Djevojčica počinje da plače, prilazi majci, prilazi ocu, a njih dvoje se ponašaju kao da, tako mala, ne postoji. U toj neprijatnoj atmosferi izvodim je pred kuću i grlim. Svoje ručice sklapa oko mog vrata i govori:”Mama i tata se svađaju svakog dana”.

Tiho je to dijete. Pretiho za moja shvatanja. Tužno i utučeno. I to traje. Sluša uvrede i najčešće čuje “kurvar”, “kreten”, “glupačo”. Psovke je teško pobrojati. Fali joj porodične topline i ljubavi. Jedina radost je odlazak u vrtić, tamo je svoja na svome. Ali, opet tiha. Žalila mi se ta moja bivša drugarica da vaspitačice govore kako je često sama, nezainteresovana za igru i druženje sa drugom djecom. Dječake ne voli, sklanja se. Žalila se i da je često bolesna, a da ljekari to liječe antibioticima. A nju, tako malu, bole tijelo i duša. I sve oko nje trpi. Ne bi trebalo biti stručnjak i ovo zaključiti.

Ja sam se sklonila, rekla da nije u redu da to rade pred njom i ispala neko ko se petlja u porodične odnose. Ta priča u to vrijeme uticala je i na moj život. Bilo mi je loše. Danima. Sedmicama. Ali, djevojčica divnog imena nije “pobjegla”. Živi tako i danas, a ja nemam način da joj pomognem. I svakog dana se sjetim. Bože, kako li je?

Depresiju nisu izmislile nove generacije. Stara je koliko i civilizacija. Ona nije moderna bolest, mada je u posljednje vrijeme ima sve više. Jer, da, svakodnevica zna biti veoma bolna.

A nije bolna samo nama, zbog posla i trke za redovnom platom i punim stomakom i frižiderom, već i onim najmlađim. Dobro ste čuli, može da pogodi i dijete tek poniklo, od onoliko ljeta koliko možemo da nabrojimo na prste ruke. I ono pati, na nama je, bez obzira na probleme, da prepoznamo i pomognemo na vrijeme.

Jasna Dragišić, TA praktičar i hipnoterapeut, kaže da je adolescentski period možda najkarakterističniji za većinu psihičkih promjena, međutim ovog stanja nisu pošteđena ni djeca između šest i dvanaest godina. Kod mladih depresija ima mnogo oblika, a ponekad simptomi nisu očigledni. Čak se znatno razlikuju od onih kod odraslih.

“Mladalačka depresija je teška za uočiti jer, za razliku od odraslih, ispoljava se u naletima. Depresivno raspoloženje je često zamijenjeno iritabilnošću, blagim mršanjem koje se u ovom uzrastu teže prepoznaje. Česta su i diskretna povlačenja i pritužbe na somatske tegobe. I školski uspjeh zna biti ugrožen, kao i igra kojoj se dijete sve manje posvećuje. Djeca teško verbalizuju unutrašnje teškoće pa se njihovo tijelo izražava umjesto njih. Neka djeca će manje jesti, manje se igrati i izgledati utučeno, dok će drugi biti hiperaktivniji, razdržljiviji, pa čak i agresivni”, objašnjava Dragišić “Loli”.

Osluškujte svoje dijete i lakše ćete prepoznati promjene. Ono može, kažu psiholozi, da ima depresivna raspoloženja koja su sastavni dio razvoja. Na primjer, može da ima regresivna ponašanja (nezrela za uzrast u kome je) kada ne podnosi razdvajanje od roditelja, recimo. Ovo je prolazno, ali može da traje do ulaska u pubertet. Ali, to ne bi trebalo da nas zabrine, jer djeca rastu.

Teško je biti dijete, jer mi odrasli često ne razumijemo ili nemamo vremena da razumijemo. A moramo. Dijete može da ima teškoće da se prilagodi nekoj promjeni, a onda govorimo o reakcionoj depresiji. Uzroci mogu biti različiti, a duže odvajanje je posebno osjetljiva priča. To mogu biti odvajanja od roditelja, smrt, preseljenje, polazak u školu…

Odgovor na ono roditeljsko “kako da pomognem” nije jednostavan. Spremnost za razgovor je u većini slučajeva dobro rješenje. Međutim, i ovo može da bude kontraproduktivno ako smo suviše uplašeni i osjećamo se bespomoćno. Takvi možemo imati neodmjerene reakcije, da, na primjer, zaplačemo ili da iskažemo neke nerealne strahove.

U slačaju agresije kod djece, usljed depresije, kažnjavanje može isto tako da bude kontraproduktivno jer nema nikakav uticaj na uzrok ponašanja. Dijete koje ima teškoće u svakodnevnom funkcionisanju, koje traju duže od mjesec dana, je zabrinjavajuće i alarm da se dešava nešto što ne može niti bi trebalo treba da prolazi samo.

“Slučaj dječije depresije često zahtijeva pomoć. Neophodan je kontinuiran rad sa djetetom na prihvatanju sebe ili određenih okolnosti, ali i savjetovanje roditelja. U iznimnim slučajevima nužna je farmakoterpija, tačnije određeni antidepresivi koje propisuje psihijatar. Adekvatna i kontinuirana stručna pomoć u kombinaciji sa promjenama u porodičnim odnosima ili reakcijama može da bude dobar parametar za uspješan i dugotrajan oporavak”, zaključuje Dragišić.

Ako ste odlučili da stvarate porodicu, ako ste je stvorili, onda se potrudite da kuća bude dom. Da djetetu bude sklonište i utočište. Da ima kome da se obrati. Obratite pažnju na ono što vam priča, imajte razumijevanja za njegove strahove i probleme. Ono kroz šta prolazi često ne zna da objasni, ali roditelj ste, a to podrazumijeva čitavu lepezu odgovornosti. Zagraljaj je lijek, razumijevanje trajna terapija. Neka ova priča dođe do bivše drugarice.

“Udala sam se sa stomakom do zuba. Ni mojima ni njegovima nije bilo po volji. Ali, to dijete sam željela i o majčinstvu maštala još kao djevojka. Ništa nije moglo da me poremeti. Uživala sam u svakom danu. Čekala sam, osluškivala i dočekala. Druga i treća trudnoća, koje su došle pet i sedam godina kasnije, bile su nekako rutinske. Treća pogotovo. Nije bilo onolikog uzbuđenja. Razmišljala sam kako da podijelim ljubav koju sam osjećala prema prvom djetetu. A onda je sve došlo na svoje. Život”.

“Dovoljno mi je jedno dijete. Toliko me ispunja majčinstvo da o drugom ne razmišljam niti znam kakva bi bila druga ljubav. Mada, uvijek kada mi ovo padne na pamet, sjetim se bake. Rodila je troje. Kada sam je pitala koga voli najviše, govorila bi: ‘Vidiš li ovih pet prstiju? Kad se posiječeš, svaki boli isto. Eto, tako ni djecu ne možeš da dijeliš. Svi su dio tvoje duše. To shvatiš kad zatrudniš i rodiš. Za svakog imaš ljubav koja se ne da izmjeriti'”.

“Prva je bila djevojčica. Život uz nju mi je postao bogat. Prebogat! Ali, željela sam dječaka. U petom mjesecu druge trudnoće moj svijet se srušio. Nešto je pošlo po zlu. Izgubila sam ga. Spontani pobačaj! Rodila sam ga u krevetu i vidjela onako malenog. Dio srca mi je umro. Godinu nakon toga neplanirano sam ostala trudna. Ta trudnoća me namučila. Morala sam da ležim. Nisam mogla mnogo da se posvetim prvom djetetu i zato negdje u sebi nisam prihvatala tu drugu bebu. Nisam bila spremna da je volim. Sve dok je nisam ugledala…”.

Četiri majke. Nada, Nataša, Slobodanka i Rada. Svaka sa svojom pričom. Svaka sa svojim mislima. Svaka u trudnoći sa pitanjem – hoću li moći da volim. Hoću li prvo voljeti više od trugog, trećeg? Istina je da u majčinom srcu mjesta ima za sve. I nisu ovo prazne riječi.

“Dovoljno mi je jedno dijete. Toliko me ispunja majčinstvo da o drugom ne razmišljam niti znam kakva bi bila druga ljubav. Mada, uvijek kada mi ovo padne na pamet, sjetim se bake. Rodila je troje. Kada sam je pitala koga voli najviše, govorila bi: ‘Vidiš li ovih pet prstiju? Kad se posiječeš, svaki boli isto. Eto, tako ni djecu ne možeš da dijeliš. Svi su dio tvoje duše. To shvatiš kad zatrudniš i rodiš. Za svakog imaš ljubav koja se ne da izmjeriti'”.

Ako govorimo o ljubavi, s prvim djetetom u svoj život unijeli ste najsnažniji osjećaj ljubavi. Sa drugim, unijeli ste taj isti osjećaj prvi put. Opet! I tu se više ništa ne mjeri i ne dijeli.

“Prije nego donesemo dijete na svijet ne možemo ni zamisliti da nekog možemo toliko i na taj način voljeti. Ljubav koju osjećamo prema djetetu je, rekla bih, onaj jedinstveni osjećaj na ovom svijetu koji, u stvari, nije uporediv ni sa čim drugim. Svaka žena različito uspostavlja taj kontakt. Neke žene već od trenutka kada urade test i saznaju za svoju trudnoću osjećaju posebnu povezanost sa plodom, nekima treba da čuju prvi otkucaj srca, dok nekim ženama stvari dolaze na svoje mjesto tokom cijele trudnoće. Postoji isto tako određen broj majki koje tek kada prvi put ugledaju svoje dijete osjete tu nevejrovatnu sponu. Isto tako je moguće  da se povezanost uspostavi nešto kasnije, nekoliko dana, nedjelja pa čak i mjeseci nakon porođaja. Svaka žena ima svoj ritam, a i povezanost između majke i djeteta je nešto što se uspostavlja i na neki način živi”, objašnjava Jasna Dragišić, TA praktičar i hipnoterapeut.

Ako govorimo o ljubavi, s prvim djetetom u svoj život unijeli ste najsnažniji osjećaj ljubavi. Sa drugim, unijeli ste taj isti osjećaj prvi put. Opet! I tu se više ništa ne mjeri i ne dijeli.

Ističe da u toku druge trudnoće majka uviđa da ima drugačiji doživljaj i da se stvari ne razvijaju kao prvi put; da, na primjer, ne osjeća istu ushićenost. To kod majki može da stvori osjećaj nesigurnosti i straha pa i osjećaj krivice.

“Sa drugim djetetom se svi članovi porodice privikavaju novonastaloj situaciji pa se  odnos između majke i prvog djeteta prirodno mijenja i prilagođava. To je proces koji traje. Majka može da stvori osjećaj krivice jer svako dijete voli na drugačiji način. Voljeti drugačije ne znači voljeti manje. Istina je da sa djetetom koje nam je po temperamentu sličnije možemo konakt uspostaviti lakše ili brže, ali to opet ne treba brkati sa ljubavlju”, naglašava Dragišić.

Psihologija kaže da majka može da ima ambivalentan osjećaj prema drugom djetetu jer, na neki način dolaskom na svijet, nužno mijenja odnos majke i prvog djeteta. Nekada je, naprotiv, lakše uspostaviti kontakt sa drugim djetetom nego sa prvim zato što je prvo došlo na svijet onda kada žena možda nije bila spremna da postane majka.

Neke žene već od trenutka kada urade test i saznaju za svoju trudnoću osjećaju posebnu povezanost sa plodom, nekima treba da čuju prvi otkucaj srca, dok nekim ženama stvari dolaze na svoje mjesto tokom cijele trudnoće. Postoji isto tako određen broj majki koje tek kada prvi put ugledaju svoje dijete osjete tu nevejrovatnu sponu. Isto tako je moguće  da se povezanost uspostavi nešto kasnije, nekoliko dana, nedjelja pa čak i mjeseci nakon porođaja”, kaže Dragišić.

Moguće posljedice koje proizlaze iz drugačijeg odnosa prema djeci, u smislu ljubavi i privrženosti, svakako su raznolike i vrlo teške za predvidjeti, ali im je sigurno zajedničko to da su nepovoljne za dijete. Zato, ako majka zaista prepozna tako nešto, nije sramota potražiti ni stručnu pomoć.

Svako dijete je blago i svakom su ljubav i pažnja jednako potrebne. Mislite o tome prije nego se zapitate šta ako…