Kako nema?

Kod kuće je bezbroj poslova, a nula izgovora. Od tebe se traži, od tebe se očekuje.

Moja baka je bila domaćica. Ja sam naivno uvijek mislila kako je bakin posao bio divan i lakši od majčinog. Ona kuva za one koje voli, brine o nama, pere, pegla, izmišlja i zabavlja.

Ona ekonomiše i nabavlja. Nema slobodan dan ili vikend jer radi svakog dana, a rijetko kada neko ima razumijevanja za nju, jer je naposlijetku samo domaćica. Kao da je to neki posao?

Mi žene koje radimo uvijek imamo neki izgovor kada nešto nismo stigle. Uvijek možeš kupiti ručak, napraviti sendvič ili otići u restoran. Za domaćicu izgovora nema, jer šta je drugo radila cijeli dan? Gledala turske serije, misli većina.

Nama će i zažmiriti na jedno oko kada vide prašinu i neoprane prozore, jer si jadna „umorna od posla“. Domaćici se ne oprašta. Mi ne moramo da peglamo, jer ko bi peglao nakon napornog dana?! Domaćica pegla i gaće, jer se to od nje očekuje.

Domaćica mora da stigne sve. Domaćica mora da zna sve. Domaćica rijetko kada ima pravo na PMS, migrenu ili nervozu. Pa zaboga ko se još umorio od kuće? Malo radiš, pa prilegneš, misle ove, koje domaćice nikada nisu bile. Ako je još porodica mnogobrojna, tu ni 24h nije dovoljno.

Domaćica ne kupuje kolače, jer ima sve vrijeme ovog svijeta, a kupovne kolače poslužuju samo zaposlene žene. Domaćica mijesi, peče i riba dok ne zablista. Uvijek nosi osmijeh i ljubav prema bližnjima. Ako nekad popizdi, gledaju je sa čuđenjem.

Sve one žene koje su vlastitim izborom ili nametnutim okolnostima domaćice, zaslužuju orden. One nikada nisu samo to. One su i pekarke, i slastičarke, i čistačice, i šnajderice, njegovateljice i drugarice. One su sve! Rijetko kada imaju vremena da budu svoje, jer ne mogu stići od tuđih potreba. I onaj jedan sekund koji uzmu da urade nešto samo za sebe, neko cvili i vapi: „Daj!“.

Domaćici ne treba mašina za suđe, jer šta je par tanjira. Na brzinu će.

Njoj ne treba sušilica jer treba preciznošću hirurga da prostre svoj veš, kako ne bi bio nabacan na štriku, jer šta će reći komšije. Šta drugo nego: „Ionako nema nekog posla!“.

Domaćica se često definiše kao ženica koja je cijelog života sanjala da pere i pegla krpe, štirka stolnjake i mijesi kiflice. Ona je pred emancipovanom ženom uvijek manje vrijedna jer se „ne bori za sebe“.

Da bi trebala malo više da se bori, trebala bi.

Da bi trebala nekada svima da vrisne: „Idite do đavola“, i to bi trebala.

Da bi mogla nekada da kupi ručak – mogla bi.

Da bi mogla nekada preskočiti peglanje i podići noge u vazduh – mogla bi.

Da bi trebali malo više da je poštuju – trebali bi.

Onaj ko domaćica nije bio, niti zna kakva je to odgovornost, ni kakva je žrtva. Onaj ko kuvao nije, ne zna koliko truda treba da svakog dana napraviš tri obroka, a ponekad i desert, jer kod kuće si i imaš vremena.

Domaćica je superheroj, jer otprilike toliko vještina mora i imati.

Kada muž dođe sa posla bilo bi poželjno da lijepo miriše i nosi čipku, kako je ne bi mijenjao za neku koja šporetu ni prišla nije. Džaba ona tvrdnja da ljubav ulazi na stomak, kada zamisli tebe u pamučnom vešu dok ti kosa miriše na zapršku, dok njegova koleginica miriše na Chanel, a kulinarski domet joj kuvano jaje.

Svim teretima i obavezama domaćice dodajmo i taj da ne smije izgledati kao „domaćica“. Ni slučajno!

Ja bih rekla – jebite se! I komšije, i porodice i okruženje! Pa neka ide kod ove koja mu miriše ljepše od tebe! Biće to mnogo manje razbacanih čarapa i košulja za peglanje.

Domaćica ne bi trebala biti žena koju sažaljevaš, jer ima više vještina i od tebe i mene. Trebala bi samo da nauči da ponekad kaže: „Ne mogu i neću!“.

Niko još nije umro od sendviča i malo prašine!

Radite li dovoljno?
Stvarno sumnjam u to. Pa da vidimo.

Iskorištavate li maksimalno svaki minut svakog dana? Jurite li svoje snove? Da li ste vjerni sebi? Prihvatate li „ne“?

Navijate li taj alarm dovoljno rano da uspijete i meditirati i malo dizati tegove prije nego što se djeca probude?

Šaljete li šefu linkove za članke o inovativnim poslovnim unaprjeđenjima u 10 naveče subotom?

Da li su vam djeca upisana u različite vannastavne aktivnosti koje savršeno balansiraju njihov intelektualni, fizički i društveni razvoj? Da li ih sami vozite na sve te aktivnosti u električnom autu koje ne ispušta ugljen-dioksid?

Imate li zanimljiv seks pet puta sedmično na različitim higijenskim lokacijama?

Da li ste sljedeći na redu za unapređenje na poslu i iskorištavate li svaku moguću priliku da dokažete zato ste baš vi prava osoba za taj posao, koji se savršeno ukapa u vaš petogodišnji plan i desetogodišnju strategiju vašeg šefa?

Da li se smješkate svakog dana tamo, na školskoj kapiji, nakon što ste našli vremena za svaki važan sastanak i niste propustili nijedan mejl?

Da li pazite na to koliko ste unijeli alkohola, koliko ugljikohidrata, koliko šećera? Pridržavate li se striktnog režima ishrane? Da li ste u potpunosti držite keto ishrane? Da li pravite domaću u potpunosti organsku paleo hranu bez mliječnih proizvoda i mesa od namirnica sa etički ispravnim porijeklom kupljenih sa pijaca na kojima se ne koristi plastika?

Da li se družite sa ljudima, ali se nikada ne namećete?

Da li kontrolišete koliko vam djeca provode vremena ispred ekrana te ni sami ne koristite telefon previše, a nekako ipak magično uspijevate ostati u toku sa lokalnim i međunarodnim događajima kako biste mogli predvoditi svoju pažljivo probranu grupu prijatelja u inteligentnoj raspravi?

Nisam ni mislila.

Lijepo vam rekoh da ne radite dovoljno.

A i kako biste?

Vi ste žene koje žive u vremenu izuzetnih očekivanja. Sindrom superžene je otresao prašinu sa svojih naramenica, navukao štrample za aktivno nošenje i sprijateljio se sa Kulturom zauzetosti da vam pruži neprestani izvor Svih Načina Na Koje Možete Biti Bolje. Ako ste žena koja ima dijete, onda tu komotno možete dodati i dozu Vrhunskog roditeljstva i sada je mjerilo uspješnog života postavljeno toliko visoko da bi i najbolji teleskop na svijetu morao zaškiljiti.

Sindrom superžene živi u inspirativnim „možeš ti to“ posterima koji vam iskaču po Instagramu. Krije se u neumornim aplikacijama za produktivnost koje vam se reklamiraju na početnoj strani. Nalaze se u naslovima „Iznenađujuće navike uspješnih žena“ koje vam algoritmi i časopisi sa suplementima na naslovnicama serviraju svakog dana.

To je prizma kroz koju posmatramo uticajne žene oko nas i mjerilo naspram kojeg određujemo same sebe – baš kao što su to ljudi oduvijek radili i zauvijek će i raditi – i zbog kojih uvijek vidimo sve ono u čemu nismo dovoljne.

I od toga se razbolijevamo.

Ja sam se razboljela. Prije nekog vremena. Duga je to priča koja još uvijek nema svoj kraj.

Ali pretvarala sam se da sam sposobna za sve. Imala sam malu zahtijevnu djecu. Veliki zahtijevni posao. Trčala sam polumaratone. Pokušavala sam biti dobar partner, dio uže porodice, pažljiva prijateljica. Mislila sam da je ravnoteža između posla i života za slabiće, a kukanje na tu temu za gnjecave ljude.

Nije ni neobično ni iznenađujuće što sam pregorila. Što sam zapala u stanje neprestane prestravljenosti i umora toliko užasavajuće da nisam mogla prestati plakati.

Potražila sam pomoć. Sredila sam svoj fokus i ponovo se izgradila. Ta priča još uvijek nema svoj kraj, ali sada ima više smijeha nego suza, bar većinu dana.

I naravno, shvatila sam da sam i ja dio Problema. Moj život, gledan spolja, izgleda kao da ja postižem sve. A iznutra, naravno, imam osjećaj kao da ne uspijevam da uradim išta. Priroda mnogih žena je da smo u stanju da vidimo samo svoje mane, a nikada i vrline.

Ali sada vidim da ono što je ženama zaista potrebno da čuju nije kako druge žene „uspijevaju da urade sve“, pa da oponašamo njihove liste zadataka i dodajemo si sve više obaveza na i ovako povijena pleća. Ne. Potrebno nam je da čujemo šta druge žene NE rade.

Jer svaka od nas ima svoju listu stvari koje ne radi. I svačija će biti drugačija. Većina nas nema beskrajan izbor toga šta ćemo raditi a šta ne. Često jednostavno ne postoji iko drugi ko će uraditi to nešto, pa postavljanje prioriteta postane brutalno. Neke od nas zapostavljaju kućansko zarad profesionalnog. Druge dopuštaju beskrajnim poslovnim zahtjevima da padnu na dno liste kako bi se bavile domom. Neke vole da, recimo, peku, dok se drugima to čini kao ispit na kojem će uvijek pasti.

Ali sve imamo tu listu, a ja ću sa vama podijeliti svoju. Stvari koje pustimo da odstoje, pa kako god ispalo.

• Ne kuham večere većinu noći. Moj partner to radi jer on dođe kući prije mene. Čitav esej mogu da napišem na temu toga kako bih to drugačije uradila, ali…
• Ne sjedim i ne radim zadaću svako veče sa svojim djetetom koje ide u osnovnu školu.
• Ne sjetim se da natjeram kćerku da vježba violinu.
• Ne pravim rođendanske torte.
• Ne peglam. Budimo realni, ko još pegla?
• Većinu dana ne vježbam.
• Ne živim u besprijekornoj kući. Pa čak ni u generalno urednoj, da budem iskrena.
• Ne „ukrašavam“.
• Ne „zabavljam goste“.
• Ne organizujem sastanke za igranja sa zabavnim aktivnostima i grickalicama.

• Ne brijem noge (vrlo često).
• Ne znam imena sve djece i njihovih roditelja koja idu u razred s mojom djecom.

• Ne volontiram u školi. Znam da je to važno i žao mi je.

• Ne planiram unaprijed sve obroke.
• Ne siječem sendviče u oblike srca.
• Ne pamtim sve rođendane koje bih trebala.
• Ne meditiram.
• Ne odgovaram na svaki mejl. Ma čak ni na većinu.

I ne osjećam se više krivom što radim stvari koje treba da radim sa svojom porodicom – ili za sebe – zbog kojih je naš mali svijet ljepše mjesto.

Danas, to znači ležanje na krevetu i gledanje takmičenja u pjevanju i jedenje keksa. Moja kćerka drži noge meni u krilu, a sin mi je naslonio glavu na rame.

Trebala bih kuhati za ovu sedmicu. Trebala  bih vježbati matematiku sa svojim 9-ogodišnjakom koji se bori sa brojevima. Trebala bih izaći da trčim. Trebala bih odgovarati na sve one proklete mejlove.

Ali danas, ne radim to.

A šta se nalazi na vašoj listi stvari koje ne radite?

Sve firme u kojima sam radila ili su im na čelu bile žene ili sam ja rukovodila sa ženama. Baveći se plesom, bila sam okružena timom djevojaka koje i danas obožavam. Sami moji treninzi već petnaest godina – sve same žene.

Radionice, joga, moji šamani, moji putokazi, moje iscjeljiteljke – žene. Evo me sada, u trideset i šestoj pišem za portal imena Lola, kako drugačije nego za ženski portal sa ženskom energijom. Doduše, ima tu jedan muškarac, ali ne znam šta bih vam rekla za njega… Nije prošao Inicijaciju

Da se razumijemo, nisam ja tako birala, nisam planirala ili htjela, ono što sam ja nekada željela nije se ostvarilo. Ja sam htjela biti dio muškog svijeta, borbe, biznisa, hladnokrvnosti. Sva sreća pa nam se ne ostvaruje sve što želimo.

Od momenta kada sam počela da pišem, u početku vrlo skromno na svojoj FB stranici, S Fitness, žene su bile te koje su mi davale podršku. Iskrenu pravu žensku podršku. Vjetar u leđa su mi duvale i, mogu vam reći, nema boljeg osjećaja.

Jer, vaš ČOPOR vas podržava.

Najsmješnije je što, u ovih par tekstova koji su objavljeni, gdje je moja iskrenost, otvorenost, ogoljenost izašla na vidjelo, zasmetala isključivo mušarcima. Iskreno, ja sam mislila da će biti obrnuto, da će žene biti te koje će tako odreagovati. Međutim, moji muški prijatelji i poznanici su jedini imali neku zamjerku, primjedbu, na količinu ogoljenosti.

Neku kažu da nisu ni čitali. Okej, ne moraju, ali nekako onda ne stoji ta definicija prijatelja, jer prijatelji se podržavaju bez obzira na sve. Pročitaš jedan pa se izviniš za ostale. Budeš iskren, ne sviđa mi se, ne želim znati taj dio tebe, bla, bla, nije ništa strašno.

Negdje mi je to razumljivo – ogoljenost, emocije i izlaganje nije muški accessoirise za ovog života. Nije ih učilo da su osjećanja i njihovo slobodno pokazivanje potpuno normalna stvar. Ne zamjerim im, shvatam, zaista.

Možda i lažu da ne čitaju.

Ako njih dira, znači da smo na dobrom putu, zar ne?

Međutim, nisam vam o tome htjela pisati ovaj put.

Ovaj put sam vam htjela pisati o ŽENSKOJ SNAZI.

Ja uživam u ženama i ženskoj energiji, u njihovoj hrabrosti, želji za promjenama, dosljednosti. Uživam u svim tehnikama i borbama protiv vjetrenjača na putu da spoznaju sebe i svoje suštine. Nada i vjera koju žena ima, kada njeguje svoje bolesne, ravno je božanskom poštovanju. Kada žena kuva za najmilije, njeno srce, ta mala spravica koja proizvodi magiju ljubavi i najnespretniju pretvori u mađioničarku najslađih jela. Nema ručka, do maminog ručka.

Mi žene nosimo suštinu u svojoj utrobi. Dajemo i podižemo život. Uh, božanstveno. Magično.

Neki dan sam gledala dokumentarac o ženama u Indiji koje su osnovale noćnu stražu, zovu se Pink Ladies, obučene su u roze sarije i nose palice u rukama. I stare i mlade patroliraju komšilukom i prebiju svako muško koje pravi probleme ne samo drugim ženama, već cijelom društvu. Uzele žene stvar u svoje ruke.

Nisam feministkinja po današnjim aršinima, ne zagovaram kontra napad. Nisam ja nikakav borac za ženska prava, ja sam ona koja zagovara prava svakog da bude svoj, muško, žensko, nebitno. Ja sam ona koja ne želi biti ravnopravna sa muškarcima po ljudskim zakonima.

Ja želim biti ravnopravna sa svima isključivo po kosmičkim.

Gdje je ljubav jedino mjerilo svega.

Međutim, ja imam jedan STRAŠAN problem.

Negdje, kada sklonim sve to sa strane, najveće kritike, najveća osporavanja, zavist, ljubomoru, sujetu i nerazumijevanje, žene sipaju na – žene. 

Nikada mi neće biti jasno zašto je to tako.

Sve koje mi se javljate u inboks, sve ste iste. Ista je i ona kojoj je srce slomljeno, jer je on sa drugom i ta druga, jer će i njoj srce slomiti. I da neće, iste ste. Sve koje ste mi pisale, satkane ste od ISTIH stvari – volite, mrzite, svijetlite, slamate, bjesnite, mračite, gradite, rušite, volite.

I ja sam ista kao i vi.

Nisu žene meni, ŽENI, jednoj iz čopora, rekle da sam preiskrena. Žene su progutale, u dahu usisale dio sebe, dio istine iz tih tekstova, progutale fragmente svoje duše. I to je dokaz da ste povezane istim nitima od kojih smo sve satkane.

Nije ti ona kriva. Nisi ti njoj kriva.

Nije ti ona otela. Nisi ti pustila. Ima i do njega.

Nisi ti ništa bolja od nje. Nisi ti ništa gora od nje. Iste ste.

Ljubomora i zavist koju osjećate je zbog ispranih programa, dogmi kojima nas pune od kada je svijeta i vijeka. Učili su nas da budemo suparnice, a ne saradnice.

Učili su nas da su oni vredniji od nas, da se za njih moramo boriti.

Nametnuli su nam proporcije kako treba da izgledamo pa se sada mjerkamo ispod oka.

U stvari i same smo doprinijele tome. Same doprinosimo svaki put kada se uhvatimo u kolo ljubomore, sujete, ogovaranja, mržnje, otrovnih strelica, teorija “kolegice-suparnice”.

Ja neću da pjevam pjesme kako bi mu bilo bolje sa mnom, al’ on nema ukusa i kako volim okus njegovog đona. Pobogu, zar se želite odreći onog što vam je dato od momenta kada ste udahnuli vazduh ovog Zemljaskog svijeta? Gracioznost, dostojanstvo, empatiju, snagu, magiju! Imate magiju u srcima i zvjezdanu prašinu u očima, a vi ih traćite na potpuno nebitne stvari i, kroz to, odričete se svog dostojanstva!?

Svele ste život na potragu najboljeg mužjaka, samo i isključivu ulogu ‘majke’ i na površinsku fasadu izgleda i materijalizma. Vi, kojima je dato da se planine pomijeraju samo kada nogom kročite na njih!

No fucking way. Ne mogu vjerovati.

Ne.

Dosta je.

Fulale ste poentu.

Sve do jedne imamo svoje tamne strane duše u koje, ponekada ni same, ne smijemo zaviriti. Ako jedna ima, ima svaka. I ti i ona tamo i tvoja majka i njena majka i ona za koju misliš da ti je najljuća suparnica, zmija u njedrima.

Svaka nosi svoj teret. I taj teret se u svakoj od nas razlikuje u dvadeset grama, ne više.

Mi smo te koje prirodno imamo razvijenu empatiju, blagost, intuiciju i stvorene smo da čuvamo.

SVE – majke, žene, kraljice, hraniteljke, Jovanke Orleanke, kukamo, smijemo se, patimo, volimo, želimo, strepimo, skupa, u dahu, do izgaranja, stremimo ka istom – ljubavi i sreći.

Mi smo te koje smo iskonske, božanske, INTUITIVNE i ONE KOJE STVARAJU.

Zamislite šta bismo sve mogle da kreiramo, kakav svijet, kakvu energiju, kada bismo se samo maknule od prizemnih, suludih i površnih razmišljanja ovog, još uvijek, muškog svijeta. Zamislite koliko dobra možemo posijati. Zamislite koliko ljepote možemo unijeti u domove, ulice, aleje. Zamislite koliko ljubavi možemo dati, koliko ta ista ljubav može da liječi sve one rane, sve one gubitke, sve one suze.

Ženska energija je kreativnost, ženska enegija je ljubav, ženska energija je empatija, zapamtite.

NAŠ ČOPOR, I MI ŽENE U NJEMU… MI TRČIMO SA VUKOVIMA.

I molim vas, molim vas od srca, zapamtite da svaka od nas, ima i svjetlost i tamu.

Naredni put kada vam utroba, misao i jezik zaigraju prema SESTRI, zaustavite sebe i pokušajte razumjeti oboje.

P.S. Želimo isto. Da volimo i da budemo voljene.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

A istina je jednostavna i trebalo bi je na bilborde stavljati.

Ne boje se muškarci jakih žena, muškarci se boje manjka sopstvene snage.

Kad preko puta sebe imate muškarca koji je siguran u svoju snagu, u muškost, sopstvenu stabilnost, tad je i vama omogućeno da budete jake baš onoliko koliko zaista jeste. Bonus: Uz takve muškarce možete postati i jače.
Bonus bonus: S takvim muškarcima možete biti slabe koliko želite, bez da vam se to pripisuje kao neka “ženska osobina”

Ponovimo zajedno:
Neću se smanjivati da bih na nedovoljno snažne dlanove stala.
Biću snažna, hrabra, smjela, glasna, jasna, svoja, naglas pametna, s jasnim željama i jasnim granicama. Tačno onoliko koliko zaista jesam.
I samo takva mogu pripadati.
Cijela.

I da se vratimo na početak: Ko su te jake žene koje stalno koriste kao kompliment, a u stvari bi da nas podsjete da bismo mogle malo manje sve da budemo što jesmo?

Jake žene su sve one koje se ne boje da žive svoj život onako kako ga one zamišljaju, samostalne i spremne da se na nekog oslone, ako taj neko zasluži da dobije njenu ranjivost. Mogu same, ali ne bi voljele da moraju.

Prepoznaješ li se?