Na transparentu koji Kotur-Erkić drži piše “A šta ako smo šesti?”i traži se odgovor institucija na ograničenje po uspjehu na konkursu za osobe s invaliditetom koje su i bez ove odredbe u izuzetno teškom položaju na tržištu rada.

“Legalizujemo diskriminaciju i od osoba s invaliditetom tražimo da budu bolji od prosječnih osoba bez invaliditeta, jer ne vjerujemo da mogu da uđu na tržište rada, rade i postižu rezultate”, kaže.

Kotur-Erkić ističe da je ovo nesrazmjeran teret za osobe s invaliditetom, budući da se traži i jednakost pod istim uslovima, propisanim čl. 23. Zakona o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, i jednakost po rezultatu, koji osobe s invaliditetom teško da mogu ostvariti zbog malog broja visokoobrazovanih u odnosu na populaciju i tešku zapošljivost, i posljedično manje radnog iskustva. Osim navedenog, napominje da je i zakonom koji uređuje prava osoba koje su invaliditet stekle u ratu prednost pri zapošljavanju postavljena bez ograničenja po uspjehu na konkursu.

“Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je prijavljeno svega nizak dvocifren broj osoba s invaliditetom urođenog ili stečenog uzroka invaliditeta. To je zanemariv broj u odnosu na ukupan broj osoba s invaliditetom u Brčkom, a dosadašnje mjere institucija u Brčkom u pogledu zapošljavanja ove populacije su zapošljavale svega jednu ili dvije osobe godišnje po projektima. To već dovoljno govori o mogućnostima i prilikama za zapošljavanje, a predložena mjera samo dodatno ograničava mogućnost zapošljavanje. Predložila sam da se osobama s invaliditetom da prednost kad polože pismeni test, kao eliminatorni dio provjere sposobnosti i obrazložila to pravno, ali do sada to nije uvaženo. S druge strane, prihvaćen je zahtjev organizacija koje godinama ističu da je usmeni intervju element korupcije u zapošljavanju u javnom sektoru, ali bi takvu mjeru zadržale prema osobama s invaliditetom – čime se uvodi novi nivo diskriminacije”, objašnjava.

Komitet za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija je u svom Generalnom komentaru broj 8 iz 2022. godine o pravu osoba s invaliditetom na rad i zapošljavanje naglasio da država kao poslodavac mora insistirati na većoj inkluziji osoba s invaliditetom, na osnovu objektivnih pokazatelja. Bosna i Hercegovina je, na osnovu nasljeđivanja ratificirane konvencije Međunarodne organizacije rada, prihvatila da se mjere kojima je cilj stvarna jednakost mogućnosti osoba s invaliditetom nisu diskriminacija prema drugima i to promoviše i Zakon o zabrani diskriminacije.

U entitetima ni više od decenije od usvajanja prvih zakona koji uređuju ovu oblast nije dostignuta zakonska kvota zaposlenosti osoba s invaliditetom u javnom sektoru, a Brčko Distrikt prvi put donosi ovakav zakon, i to, po iskustvu osoba s invaliditetom, čini na pogrešan pa i diskriminatoran način.

Šta kažu brojke?

Prema „Izveštaju o korišćenju vremena“ Republičkog zavoda za statistiku, žene dnevno provedu u proseku 4 i po sata, a muškarci oko 2 radeći u domaćinstvu. To bi značilo da žene troše duplo više vremena na ove obaveze od muškaraca. Zapravo 67,9% žena i tek 11,5% muškaraca obavlja kućne poslove svakodnevno.

Akademija ženskog preduzetništva, vrednost neplaćenog rada žena procenjuje na 600 dinara po satu. Žene bi za 4 sata, koliko u proseku obavljaju poslove u domaćinstvu, trebalo da zarađuju 2.400 dinara dnevno. Kada se uzme u obzir da žene ove poslove obavljaju svakodnevno, čak i vikendima i praznicima ta dnevnica bi trebalo da se pomnoži sa 30 dana. To bi značilo da bi mesečna zarada za obavljanje kućnih poslova iznosila 72.000 dinara, a na godišnjem nivou, 864.000 dinara. Ženski neplaćeni rad u bruto domaćem proizvodu (BDP) Srbije iznosi 21,5%, što znači da čak jednu petinu domaće ekonomije na svojim plećima drže žene.

Društvo, rod i rad

Istorijski gledano, društvo je na različite načine posmatralo ženinu ulogu u zajednici. Vekovima se pretpostavljalo da je briga o domaćinstvu i drugima ženski posao i da su i veštine održavanja domaćinstva prirodno ženske osobine, nešto što, iz tog razloga, žene rade bolje i spretnije od muškaraca.Žena je ograničavana na sferu privatnog, dok je muškarcima bila dostupna javna, politička i poslovna sfera. To je kreiralo nejednaku podelu rada u društvu i patrijarhalno podeljene rodne uloge, pri čemu je posao fizičkog i mentalnog rada u domu ostao ženski, neplaćen i neprepoznat.

Učvršćivanju rodnih uloga doprinose masovna kultura, mediji i kulturološke norme. Reklameza kućnu hemiju, pelene i posuđe, serije i filmovi koje gledamo, igračke koje kupujemo devojčicama i dečacima utiču na podsvesno usvajanje predrasuda i formiranje stereotipne slikeo sebi i drugima.

Ovakva podela rada, nije naškodila samo ženama. Muškarci koji odrastaju vaspitavani da je rad u kući ženski posao ostaju uskraćeni za razvoj bitnih veština koje omogućavaju samostalan život. Osim toga, iako su u manjini, muškarcima koji većinski obavljaju kućne poslove ili brinu o bolesnim i starim članovima porodice i deci, nepriznatost i neprepoznatost kućnog rada šteti takođe.

Iako se za samo jedan vek situacija dosta popravila i sada je raspodela rada u domaćinstvu u značajnoj meri bolja, određene predrasude prenose se i dalje s kolena na koleno, ostavljajući pitanje neplaćenog kućnog rada i dalje otvorenim.

Imamo li svi istih 24h

Veza neplaćenog kućnog rada, nasilja i društveno osetljivih grupa Mnogim ženama neplaćeni i neprepoznati rad u domaćinstvu otežava izlazak iz nasilnog odnosa. Nasilnici koriste privilegije, nejednaku raspodelu moći i ženinu ekonomsku zavisnost da je zadrže u nasilnom odnosu. Kada je žena vezana za domaćinstvo, nasilnik ima veću kontrolu nad njenim kretanjem i finansijama. Ženi koja nema zaposlenje teže je da napusti nasilnika, promeni sredinu ili iznajmi stan. Ako je dugo bila domaćica i nema radnog iskustva, pronalazak posla joj može biti znatno teži.

Žene sa sela, žene koje žive u siromaštvu, Romkinje, samohrane majke, žene koje brinu o starim ili bolesnim licima, majke dece sa invaliditetom ili smetnjama u razvoju, pored drugih svakodnevnih obaveza i briga, moraju da izdvajaju vreme za održavanje domaćinstva. Tako ne preostane vremena za lični razvoj, ekonomsko osnaživanje ili odmor, što ostavlja posledice na njihovo fizičko, mentalno i psihičko zdravlje.

Zakoni, pravilnici i svest opšte javnosti

Pravilnik o metodologiji za obračunavanje neplaćenog kućnog rada donet na osnovu Zakona o rodnoj ravnopravnosti, stupio je na snagu u martu prošle godine i od tog dana neplaćeni kućni rad u Srbiji zvanično je postao priznat, a Srbija je prošle godine počela da razmatra i garantovanu penziju, koja bi se isplaćivala svima,bez obzira na prethodno zaposlenje. Međutim, iako je Pravilnik zvanično na snazi, malo ljudi upoznato je sa postojanjem takvog dokumenta. Osim toga, postavlja se pitanje da li je za takav poduhvat kakav je isplata novčane nadoknade za rad u domaćinstvu, potrebno da ovu vrstu rada priznaju i Zakoni o radu, invalidskom i penzijskom osiguranju. Još jedno bitno pitanje je nivo rodnog budžetiranja, to jest, da li budžet Republike Srbije u dovoljnoj meru uzima u obzir potrebe građanki i njihov doprinos ekonomiji, i da li će i kako za to izdvojiti sredstva.

Iz Centra za devojke u Nišu navode da je potrebno da ovaj rad prepoznaju i priznaju pre svega sami građani i građanke, kako bi mogli da zagovaraju za promene i zauzmu se za ostvarivanje prava na novčanu nadoknadu. Da bi se na rešavanju problema uopšte valjano radilo, potrebno je najpre da informisanost, svest i stavovi građana/ki budu na višem nivou. Pre svega, ističe Centar za devojke, važno je da podela rada u domaćinstvu bude ravnopravnija, a to zavisi odrušenja rodnih stereotipa, bolje raspodele moći između muškaraca i žena i promene perspektive iz koje posmatramo rad u kući.

Centar za devojke je iz tog razloga pokrenuo kampanju „(NE)VIDLJIVA – Prepoznajmo vrednost neplaćenog rada žena u domaćinstvu“. Kampanju je podržala Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske, posredstvom fondacije Jelena Šantić, kroz program „Linkuj promenu: Digitalni i kreativni aktivizam na delu”.

Kampanju možete pronaći na Centrovim stranicama na Instagramu i Fejsbuku, pod oznakom #vidimtvojrad. Ukoliko želite da podržite kampanju, to možete učiniti deljenjem objava i popunjavanjem kratke ankete o neplaćenom radu.

Centar za devojke je ženska nevladina organizacija osnovama 1998. u Nišu od strane dve volonterke SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja. Misija Centra za devojke je osnaživanje dece, devojaka i žena kroz podršku, edukaciju, aktivizam i kreativnost.

Naš Podkast Oslobođena, dobitnica je nagrade za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja.

Oslobođena je prepoznata kao kreator javnog mišljenja u ovoj borbi.

Nagrada je uručena na centralnom događaju kampanje Generacija za ravnopravnost u Međunarodnom centru za djecu i omladinu. Događaj je organiziran s ciljem odavanja počasti i slavljenja onih koji se zalažu za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena, te s ciljem pozivanja drugih potencijalnih aktera da postanu odgovorni i podignu svijest o važnosti postizanja rodne ravnopravnosti.

Brankica Raković, autorica i urednica Podkasta Oslobođena – feministkinja, urednica prvog online magazina u BiH “Lola magazin”, koji je na drugačiji način progovorio o temama koje se tiču žena i odnosa društva prema ženama.

Oslobođena nije priča o feminizmu, priča je ovo o jednakosti. Nije priča o pravima žena, nego priča o LJUDSKIM pravima. Kroz podcast Oslobođena predstavljmo vam žene bosanskohercegovačkog društva, različitih profila, obrazovanja i interesa. Žene, koje su mijenjajući sebe, započele promjene u sferama svog djelovanja, ali i cijelom društvu.

Rodna ravnopravnost, nerealni standardi ljepote, mobing na poslu, seksualno uznemiravanje, žene u IT-u, žene u politici, problemi pri zapošljavanju, život sa invaliditetom, samo su neke od tema kojim se detaljno bavitmo svakog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a od 21 sat na O kanalu.

U osnovi, ‘politička korektnost‘ znači izbjegavanje jezika i postupaka koji vrijeđaju, isključuju ili nanose štetu ljudima koji se već nalaze u nepovoljnom položaju i diskriminaciji. Zvuči potpuno legitimno, zar ne?

I iako se oko političke korektnosti uglavnom lome koplja u, kako i samo ime insinuira- politici (i to primarno američkoj), ona zapravo nije fenomen niti ljevice, niti desnice, a niti centra;

To je u srži fenomen ljudske prirode. Činjenica jest da su sva plemena čovječanstva od svog postojanja sklona grupnom razmišljanju i kažnjavanju heretika i, iako politička korektnost zaista može smanjiti otvorene oblike maltretiranja i uznemiravanja te pozitivno djelovati na društvo, ona takođe može doći s opasnom nuspojavom promicanja pasivnih oblika diskriminacije koji često prolaze nezapaženo, a koji zapravo djeluju protiv cilja različitosti, jednakosti i uključenosti koju često promoviraju upravo oni koji zdušno podržavaju političku korektnost,inkluziju, ravnopravnost i tzv. pravednost.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by MINIJATURA by MJ (@minijaturabymj)

Tako je u nevjerojatno kratkom roku sve ono što je trebalo biti lako uočljiva granica između vrijeđanja i slobode izražavanja postalo sve neshvatljiviji fenomen koji sve manje i manje ljudi svjesno podržava; Odjednom se cijeli Instagram 2020. godine urotio protiv Adele jer se usudila pojaviti na karnevalu s pletenicama koje se obično vezuju uz afroameričku kulturu, a Kendall je razočarala fanove jer je na jednom snimanju ”prisvojila kulturu balerine?!?”

Amerikanci su kroz nekoliko godina promijenili na desetke kultnih TV serija, filmova, ali i ambalaža raznih proizvoda za koje su zaključili da vrijeđaju određenju marginaliziranu skupinu društva.

Cijela ova histerija stigla i do zagrebačkog Kraša koji je, pod krinkom nove kampanje, samoinicijativno zaključio kako je i stoljetna ambalaža kultne ”Domaćice” nedovoljno korektna za hrvatsko tržište. Ili možda ipak za – trendove s Instagrama?

Tako ćete danas u svim trgovinama pronaći novo izdanje kutije ”Domaćice” na kojoj uz ime ”Domaćica” stoji i dodatak raznih zanimanja: “Domaćica i menadžerica“, “Domaćica i pravnica“, “Domaćica i programerka“, “Domaćica i umjetnica“…

I dok je Kraš objasnio kako se radi o novoj, u teoriji plemenitoj, kampanji koja podiže svijest javnosti o važnosti i kompleksnosti obveza koje u kućanstvu najčešće preuzimaju žene, nameće se jedno ključno pitanje koje na sjajan način aktualizuje sve češći problem političke korektnosti: Šta tačno nedostaje stoljetnom nazivu ”Domaćica”, kao i pojmu domaćice koja je ”samo” – domaćica?

Iako je očigledno kako nova kampanja tvornice Kraš na umu ima plemeniti cilj, baš kao i cijeli pokret političke korektnosti, sasvim je jasno kako je ona upućena isključivo ženama koje emancipaciju i feminizam promatraju isključivo iz kuta koji podrazumijeva potpuni odmak i otpor od nekadašnjih, tradicionalnih uloga, što u realnosti i nije sasvim točno.

Fokusirajući se na progresivnost i moderne ideje, mnogima će ispod radara proći činjenica kako je kampanja sve samo ne inkluzivna te kako potpuno zanemaruje one žene, emancipirane žene koje svjesno biraju biti domaćice, koje žele biti domaćice i koje uživaju u toj ulozi, a za kojih više mjesta u svijetu, a posebice u marketingu, gotovo da i nema. Štoviše, usudila bih se reći da samo njihovo postojanje mnoge danas asocira na diskriminaciju, loš položaj žena i sve ono protiv čega bi se snažna, moderna žena trebala boriti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Italian y (@leah.lo.lah)

Ipak, suprotno očekivanom, kampanja ne prolazi dobro čak ni među ”woke” populacijom, o čemu svjedoče brojni komentari na društvenim mrežama među kojima je zaista teško pronaći onaj koji podržava ovu inicijativu, a koji mahom zaključuju kako je naš omiljeni keks naziva koji baš nikome nije smetao postao patrijarhalni glasnik koji ženama, kao da to već i same ne znaju, govori što sve mogu biti. Osim toga, tvrtke koje ”slave” žene kroz marketinške kampanje nisu nikakva novost. 

Štoviše, postalo je pomalo isprazno slušati floskule i ponavljati činjenice koje svi znamo, a od kojih same žene na koncu nemaju – ništa. A ono što je posebno ironično jest što sam vrh velike većine takvih tvrtki, koje se u kampanjama toliko srčano posvećuju ženama, gotovo isključivo čine – muškarci, koji na koncu i ubiru plodove tih uspješnih, ”progresivnih” marketinških trikova.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ženski nogometni klub Međimurje-Čakovec (@znkmedjimurjecakovec)

No, s obzirom na to se o Krašu u posljednja dva dana priča kao nikada dosad, ovaj očigledno neplanirani marketinški potez je još jednom dokazao kako je i loša reklama dobra reklama, a Kraš je ujedno i svim domaćim marketinškim agencijama učinio uslugu i na konkretnom primjeru pokazao koliko je politička korektnost klizav i nedefenisan teren koji je ujedno, pored kultnog proizvoda kakav je Domaćica sama po sebi – potpuno nepotreban.

Preuzeto sa: fashion.hr

Kažemo paradoksalno, jer nama, koje znamo šta jesmo i šta feminizam jeste, nije jasno zašto se sve češće susrećemo sa negativnim reakcijama prema svojim identifikacijima koje se kreću u rasponu od prevrtanja očima i smijeha do “naloženih” rasprava i iznošenja argumenata o potrebi i utemljenju feminizma i najčešće dolaze od veoma inteligentnih osoba.

Kako nam je bilo teško da razumijemo da pokret koji je toliko učinio i nastavlja da čini za sve nas, za svijet, može da bude toliko krivo shvaćen i potcjenjivan, Lola je odlučila da traži tajm aut i razjasni neke od najčešćih zabluda koje se namotavaju na klupko otpora i ismijavanja feminizma.

Prije svega, da krenemo od definicije. Rječnik pod ovim pojmom podrazumijeva

učenje o jednakim društvenim, političkim i svim ostalim pravima žena i muškaraca.

Ukoliko bi svi razumjeli ovu definiciju u potpunosti, većina svijeta bi sebe smatrala feministima. Ali vremenom, ovaj pojam je primio negativne konotacije sprečavajući ljude da se s njim identifikuju ili da poštuju i cijene nevjerovatan doprinos feministkinja učinjen kroz istoriju. Što je najgore, ovakav negativan stav postaje sve rasprostranjeniji.

To je otišlo toliko daleko da je 2013. godine na Tumblr-u, a potom i na Fejsbuku, došlo do onlajn pojave: “Žene protiv feminizma.” Na ovoj stranici žene dijele svoje fotografije, sa razlozima koi govore zašto su one protiv feminizma.

Žene.

Protiv.

Feminizma.

Većina tih razloga, zapravo, dolazi od ozbiljnog nedostatka razumijevanja samog pojma ili je zasnovana na pogledima ekstremnih grupa, koje većina feministkinja ne dijeli. Neki od znakova protivljenja feminizmu izražavaju zablude koje ćemo sada da razbijemo, jednu po jednu.

Zabluda broj jedan: Feministkinje su žene zaluđene karijerom i one su protiv žena koje to ne zanima:

“Ne treba mi feminizam, jer želim da imam i opciju da ostanem kući i ne radim.”

Namjera i cilj feminizma nije da prisiljava žene na rad, već da osigura da sve one imaju izbor i mogućnost da rade, ukoliko to žele. Ni u kom slučaju cilj nije da se imalovažavaju ili osuđuju majke i domaćice, već da svaka žena zna da joj to nije jedina opcija i da zaslužuje jednaku priliku za izgradnju karijere kao i muškaraci.

Zabluda broj dva: Feministkinje mrze muškarce

“Ne treba mi feminizam, jer ja nisam luda, odvratna, licemjerna žena koja mrzi muškarce.“

Feministkinje ne mrze muškarce. Pokret želi da slavi i osnaži žene, a ne da demonizira i diskriminira muškarce. Takođe, feminizam ne krivi sve muškarce za nejednakosti sa kojima se suočavamo, a ideja da bi one trebale da nestanu, kako bi se uspostavilo društvo bez rodnih privilegija nije ideja koja u sebi nosi bilo kakvu mržnju. Ako smo na čisto s ovim dijelom, onda da kažemo i to da ono što mrzimo jesu ponašanje i djelovanja pojedinih muškaraca i društvene privilegije koje su im neosnovano dodijeljene.

Zabluda broj tri: Feministkinje ne žele da budu jednake, već nadmoćne

“Ne treba mi feminizam, jer ja vjerujem u poštovanje i jednaka prava.”

CIJELA POENTA FEMINIZMA JE POSTIZANJE JEDNAKOSTI. Možda će CapsLock uticati da se ovo napokon razjasni. Feministkinje nisu žene žedne moći koje se bore za uspostavljanje matrijarhata, već “najjednakiju” jednakost muškaraca i žena, na svim poljima. Jednako. Jedini razlog zašto se pokret zove feminizam, a ne humanizam, jeste što postizanje jednakosti zahtijeva da se daju prava potčinjenoj grupu unutar ljudskog društva, a to su žene.

Zabluda broj četiri: Feminizam nam više nije potreban

“Ne treba mi feminizam, jer ja nisam potčinjena. Ja sam slobodna.”

Ovo je argument koji najviše frusrira. Da, prešle smo dugačak put i postigle dosta toga kada je o pravima žena riječ, ali reći da nejednakosti više ne postoje je jednostavno rečeno – netačno. Super je stvar da se neke žene osjećaju kao da nisu potčinjene, iako bi usput mogle da zahvale feministkinjama koje su se nekada izborile za njihove slobode i osjećaj jednakosti i kažu na primjer:

Pravo glasa? Hvala feministkinje. Pravo na razvod? Hvala feministkinje.

Ali nisu sve žene te sreće. Prava žena se i dalje zloupotrebljavaju širom svijeta, uključujući i najrazvijenije zemlje poput SAD-a ili Australije. A sve dok se to dešava, ne samo nama, u našoj kući i našoj zemlji, feminizam je potreban i to ne da bi od žena pravio neke žrtve, već da bi ih osnažio i učinio jednako jakima kao što su to muškarci.

Nadamo se da su ovim bar neke zablude pale u vodu i da je malo jasnije šta je to što feminizam pokušava da promijeni u svijetu, nastavljajući se na svoju istoriju. A za sve one koji smatraju da je feminizam nešto nepotrebno, prevaziđeno i smiješno u savremenom svijtu, napravile smo jednu listu koja se tiče rodne diskriminacije s kojom se žene svakodnevno susreću:

• Žene zarađuju između 14 i 18% manje od muškaraca za isti posao.
• 49% majki je prijavilo neki oblik diskriminacije na radnom mjestu u toku trudnoće, trudničkog bolovanja ili prilikom povratka na posao nakon porođaja.
• Jedna od tri žene će biti seksualno zlostavljana u nekom trenutku svog života.
• Porodično nasilje je vodeći “izlječivi” uzrok bolesti i smrti žena u dobi između petnaest i četrdeset i četiri godine.
• Šezdeset i dva miliona djevojaka nema pristup obazovanju.
• Svake godine oko petnaest miliona djevojaka mlađih od osamnaest godina biva udato, najčešće prisilno.
• Četiri od pet žrtava trgovine ljudima su žene.
• Jedna od četiri žene je seksualno uznemiravana na radnom mjestu.
• Veća je šansa da će žene koje služe u Iraku biti sliovane od strane kolega u uniformi, nego da će poginuti od neprijateljskog metka.

Dakle, koji god razlog da imate da vičete da ste protiv feminizma, postarajte se da ste u potpunosti razumjeli pojam o kom raspravljate, bez prethodne pretpostavke da su sve feministkinje iste ili da imaju neke prikrivene ciljeve i skrivene namere.

A onda, ako se ne protivite idejama feminizma, a ne želite lično da se izjasnite kao jedna od njih ili da kažem nas, zapitajte se zašto je to tako.

Jer, ako vjerujete da svi treba da imaju jednake mogućnosti, vi ste samim tim feminist(kinja). Ako vjerujete da svi treba da budu jednako plaćeni za isti posao, vi ste, pogodite šta? Feministkinja. I ako vjerujete da svako zaslužuje isti nivo poštovanja, VI STE FEMINIST(KINJA).

Čestitamo!

Dobrodošle i dobrodošli u klub. Vjerujte nam, to je sjajan klub.  A to već i znate, jer ste u njemu.

Kako je moje iskustvo ograničeno na ove prostore prepune bijelih homofobnih transfobnih mizoginihčnih vjernika, laptop i internet su se pokazali najboljim metodama ovog (za mene) novog životnog učenja. Volim čitati članke i gledati videe koje su napisale/snimile žene (i poneki muškarac!) različite od mene, kako bih naučila što više o njima, njihovim životima, iskustvima, drugim kulturama, zemljama i kontinentima.

Internet

Ako postoji jedna stvar koju sam naučila u svim ovim godinama beskonačnog surfanja internetskim oceanom, ta je da se nikad ne zalazi u sekciju komentara. Nikad, never, núnca, nikdy. Razlog tome je gomila komentara koje kada jednom vidiš, ne možeš ih tako lako zaboraviti – to su ili ignorantni komentari čija je svrha prikazati da se osoba ponosi svojom primitivnošću ili trolovi koji iskušavaju novi nivo trolanja. Iako postoje i ‘dobri’ komentari, oni nekako budu zgurani na dno od strane trolova ili ignorancije.

Unatoč tome što su internetski trolovi i meninisti udaljeni od internetskog univerzuma samo par klikova mišem, njihove najdraže mete su feminističke stranice, na koje obožavaju komentirati stvari poput: “A što je sa ženama u Kongu, to vas naglo ne zanima? Ti se tu žališ na zabranu pobačaja, ali kako je tek ženama u Indiji, njima je potrebna prava pomoć! Da si ti zbilja feministICA, onda bi se angažirala oko pomoći ženama u Saudijskoj Arabiji!!!”

Taj argument me neko vrijeme mučio – “da te zbilja zanima dobrobit žena, brinula bi se za one gdje je najpotrebnije”. Žene u Hrvatskoj, u usporedbi sa ženama iz Jemena, Indije, Konga ili Saudijske Arabije, žive puno slobodnije.

Ženama u Saudijskoj Arabiji je bilo zabranjeno glasovanje, ali u 2011. kralj Abdullah je dopustio ženama glasovanje na lokalnim izborima za 2015., kao i da budu imenovane u savjetodavnu skupštinu. U Saudijskoj Arabiji pismenost žena se procjenjuje na 91%, što je još uvijek niže od muške pismenosti, iako je daleko veća nego prije 40 godina. Prosječna dob vjenčanja među saudijskim ženama je 25 godina. Mnoge konzervativne saudijske žene ne podupiru slabljenje tradicionalnih rodnih uloga i restrikcija, zato što misle da je Saudijska Arabija najbliže “idealnoj i čistoj islamskoj naciji” koja je pod pritiskom “uvezenih zapadnih vrijednosti”.

U Indiji su prava žena osigurana temeljem Ustava Indije – jednakost, dostojanstvo i sloboda od diskriminacije. Indija također ima različite statute koji uređuju prava žena. U 2011. godini, predsjednica Indije, predsjednica Lok Sabhe i vođa oporbe u Lok Sabhi (Donji dom parlamenta) bile su žene. Međutim, žene u Indiji i dalje su suočene s brojnim problemima, uključujući nasilnu viktimizaciju zbog silovanja, bacanja kiseline, ubojstava zbog miraza i časti, bračnog silovanja te prisilne prostitucije mladih djevojaka.

Žene u Jemenu povijesno su bile u nepovoljnom položaju zbog svog roda, u društvu koje je jako patrijarhalno. Iako je vlada Jemena napravila napore koji će unaprijediti prava žena u Jemenu (uključujući formiranje Strategije za razvoj žena i Strategiju razvoja zdravlja žena), mnoge kulturne i vjerske norme, uz slabu provedbu zakona jemenske vlade, spriječile su žene Jemena da imaju jednaka prava kao i muškarci. Žene podliježu društvu koje održava uglavnom poljoprivrednu, plemensku i patrijarhalnu tradiciju. Ovo, u kombinaciji s nepismenosti i ekonomskim pitanjima, dovelo je žene da ih se neprestano lišava njihovih prava kao građanki Jemena. Zbog neprestanog rasta oružanog sukoba od kraja ožujka 2015., Jemen je postao poznat kao najveća humanitarna kriza u svijetu. Sukob je doveo do brojnih optužbi za kršenje i zlouporabu međunarodnog ljudskog prava i kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Uz probleme uzrokovane sukobom, postoje i druge ozbiljne prijetnje fizičkoj dobrobiti žena u Demokratskoj Republici Kongo. Žensko genitalno sakaćenje (Female Genital Mutilation), iako nije široko rasprostranjeno, postoji među populacijama u sjevernim dijelovima zemlje; učestalost FGM-a procjenjuje se na oko 5% žena u zemlji. FGM je sada nezakonito – zakon propisuje kaznu od dvije do pet godina zatvora i novčanu kaznu od 200.000 kongolskih franaka za osobu koja krši “fizički ili funkcionalni integritet” genitalnih organa.
Stope smrtnosti majki su visoke jer je pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen. Osim toga, žena može koristiti kontracepciju samo uz dopuštenje svoga muža, čime joj se ne može spriječiti da od njega dobije AIDS.

Stanje u Hrvatskoj

Iako činimo polovicu populacije na ovom planetu, naša prava po svuda su zatirana.
U svom tom razmišljanju o opravdanosti feminizma na našim zapadnjačkim dijelovima, shvatila sam da, čak i ako se problemi građanki Hrvatske ne mogu mjeriti s problemima ženama iz Saudijske Arabije (koje su tek prošli tjedan dobile pravo da smiju samostalno, bez muškog skrbnika, voziti aute i imati vozačke dozvole), to ne znači da je nama ovdje jednako dobro kao muškarcima.

Skoro je kraj 2017. godine, znanstvenice/ci su našle/i uspješni lijek za liječenje ebole, dale/i su optimističnu prognozu u kojoj bi se liječenje raka znatno poboljšalo kroz 5 do 10 godina, ali zato žene u Hrvatskoj nisu puno napredovale.

Promatrati situaciju naših žena (i žena u regiji), gledati na vijestima kako se radnicama ne isplaćuju plaće, kako ih se ugnjetava, kako i dalje moramo ići na prosvjede za besplatan i dostupan pobačaj, kako silovatelji dobivaju minimalne zakonom određene kazne, kako su “100 posto žrtava kaznenog djela nasilja u obitelji u Primorsko-goranskoj županiji ove godine žene”, kako Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju (iako ju je potpisala 2011.) te unatoč svemu tome reći da se Hrvatice nemaju pravo žaliti ” jer im može biti gore” i da feministkinje ne rade svoj posao jer “ne pomažu” ženama diljem svijeta je antifeministička mizogina budalaština.

Privilegij

Samim time što  nemamo muškog skrbnika koji prati svaki naš korak, koji nam odobrava stvari i potpisuje sve dokumente, za razliku od žena u Saudijskoj Arabiji, mi građanke RH imamo privilegije. Osoba može imati privilegij na jedan način, no to ne znači da nema zapreka na drugi način – na primjer: ja, kao bijela, able-bodied, cis, hetero žena imam privilegije time što sam upravo sve navedeno. Kada hodam gradom, ne bojim se hoće li netko povikati za mnom zato što sam hetero, hoće li mi se pijana osoba ‘unijeti u facu’ zato što sam cis, ne gajim strah prema policajcima diljem svijeta zbog svoje boje kože.

Unatoč svim tim privilegijama koje kao imaju, broj ubojstva žena je u porastu – 2016. je zabilježen najveći broj ubojstava u zadnjih sedam godina, policija kod slučaja obiteljskog nasilja privodi oba partnera, zbog čega se događa da žene ne žele prijaviti nasilje policiji,  malo sredstava se ulaže u vrtiće, kao da se ne vidi korelacija između zaposlenosti i dobre organizacije vrtića, na razgovoru za posao mi se može postaviti neprimjereno pitanje o imanju djece ili dečka/muža, farmaceut/kinja do relativno nedavno je mogao/la odbiti dati mi pilulu za dan poslije, a ginekolozi se i dalje izvlače na ‘priziv savjesti‘ u javnim bolnicama, dok ispod pulta dijele vizitke svojih privatnih ordinacija.

Problem s ljudima koji se žale na feminizam zapada je što često takve stvari govore kako bi opravdali svoja primitivna stajališta i netrpeljivost, a također se čine uzbuđeni što mogu čitati o takvim stvarima, samo da bi potvrdili svoju predrasudu prema feminizmu. To su uglavnom isti ljudi koji negiraju postojanje mizoginije, seksizma, rasizma, homofobije, transfobije i seksualnog nasilja kao problema zapadnog svijeta jer oni sami nemaju te probleme.

Kako dalje?

Gledajući video američke crne trans aktivistkinje i intersekcionalne feministkinje, Kat Blaque, shvatila sam koliko su feministkinje diljem svijeta u pravu kada kažu da im treba feminizam: “Velik dio mog feminizma se radi o pričanju o stvarima koje sam osobno iskusila te u pojačavanju glasova osoba koje imaju iskustva koje ja osobno nemam. Ne mogu znati apsolutno sve niti imati oči i uši po svuda. Umjesto grđenja ljudi jer nemaju određene informacije, podijelite te informacije s njima.”

Da, istina je da građanke Hrvatske žive u zemlji koja je, u usporedbi s drugima, ne baš najgora, no kao što nam je svima jasno – za napredak uvijek ima mjesta. To što govorimo o statistikama hrvatskih žena i idemo na prosvjede za ‘bolje sutra’, ne znači da ne čitamo i o ženama u SAD-u, Afganistanu ili Saudijskoj Arabiji.

Ono što je bitno je da se građanke i građani educiraju o raznim problemima s kojima se susreću žene diljem svijeta (pa tako i Hrvatske) te da umjesto polemika o ‘nepotrebnosti feminizma u Hrvatskoj jer žene mogu glasiti i same voziti auto’, postave pitanje zašto toliko ljudi razgovara o intersekcionalnom feminizmu, gdje su same/i pogriješile/i u stavovima te kojim putem krenuti kako bismo kolektivno dostigle/i jednakost i ravnopravnost.

Libela.org – Mia Vodopija

Život Baraka Obame, let od Čikaga preko Springfilda pa sve do Vašingtona. Život na točkovima i u avionu. Život koji dodatno otežava da budeš dobar suprug i otac. Česte su situacije u kojima Mišel i njegove dvije kćerke nisu mogle da putuju zajedno sa njim, a odvojenost im, kao i svim ostalim porodicama, teško pada. To nikako nije značilo odustajanje i razočarenje već samo inspiraciju za dalje, to je značilo da se Barak mora malo više potruditi da bude dobar otac i još više da bude dobar suprug. Iako je njegova porodica od samo trenutka kandidature, a kasnije i dolaska na mjesto predsjednika znala kakve su obaveze, prednosti i mane, nekada je jednostavno teško razumu objasniti nedostajanje.

Al ipak, bez obzira na svu odgovornost, Barak je pokušavao da svaki slobodni trenutak provodi upravo sa svojim kćerkama i uvijek se trudi naglasiti koliko je ponosan na svoje dvije kćerke i to u šta su se pretvorile – pametne, zabavne i ljubazne mlade dame. Naravno da nije uvijek bilo tako – i one su, baš kao i svi tinejdžeri imale svoje krize, umišljene probleme i bespotrebne histerije, ali na kraju dana su ipak opravdale svoja, roditeljska, ali i očekivanja cijele jedne nacije.

Barak je za američki Glamur magazin izjavio kako je izuzetno ponosan što ima kćerke i što odrastaju upravo u ovom vremenu – vremenu koje je prekretnica za sve žene na svijetu. Dvadeset i prvi vijek je najidealniji vremenski period u istoriji svijeta za biti žena, jer napokon sve ono na čemu se radilo proteklih 100 godina je “došlo na svoje”. Žene iz dana u dan sve više pokazuju svoju snagu i sposobnost, mogućnost da budu samostalne i ponekad se čini da im muškarci više uopšte nisu potrebni. Žene vie nisu SAMO majke i domaćice, one vode korporacije i kroje svjetsku politiku. Žene se brinu o sebi, svojim, ali i o drugim porodicama. Preuzimaju vodeća rukovodeća mjesta i sa liste uspješnih i bogatih muškaraca precrtavaju ime po ime.

Da, postoji tu još mnogo problema, ali je teško okrenuti leđa činjenicama koje su svuda oko nas – žene danas žive bolje nego što je to bio slučaj u vrijeme naših majki i baka. Možda nemaju apsolutnu ravnopravnost, ali isto tako nemaju ni podređenost kakva je postojala prije stotinjak godina. Stereotipi o tome šta žene trebaju i ne trebaju i dalje postoje, ali više ne definišu živote kao u prošlosti.

Obama je jedan od rijetkih visokopozicioniranih funkcionera, ali i prvi američki predsjednik koji je javno stao u zaštitu žena i feminističkog pokreta i okarakterisao se kao feminista. Često je u javnosti govorio o tome kako ga je u feministu oblikovao život, jer je uvijek bio okružen sa jakim ženama. Od bake koja ga je odgojila preko samohrane majke koja je danonoćno radila da bi mu obezbjedila što bolje uslove za život pa sve do supruge Mišel, ali i uloge oca. “Kada ste otac dvije djevojčice i kada gledate kako rastu i u šta se pretvaraju, shvatite u stvari koliko stereotipa o ženama ima”.

Nemoguće je promjeniti svijest muškaraca preko noći. Potrebno je dječake i mlade momke učiti istinskim životnim vrijednostima, dopustiti im da sami pronađu svoje puteve i ne nametati bilo kakvu “mušku i žensku” ulogu. Odrastajući bez oca, Barak je shvatio da ga spol nikako ne treba odrediti za neku ulogu već samo njegova sposobnost da nešto uradi ili ne uradi. Isto je i sa ženama. Svi smo mi jednako sposobni za život samo što postoje muškarci i postoje žene, reprodukcija i evolucija. Ne postoji “slaba žena” koja ne može već žena koja nešto ne želi. Ne postoji ni “jak muškarac” samo zato što je muškarac već i on ima pravo da nešto ne želi. Svi imaju pravo da budu ono što osjećaju. Svi imaju prave da rade ono što žele i budu u tome najbolji i niko nema pravo da kaže da su žene u bilo kom pogledu manje vrijedne ili manje sposobne. Ne postoji opravdanje za silovanje i omalovažavanje žene samo zato što je žena, ali ne postoji ni opravdanje za iskorištavanje povlastica samo na osnovu spola. Jednakost treba da bude jednakost.

Krajnje je vrijeme da muškarci shvate da je mijenjanje pelena obaveza, ne muška ili ženska već jednostavno obaveza. Žena može da radi šesnaest sati dok muškarac čuva dijete.

Žena može da bude nadređena stotinama muškaraca ukoliko svoj posao obavlja od svih njih zajedno.

Može i da ostane kući da kuva i posveti život djeci.

Može, ako želi.

Sve se svodi na vlastite želje i afinitete, jer nisu svi ljudi isti.

Dobra vijest je što se svijest polako mijenja u pogledu jednakosti. Malim koracima se ide prema cilju, a krajnji je da se svima pristupa jednako – bez izuzetka. Stereotipe treba ostaviti u prošlosti i ne vraćati više nikad na površinu. Treba gaziti hrabro i pozitivno u budućnost, jer ako se napredak ostvario kroz stotinu, zamislite tek šta će biti za još stotinu godina?!

Budite ponosni što odgajate djecu baš u ovom vremenu. I bez obzira na to ko vodio koju zemlju, vi svoju djecu vodite onim najboljim putem, putem bez predrasuda i s mnogo ljubavi i razumjevanja. Samo tako ima nade za svijet.

Obećanje kršim, jer sam u strahu da bi neko to bezumlje mogao prigrliti kao zdravu opciju. Dok pametniji popuštaju, oni manje pametni, bez moralnog kompasa, ali i sa debelim interesima nam svima kroje kapu. Bez stida manipulišu, ruše sve granice i na plodno tlo bacaju sjeme mržnje i bezumlja. Iako takvi ne zaslužuju pažnju, oni je najčešće i dobijaju.

Vuk je obukao jagnjeću kožu. Čovjek je postao licemjer. Prijetnje, ponižavanje i nipodaštavanje pakuje u političku inicijativu kojom se bori protiv neistomišljenika.

Grad u kojem sam odrasla u svom imenu krije svoju geografsku odrednicu. Zove se Kozarska Dubica. Za odborničku fotelju u Opštini tog grada bori se i neko kome se ime grada ne dopada. Kozarska nije dovoljno Bosanska. Zamislite, geografska odrednica je nekome trn u oku. Pored imena, koje je prva stavka za čiju promjenu će se boriti, druga stavka i takođe trn u oku je i krsna slava Opštine. U gradu u kome gotovo sve porodice slave krsnu slavu. Predizborni plan i program kažu da to treba ukinuti. U redu, svako ima pravo na svoje mišljenje, želje i htjenja. Međutim, u polemici koja se razvila, pristigla je i podrška toj inicijativi, sa svih strana i svih meridijana. Izostala je jedino od ljudi koji tu žive.

Suze su me oblile. Prvo smijuljice pa ljutice pa tužnice. Istorija se ponavlja. Ponovo nas zavađaju, ponovo nas tjeraju da zatvaramo srca i jedni drugima okrećemo leđa. Do kada će oni koji ovdje ne žive niti će ikada više živjeti – uređivati naše međuljudske odnose i način života? Čudne li ironije da o suživotu i zajedništvu najviše pričaju oni koji su nacionalizam gdje se svoje voli, a tuđe poštuje, zamijenili za nacizam, gdje svoje dižeš u nebesa, a tuđe zatučeš kundakom (u najboljem slučaju).

Upravo takvi su najpoletniji da se penju na pozornice i okupljaju oko sebe maloumnike čije spone između neurona nikad nisu zaživjele. U takvim kućama djeca se hrane i oblače mržnjom. Iz takvih kuća izlaze ta ista djeca, spremna da sutra, umjesto knjige, u ruke uzmu oružje.

Publika, kao i uvijek, većinski je vrla i nepismena dijaspora koja ljubav i podršku šalje sa sigurne udaljenosti, iz nekih uređenih sistema gdje se čak ni oni koji su sišli s uma i trunu po raznim ustanovama ne bave podjelama ni ovakvim pitanjima. Oni služe da izazivaju međunacionalnu netrpeljivost. Više od 90% nacionalnih sukoba i incidenata je izazvala neka “osoba sa strane”, ostavljajući ljude koji tu žive jedne drugima na milost i nemilost. Ta ista “dijaspora” ovdje ne živi već više od dvadeset i pet godina. Ta dijaspora protutnji kroz ovu državu jednom godišnje, za šta odvoji nekoliko dana, jer više od toga ne bi podnijela. Svoju djecu oblače u skupocjena i udobna zapadnjačka shvatanja, a našu u naci(onali)stičke dronjke. Svoju djecu školuju na prestižnim univerzitetima, a naša se dave u reformama.

Zašto je važno da li se ovdje govori srpski, bosanski ili hrvatski jezik, kad su vašoj djeci maternji njemački, engleski, švedski, danski, holandski ? Sve i da postoji samo jedan univerzalni jezik za sve nas, vi koji mrzite opet ga ne bi razumjeli. Ljubav i mržnja nikada nisu bile drugarice niti su nalazile zajednički jezik.

Žao mi je što moram da vas obavijestim, ali vrijednosti koje njegujete ne vrijede ništa. Ni pišljiva boba. Bježeći od neljudskosti postali ste neljudi. Gledajući one koje griješe niste naučili ništa sem da iste greške ponavljate. Kako živite pod tim teretom? Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmagati.

Raspirivači mržnje ovoj zemlji ni narodu nisu potrebni. Normalni i moralni se vole, posjećuju i brinu jedni za druge, bez vas. Gadite mi se, a vaše istomišljenike žalim. Korov zvani mržnja obrasta vaša srca i isisava sve čovjekoljublje ne ostavljajući prostor za razvoj upravo onoga o čemu s neznanjem pričate – suživota i zajedništva.