići nekome ko djeluje stoički i strogo i onda posmatrati kako im lica obasjava osmijeh. Neki ljudi su se počeli nekontrolisano smijati. Drugi su bili očarani i zadivljeni. Ostavili smo ih sa velikim osmijesima na njihovim licima. Majke bi često trčale po svoju djecu kako bi pozirale s njima za fotografiju.

Neki ljudi su dovodili svoje stare roditelje jer su bili svjesni toga da će im to biti jedina njihova fotografija nakon što umru.

Željeli su velike fotografije na kojima se mogu vidjeti njihove dragocjenosti. Neki od njih su mi govorili da će uramiti fotografije i okačiti ih na zidove.

https://www.instagram.com/p/BB3KfenPTv7/?taken-by=givephotos

Postoji li neko iskustvo vezano za projekat “Give Photos” koje ima posebno mjesto u Vašem srcu?
Bila je jedna žena koja je radila kao čuvar u kupatilu. To je posao koji u Indiji rade veoma siromašni ljudi. Prišla sam joj i pitala je mogu li je fotografisati. Nije mogla da vjeruje šta se dešava kada sam joj pružila fotografiju. Njeno lice je obasjao veliki osmijeh, a kada sam pokušala da razgovaram s njom, shvatila sam da je gluvonijema. Posjetila sam je nekoliko sati nakon što sam joj poklonila fotogfrafiju i primjetila sam da je čuva u maloj plastičnoj kesi i da je nosi svuda sa sobom na poslu.

To je za nju uistinu bilo pravo blago.

Imate li najdražu fotografiju iz albuma “Give Photos”?
Jedna od mojih najdražih fotografija je ona na vrhu naše Facebook stranice. Ona je nastala na platformi voza u Puriju. Žurili smo da stignemo na voz za Kolkatu kada smo prošli pored ovih ženskih građevinskih radnika na platformi. Odmah smo znali da su to plemenske žene zbog minđuša u njihovim nosevima i odjeće. Voz nam je brzo odlazio tako da smo se ukrcali, ali ja nisam mogla da se otarasim osjećaja da se moramo vratiti i pokloniti im fotografije. Tako smo Kris, Džuli i ja izašli iz voza i prišli im. Radile su veoma teško, sjekirom su razbijale cigle. Sa strane je stajao nadzornik koji ih je nadgledao dok su radile. Zaustavile su se samo na trenutak kada smo prišli da im poklonimo slike. Bile su zaprepaštene fotografijom koju smo im poklonili. Htjeli smo razgovarati s njima, ali se nadzornik naljutio, počeo je vikati na njih da nastave raditi i otjerao nas je. Požurili smo da stignemo na voz.

Da li ste organizovali neka dešavanja, na primjer donatorsko veče kako biste prikupili novac za projekat?
Kada smo prvi putovali u Indiju, Fujifilm je donirao 1.000 printova i tri kamere. Mi smo sami platiti ostatak puta. Sada pokušavamo da prikupimo novac kako bismo finansirali druge fotografe da poklanjaju fotografije u cijelom svijetu. Zbog toga smo pokrenuli i kampanju za prikupljanje novca.

I Vaša djeca su putovala s Vama, pomagala Vam oko fotografisanja i dijelila slike. Kakvo je njihovo mišljenje o projektu?
Da! Nekoliko puta su išli s nama i pomagali nam da podijelimo fotografije. To im je uistinu otvorilo oči zato što su oni u Los Angelesu odrasli okruženi luksuzom. Pošli su s nama u sirotinjske četvrti i sela i vidjeli su kako ljudi tamo stvarno žive. Za njih je to bilo veliko iskustvo, shvatili su koliko smo sretni i koliko imamo za razliku od drugih ljudi u svijetu.

https://www.instagram.com/p/BBTOKJCPTrL/?taken-by=givephotos

U brzom i veoma često materijalnom svijetu, ljudi mnoge stvari uzimaju zdravo za gotovo. Mislite li da bi projekat  mogao prosvijetliti ljudska srca i inspirisati ih da se bolje ponašaju prema drugima?
Da, nadam se. Ovaj projekat je o mnogo stvari. Jedna od njih je da se podijeli ljepota i moć fotografije sa ljudima koji je nikad ranije nisu iskusili. Drugi aspekt je da se naglasi siromaštvo s kojim se mnogo ljudi svakodnevno suočava u cijelom svijetu. Na našem Instagram profilu pokušavamo da podijelimo neke priče o ljudima koje fotografišemo. Nadam se da će njihove priče pokazati koliko ti ljudi teško rade i kako preživljavaju sa veoma malo novca.

Šta planirate u budućnosti? Na koja mjesta planirate ići i poklanjati fotografije?
Voljeli bismo da što više ljudi dobije fotografije na poklon. Nema smisla da mi putujemo i to radimo zbog toga što su troškovi veoma veliki. Umjesto toga, planiramo da pronađemo fotografe koji žive u siromašnim područjima ili putuju tamo, te da im pošaljemo film i kameru ili instant printer kako bi mogli da podijele svoje fotografije. Već smo pronašli nekoliko ljudi. Jedan fotograf će u novembru putovati u Guinea Bissau da poklanja fotografije, dok će drugog put odvesti u Vijetnam. Nadamo se da ćemo prikupiti dovoljno novca kako bismo uspjeli da održimo ovaj projekat, ali veoma je teško pronaći sredstva.

https://www.instagram.com/p/BA1C0DmvTq8/?taken-by=givephotos

Kako ljudi iz cijelog svijeta mogu da se uključe u Vaš projekat?
Ovo svako može da radi. Ne treba Vam instant film. Uvijek možete fotografisati SLR kamerom i vratiti se nakon što izradite slike. Fotografija Vam omogućava da komunicirate sa drugim ljudskim bićem bez potrebe da izustite ijednu riječ. Ljudi odmah razumiju ljepotu toga. Na našem WEB sajtu smo pokrenuli stranicu kako bismo inspirisali druge.
Takođe mogu staviti hashtag #givephotos na svoje slike i na taj način možemo da vidimo kako se ova priča širi u cijelom svijetu.

Koja bi bila Vaša poruka čitaocima širom svijeta?
Dok su naše kamere i kompjuteri prepuni slika, postoje ljudi na ovom svijetu koji nikad nisu imali nijednu fotografiju na kojoj su oni ili nešto iz njihovog života. Ovo je jednostavan projekat koji može duboko uticati na ljudske živote.

A ako i vi želite da podržite ovaj projekat, donirajte sredstva na ovom linku.

Buljim u tastaturu već pola sata.

“Kako si BAŠ sada blokirala kada treba da napišeš možda svoj najbolji tekst”, čujem se.

Imam osjećaj da prebacujem sebi jer uvijek to nesvjesno radimo. To je ono naučeno, nikad nismo dovoljno dobri, pametni i vrijedni. Glupost čista.

“Vrhunac godine, dan pred apokalipsu i ponovno rađanje super Nove Godine, a ti, gospođice, stala”, rondam sama sebi i dalje. Svi koji te čitaju sad garant očekuju tvoje remek djelo, da zasija nešto kapitalno što će iz ljudi izvući najbolje za godinu koja dolazi. Neka poruka, nešto što će probuditi srce i umiriti dušu.

“Sanda, ti si žena Nada. Dali su ti ime koje nisi tražila. Hrabrost si i ne možeš ih sada iznevjeriti”, viče i dalje neko u pozadini.

“Utripala si sve”, bacam bombe sa druge strane.

Možda i jesam, ali sada nema povratka. Odgovornost je sve ovo, stišću se blokirani prsti.

Hajde, samo da se umirim malo, da udahnem koji put, čuću sebe. Tako nastaju svi moji tekstovi. Zatvorim oči i slušam biće. Ono što je u meni samo izađe, ispiše se na ovim stranicama i dođe do vas.

Ućutah. Umirih se.

I čujem.

“Otkud ti?”

“‘Ej, pa došao sam na par dana”, odgovara u pisanoj poruci.

“A, pa trebao si mi reći da dolaziš, da se bolje organizujem, imam tekst pisati večeras.”

“Ma nisam htio, htio sam te iznenaditi” piše uz smajli.

I ja bih trebala da sam srećna, da vratim taj smajli nazad, ali ne, nisam.

Želudac mi se okrenuo.

Na momenat um ne zna zašto, ali iznutra pupak, u kojem je sva moja intuicija, već zna. Majstor Pupak potvrdio još jednom da je majstor. Nepogrešivi kompas.

Iznenađenje, odzvanja mi u ušima.

Bože, koliko ih sanjam u životu toliko se prepadnem i kada se dese, ja bih se zavukla u mišiju rupu. Ne znam šta bih s njima. Spadam u one što nikada ne kažu šta treba, uvijek je to nespretno “hvala”, ili standardno “niste trebali”, “pa što ste to radili”, bla, bla.

Ili se po starom dobrom balkanskom običaju počnem još i izvinjavati što se nisam uspjela iznenaditi više, pa ubrzam da vratim iznenađenje tri puta jače, veće i bolje. I tako cijeli život, ostanemo u osjećaju kako smo dužni nekom nešto.

Ono malo izenađenja što nam život spremi mi preletimo kao da prelijećemo preko jabuka, jaja i kruha koje biramo za ručak.

Čini mi se da tome posvetim više pažnje, nego sebi u centru tuđe pažnje.

A kvragu!

Pa sva ova 2016. godina je bila jedno veliko iznenađenje, Sanda, prihvati to napokon.

U stvari kada bolje razmislim, posljednjih par godina sve me iznenadilo toliko da stvarno nisam znala šta ću sa svim tim oko sebe. Priznajem, gušila sam se nebrojeno, ponekad mi se činilo da ću flipnuti kako su se stvari brzo dešavale i smjenjivale.

Izenadio me novi posao. Pa drugi novi posao. Moje prijateljice, novi ljudi u mom životu koji su tako lako i tako prirodno ušetali. Iznenadio me razlaz kojeg smo oboje željeli, pa udes. Iznenadila me i Kundalini joga iako sam na prvu osjetila da sam se vratila kući. Iznenadilo me pisanje i neka moja hrabrost. Iznenadili ste me vi i vaša količina reakcija. I dobre i one manje dobre reakcije, sve me iznenadilo.

Iznenadili me ljudi, čovječe.

Iznenadili su me svi ovi darovi koje sam dobila od Boga i upravo mi sinu – ja u stvari cijelo vrijeme nisam znala šta ću od tolike sreće i ljubavi. Nisam ja ništa planirala, htjedoh samo ostati normalna, biti u kalupu i prehodati poluzatvorenih očiju svoj život. Kao svi oko mene i kao svi prije mene.

Ali, Univerzum je imao druge planove.

Imao plan da me iznenadi.

Nismo mi navikli na veliku sreću,  nekad pisah o tome.

Urezalo se nama duboko u meso i kosti, da kada je dobro i kada nas vole – nešto nije dobro, to je NEPIRODNO stanje. Pa počne da te žulja, da to češeš, pa mlatiš rukama da sve što prije prestane. Da ne privlačiš pažnju, ne izazivaš đav'la. Kao da ima neko pravilo davno napisano u kom se veli da se trebaš riještiti dobra i blagodeti što prije, inače eto neke nesreće.

Eto smaka svijeta da te kazni za još jedno parče pite. Za onih pet minuta što si produžio spavati, jer ti se spavalo. Što si primio zagrljaj, a nije napisano da se grli. Kazniće te jer si pomogao nekom. U slast pojeo bijelu stranu eurokrema.

Eto Babaroge da te opauči i da te nauči.

Tek sada vidim da neko nije dobro prepisao “Knjigu Života” u toj resavskoj školi. I zbog toga mnogi od nas ne znaju reći “hvala” kada nas život iznenadi dobrim. Uključujući i mene do ovog momenta.

“Bože, toliko ima ljudi oko tebe, Sanda, koji te vole, a ti ne znaš šta ćeš s tim. Znam da ćeš tu ljubav u sebi, u tom jednom cijelom Kosmosu koji postoji unutar tebe, izručiti na sve što diše i hoda. Ali, dušo moja, hajde nauči više da na to isto mjesto uliješ malo ljubavi za sebe”, šapuće neko u meni.

U stvari, vrijeme je da napokon ispljuneš ono što viče u stomaku. U ovom momentu sve je dobro, prihvati to. Uvijek je i bilo dobro, sjeti se. Uzmi ta iznenađenja više.

Skupi svoje darove u najvećoj zahvalnosti.

Smiješ biti sretna. Smiješ biti voljena. Smiješ biti blagoslovena svaki dan i svaki sat ovog prekratkog života. Smiješ biti nesavršeno savršena. Smiješ nekada i ostati bez teksta. Ponekad i ne napisati kapitalno djelo. Pojesti crnu stranu eurokrema. To si i dalje ti, nemoj nikad da sumnjaš.

Iznenadio te tvoj Kosmos, Sanda.

Dao ti je potpuno neku novu vizuru i udahnuo neki novi život. Raduj se svim iznenađenjima prošlosti i svim onim koja su ispred tebe.

Iako svi zure, ti namigni i nasmij se.

Jer… Upravo si napisla još jednu godinu svog života.

Iako si mislila da nećeš moći, napisala si tekst i iznenadila samu SEBE.

P.S. Recite DA svim darovima koji vam stižu. Imate pravo na to. Imate pravo biti SREĆNI.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.