Uvijek sam bila usamljena.

Ja sam normalna žena koja ima 24 godine i nikada nisam bila u romantičnoj vezi.

Nije da nisam pokušala. Užasno sam željela biti nečija djevojka. Kako sam odrastala, gledala sam svoje prijatelje kako se zaljubljuju, vole i rastaju. Sve to vrijeme provela sam u samoći.

Posljednja decenija mog života bila je jedno veliko – NIKADA:

Nikada nisam imala partnera za ples. Nikada nisam držala nečiju ruku u bioskopu. Nikada nisam izašla u restoran i dirala se nogama s nekim ispod stola – nisam nikad imala drugi sastanak!

Nisam nikada bila sama. Imam mrežu predivnih ljudi.

Ali sam uvijek bila usamljena.

Tolerisala sam svoju usamljenost posljednjih deset godina. Fokusirala sam se na školu, volontiranje i pronalazak posla, a ignorisala sam prazninu koja je zjapila u mom stomaku.

Nakon što sam diplomirala, 2019. godine, imala sam nervni slom. Dala sam otkaz, vratila se roditeljima i sestri i tad je počela pandemija.

Moja usamljenost, u kombinaciji s depresijom, anksioznošću i poremećajem pažnje – nekad mi se činila kao zvijer s tri glave.

U martu 2020. godine, dok sam bila u karantinu, moja usamljenost se pretvorila u nešto mnogo mračnije.

Nisam bila usamljena. Bila sam potpuno izolovana.

To nije bila vrsta fizičke izolacije. Živjela sam s roditeljima i viđala se s prijateljima.

To, čak, nije bila ni vrsta mentalne izolacije. Nisam se osjećala fizički bolesno, održavala sam normalne odnose i nisam imala suicidalne misli.

U karantinu, moja mentalna bolest me zarobila u samicu.

Bila sam zavidna

Bila sam izolovana, nisam mogla više da gledam sadržaj o romantičnim odnosima.

Nisam mogla da pogledam finale serije ,,Schitt’s Creek” jer bih krenula da gubim razum kada sam gledala vjenčanje Davida i Patricka.

Nisam više mogla ni da slušam muziku jer je svaka pjesma bila o ljubavi, seksu i vezama. Svaki stih je bio kao so na ranu.

Krenula sam da zavidim svojim prijateljima na njihovim vezama. Čak i svojim roditeljima.

Moji roditelji slavili su 30 godina braka i ja sam im zavidjela. Bila sam ogorčena kad sam vidjela svog brata kako priča s djevojkom preko Zooma.  Bila sam ljubomorna jer je moja sestra organizovala proslavu maturu kod kuće za sebe i svog momka. Mrzila sam svoju najbolju drugaricu jer sam znala da često ide na planinarenje sa svojim momkom.

A najviše sam mrzila sebe

Moja izolacija nije uticala samo na moje veze s drugima, već i na odnos same prema sebi.

Vjerovala sam da sam bezvrijedna. Mislila sam da nikad neću naći ljubav, a čak i da nađem, kako će me oni ikad voljeti? Naravno, to nikad neće potrajati i ja ću biti sama. Zaslužujem da budem sama. Moja izolacija mi je rekla da me je nemoguće voljeti i ja sam joj povjeravala.

Nebo je plavo. Trava je zelena. Mene je nemoguće voljeti.

Moja terapeutkinja je bila uznemirena mentalnim kavezom u kome sam živjela.

Rekla mi je da će mi pomoći da se nosim bolje sa svojom usamljenošću i izolacijom jer je shvatila da ja prolazim kroz post-traumatski stres.

Osjećala sam se još gore nakon ovog saznanja. Imala sam post-traumatski stres jer nikada nisam imala momka? Ljudi su umirali svaki dan zbog COVIDA-19, a ja sam bila traumatizovana jer niko nije htio da bude sa mnom?

Mrzila sam sebe zbog ovoga. Jedino sam pričala s terapeutkinjom o ovome jer me je bilo sramota što sam mrzila sebe zbog takve gluposti.

Prekretnica

Tokom jedne sesije krenula sam da se gubim jer sam neprestano ponavljala da nikad neću naći ljubav i da ću zauvijek biti sama.

U pauzama od jecaja, terapeutkinja me upitala: ,,Šta je poenta života ako me niko ne voli? Šta će mi život ako me već niko ne voli?”

Terapeutkinja mi je rekla da udahnem duboko i predstavila mi je rad Byron Katie.

Byron Katie, autorka je metode ,,The Work” koji je prvi put predstavila u njenoj knjizi ,,Loving What Is“.

Katie, u njenoj knjizi, piše da je korijen naše patnje u stvari naše uvjerenje da su sve naše misli istinite. Ovo uvjerenje može da vodi do mnogih negativnih emocija.

Rješenje? Probajte metodu ,,The Work”. Ovaj metod se svodi na 4 pitanja uz pomoću kojih ćete preispitati istinitost vaših misli. Ovo će vam ponuditi jednu vrstu distance u odnosu na misli koje vas opsjedaju.

4 pitanja

1. Da li su moje misli istinite?
2. Da li mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina?
3. Kako biste reagovali, i šta biste uradili kada biste povjerovali u istinitost vaših misli?
4. Ko biste vi bili bez tih misli?

Aktivirajte se

Terapeutkinja me zamolila da sažmem svoje misli u jednostavnu rečenicu ili frazu. To je bio jednostavan zadatak: mene je nemoguće voljeti.

Onda je došlo pitanje: Da li su moje misli istinite?

Da. Jasno da jeste. Nikada me niko nije volio; ja sam nevoljiva.

Pitanje broj dva: Da li mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina?

Mislim da ne. Sigurno postoji neko, negdje na svijetu ko želi da me voli, samo ih ja još uvijek nisam upoznala. Znam da me moji prijatelji i moja porodica vole. Nije to vrsta ljubavi koju želim ali je ipak ljubav. Tako da, ne. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina.

Pitanje broj tri:

Kako biste reagovali, i šta biste uradili kada biste povjerovali u istinitost vaših misli?

To je bar jednostavno. Kada povjerujem u te misli, osjećam se užasno.

Gubim dah, osjetim stezanje u ramenima, stomak mi se okreće i osjećam knedlu u grlu.

Osjećam se uplašeno. Plaši me misao da me je nemoguće voljeti.

Želim da sam voljena. Očajna sam za ljubavlju. Ako sam stvarno nevoljiva, onda me čeka jedan usamljeni život. Tada dolazim do mojih najmračnijih misli. ,,Ako budem usamljena, ne želim da živim”.

Onda počnem da plačem, a terapeutkinja me pita:

Ko biste vi bili bez tih misli?

Ja. Samo ja.

Bila bih Zoe koja je u redu s tim što još uvijek nije pronašla ljubav. Ne bih osjećala prezir i mržnju prema svima koji su u romantičnim odnosima. Ne bih izbjegavala svoju omiljenu muziku i filmove.

Zoe koja ide sama na večeru. Zoe koja putuje sama. Zoe koja uživa u svojoj samostalnosti.

Nova realnost

Bez ovih misli – mogu biti svoja ponovo. Mogu biti slobodna.

Dozvoljavam sebi da budem vječni romantik koji vjeruje u ljubav i romantiku koji želi romantični odnos, ali koji, takođe, uživa da bude sam i zna da je voljen.

,,Obrni misao naopačke” – Katie predlaže. Šta ako je ono suprotno u stvari istina?

Obrnuto od nevoljiva jeste voljiva. I ova misao je istinitija jer sam ja svjesna da sam voljiva i da sam voljena. Mnogi me vole. Kada se sjetim ljubavi koju drugi osjećaju prema meni – slobodna sam da napustim svoj mentalni zatvor.

Ne mogu biti bezvrijedna ako postoje ljudi koji me vole. Ne mogu biti potpuno izolovana ako postoje ljudi koje me vole. Ako me moja mama voli, ako me moja najbolja prijateljica voli – to znači da sam voljena i voljiva.

To je činjenica, kao što je nebo plavo, a trava zelena.

Zaključak

Ova prekretnica nije saznanje koje će mi promijeniti život zauvijek, ali ni ne treba da bude.

Ovo je jednostavno sloboda od depresije i lamentiranja. Ovo je misao koja mi dopušta da gledam romantične komedije i slušam albume o raskidima.

Ovo je misao koja mi pomaže kad razmišljam o romantičnim odnosima. Mogu da se dignem iz mraka. Mogu da pobjegnem iz izolacije.

Još uvijek sam usamljena, ali s ovim idejama i s ,,The Work” metodom – nisam sama.

Prevela: Iris Janković

,,Nema veze. Pokušaćemo ponovo”.

Ovo je bio moj odgovor nakon spontanog pobačaja. Ovo nije bio prvi put. Ni drugi. Ovo je bio njen treći spontani pobačaj, jedan za drugim.

Između Decembra 2019 i Aprila 202, pokušali smo da iznesemo trudnoću do kraja, ali nismo uspjeli. Svi su nam pokušavali pomoći i uzeti na sebe dio bola koji smo osjećali. Najbolnija je bila misao da možda nikad nećemo biti roditelji.

A ja? Ja sam sve pogrešno uradio.

Nisam znao kako da budem tu, kako da tugujem ili procesuiram situaciju. Moj odgovor je uvijek bio da budem heroj dana.

,,Sve je u redu. Sutra je novi dan. Pokušaćemo ponovo”. Stvorila se i tenzija među nama. Pogotovo u danima pandemije kada smo oboje bili zaključani unutra. Svaki dan, moja žena, odlazila je svojim đacima u školu sa velikim osmijehom i težinom velikog bola.

Ja sam se nekad ponašao kao dijete: ,,Kako se osjećaš draga?”. Njen pogled bi mi rekao sve. ,,Šta misliš kako se osjećam??!”. Vjerujem da su joj se ove misli motale u glavi. Ali nikada ih nije izgovorila. Moja žena je nevjerovatno strpljiva osoba.

Ako treba da budem potpuno iskren – nikada se zapravo nisam zanimao za to kako se ona osjeća. Bavio sam se sobom i svojim osjećajima bespomoćnosti. Bio sam kao statista u filmu.

Nježno sam je mazio po koljenu kada bi je preplavile emocije. Ona bi se često morbidno šalila na račun svojih jajnika. Govorio sam joj da ne priča taka. Ako bismo naletili na scenu između kćerke i oca na TV, ustuknuo bih odmah i čekao njen tužni komentar.

Obećavali smo jedno drugome da se ništa nije promjenilo i da ćemo pronaći alternativne načine da osnujemo porodicu.

Jednog dana me pitala zašto imam problema da pričam o svemu što se dešava. ,,Ja pričam o tome” – Rekao sam. ,,Ne. Ti sam reaguješ na ono što ja kažem. Ti ne pričaš”.

Htjela je da budem iskren o svojim osjećajima. Njoj je bilo jasno da ja ne osjećam tugu kao ona. Istina je da me bilo sramota jer nisam mogao da se potpuno poistovjetim s njenim osjećajima gubitka. Ovaj put sam sve podijelio s njom.

Rekao da sam joj da mi je teško povezati s njenom trudunoćom jer nije trajala duže od 6 sedmica i  na stomaku se nisu vidjele nikakva promjene. Bilo mi je teško tugovati jer sam razmišljao da bismo mogli da pokušamo ponovo. (Nisam baš muž i otac godine, zar ne?)

U Americi, 10 do 15 posto žena ima spontani pobačaj, obično u prvom tromjesečju. Znam za ovu informaciju jer sam napokon odlučio da se suočim s situacijom. Ovaj tekst je rezultat mog pokušaja da se empatišem, tugujem i procesuiram. Zašto sam čekao ovoliko? Strah.

Partneri: ako ste poput mene, prvi korak za uraditi jer priznati da se uplašeni i da ne znate šta da uradite. Idući korak je težak i neophodan.

Ako ukucate u Google pretraživač ,,muškarci i spontani’’, Google će izbaciti pitanja poput: ,,Može li muškarac izazvati spontani pobačaj?

Može li odnos preživjeti spontani pobačaj? Moji odgovori su bili ,,da” i ,,ne”. Bio sam uvjeren u prvi odgovor i nadao sam se da nisam u pravu u vezi drugog. U trenutku kada više nisam znao kome da se obratim – naletio sam na video Jimi Hunta – mentalnog trenera na Novom Zelandu.

Prošao je kroz nešto slično kao i ja i postavio Tedx Talk – Brutal F**king Honesty (Veoma popularan Tedx Talk). Poslao sam mu mejl u 1 ujutro – nešto što nikada ne radim jer sam uvjeren da se mogu i trebam izboriti sam s svojim problemima.

Ali Hunt mi je mnogo pomogao. Objasnio sam mu sve o mojoj situaciji I mojoj nezrelosti. Sama činjenica da je on prošao kroz isto mi je mnog značila. Nisam se više osjećao kao jedini čovjek bez duše koji ne zaslužuje da postane otac.

Ovo zvuči malo dramatično, zar ne? Rekao sam joj o mom razgovoru s Huntom. Ona se odmah promijenila.

Nisam je vidio tako opušteno sedmicama. ,,On želi da ima s nama zoom poziv ako si raspoložena za to” – rekao sam. ,,Ne, ali cijenim što si izdvojio vrijeme da nađeš nekoga s kim bi mogao popričati.” Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, privukla me sebi i naslonila glavu na moje grudi. Nije bilo suza. Sve je bilo užasno tiho. Bilo je mnogih tišina u posljednjih nekoliko sedmica – ali sve one su bile ispunjene tenzijom i iritacijom.

Mislio sam da je moja uloga tu bila da je slušam i budem uz nju. Ali ponekad, to nije dovoljno. Njoj nije potrebna publika, potreban joj je partner.

Poenta je: razgovarajte između sebe. Nemojte samo da slušate. Pričajte. Čak i kad boli, čak i kad možda vodi do izolacije. Pričajte i sa drugim ljudima. Čak i sa potpunim strancima. Pronađite svog Jimi Hunta.

Moja žena je, prije nekoliko mjeseci, kupila bonsai u spomen naše trojke. Zalivam ga neprestano dok mi vremenske neprilike mrse planove. Bonsai je na prozoru, suv kao pustinja, ali i dalje nekako preživljava.

Moja žena je sada trudna i treba da se porodi svaki dan. Pravimo planove za dolazak našeg dječaka na svijet. Već razmišljamo o tome kako ćemo mu objasniti sve oko bonsaia i svemu što smo prošli prije nego je on došao na svijet.

Vjerujem da će mi on pomoći da postanem bolji partner i muž i da ću shvatiti da, ponekad, nemamo sve odgovore i da je to sasvim u redu.

Prevela: Iris Janković

Teško je onkološkim bolesnicima kojima ovo remeti kontrole.
Teško je hroničnim bolesnicima koji sada ne mogu normalno na redovne kontrole, a anksioznost alarmira nepostojeće simptome.
Teško je anksioznim, depresivnim, mentalno slabijim osobama koje sad nemaju ni snage da vrište naglas.
Teško je i vlasnicima i zaposlenima u malim i velikim preduzećima, jer budućnost je neizvjesna.
Teško je trudnicama, novim mamama, bilo kojim mamama.
Teško je majkama djece s bilo kojom vrstom invalidititeta, kao i osobama s invaliditetom jer je sad sve otežano i nedaokosmos neke komplikacije.
Teško je svima onima kojima su roditelji u rizičnoj grupi, a ko je roditeljima ikad išta objasnio?

Teško je roditeljima studenata koji su tamo negdje.
Teško je onima koji su nekako sami na svijetu.
Teško je onima koji su u bolnicama, na terapijama, uplašeniji i usamljeniji nego ikad.
Teško je onima koji baš dugo neće vidjeti nekog koga vole.
Teško je obrazovnom kadru koji sad i voditelje moraju da glume i staju pred kamere da bi se održao kakav takav red.
Teško je, zar ne vidite, nekako svima.

I baš zato nemojte biti stoka bez repa i pljuvati redom od dokonosti.

Svaki dan nadjite bar pet stvari, ljudi, pojava kojima ćete reći bravo. Iz sveg glasa!

Nazovite dvije osobe na video poziv koje dugo niste ni čuli ni vidjeli.

Pošaljite “volim te” svima koje volite. Tek tako, bez povoda.

Budite prokleto zahvalni što je sve što treba da uradimo – da ništa ne radimo.

I ne družite se, ne okupljajte, ne idite u gužvu, ne lažite da niste bili u inostranstvu, ne plaćajte da vas puste u državu (mindfuck), ne budite dobar domaćin jebenom virusu, da li ste realni?

Pa nikad lakše nije bilo biti čovjek. Možemo li to samo ovaj put?