Ma koliko bezazlene obaveze imali tokom dana, svi se slažemo u jednom. Nekako se “nema kad”. Što i nije toliko loše u odnosu na to da se nađe vrijeme, ali ne nađe tema, jer u procesu multitaskinga u kojem zovete muža da vidite je li dijete ok, pišete poruke kolegama sa posla i produžavate parking, često se desi da zaboravite s kim sjedite uopšte na kafi. A onda i ta osoba shvati da je zaboravljena, vraćajući vama istom mjerom.

Znate ono, kao kad nakon lošeg dejta kažete liku da ćete mu se javiti, a tek kasnije se ispostavi da nemate ni broj telefona. Ali, bitna je namjera, jer do realizacije ionako većinom ni kod koga ne dolazi.

Umjesto da ljudima kažete kako vam nisu prioritetni u životu, vi često kažete kako se obavezno trebate vidjeti “ovih dana”. A termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe. U skladu s tim, za one koji su manje važni ni ne nađe. Ali potreba da se dopadamo mnogima veća je od one da budemo iskreni prema istima, a upravo radi toga dolazi do sindroma: “Gdje si, šta ima, kako si?”

Jedan od najbesmislenijih, ali zasigurno najučestalijih paketa pitanja jeste ovaj trio, koji se obično koristi u prolazu. U gradu, gužvi, ali i na društvenim mrežama. Odlično služi kao sredstvo za ispiranje savjesti, koja je poslije toga čista, jer ste eto pitali sve. U ovom paketu ne dolazi interesovanje za odgovor, jer je on, baš kao i upitana osoba nebitan. To je pitanje radi pitanja. Zamislite samo da vam neko na ulici na njega odgovori sa više od jedne prosto proširene rečenice. Pa vi biste u čudu okrenuli glavu i pogledali zbunjeno u čovjeka koji priča sam sa sobom nakon što ste prošli deset metara od njega.

Dakle, pitam te, ali ne odgovaraj, jer me zaista ne zanimaš.

Termin “ovih dana” u slobodnom prevođenju našeg naroda znači nikad. Jednostavno je. Ljude koje želite vidjeti vidite. Bez da im to najavite, naglasite i podsjetite. Za njih se vrijeme nađe.

“Užurbani tempo života. Stres i nemogućnost usklađivanja svakodnevnih obaveza stvorili su ogroman pritisak na savremenog čovjeka”. Česta je to formulacija u današnjim medijima, ali i vješta forma za pismenije objašnjenje trenutnog stanja. Ne možete stići, jer ste vi:

• emancipovani
• zaposleni
• pod stresom i još vjenčani

Vjekovima prije ljudima je bilo takođe teško, ali nije bilo interneta. A on kako je došao, ljudima je život prisjeo. Nema se kad, a kad se ima, ne zna se, ne može. Hronični umor vlada svijetom i svi pored najbolje volje da izađu s nekim na kafu jednostavno ne mogu. Nakon osam sati posla, brige oko stvarnog životnog izazova, šta ručati, na red dođe ta kafa pod stavkom “ovih dana” i onda se zapitate:

• Koliko ja znam tu osobu?
• Je li mi bitna?
• Šta ćemo pričati?
• Koliko često je viđam?

Ako odgovori budu u okviru manje od godinu, nebitna i ne tako smislene teme, onda je sasvim jasno i što se ne viđate često. Samim tim i današnju kafu odgađate za nekad kad pronađete teme. Ali činjenica je da ih nema, kao što ih nema ni u pogrešnoj vezi u kojoj vi čekate godinama transformaciju ličnosti. Jednostavno je.

Ljudi koji su vam važni, koje viđate i čujete često su oni koji su vam i bitni. Ne, oni nisu premašili broj prstiju na rukama, jer ih je sa razlogom malo. Za njih imate vremena, čak i onda kada ga nemate. Dok se recimo vozite u taksiju na posao, a oni imaju problem koji ne može čekati. Vi razgovarate s njima. Kasnije ih i vidite.

Svako može stići sve za one koji im znače. To je jedina istina u svijetu u kojem vlada sindrom “nemam kad”. Ali je sasvim drugo pitanje zašto ljudi ne stižu na neke dogovore, dolaze, ali nisu prisutni bićem i koriste se floskulama koje i u prolazu dobace prolaznicima.

“Gdje si ti, šta ima?”

A evo, pokušajte sljedeće: Kad vas neko na ulici sljedeći put pita “Kako si” – odgovorite mu stvarno, objasnite mu, ispričajte neki segment. Jer pitao vas je – zašto ne biste odgovorili?

Danas vam Lola donosi priču o jednom takvom čovjeku. Možda ovom pričom njegova duša takne i vašu.

Kada vas ulice Istanbula odvedu do knjižare i kafea “Stranice” i kada uđete u ovo djelo ljubavi i posvećenosti, stvarano dugih i teških šest mjeseci, osjećaj mira vas prosto preplavi. Sa druge strane radnje, u sjenci drveća, nalazi se mali kutak za čitanje, a cjelokupni ambijent je topao i ispunjen dobrodošlicom. Čini vam se da biste mogli satima sjediti sklupčani u bilo kom uglu, slušajući legendarnog libanskog pjevača Fairuza, u ruci držeći toplu šoljicu kafe s mlijekom. To je nešto pout alternativne realnosti, drugog svijeta, parče Levanta izgubljeno u jednom ćošetu Istambula.

A taj paralelni univerzum je djelo ljudskih ruku, ruku Samer al Kadrija, stvoren u nadi da će arapske knjige, prvi put složene u jednoj knjižari u Turskoj, biti komad rodne zemlje u tuđini i dio doma svim sirijskim izbjeglicama, koje su se, bježeći od rata, zatekle tu.

Do sada je u Turskoj sklonište od rata kom se ne nazire kraj pronašlo tri miliona izbjeglica. Kadri je bio jedan od njih, jedan od onih koji nije krvlju upisan listu “dugačku” pola miliona imena. I ovaj bijeg mu nije bio prvi u životu. Prvo je bježao od režima Hafeza al Asada, kao osmogodišnjak prelazeći put od rodne Hame do Damaska.

U svom novom gradu je nakon diplomiranja na Fakultetu lijepih umjetnosti stvorio “Svijetle prste”, izdavačku kuću koja je objavljivala knjige za djecu. Međutim, 2012. godine, dok je bio van zemlje, izvršena je racija i izdavačka kuća je pretrpjela posljedice kazne za govor podrške revolucionarnim snagama u zemlji. Stajanje na staranu protivnika sina Hafezovog sina, Bašara, nije značilo samo kraj Samerovog posla, već i kraj njegovog života u Siriji.

Put, započet 1982. od Hame ka Damasku sada je nastavljen, preko Jordana i njegove prestonice Amana pa do Turske i grada na dva kontinenta, na čijem tlu će napraviti knjižaru sa mnogo lica: knjižare, kafea, biblioteke i čitaonice, doma i daljine.

U njoj sirijska djeca i tinejdžeri mogu besplatno da sjede satima ili da pozajme neograničen broj knjiga za 20 lira ili, otprilike, petnaest maraka.

Samar smatra sa je to njegova dužnost – da bude podrška djeci koja samo pokušavaju da shvate i pronađu svoje mjesto u ovom svijetu, u kom starije generacije stoje ušančene na svojim mjestima, bez imalo spremnosti da se pomjere i promijene. U djeci, gladnoj znanja, leži nada.

Većina knjiga u “Svjetlim prstima” je na arapskom, a može se naći sve i svašta, od “Da Vinčijevog koda”, preko ruske literature dvadesetog vijeka do disertacija o Sirijskoj istoriji i usponu radničke klase. A kako je izbor knjiga veliki, tako je i čitateljska publika raznolika. Naravno, prvenstveno su tu mladi Sirijci, ali nerijetko svate i Turci i Kurdi koji uče arapski, a razne predstave i prikazivanja filmova okupljaju cijelu dijasporu.

Ali čak ni ova velika zajednica koju je stvorio, nije dovoljno velika za Kadrija. On želi započeti nešto novo, jednako izazovno i plemenito. Sljedeći korak na njegovom putu je izdavačka kuća koja će štampati prvence mladih sirijskih pisaca, da bi ova djela potom distribuirao širom Bliskog Istoka. Pri tome, ni sadašnja knjižara ni buduća izdavačka kuća nisu profitno orijentisane, iako se Kadri nada da će one moći opstati zahvaljujući kupovini i podršci u vidu dobrovoljnih donacija.

Nije čudno što jedan ovako neobičan čovjek i u masovnom izbjeglištvu pronalazi svijetlu tačku. Možda je bijeg bio način da se cijeli novi svijet otkrije Sirijcima, da razbiju ljuske i oklope i da nauče toliko toga novog.

U svijetu u kom svakog dana možete pronaći vijesti o sirijskom ratu, bombardovanim bolnicama, ubijenim ljudima, izgladnjelim izbjeglicama, nije teško na trenutke izgubiti nadu. Ali onda se pojave ovakvi ljudi koji vam je vrate, dajući nešto nov0 vašoj vjeri.

Zatvorite oči, zamislite drveće, udobnu stolicu, toplu šolju kafe kako vam grije dlanove, neko poznato, a ipak strano Sallam Alleikum i ostanite nekoliko trenutaka, bar nekoliko dugačkih sekundi, u svijetu nade, u ćošetu nekog drugog svijeta.