O svojim stavovima, mišljenjima i stručnim savetima nesebično piše i na svom Instagram kanalu, gde je podelio i ovu priču.

Uvek kada odem na sahranu to izazove u meni neku dozu otrežnjenja. Tako je bilo i juče. Čini mi se da se to isto dogodi i drugima, na licima vidite unutrašnju borbu. Trenutak istine.

Kao da svi shvate da nas smrt sve čeka jednog dana. Strpljivo, ne žureći nigde. Tada sve čini mi se prestane da bude važno. Ljudi koji nas ogovaraju, oni koji nas hvale, stres na poslu, rasprava sa partnerom, svađa sa prijateljima… mora da se čovek sam sebi u tim poslednjim trenucima nasmeje i kaže: „E ludače oko čega si se sve nervirao.”

Tako i ja po milioniti put sebi izgovorim:

„Od danas ćeš drugačije”

Ionako se ne nerviram oko previše stvari u životu ali eto reših juče da živim još kvalitetnije. Da ne propuštam zagrljaje, razgovore, izlaske sunce, tek-tako olako. Da pogledam dobar film malo češće, odvojim vreme za dobru knjigu svakodnevno. Mislim da to svi sebi dugujemo. A jednog dana umesto rečenica žaljenja ili kajanja, mogli bismo da kažemo sebi „Kakav je ovo sjajan život bio.”

Najčešće vrijeme pokaže jesmo li bili u pravu ili smo načinili veliku grešku. Posipati se pepelom zbog neke odluke nije rijetkost, jer kajanje je najnormalnija stvar. Ali onda idete dalje, gazite u novo sutra. Učite na greškama i ne ponovite ih.

Dok čekamo novu situaciju za koju ćemo donijeti odluku, možemo i da naučimo zašto je posipanje pepelom drugo ime za kajanje. I jesmo li, u krajnjoj liniji, u pravu kada tumačimo ovaj izraz.

A Milan Šipka u svom djelu “Zašto se kaže” nudi odgovor.

Izraz je, kaže on, star koliko i sam čin ljudskog pokajanja ili oplakivanja vlastite zle sudbine. Proistekao iz religijskog obreda, poznatog još starim istočnjačkim narodima u Mesopotamiji, taj izraz se u Svetom pismu Starog zavjeta vezuje za drevni običaj Jevreja da posipaju glavu pepelom u znak žalosti zbog svoje nesreće ili nesreće drugih ljudi. Najčešće su to činili kad bi im umro neko blizak.

Kasnije je isti običaj, sa donekle izmijenjenim ritualnim smislom i sadržajem, prenesen u u hrišćansku religiju, gdje se zadržao do danas, najviše kod katolika. U katoličkom kalendaru ima jedan dan koji se naziva Pepelnica. Tog dana, nakon crkvenem olitve, sveštenik, u znak pokore, posipa vjernicima glavu pepelom izgovarajući ritualnu frazu. “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Smisao ovog vjerskog čina je jasan: spoznanje prolaznosti ovozemaljskog života i priznanje ljudske pogrješivosti, uz iskreno kajanje i izražavanje pokornosti Bogu.

U katoličkom kalendaru ima jedan dan koji se naziva Pepelnica. Tog dana, nakon crkvenem olitve, sveštenik, u znak pokore, posipa vjernicima glavu pepelom izgovarajući ritualnu frazu. “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Iz religijskog obreda izraz posipati se pepelom prenesen je u svakodnevni govor i danas se upotrebljava u značenju “kajati se zbog učinjenih nedjela” ili “javno priznavati svoje greške”.

“Tako se danas ne posipaju pepelom samo katolici već i svi drugi ljudi pa i oni koji ne veruju u Boga. Ovi poslednji možda i češće o ostalih, jer dobro znaju za moć ovozemaljskih bogova pa nastoje da ih javnim priznanjem grešaka, pokajanjem i skrušenošću umilostive, verujući da će se na taj način iskupiti i zadržati svoj raniji društveni položaj”, navodi Šipka.

Iz religijskog obreda izraz posipati se pepelom prenesen je u svakodnevni govor i danas se upotrebljava u značenju “kajati se zbog učinjenih nedjela” ili “javno priznavati svoje greške”.

Tako je posipanje pepelom, kao čin verbalnog iskupljenja ovozemaljskih grijehova postao i svojevrstan društveno -moralni ritual. Najblaži vid posipanja pepelom je samokritika, a najteži javno samooptuživanje i za nepostojeće i nepočinjene zločine.

Upravo zato izraz je stekao i negativnu konotaciju pa se njime označava i lažno, neiskreno i iznuđeno kajanje.

Teško je reći koliko u životu ima takve iskrene i djelotvorne samokritike. U svakom slučaju lakše je posipati se pepelom nego ispravljati vlastite greške.

Tako je posipanje pepelom, kao čin verbalnog iskupljenja ovozemaljskih grijehova postao i svojevrstan društveno -moralni ritual. Najblaži vid posipanja pepelom je samokritika, a najteži javno samooptuživanje i za nepostojeće i nepočinjene zločine.

Kad završim fakultet, zaposliću se.

Kad se udam, rodiću dijete.

A onda ipak ne.

Da mi je ova pamet, a ono vrijeme, ja bih to drugačije, bolje, hrabrije. Da mi je…

Jesmo li mi zaista mudriji u prošlosti ili budućnosti i ima li iko, ali baš iko na ovom svijetu koji kaže ja ću sad, jer sad je taj trenutak?

Kad smo mali maštamo o velikim stvarima. Hranimo ambicije do pretilosti, a onda odjednom krenemo na rigoroznu dijetu, koja kaže: “Izbacite sve štetne navike, uključujući ideale i maštu”. Negdje se prelomi u glavi i vi kažete: “Sad sam odrasla, to nema smisla. Bile su to samo dječije bubice u glavi”. Zanemarite talenat, jer nije isplativ. Prihvatite posao, jer jeste. A onda krene kolotečina. Od osam do četiri svakodnevno satiranje u želji da se dočepate vikenda.

Dođe vikend, vi opet blokirani. Kud sad ovako nesređeni? Ne mislim na odjeću, nego psihu. Šta piti, gdje biti, kako se ponašati? Vidite da ne ide pa se onda jednostavno zadovoljite onom: “Biće bolje idući vikend”. Naravno ne bude. A što je to tako?

Spremanjem svojih misli za budućnost, vi blokirate svaki sadašnji trenutak. A onda se nekako slučajno pritisne dugme za ubrzanje i vi nemate pojma kako ste se našli odjednom u sedamdesetoj. E onda krenu obrnute težnje, pamet koja je dopuzala za vama sada kada ne znate šta sa njom. Neće vas odvesti u dvadesete, tridesete, a ni u četrdesete. Neće vas vratiti na onaj izlazak u kojem ste htjeli reći nešto, ali ste ipak prećutali, jer nije bilo pravo vrijeme.

Dragi moji krivi ljudi u pravom vremenu, ne postoji pogrešan tajming. Okolnosti neće nikada biti savršene, jer čisto, eto, život sam nije takav. Nije savršen, nije linearan i nije nizvodan. Treba plivati uzvodno i boriti se protiv opasnih talasa, oluje i životinja koje vuku na dno. Prokleti satovi i svi mogući načini mjerenja vremena. Šta vi nastojite tempirati? Emociju, postupak, život?

Od svih godina vašeg života, svih suza, smijeha, uspona i padova, najčešće su vam najvrijedniji upravo svi oni trenuci koje niste mogli planirati, predvidjeti. Najdraži su vam ljudi koji su se odjednom niotkud pojavili u vašem životu, jer su razbili monotoniju vaših svakodnevnih planova.

A šta ste uradili po tom pitanju? Rekli: Nije pravo vrijeme.

Dobijete priliku, upoznate osobu, dođete na raskrnicu i umjesto da odlučite vi kažete da ćete se vratiti kasnije na to isto mjesto. Je li vam palo na pamet da to mjesto nikada više neće biti isto? Ta osoba, ta prilika i taj izbor nikada više neće biti taj, jer trenutak je bio sad, a vi ste ga odgodili. Nije to ljudi moji alarm koji vi odgodite ujutru i kažete, samo još pet minuta. Život vas budi sad! A taj alarm zvoni sad!

U društvu mladih ljudi čovjek pomisli da je utopija izvodiva, jer ti ljudi su toliko genijalni, prepuni ideja, optimistični, entuzijastični. Jednostavno, svijet se okreće sto na sat s njima. A onda ti isti mladi dođu u srednje godine i ponašaju se osrednje. Postanu uniformisani, dokoni, ukalupljeni. Postanu sve što nisu htjeli i sve što su kritikovali i htjeli mijenjati. Žive oni tako, ide to nekako. Svoju djecu pri tome povuku sa sobom u smjeru: “Dobrog fakulteta, posla, partnera”, jer znaju oni najbolje. A znaju vraga, jer da su znali, ne bi zanemarili svoje ideale. A kasnije pokušavali da ih preko djece ostvare.

Nakon generacijske borbe sa njima dođu do starosti i onda shvate da nisu bili u pravu. Da treba biti spontan, djelovati instinktivno, preduzimati nešto, boriti se, živjeti, ali kasno. Za ispravljanje krivih drina treba vremena, truda i upornosti. Dok ste se sjetili kako, mostovi su se srušili i potopila su se sva mjesta na kojima ste bili. Ušli biste vi sad u tu duboku vodu, možda se čak i prisjetili da ste nekad stajali u plićaku iste te rijeke, ali ne može se dva puta u istu vodu ući.

Mnogo je toga proteklo, a vi ste ostali žedni. Željni života, sjetni za propuštenim prilikama, sa neisplakanim suzama u očima za svim onim ljudima kojima niste rekli: Hvala, Izvini, Volim te. Sve zato što nije bilo pravo vrijeme. Nekima to više ne možete ni reći sada, jer su ljudi umrli. Umrli čekajući da vi nađete vrijeme u vremenu za njih.

“Da mi je ova pamet, a one godine”, nije mudrost, već glupost.

Kad porastem biću … dijete, jer dijete je znalo, smjelo i htjelo. Reći da je car gol, a ne diviti se njegovom ruhu. Dijete je smjelo piškiti u gaće, jer nije razmišljalo unaprijed ko će ih oprati. Prljati se po pijesku, blatu i reći sve što misli. Dijete je smjelo, ali u trenutku kada je odraslo jednostavno nije htjelo, jer nije bilo pravo vrijeme!

Ne postoji pravo vrijeme, postoje pravi ljudi.

Oni koje treba voljeti upravo sad!

Prilike koje trebate iskoristiti upravo sad!

Skokovi u hladnu vodu i usponi na visoke planine. Plač, jer su vam oči pune suza, smijeh, jer ne možete sakriti sreću. Emocija, jer je jača od vas. Postoji sve, samo ste vi ti koji uporno kočite život, koji bi mogao ići jednostavno prirodno, svojim tokom, u vremenu koje nikada neće biti pravo, ali će biti savršeno sa razlogom, koji možda nećete nikada saznati.