Yes, of course.

I pomognete. Uputite na pravo mjesto, pokažete znamenitost. Jer, vi ste najbolji ambasador svog grada.

Sjećam se situacije od prošlog ljeta. Šetam gradom i u susret meni idu dvije djevojke. Njima u susret dvojica mladića. Zgodni, lijepi sa rančevima na leđima. Nisu odavde. Očima su upijali Banjaluku, ali i Banjalučanke. Htjeli su da upoznaju mlade koji znaju ponešto o gradu u kojem stasavaju. Prilaze djevojkama i na engleskom ih pitaju gdje se nalazi Kastel. One staviše ruke na usta i glasno prasnuše u smijeh.

Ahahahahahahah… Pa mogli su, kad su već planirali dolazak u Banjaluku, da nauče ovdašnje jezike naroda i narodnosti… Da ih cijeli svijet razumije. A ne ovako, nespremni pitaju za fortress.

U čudu gledam u njih i ne vjerujem. Ako već ne znaš engleski, onda se bar ljubazno nasmij i reci da ne znaš, na domaćem jeziku. Razumjeće pogled. Nema potrebe da se nekome ko je došao da vidi tvoj grad smiješ u lice. Jer, zamisli, nepoznavanje ovdašnjih jezika je njegov hendikep.

Zamislim onda situaciju da su se te dvije djevojke našle u Londonu, Parizu, Briselu… Htjele bi da vide, na primjer, Luvr ili Bakingemsku palatu ili da pojedu belgijsku čokoladu. Naiđu na nekog ko je tu odrastao, a on im se unese u lice. Na svom jeziku odbrusi:”Došle, a ne znaju da “beknu””.

Eto, zamislila sam i osjetila se kao ovca, otprilike. Evropa nije takva. Niko od vas ne traži da perfektono govorite njihove jezike, ali je lijepo kada se sporazumijevate.

Primjera za to koliko hoćete.

Na primjer, kada je moj otac, pod stare dane, krenuo na neki sajam građevine u Portugal, nije znao ni španski ni portugalski, a bogami ni engleski. Sa društvom je sjeo u jednu raskošnu lisabonsku kafanu. Odisala je portugalskim duhom i fadom. Sve je bilo u ritmu te divne muzike. Konobar je prišao i pitao šta bi želio da popije. Toliko je ćale razumio, jer mu sigurno nije prišao da pita kako je i šta ima novo u Banjaluci.

Kratko je odgovorio:”Beer ćemo”.

Konobar se slatko nasmija, odgovori na jeziku zemlje u kojoj radi i živi i radosno povika:”Gdje si, brate, ja sam iz Srbije. Odakle dolazite”.  U Portugal ga je odvela ljubav i želja da se bori za bolje sutra. Sada je našao “nekog svog” u tom moru portugalskog, evropskog naroda. Izgrliše se njih dvojica, a moj ćale raspištoljeno dodaje:”Što veće i što hladnije”.

I stiže pivo. Veliko i hladno. Portugalsko!

“Kako je kod nas dole”?

“A, ništa ne propuštaš”.

Izljubiše se bratski pa svako ode svojim putem.

Danas je Evropski dan jezika. Dan koji slavi bogatstvo različitosti. Dan u kojem se sjedinjuju svi evropski jezici. Dan kada shvatamo da ne postoje granice ni prepreke. Te prepreke samo mogu da budu u našoj glavi. Jer, čovjek je bogat onoliko koliko jezika poznaje.

A, priznaćete, u slučaju kada kažete da ne poznajte neki od onih, za današnje prilike, osnovnih, osjećate se okrnjeno i veoma loše. Sramota vas jer, jer se podrazumijeva da, kao što znate da uključite veš mašinu, kompjuter, otvorite prozor i pozdravite komšiju sa:”Dobar dan”, poželite i dobrodošlicu nekome ko nije sa ovih prostora.

Učite jezike. Jezici su zlato. Jezici su most. A ima li išta ljepše od mostova? Ima li išta ljepše od čovjeka širokog pogleda i željnog znanja?

Stari kontinent slavi. Pa neka je i vama i nama srećan Evropski dan jezika!

Svi imamo neke fobije. I veliki Napoleon Bonaparta plašio se, zamislite, mačaka, što je poznatije kao ailurofobija. Donald Tramp, republikanski kandidat za predsjednika SAD, plaši se rukovanja. I to ima naziv kirofobija.

Balegar je insekt čije je čulo mirisa najsavršenije. Vjerovali ili ne, požar može da nanjuši na velikoj udaljenosti i tada počinje parenje.

Znate li ko smišlja imena uraganima? Odgovor je jasan – Američki nacionalni centar za uragane to radi još od 1953. godine. Do 1979. godine uragani su nosili samo ženska imena, a to je sada promijenjeno. Na primjer, 2014. godine listu imena za uragane činila su imena Artur, Berta, Kristobal, Eduard, Laura, Marko…

Kakva je veza između sladoleda i vulkana Etna? E pa ova hladna poslastica u Italiji je napravljena u 18. vijeku u sicilijanskom gradiću Taormini, a uz pomoć snijega sa obronaka Etne. Sladoled je, međutim, bio poznat još iz vremena Stare Grčke. Zasluge ima i Marko Polo, jer je iz Kine recept donio u Evropu, a Italijani su ga usavršili.

Srednji vijek nosi priču o muškatnom oraščiću. Bio je to najskuplji začin u to vrijeme, ali ne zbog ukusa i mirisa, već zato što se vjerovalo da štiti od kuge.

Blizanci su za mnoge atrakcija. U selu Kodinhi u indijskom Radžastanu pogotovo. Oko 2000 porodica ima oko 300 parova blizanaca. To je pravi mali gradić lica u ogledalu.

Moć Nila je ogromna i uz njegove obale opstaje život. Međutim, naučnici su otkrili da je zapadno od ove rijeke postojalo još pet sličnih vodotoka koji su presušili zbog promjena klime. To se dogodilo prije  oko 5,3 miliona godina.

Jezik je blago, ali lingvisti tvrde da ga ne čuvamo onako kako bi trebalo. Svakih 14 dana nestane po jedan jezik, a vjeruje se da će do kraja 21. vijeka nestati otprilike 7.000 jezika.

Od plave do žute, tako bismo opisali plamen svijeće. Sve je to objasnila i nauka. U dnu je plav jer uzima kiseonik, a na vrhu žut jer ga tu sagorijeva.