To su one žene koje će popljuvati sve što taj dan danas sa sobom nosi, zaklinjući se u istorijske fakte kako je to bila zapravo borba za ravnopravnost, ali će iste te uzeti karanfil kao poklon. Pojesti bombonjeru i popiti koktel u ladies night zato što su žene. Neće se pitati je li to diskriminatorno, apsurdno i nadasve licemjerno, jer one imaju pravo slaviti ono po čemu pljuju.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

A što to slavim danas, kad već sutra nemam ista prava sa onim ko mi uručuje poklon?

Zašto je u redu da me neko večeras časti, jer sam žena, a već sutra da mi kaže kako nemam rezervaciju za isto mjesto?

Zašto je u redu da me večeras vole, ako neće sutra?

U konačnici zašto da mi glume poštovanje koje ni juče nisu imali? Zato što je Osmi mart, što sam žena i što volim to tako s vremena na vrijeme. O tome koliko nas muškarci osporavaju, rečeno je i previše. Čak i da nije, dokazano je. Ali ono što je uvijek posebno zanimljiva tema, a pri tome neminovnost jeste to što se same uvijek najviše unazadimo.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Biće da mnoge nisu, jer popilo se, slavi se, a feminizam ostavlja za dan nakon proslave. Suština svih ljudi, ne samo žena je ta da veoma često i gotovo šablonski ponovljeno slave ono po čemu pljuju. Počevši od proslave Nove godine, kada su svi odlučni u tome da ta veče ne znači ništa, a onda popune lokale, vikendice i stolove hranom do toga da se Dan zaljubljenih ne slavi, ali se iščekuje, pokloni primaju i daju, a u vazduhu osjeti nadolazeći Dan žena.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas.

Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu.

Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Svaka od nas danas ima svoju bajku, u kojoj se sređuje i sprema, izlazi i raduje. Osmjehuje i uživa, a već od sutra briše podove i pere suđe. Presvlači djecu i sjedi kod kuće nezaposlena. Ili ide na manje plaćen posao, koji je sve što može trenutno dobiti. Svaka od nas sutra ustaje i pita se jesu li odluke o njenom tijelu samo njene ili se u sve upliće svako ko poželi.

Svaka od nas stoji u redu iza niza muškaraca koji se da im ne bismo gledali u leđa okrenu i poklone maleni znak pažnje. Malen onoliko koliko i njihov, ali i naš mar za nama.

Feministkinje sa karanfilom u ruci, srećan praznik praznovjerja, jer vam je stav uvenuo kao i cvijeće.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas. Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu. Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.