Po prvi put je u velikoj, trećoj fazi kliničkog ispitivanja pokazano da personalizirana mRNA terapija protiv raka, dodana postojećoj imunoterapiji, može bolje spriječiti povratak melanoma nego sama imunoterapija. Tu su vijest objavila farmaceutska kompanija Merck, koja je odmah odjeknula i u medicinskom i u poslovnom svijetu. Dionice Moderne snažno su porasle, a glavna istraživačica studije rezultate je nazvala “povijesnim trenutkom“ u liječenju melanoma. Važno je odmah razjasniti jednu stvar, ovo nije cjepivo poput onoga protiv gripe ili Covida koje bi zdrava osoba primila kako bi spriječila nastanak melanoma. Riječ je o terapiji namijenjenoj ljudima kojima je melanom već dijagnosticiran i operacijom potpuno odstranjen, ali kod kojih i dalje postoji visok rizik da se bolest vrati.

U studiji INTerpath-001 sudjelovalo je 1137 pacijenata s melanomom stadija IIB, IIC, III ili IV. Nakon operacije jedni su dobivali standardnu imunoterapiju pembrolizumabom, poznatu pod nazivom Keytruda, dok su drugi uz Keytrudu dobivali i novu personaliziranu mRNA terapiju intismeran autogene.

Rezultati su pokazali da su pacijenti koji su primali kombinaciju nove terapije i Keytrude dulje živjeli bez povratka bolesti te dulje bez pojave udaljenih metastaza nego oni koji su dobivali samo Keytrudu. Kompanije navode da je poboljšanje bilo i statistički značajno i klinički važno.

Pomak u liječenju melanoma

Za pacijenta to, najjednostavnije rečeno, znači ovo: nakon što kirurg ukloni melanom, problem nije nužno potpuno riješen. U tijelu mogu ostati mikroskopske tumorske stanice koje se ne vide na snimkama i koje kasnije mogu ponovno pokrenuti bolest. Cilj dodatnog liječenja nakon operacije upravo je uništiti ili kontrolirati te preostale stanice prije nego što se bolest vrati.

Nova terapija pokušava to učiniti na potpuno personaliziran način.

Od uzorka odstranjenog tumora analizira se njegov jedinstveni skup mutacija, svojevrsni “otisak prsta“ raka. Na temelju tih podataka za svakog se pacijenta izrađuje individualna mRNA terapija koja može sadržavati upute za do 34 neoantigena karakteristična upravo za njegov tumor. Cilj je imunološkom sustavu pokazati što treba prepoznati kao neprijatelja i potaknuti T-stanice da ciljano napadaju stanice raka.

Drugim riječima, ne dobivaju svi pacijenti potpuno identičnu terapiju. Ona se “kroji“ prema biologiji tumora pojedinog čovjeka.

Keytruda, koja se već koristi u liječenju melanoma, djeluje nešto drukčije. Ona uklanja svojevrsnu kočnicu imunološkog sustava i omogućuje T-limfocitima da snažnije reagiraju protiv tumorskih stanica. Nova mRNA terapija pokušava imunološkom sustavu preciznije pokazati koje stanice treba tražiti, dok mu Keytruda pomaže da na njih učinkovitije reagira.

Zbog toga je kombinacija toliko zanimljiva.

Ipak, vijest ne znači da će se pacijenti već sutra cijepiti protiv melanoma. Intismeran autogene još je eksperimentalna terapija. Merck i Moderna tek trebaju predstaviti potpune podatke studije na međunarodnom medicinskom skupu i predati ih regulatornim tijelima kako bi zatražili odobrenje za primjenu.

Još jedno važno pitanje također ostaje otvoreno: produžuje li terapija život pacijenata. Studija zasad pokazuje da kombinacija odgađa povratak bolesti i pojavu udaljenih metastaza, ali praćenje se nastavlja kako bi se utvrdilo poboljšava li i ukupno preživljenje.

Ali dodatni razlog za optimizam daju raniji rezultati. Naime, nakon pet godina praćenja, kombinacija intismerana i Keytrude bila je povezana s 49 posto manjim rizikom povratka bolesti ili smrti te 59 posto manjim rizikom udaljenih metastaza ili smrti u usporedbi sa samom Keytrudom. Važno je, međutim, naglasiti da su to podaci ranijeg, manjeg ispitivanja, dok precizne brojke nove faze 3 još nisu objavljene.

Za pacijente je možda najvažnije to što ova terapija predstavlja pomak prema liječenju raka koje više nije samo određeno nazivom bolesti, nego osobinama tumora svakog pojedinog bolesnika.

Ako detaljni rezultati potvrde dosadašnje nalaze i terapija dobije regulatorno odobrenje, mogla bi promijeniti način na koji se liječe pacijenti s visokorizičnim melanomom nakon operacije. Cilj više ne bi bio samo odstraniti tumor i čekati hoće li se vratiti, nego imunološkom sustavu dati što preciznije upute kako da pronađe i uništi ono što je možda ostalo iza njega.

Tehnologija se već ispituje i šire. Merck i Moderna provode kliničke studije ove vrste personalizirane terapije i kod raka pluća, mokraćnog mjehura i bubrega, dok se u ranijim fazama istražuje i kod raka gušterače i želuca.

Zato ova vijest jest velika, jer prvi put ozbiljno pokazuje da bi se mRNA tehnologija mogla koristiti za izradu terapije prilagođene upravo tumoru pojedinog pacijenta i pomoći da se jedan od najopasnijih oblika raka kože nakon operacije ne vrati.

Za živim.hr specijalistica dermatovenerologije i dermatološke onkologije, prim. Sanja Poduje, već je prije komentirala što znači kombinacija personaliziranog mRNA cjepiva i imunoterapije.

– Još prije desetak godina bolesnici s uznapredovalim melanomom imali su vrlo ograničene mogućnosti liječenja, a preživljenje se često mjerilo u mjesecima. Danas, zahvaljujući imunoterapiji i ciljanim terapijama, značajan dio bolesnika postiže dugotrajnu kontrolu bolesti, a neke možemo smatrati izliječenima jer godinama nemaju znakova povrata bolesti. Nadamo se da će se personalizirana mRNA cjepiva pokazati jednako uspješnima u kliničkom istraživanju faze III kao što su bila u dosadašnjim istraživanjima. Njihova uloga nije zamijeniti postojeće terapije nego dodatno smanjiti rizik od povrata bolesti kod bolesnika s visokorizičnim melanomom nakon operacije – istaknula je nedavno za portal Živim prim. Poduje. Cilj je, naime, da se što većem broju pacijenata bolest više nikada ne vrati.

Izvor: jutarnji.hr

Odgovor je složeniji od jednostavnog “da” ili “ne”. Geni igraju ulogu, ali daleko od toga da su jedini, ili čak najvažniji faktor kod većine pacijenata.

Porodična istorija karcinoma može povećati vjerovatnoću obolijevanja, ali ne znači da će osoba sigurno dobiti karcinom.

Uloga gena u nastanku karcinoma

Karcinom nastaje kada ćelija nakupi mutacije koje joj omogućavaju nekontrolisano dijeljenje. Te mutacije mogu nastati na tri osnovna načina.

Nasljedne (hereditarne) mutacije prisutne su u svakoj ćeliji organizma od rođenja i prenesene su od roditelja. Nasljedne genetske promjene odgovorne su za relativno mali dio svih karcinoma.

Stečene mutacije nastaju tokom života usljed starenja, izlaganja kancerogenima, poput duvanskog dima i UV zračenja, hronične upale ili slučajnih grešaka prilikom dijeljenja ćelija. One su odgovorne za veliku većinu karcinoma.

Treća mogućnost je kombinacija nasljedne predispozicije i drugih faktora. Sama genetska predispozicija tada nije dovoljna da izazove bolest, ali u kombinaciji sa drugim faktorima može značajno povećati rizik.

Dr Luka Jovanović, specijalista radijacione onkologije, kaže za Stetoskop da geni određuju podložnost, a ne sudbinu.

Čak i kod nasljedne predispozicije, da li će se i kada bolest razviti najčešće zavisi i od drugih faktora.

Da li porodična istorija znači da ćemo sigurno oboljeti?

Ne. Porodična istorija karcinoma povećava vjerovatnoću, ali ne predstavlja garanciju da će osoba oboljeti.

Postoji razlika između sporadičnog grupisanja slučajeva u porodici i pravog nasljednog sindroma.

Kod sporadičnog grupisanja nekoliko srodnika može imati karcinom, ali bez obrasca koji ukazuje na nasljedni sindrom. Razlog može biti to što je određeni tip karcinoma čest u opštoj populaciji, slučajnost ili zajednički faktori životne sredine.

Kod pravog nasljednog sindroma pojavljuje se karakterističan obrazac – bolest se javlja kroz više generacija, u mlađoj životnoj dobi nego što je uobičajeno, kod iste osobe pojavljuje se više tipova karcinoma ili u porodici postoji karakteristična kombinacija tumora, poput karcinoma dojke i jajnika.

Takav obrazac može ukazivati na potrebu za genetskim savjetovanjem i eventualnim testiranjem.

Ko treba da razmisli o genetskom testiranju?

Genetsko testiranje nije potrebno svima.

Prema navodima iz teksta, o njemu bi trebalo razmisliti kod osoba koje imaju:

karcinom dojke ili jajnika dijagnostikovan prije 45. ili 50. godine,

više srodnika sa istim ili povezanim tipovima karcinoma, poput karcinoma dojke i jajnika ili kolorektalnog i karcinoma endometrijuma,

karcinom prostate uz slučajeve karcinoma dojke ili jajnika u porodici,

već potvrđenu mutaciju kod nekog od bliskih srodnika,

rijetke ili specifične tipove tumora koji se češće pojavljuju u okviru nasljednih sindroma,

ličnu dijagnozu metastatskog karcinoma kod koje rezultat genetskog testiranja može direktno uticati na izbor terapije.

Odluku o tome da li je testiranje opravdano trebalo bi donositi uz ljekara ili genetskog savjetnika, na osnovu detaljne lične i porodične anamneze.

Šta je molekularna epidemiologija?

Molekularna epidemiologija povezuje genetiku, izloženost faktorima rizika iz životne sredine i ishode bolesti na nivou populacije.

Umjesto da posmatra samo ko je obolio, ona pokušava da odgovori i na pitanje zašto se bolest razvila.

Istražuje, između ostalog, koje kombinacije genetske predispozicije i spoljašnjih faktora, poput pušenja, ishrane, infekcija i zagađenja, najviše povećavaju rizik za određene vrste karcinoma, kod kojih populacija i u kojoj mjeri.

Saznanja iz ove oblasti koriste se i prilikom oblikovanja preporuka za prevenciju i skrining.

Personalizovana medicina mijenja liječenje karcinoma

U liječenju je uticaj genetike danas posebno vidljiv.

Analiza genetskog profila tumora, koja obuhvata ne samo nasljedne mutacije već i promjene koje je tumor stekao tokom razvoja, može pomoći onkologu prilikom izbora terapije.

Kod karcinoma pluća, na primjer, određene promjene u genima EGFR, ALK ili ROS1 mogu otvoriti mogućnost primjene ciljane terapije.

Kod tumora sa određenim BRCA promjenama mogu se koristiti PARP inhibitori. Ovakav pristup primjenjuje se kod pojedinih karcinoma jajnika, dojke, pankreasa i prostate.

Procjena određenih karakteristika tumora, uključujući MSI i TMB status, takođe može pomoći pri donošenju odluke o primjeni imunoterapije.

Riječ je o pristupu u kojem se liječenje prilagođava molekularnim karakteristikama konkretnog tumora, a ne samo organu u kojem se bolest pojavila.

Genetsko testiranje može pomoći i u prevenciji

Kada se kod osobe potvrdi nasljedna mutacija koja povećava rizik od određenih karcinoma, ta informacija može omogućiti konkretnije planiranje praćenja i prevencije.

Jedna od mogućnosti je personalizovan i raniji skrining. Umjesto da se čeka starosna dob predviđena za opštu populaciju, praćenje kod osoba sa povećanim rizikom može početi ranije i sprovoditi se češće.

Postoji i mogućnost kaskadnog testiranja porodice. Kada je kod jedne osobe potvrđena određena mutacija, bliski srodnici mogu, nakon odgovarajućeg savjetovanja, provjeriti da li nose istu genetsku promjenu.

Kod pojedinih nasljednih sindroma mogu se razmatrati i preventivne mjere, od intenzivnijeg praćenja do, u određenim situacijama, preventivnih operativnih zahvata. Takve odluke donose se individualno i nakon detaljnog razgovora sa stručnjacima.

“Cilj genetskog testiranja nije da unese strah, već da omogući plan, baziran na stvarnom riziku, umjesto na nagađanju”, ističe dr Jovanović.

“Geni su dio slagalice, ali rijetko cijela slika”

Kako navodi dr Jovanović, “geni su dio slagalice nastanka karcinoma, ali rijetko su cijela slika”.

“Za većinu ljudi, najveći uticaj na rizik i dalje imaju faktori koje mogu sami da mijenjaju – ishrana, pušenje, fizička aktivnost, redovni pregledi. Genetsko testiranje ima ogromnu vrijednost, ali za one kod kojih porodična istorija i klinička slika realno ukazuju na nasljedni rizik. Razgovor sa onkologom o porodičnoj anamnezi je prvi i najvažniji korak da se utvrdi da li je, i kakvo, dodatno testiranje uopšte potrebno”, poručuje dr Jovanović za Stetoskop.

Izvor: nezavisne.com

]]> https://lolamagazin.com/2026/07/28/umirem-u-grupi-sam-onih-kojima-je-najteze-vedrana-rudan-rasplakala-region-porodica-me-pere-i-presvlaci/?utm_source=rss&utm_medium=rss&utm_campaign=umirem-u-grupi-sam-onih-kojima-je-najteze-vedrana-rudan-rasplakala-region-porodica-me-pere-i-presvlaci Tue, 28 Jul 2026 05:51:55 +0000 https://lolamagazin.com/?p=217183 Hrvatska književnica Vedrana Rudan, koja se već neko vrijeme bori sa teškom bolešću, ponovo je potresla javnost iskrenom i emotivnom kolumnom u kojoj je progovorila o životu onkoloških pacijenata i ljudima koji se svakodnevno bore za njih.

U svom prepoznatljivom, direktnom stilu, Rudan je opisala iskustva sa riječke onkologije, ali je ovog puta najveću pažnju posvetila medicinskim sestrama, za koje smatra da su pravi heroji zdravstvenog sistema.

– U grupi sam „onih kojima je najteže“. Zato znam da mi nije najteže. Umrijeću, umrijeće i drugi. Juče sam bila na kontrolnom pregledu. Čula sam priču u koju još uvijek ne mogu da povjerujem.

Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Supa, čaj, hrana čvrsta, meka, pranje na krevetu, odnošenje iz sobe viška mog materijala… Glumim kako drijemam. Sramota me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem, čujem samo jednu rečenicu – ‘ti si naša.’

Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi, kad mi u šest mjere pritisak, temperaturu… Nisam bogata, da jesam, dala bih im sve što imam. ‘To je naš poziv’, govore – napisala je.

Posebno ju je potresla priča o ljekarki Ivani koja je, svjedočeći svakodnevnom umoru svojih koleginica, organizovala jednodnevni izlet brodom kako bi im barem nakratko omogućila predah od zahtjevnog posla.

– Pitam koliko su plaćene iako osjećam neprijatnost kad misle da moraju da mi odgovore. O njihovim platama niko ne piše, ne snimaju se TV emisije. Hrvatske medicinske sestre pacovi su koji smetaju na putu. Ipak, čula sam, mjesečno primaju od 1.200 do 2.000 evra. Ima tu i prekovremenih.

– Ona jučerašnja priča iz bolnice ne ide mi iz glave. Ne znam da li je srećna ili stravična. Doktorka Ivana je pukla. Nije više mogla da izdrži patnje svojih koleginica. Smjene od sedam do 19 pa od 19 do sedam… nikad kraja. Iznajmila je brodić, muzikicu i pozvala na jednodnevni izlet kolege koje su mogle da dođu. Plesalo se, pjevalo, smijalo. Između Cresa i Krka Jadranom je plovio brod veselja – opisala je Rudan, ističući koliko su medicinske sestre opterećene.

U kolumni se osvrnula i na njihove plate, za koje smatra da nisu srazmjerne odgovornosti i teretu posla koji obavljaju, te poručila kako se o njihovom položaju premalo govori u javnosti.

Na kraju je, u svom prepoznatljivom, oštrom stilu, uputila apel građanima da ne okreću glavu od problema u zdravstvenom sistemu.

– Treba li hrvatski građani ćutke da gledaju kako njihove najdraže čupa rak iz života, a njihovu dječicu davi u zagrljaju sestara – napisala je, između ostalog, Vedrana Rudan u svojoj novoj kolumni pod naslovom „Medicinske sestre odahnuće kad izdahnu“, piše Dnevnik.hr.

SrpskaInfo

U novoj objavi podijeljenoj na Instagramu u nedjelju, princeza od Walesa, otkrila je da je završila britanski Nacionalni izazov Tri vrha kako bi istražila život izvan dijagnoze.

Uz fotografiju sebe na vrhu Ben Nevisa u Škotskoj, Kate je takođe podijelila iskrenu poruku o izazovnom iskustvu suočavanja s dijagnozom raka.

“Svake godine stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji čuju riječi koje niko ne želi čuti. Ono što slijedi je put koji testira svaki dio nas: fizički, emocionalno, psihološki, duhovno. Izazovi se šire prema van, dotičući porodice, prijateljstva, posao i tihe trenutke koje provodimo sami sa svojim mislima. Rak ne djeluje samo na tijelo. On mijenja način na koji razmišljate i osjećate i duboko utiče na svaki aspekt života. Znam to lično i znam da putovanje kroz i nakon liječenja zahtijeva više od same medicine”, navela je.

U martu 2024. godine, princeza od Walesa je objavila da se liječi od raka nakon operacije abdomena. U septembru 2024. godine je izjavila da je završila hemoterapiju, a u januaru 2025. godine je podijelila da je u remisiji. O kojem obliku raka je riječ, nikada nije otkriveno.

Klix

Jedne subotnje večeri u hotelskoj sobi sam klečala nad kadom i prala kosu, spremajući se za proslavu 40. rođendana moje prijateljice.

Sedamnaest dana ranije primila sam prvu od šest hemoterapija za lečenje raka dojke, ali do tada nije bilo nikakvih znakova opadanja kose.

Ubedila sam sebe da sam možda jedna od srećnica.

Ali dok sam držala tuš iznad glave, mlaz vode je iznenada potamneo dok su dugi pramenovi smeđe kose počeli da se skupljaju oko odvoda.

Nisam mogla ništa da učinim da to zaustavim.

„Uf”, rekla sam sebi, jer to zaista nisam očekivala.

Tokom hemoterapije nosila sam hladnu kapu, posebno predviđenu za hlađenje kože glave i osmišljenu da smanji gubitak kose tokom lečenja.

Rečeno mi je da ne deluje kod svih pacijenata.

Možda zvuči dramatično, ali za mene je gubitak kose bio teži čak i od gubitka dojke uklonjene mastektomijom.

Zašto?

Zato što bez kose nisam bila ja.

Nisam shvatala koliko je kosa deo mog identiteta sve dok nije počela da opada.

Naučnici u Japanu danas veruju da su možda korak bliže cilju da pomognu milionima ljudi koji gube kosu.

Tim predvođen profesorom Takašijem Cudžijem saopštio je da je kod miševa uspeo da reprodukuje kompletan ciklus rasta dlake, što znači da ona može da raste, opada i ponovo raste prirodno.

Istraživači ovaj uspeh nazivaju „velikim naučnim probojem”.

Iako presađena kosa već može da raste, ispostavilo se da je stvaranje folikula koji se ponašaju kao prirodna dlaka u organizmu (da raste, opada i ponovo raste) mnogo složeniji izazov.

Za žene koje gube kosu, bilo zbog lečenja raka, alopecije ili starenja, ovakva naučna otkrića nagoveštavaju nešto što se nekada smatralo nemogućim – da bi kosa mogla ponovo da izraste.

Ovaj problem pogađa milione ljudi širom sveta, a istraživanja pokazuju da će oko trećina žena u nekom trenutku života početi da gubi kosu.

Pa zašto se onda emocionalni uticaj gubitka kose i dalje često potcenjuje i šta naša reakcija na gubitak kose otkriva o našem identitetu, osećaju kontrole i načinu na koji doživljavamo sami sebe?

Kosa kroz istoriju

U istoriji je kosa retko bila samo kosa.

U starom Egiptu, faraoni i plemkinje nosili su ukrašene perike sa pletenicama kao simbol moći, dok se tokom srednjeg veka duga kosa vezivala za ženstvenost i vrlinu.

U 17. veku, muškarci su nosili duge i bujne perike sa veštačkim kovrdžama koje su označavale bogatstvo i visok društveni status.

A tokom 1920-ih, žene koje su imale kratku bob frizuru postale su simbol ženske nezavisnosti i pobune protiv društvenih normi.

„Kosa oblikuje naš identitet

„Ona je biološki, fiziološki i društveni pokazatelj različitih životnih faza”, kaže Silvija Karasu, psihijatrica.

I, naravno, kosa je često jedna od prvih stvari koje primetimo kod drugih ljudi.

„Često je način na koji prepoznajemo pol, rasnu pripadnost ili religiju.

„Toliko je povezana sa identitetom da postaje veoma značajna za način na koji kategorišemo ljude”, kaže ona.

Kosa je povezana i sa ljudskim dostojanstvom.

U istoriji je prisilno uklanjanje kose često korišćeno kao način oduzimanja identiteta i ljudskosti.

U nemačkim koncentracionim logorima Jevrejima su brijane glave i umesto njihove odeće morali su da nose zatvorska odela.

Posle oslobođenja Francuske 1944. hiljadama žena optuženih za saradnju sa nemačkim okupatorima javno su brijane glave kao vid kazne i poniženja.

Jedna od najpoznatijih fotografija iz tog perioda „Žena obrijane glave iz Šartra” (The Shaved Woman of Chartres), mađarskog ratnog fotografa Roberta Kape, prikazuje mladu majku na čijem čelu je nacrtana svastika dok prolazi kroz masu ljudi koji joj se rugaju.

Ako kosa može da nosi toliko društvenog i emocionalnog značenja, ne iznenađuje što naučnici već godinama pokušavaju da razumeju zašto njen gubitak može da bude toliko bolan i da li će to jednog dana moći u potpunosti da se preokrene.

Žena sa bebom u rukama i majkom prolazi kroz masu obrijanih glavaAutor fotografije,Getty Images

Potpis ispod fotografije,Na fotografiji Roberta Kape mlada majka, kojoj je za kaznu obrijana glava, sprovodi se kroz okupljenu masu ljudi

‘Nije stvar sujete’

Za moj podkast And Then Came Breast Cancer koji radim u saradnji sa dobrotvornom organizacijom Future Dreams, razgovarala sam sa mnogim ženama o njihovom odnosu prema kosi.

I stalno su govorile da to nema nikakve veze sa sujetom.

Frizerka Niki Elkington rekla mi je da je bila odlučna da ne izgubi kosu tokom hemoterapije.

„To nije stvar sujete…

„Mislim da mnogi ljudi to tako doživljavaju, ali kosa je deo vašeg identiteta i nisam želela da izgledam kao neko ko ima rak”, kaže ona.

Za nju je najteže bilo kada bi joj neko rekao: „To je samo kosa, nemoj da brineš zbog toga”.

Nataša Anderson, medicinska sestra u školi i majka dvoje dece, ispričala je da je tokom odrastanja obožavala da eksperimentiše njenom kosom.

„Jedne nedelje sam nosila afro frizuru, a sledeće bih imala nadogradnju kose”, priseća se ona.

„To nije bila samo kosa, to je bio deo moje kulture”, ispričala je.

Kada je saznala da će tokom hemoterapije možda da izgubi kosu, zamolila je brata da joj obrije glavu.

„Osetila sam olakšanje dok mi je brijao glavu.

„Preuzela sam kontrolu nad situacijom. Bilo je mnogo bolnije i potresnije gledati kako mi kosa jednostavno opada”, dodaje.

Jedan od najtežih aspekata raka jeste koliko malo kontrole imate nad bilo čim: dijagnozom, lečenjem ili neželjenim dejstvima terapije.

Nekim ženama odluka da obriju glavu pre nego što kosa počne sama da opada predstavlja način da makar delimično povrate privid kontrole nad sopstvenim životom.

Ono što me je tokom lečenja iznenadilo jeste koliko često su drugi ljudi moju zabrinutost zbog gubitka kose smatrali površnom.

„Zašto brineš zbog kose? Živa si”.

To je legitimno pitanje.

I da, imala sam sreće što sam preživela.

Ali preživljavalje bolesti ne isključuje istovremenu tugu zbog gubitka dela identiteta.

I kao što mi je rekla Silvija Karasu, za mnoge od nas gubitak kose predstavlja „obeležje bolesne osobe”.

Perika

Tokom hemoterapije izgubila sam između 50 i 75 odsto kose.

Bilo je neverovatno obeshrabrujuće.

Sećam se kako sam sedela u salonu za perike u Ričmondu, delu Londona, dok je vlasnica Ejmi Holt nežno raščešljavala moju zamršenu kosu koja je opadala u velikim pramenovima.

Samo sam plakala.

Gubitak kose uz samu dijagnozu predstavlja „dvostruki udarac”, kaže Dajen Truson, istraživačica u oblasti medicine na Univerzitetu Notingema u Engleskoj.

„Saznate da imate rak, a zatim počnete lečenje i dogodi se ta surova stvar koja menja način na koji vas drugi vide.

„To je dodatni teret sa kojim morate da se nosite, pored operacije i prilično užasnih terapija”, ukazuje.

Bilo mi je veoma važno da nabavim periku.

To mi je omogućilo da nastavim da vodim dnevne vesti na televiziji.

Nisam želela da pažnju gledalaca koja treba da je usmerena na teme o kojima izveštavamo odvlači to što nemam kosu ili što nosim maramu na glavi.

Perika je bila najbolje rešenje.

Ejmi mi je napravila periku od prirodne kose žena koje su je donirale ili prodale.

Kada sam je prvi put ugledala, osećaj je bio skoro nestvaran.

Mnogo je ličila na moju kosu – po boji, frizuri i dužini.

Imala sam pomešana osećanja – jednog trenutka sam plakala, a već sledećeg bih bila ushićena jer će mi perika omogućiti da normalno nastavim svakodnevni život.

Zašto nauka još nema sve odgovore

Ipak, naučnici još ne razumeju u potpunosti biologiju gubitka kose.

Istraživanja o gubitku kose godinama imaju problem da dobiju finansijsku podršku i pažnju naučne zajednice, naročito ona koja se tiču žena, kaže Kler Higins, profesorka tkivnog inženjerstva na Imperijal koledžu u Londonu.

„Definitivno nema dovoljno istraživanja o gubitku kose kod žena”, kaže ona.

Dodaje da je veliki deo dosadašnjih istraživanja bio usmeren na gubitak kose kod muškaraca, delimično i zato što se muškarci češće opredeljuju za presađivanje kose, pa su naučnicima uzorci kože glave lakše dostupni.

„Muškarci i žene se često proučavaju na isti način jer se pretpostavlja da je reč o istom procesu, ali mislim da to nije ispravno”, kaže ona.

Navodi primer velikih genetskih istraživanja muške androgene alopecije, koja se obično manifestuje povlačenjem linije kose na čelu i proređivanjem kose na temenu.

Poznata je kao studija povezanosti na nivou celog genoma, koja je identifikovala nekoliko gena povezanih sa ovim stanjem.

Međutim, sva ta istraživanja sprovedena su na muškarcima.

Nedavno su istraživači u Nemačkoj proučavali genetiku androgene alopecije kod žena, koja se najčešće ispoljava proređivanjem kose na vrhu glave.

Naučnici su očekivali da će pronaći makar delimično preklapanje sa genima povezanim sa muškim tipom ćelavosti.

„Ali toga nije bilo”, kaže Higins.

Rezultati su pokazali da uzroci gubitka kose kod muškaraca i žena mogu da budu različiti, iako naučnici još nisu sasvim sigurni koji su uzroci.

„Znamo da se ćelije gube u folikulima dlake, ali ne znamo da li odumiru ili se jednostavno premeštaju.

„Veoma malo znamo o mehanizmu zbog kojeg dolazi do gubitka kose”, ukazuje,.

Nova nada za ljude koji gube kosu

Upravo zbog toga je rad profesora Cudžija u Japanu toliko značajan.

On i njegov tim veruju da su pronašli deo slagalice koji je do sada nedostajao.

Naučnici su dugo smatrali da postoje dve ključne vrste ćelija odgovorne za rast kose: epitelne matične ćelije, koje stvaraju folikul dlake i ćelije dermalnih papila, koje folikulu šalju signal kada da raste.

Te ćelije ne mogu da proizvedu kosu u laboratoriji, već samo kada se presade u kožu i povežu sa okolnim tkivom.

Međutim, Cudži kaže da je njegovo istraživanje identifikovalo „novu, treću vrstu ćelija”, koja podržava regeneraciju folikula dlake.

I što je najvažnije, upravo bi ta ćelija mogla da približi naučnike mogućnosti uzgoja kose u laboratorijskim uslovima.

„Jednostavno rečeno, naša studija je identifikovala ćeliju koja podržava razvoj, rast i regeneraciju folikula dlake”, kaže Cudži.

Rezultati predstavljaju „veliki naučni proboj” i potencijalnu prekretnicu u lečenju alopecije, dodaje on.

Kler Higins nije učestvovala u istraživanju, ali i ona smatra da je ovo otkriće veoma značajno.

Dodaje da su prethodna istraživanja uspevala da u laboratoriji stvore samo delimične folikule dlake.

„Niko ranije nije uspeo da dobije potpuno funkcionalne folikule koji prolaze kroz pune cikluse rasta”, kaže ona.

„To je zaista veliki korak napred”.

Ovi folikuli bili su sposobni da više puta prolaze kroz prirodne cikluse rasta, opadanja i ponovnog rasta dlake, baš kao što to čini prirodna kosa.

Međutim, istraživanje je sprovedeno isključivo na miševima, uglavnom upotrebom ćelija iz njihovih brkova.

Primena ovih rezultata na ljude je veliki izazov, jer je rast ljudske dlake znatno složeniji.

Ipak, Cudži je optimista.

„Verujemo da smo sada mnogo bliže cilju nego ranije”.

Miš u staklenoj zatvorenoj posudiAutor fotografije,Takashi Tsuji

Potpis ispod fotografije,Istraživanje profesora Cudžija za sada je sprovedeno na miševima i dalo je ohrabrujuće rezultate

Znak nade

Na društvenim mrežama sam 2025. videla fotografiju krupnog plana Ketrin, princeze od Velsa, sa javnog događaja.

Ispod slike je pisalo: „Baš loša perika”.

To mi je delovalo posebno surovo i uznemirujuće.

Niko od nas ne zna koju vrstu terapije protiv raka je primala, da li je izgubila kosu ili da li je uopšte nosila periku.

Da je neko tako nešto rekao za mene tokom hemoterapije, verovatno bih poželela da se sakrijem u četiri zida.

Gubitak kose zbog bolesti sigurno nije nešto što bi iko svesno izabrao.

To nam je nametnuto, i upravo je zato, barem meni, bilo teško to da prihvatim.

A to je važno, jer kosa nikada nije samo kosa.

Za mnoge od nas ona predstavlja naš identitet, našu privatnost, naš način da se osećamo samouvereno i da imamo osećaj kontrole nad sopstvenim životom.

Zato mi oprostite kada kažem da je upravo zbog toga kosa toliko važna.

BBC, Viktoria Derbišir

1. RAK DOJKE

Rak dojke najčešća je maligna bolest u žena te vodeći uzrok smrti od raka kod žena, a smrtnost od te zloćudne bolesti u Hrvatskoj je među najvišima u Europi. U Hrvatskoj više od 2700 žena svake godine oboli od raka dojke, a umre ih više od 850. U većine oboljelih žena bolest se dijagnosticira kao rani rak dojke kada je bolest operabilna, a cilj je liječenja postići izlječenje.

2. RAK VRATA MATERNICE 

Rak vrata maternice drugi je najčešći karcinom u žena u dobi između 20 i 29 godina. Gotovo je 100 % preventabilan i izlječiv rak (uz primjeren probir i terapiju), a na godinu u našoj zemlji i dalje umre 109 žena. U uznapredovaloj fazi bolesti malo je terapijskih mogućnosti.

3. RAK JAJNIKA 

Rak jajnika je najsmrtonosniji rak u žena. Statistika govori da će u Hrvatskoj samo 36 % žena s rakom jajnika preživjeti pet godina, a toliko će vremena preživjeti 78,6 % žena oboljelih od raka dojke. Od raka jajnika na godinu oboli 425 žena, a umre ih 319. U dvije trećine bolesnica rak jajnika dijagnosticira se u uznapredovalom stadiju bolesti. Trenutačno ne postoji pouzdan test probira (test kojim bi se otkrio rak jajnika u fazi bez simptoma).

Izvor: ordinacija.vecernji.hr

Piše: prim. mr sci. dr Vesna Ćurić, ginekolog

Šta su humani papiloma virusi (HPV)?

HPV predstavlja više od 150 tipova virusa koji mogu da uzrokuju infekcije, ili oboljenja kože i sluznica u vidu genitalnih kondiloma, promjena na grliću materice, usnoj duplji, ždrijelu …

Na tim mjestima mogu da dovedu i do pojave karcinoma.

Naučno je dokazano da u 99.7% slučajeva karcinoma grlića materice izolovan je onkogeni tip HPV-a.

To znači da je HPV infekcija glavni uzročnik raka grlića materice.

Koliko je česta HPV infekcija?

Ovo je veoma česta infekcija i čovjek je jedini njen rezervoar. Prema podacima mnogih epidemioloških istraživanja, svi seksualno aktivni muškarci i žene će u toku života biti zaraženi nekim od tipova HPV-a.

To je najćešća polno prenosiva bolest.

Većina polnih HPV infekcija uopšte nije štetna i prolazi sama od sebe. Ali neke vrste HPV-a mogu dovesti do polnih bradavica ili određenih vrsta raka.

• Dva tipa HPV-a (tip 6 i 11) uzrokuju polne bradavice, ali se smatraju niskorizičnim HPV-om jer ne dovode do raka ili drugih ozbiljnih zdravstvenih problema.
• Polne bradavice se obično javljaju kao male izrasline, ili grupa njih u genitalnoj oblasti. Mogu da budu male ili velike, podignute ili ravne, te u obliku karfiola. Vaš ljekar će ih lako prepoznati I savjetovati uklanjanje za koje postoji nekoliko sigurnih metoda.
• Ustanovljeno je da desetak tipova HPV-a može dovesti do raka, posebno dva (tipovi 16 i 18). Oni se nazivaju HPV visokog rizika.

Kako se prenosi HPV?

Ovo je polno prenosiva infekcija, što znači da se prenosi polnim putem – seksualnim odnosom ali i direktnim kontakom sa zaraženim dijelovima kože i sluzokože gedintalnih dijelova tijela, te usne duplje i ždrijela.

Drugim riječima, HPV infekciju možete dobiti nezaštićenim vaginalnim, analnim ili oralnim seksom sa osobom koja je nosilac infekcije.

Nažalost, infekciju možete dobiti i nakon samo jednog seksualnog odnosa sa osobom koja je nosilac virusa, a simptomo se mogu razviti i nekoliko godina kasnije.

Svaka seksualno aktivna žena izložena je opasnosti od onkogene HPV infekcije od 50% do 80%, a perzistentna infekcija HPV je uzrok za razvoj karcinoma grlića materice.

Kod muškaraca, istina u mnogo manjem broju slučajeva HPV infekcija može biti uzrok carcinoma penisa.

Koliko je ozbiljna HPV infekcija?

Većina ljudi u toku života uz pomoć prirodnog imuniteta izbori se sa HPV infekcijom, ali postoje osobe čiji imuni sistem nije u mogućnosti da eliminiše infekciju i tada dolazi do pojave oboljenja.

Mnogi zaraženi imaju prolaznu infekciju koja se savlada u periodu od 6 do 12 mjeseci. Vrhunac infekcija se javlja kod žena mlađih od 25 godina, ali incidencija infekcije se nastavlja i tokom zrele dobi žene iznad 35 godine. Ukoliko je riječ o hroničnoj, dugotrajnoj izloženosti virusu žene iznad 35 godina su u povećanoj opasnosti od razvoja karcinoma grlića materice.

Da li se infekcija HPV može lječiti?

Postoje dostupne medicinske procedure kojima se tretiraju  genitalni kondilomi, promjene na grliću materice i karcinom grlića materice. U većini slučajeva (70 do 90%)  tijelo se odupire infekciji virusa prirodnim putem zahvaljujući vlastitom imunitetu, ali u 5 do 10 % slučajeva prirodni imunitet nije u mogućnosti da se izbori sa infekcijom i time se povećava rizik za bolest.

Šta je primarna prevencija  HPV?

Metode primarne prevencije su edukacija i HPV vakcinacija. Najefikasnije  mjere u sprečavanju HPV infekcije su pravilna i jasna informacija, seksualno odgovorno ponašenje i redovni, preventivni  ginekološki pregledi. U savremenim zemljama svijeta problem HPV infekcije kao najčešće polno prenosive bolesti sistemski se rješava kroz seksualno obrazovanje u školama, te organizovanom vakcinacijom. Primarna prevencija oboljenja izazvanim HPV-om se provodi vakcinacijom, čime se postiče imunitet organizma kako bi se sprečio nastanak infekcije koja može dovesti  do pojave karcinoma grlića materice.

Vakcina se može davati djevojčicama i dječacima od navršenih 9 godina do punih 13 godina života u dvije doze u periodu od šest mjeseci .Najveća efikasnost HPV vakcine je dokazana u periodu prije početka seksualnih odnosa, jer postoji vjerovatnoća da će doći do prenosa HPV-a već kod prvog seksualnog odnosa ili  prilikom kontakta za inficiranim djelom kože ili sluzokože. Vakcinacijom se stvara bolji imunitet u djetinjstvu koji ce se suprostaviti infekciji nastaloj kasnije tokom zivota.

Da li je HPV vakcina bezbjedna i efikasna?

Sve vakcine koje su u upotrebi predhodno prolaze detaljno ispitivanje bezbjednosti. U studijama koje su započete primjenom vakcine u SAD i Evropi od 2006. nije zabilježen niti jedan slučaj ozbiljnih neželjenih reakcija povezanih sa primjenom vakcine. Studije koje su pratile efikasnost vakcine u odnosu na period početka primjene pokazale su smanjivanje oboljenja izazvanih HPV u odnosu na period prije uvođenja vakcinacije. Vakcina je veoma efikasna protiv tipova HPV koji prouzrokuju rak grlića u čak 70% slučajeva  jer sprečava nastanak bolesti, a u 90 % slučajeva efikasna je u zaštiti od dobijanja polnih bradavica.

Izvor: Medico-S

Liječnici KBC-a Rijeka primjenom nove metode – hiperbarične oksigenoterapije (HBOT) – uspješno su sanirali zdravstvene komplikacije do kojih je došlo uslijed liječenja primarne bolesti kod pacijentice s tumorom žučnih vodova.

Trpjela nepodnošljive bolove

„Naša pacijentica liječila je metastaze jetre SBRT-om prije godinu i pol dana u vanjskoj ustanovi. Kao kasna nuspojava razvila se velika ulceracija silaznog dvanaesnika koja nije reagirala na standardnu farmakološku terapiju te je, kao posljedica kronične ulceracije dvanaesnika, pacijentica smršavila cca 15 kilograma, uz kontinuirane i nepodnošljive bolove u trbuhu i mučninu.

To je značajno narušilo kvalitetu života, kao i daljnje uspješno liječenje modernom sustavnom onkološkom terapijom. Unatoč svoj primijenjenoj standardnoj farmakološkoj terapiji, tegobe pacijentice se nisu poboljšavale.

Razmišljajući da se terapija HBOT-om preliminarno istraživala za liječenje komplikacija konvencionalne radioterapije, iako nikad nije primijenjena za liječenje komplikacija stereotaksijske radiokirurgije, odlučili smo se u dogovoru s pacijenticom za pokušaj liječenja njezine ulceracije s HBOT-om.

Nakon provedene terapije pacijentica više nema bolova, nema mučnina, dobila je značajno na tjelesnoj težini, a kontrolni nalaz gastroskopije pred kraj HBOT terapije govori u prilog značajnoj regresiji lokalnog nalaza dvanaesnika“ – pojašnjava predstojnica Klinike za tumore izv. prof. dr. sc. Ivana Mikolašević, dr. med.

Prvi put izvedeno u svijetu

Postoje studije koje predlažu moguću korist primjene HBOT metode putem barokomore u liječenju posljedica standardne radioterapije na probavnu cijev, no pregledom literature ne postoje podaci o učinkovitosti primjene HBOT-a za liječenje komplikacija stereotaksijske radiokirurgije abdomena i zdjelice na probavnoj cijevi, pa je prema našim saznanjima, ova metoda koju je primijenio tim liječnika KBC-a Rijeka prvi put izvedena u svijetu.

S druge strane, stereotaksijska radioterapija abdomena i zdjelice (SBRT) je metoda primjene visoko preciznih, visokih doza zračenja u kratkom vremenskom intervalu s ciljem uništavanja tumorskog tkiva.

Primjenom ovakve tehnike postiže se istodobno maksimalni učinak na tumorsko tkivo uz poštedu zdravih tkiva. Metoda je osobito korisna za liječenje tumorskih promjena (primarnih ili metastatskih) u jetri, gušterači, nadbubrežnim žlijezdama, limfnim čvorovima abdomena i zdjelice.

S obzirom na sve veću primjenu SBRT-a u liječenju primarnih i metastatskih tumora abdomena i zdjelice te produljenje preživljenja onkoloških bolesnika, liječenje njenih kasnih nuspojava postaje sve važniji dio onkološke skrbi.

Barem 25 % preživjelih onkoloških pacijenata navodi smanjenu kvalitetu života kao posljedicu onkološkog liječenja. Neke od najčešće prijavljenih nuspojava u tom kontekstu odnose se na probavni sustav, pa tako kao posljedicu SBRT-a možemo imati kronične ulceracije probavne cijevi, kronične lokalne perforacije probavne cijevi i sl., kako objašnjavaju liječnici koji su izveli zahvat.

Prvi uveli stereotaksijsku radioterapiju jetre

Te nuspojave javljaju se uglavnom nakon nekoliko mjeseci od provedenog SBRT-a abdomena i zdjelice.

„Kod naše prve pacijentice određen je protokol liječenja i već nakon prva 3 dana, ona se počela osjećati bitno bolje, bolovi su prestali ili se povremeno javljali minimalno, počela je jesti i u prvih tjedan dana počela dobivati na tjelesnoj težini,“ kaže prof. dr. Mikolašević.

„Naš Zavod je trenutačno jedini hiperbarični centar opremljen kadrovski i specifičnom opremom koji može opskrbiti i pacijente koji zahtijevaju intenzivno liječenje.

Liječenje se odvija u terapijskim ciklusima od 20. ili 30. ili 60. tretmana kontinuirano, 5 dana u tjednu,“ ističe Mario Franolić, dr. med. sa Zavoda za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC-a Rijeka.

Klinika za tumore KBC-a Rijeka prva je u javnom zdravstvu RH koja je nedavno u punu kliničku primjenu uvela stereotaksijsku radioterapiju jetre (SBRT), jednu od najnaprednijih i tehnički najzahtjevnijih metoda liječenja metastaza i primarnih tumora.

Ovime je postala prva ustanova u javnom zdravstvu koja provodi ovaj zahvat. Metoda predstavlja novi iskorak, jer nakon nedavne uspješne stereotaksije mozga i pluća, uvođenjem ovog, najkompleksnijeg SBRT zahvata, sada je u Rijeci moguće napraviti stereotaksiju na lezijama cijelog tijela.

Nema listi čekanja

U KBC Rijeka nema listi čekanja za sustavnu onkološku terapiju ili za radioterapiju kao ni za bilo koji oblik stereotaksije.

„Klinički bolnički centar Rijeka kontinuirano ostvaruje značajne stručne iskorake u unapređenju liječenja onkoloških pacijenata, o čemu je javnost zasigurno informirana, i drago mi je što nastavljamo s izuzetno kvalitetnim iskoracima pri pružanju usluga liječenja najosjetljivijim skupinama pacijenata u kakve spadaju onkološki pacijenti.

To potvrđuje i nedavno izvedeni zahvat uspješnog zbrinjavanja komplikacija onkološkog liječenja primarne tumorske bolesti.

Nakon uspješnog liječenja naše prve pacijentice ovom inovativnom metodom, i druga pacijentica se već liječi primjenom HBOT-a nakon u drugoj ustanovi provedene SBRT limfnih čvorova u abdomenu i posljedično lokalne kronične perforacije spoja dvanaesnika i ostatka tankog crijeva (duodenojejunalnog).

I kod ove pacijentice je nakon nekoliko dana došlo do potpune regresije bolova. Indikacije za liječenje HBOT-om kod onkoloških pacijenata provode se uz stručni tim naše Ustanove kojeg čine liječnici Klinike za tumore, liječnici Zavoda za gastroenterologiju te liječnici Zavoda za hiperbaričnu medicinu i naši kirurzi“ naglasila je v. d. ravnateljice KBC-a Rijeka izv. prof. prim. dr. sc. Alemka Brnčić Fischer.

Rudan: Čovjek s vremenom posustane, i čelik bi

Pacijentica Vedrana Rudan ističe da se dvije godine liječi od karcinoma, uz pomoć ekipe s riječke onkologije.

“Dvije se godine liječim od karcinoma (karcinom žučnih vodova) preciznije, borim protiv njega uz pomoć ekipe riječke onkologije koja ne odustaje. Za sve nas se bori jednakim entuzijazmom.

Ipak, čovjek s vremenom posustane. I čelik bi.

Prije otprilike dva mjeseca zdravstveno stanje mi se drastično pogoršalo. To sam povezivala s napretkom moje primarne bolesti (karcinoma žučnih vodova).

U bolnici mi je rečeno da je uzrok mojih muka ozračeni dvanaesterac, ma što to bilo. Osjećala sam se neopisivo grozno.

Jezivi bolovi, gubitak daha, nikakva potreba ni za hranom ni za pićem. U krevetu sam provodila 24 sata. Htjela sam umrijeti sad i odmah.

Suprug me odvezao na onkologiju jedne nedjelje u 21.30 h. Dežurna je bila doktorica Ivana… Gledala sam u njena ramena koja su se tresla dok je bjesomučno lupala po mobitelu i tražila rješenje.

“Uživam u životu, koga jedva da sam se sjećala”

“Sutra ćete otići na Sušak da isprobamo metodu barokomorom. Bit ćete prvi u svijetu“. Tupo sam je gledala, odbila svaku diskusiju na temu još jedne “metode”.

Dosta mi je bilo patnje. Čak sam i u snu plakala očajna što više ne mogu stati na noge. Ekipa riječke onkologije je poznata što ne odustaje.

Nakon dvije godine svakodnevnog druženja mogu reći da ih poznajem. Idućeg su me jutra na krevetu odvezli na Sušak. Doktor Franolić mi je objasnio “metodu”, ni jednu riječ nisam razumjela.

Ekipa je tamo zaista beskrajno dobra prema pacijentima. Bilo bi pretenciozno da objašnjavam što su mi učinili. Čula sam davno da barokomorom liječe vanjske rane, meni će pokušati pomoći oko liječenja unutarnje rane. I

Izgledala sam poput drvene lešine na strogoj dijeti. A onda sam ušla u komoru s kolegama. Ne znam koliko puta. Nije me briga za statistiku. Iznenada sam osjetila glad. Osjećam je i sad.

U dva tjedna udebljala sam se deset kila. Da mi je ikad itko rekao da ću se veseliti tako perverznom podatku. Odradila sam komoru, trenutačno sam doma, uživam u životu koga jedva da sam se sjećala.

Hodam, jedem, pijem, dišem. Jedini mi je problem što ne znam je li ovo san ili java. Možda ipak nije san? Unuk mi je rekao, nona, nekako si se ubucila.

Doktorica Ivana mi govori da sam “prvakinja svijeta” jer se do sad nitko nije liječio na ovakav način. A ja sjedim u kutu terase s nosom u bombonijeri.

Prvaci su ipak neki drugi“ – svjedoči prva pacijentica na kojoj je HBOT metoda primijenjena u liječenju komplikacija nastalih uslijed liječenja primarne bolesti – tumora.

Prva Jedinica intenzivne njege za onkološke pacijente

– Prva Jedinica intenzivne njege za onkološke bolesnike otvorena je upravo na Klinici za tumore KBC-a Rijeka. Multidisciplinarni pristup koji pacijentima, ali i njihovim obiteljima, pruža ova Ustanova, a koji je nužno neophodan za postizanje optimalnih ishoda onkološkog liječenja omogućuje adekvatno zbrinjavanje najvećeg broja nuspojava stereotaksijske radiokirurgije, kao i najveći broj nuspojava sustavne onkološke terapije, što potvrđuje i ovaj prvi slučaj uspješnog liječenja komplikacija nastalih primjenom SBRT metode HBOT metodom, poručuju iz KBC-a Rijeka.

Podsjetimo, KBC Rijeka pruža multidisciplinarnu skrb za onkološke bolesnike čime postiže ishode liječenja koji Ustanovu stavljaju uz bok vodećim svjetskim onkološkim centrima.

Zahvaljujući predanom radu svojih stručnjaka, uvođenju suvremenih medicinskih metoda i stalnom ulaganju u znanje i tehnologiju, KBC Rijeka potvrđuje svoju ulogu jednog od vodećih zdravstvenih centara u regiji.

Kontinuirani razvoj, multidisciplinarna suradnja i fokus na kvalitetu skrbi za pacijente ostaju temelj djelovanja ove ustanove. KBC Rijeka i u budućnosti nastavlja pratiti suvremene medicinske trendove te kroz stručne iskorake dodatno unapređivati zdravstvenu zaštitu i sigurnost pacijenata, poručuju iz KBC-a Rijeka.

Izvor: novilist.hr

Kolumnu Vedrane Rudan vam prenosimo u cjelosti:

– Nakon duge i teške…’, koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drti po mobilnom… Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške… Okej teške. Ali koji je to kuc duge. Ja sam sad već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam. U Zagrebu su mi rekli, tri mjeseca. Je***a. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu…

‘Tri mjeseca’ je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku**c, srećom, još imaš vremena. Jedna sam od rijetkih koja u životu nije griješila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji. Imala sam prijateljicu, bože, koliko ‘pijateljica’ imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana poslije operacije. Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.

‘Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi – šinjorina, danas cure rađaju dok su još djevojčice.’ Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. ‘Kako si?’ Jete! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku**i stoje na gotovo.

Je***e! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hljeba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete. ‘Imate još tri mjeseca…’ ‘Mama’, rekao mi je sin, ‘kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…’ Podivljala sam. ‘Zašto imaš troje djece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…’

Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš. Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.

Onaj me osmijeh je***o uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati? Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam uključila sam njegov mobitel – napisala je ona.

Operisala se 2024. godine

Podsetimo, Vedrana je prije godinu i po dana otkrila da ima rak, a onda je isti i operisala. Kako je tada govorila samo 5 odsto ljudi može da se operiše.

– Negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u k***c.I nije neki rok. Samo 5 odsto sretnika može da se operiše. Ta sam.

Najprije sam otišla u Svetu Nedjelju u Radiochirurgiu da mi rak spale prije operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam “ušla u kvotu”. Ležala sam u krevetu, operisana, ostala sam bez komada jetre i još nekih komada – rekla je između ostalog Vedrana nakon intervencije.

Vedrana Rudan je u prvom braku, u kom je prošla kroz pakao, dobila sina i kćerku, a onda joj je mlađi advokat vratio vjeru u ljubav.

Izvor: Buka

Može li izrazito neprijatan miris stolice da bude znak raka?

Ne, stolica izrazito neprijatnog mirisa nije klasičan simptom raka, bez obzira na to da li je u pitanju karcinom debelog creva ili neki drugi tip bolesti. Gastroenterolog dr Dejvid Ričards iz MD Anderson centra kaže da, kada sumnjaju na rak, lekari uglavnom traže druge pokazatelje, kao što su neočekivani gubitak telesne težine, krv u stolici i promene u navikama pražnjenja creva.

Šta uzrokuje izrazito neprijatnu stolicu?

Na miris stolice utiču ishrana, bakterije u crevima i način na koji one razgrađuju hranu. Određene namirnice, poput mesa, ribe, jaja, mlečnih proizvoda i lisnatog povrća neprijatno mirišu kada se razgrade. Tako sumpor odaje miris pokvarenih jaja, a kratkolančane masne kiseline podsećaju na užegli puter ili telesni miris.

Dr Ričards napominje da neke osobe mogu imati izrazito neprijatnu stolicu bez bilo kakve bolesti i da su uglavnom potpuno zdrave.

Kada neprijatan miris stolice može da bude znak bolesti?

Određena zdravstvena stanja mogu da se manifestuju neprijatnim mirisom stolice. Intolerancija na određene namirnice najčešći je uzrok. Do intolerancije dolazi kada telo nema enzime neophodne za varenje određenih šećera ili proteina. Kada nedovoljno razgrađena hrana stigne u debelo crevo, može doći do neprijatnog mirisa stolice.

Lekari napominju da je intolerancija na hranu odgovor digestivnog sistema, a nealergija, koja je posledica imunološkog odgovora organizma.

 Sindrom malapsorpcije masti

Dešava se kada creva ne mogu pravilno da prerađuju masti. Nerazgrađene masti koje stignu u debelo crevo izazivaju masnu stolicu koja neprijatno miriše. Uzroci ovog sindroma uključuju bolesti pankreasa, jetre ili oštećenja creva, kao što je celijakija.

Celijakija

Autoimuna bolest koja utiče na creva i može da izazove dijareju i neprijatan miris stolice. To je imunski posredovana, hronična i sistemska bolest koja se javlja kod genetski predisponiranih osoba.

U osnovi celijakije je preosetljivost na proteine glutena iz pšenice, raži i ječma, unete oralnim putem, koji pokreću zapaljenski proces i dominantno oštećuju proksimalne delove tankog creva, stvarajući uslove za nastanak malapsorpcije, odnosno poremećaja apsorpcije hranljivih materija – vitamina, aminokiselina, masti i ugljenih hidrata.

Zapaljenske crevne bolesti

Obuhvataju Kronovu bolest i ulcerozni kolitis. Ove bolesti mogu biti praćene stolicom veoma neprijatnog mirisa zbog promena u crevnoj mikrobioti. Kronova bolest i ulcerozni kolitis često su praćeni prolivom, umorom, bolom i grčevima u stomaku; moguća je i pojava krvi u stolici. Pacijenti često imaju smanjen apetit i gube na težini.

Bakterijske i virusne infekcije

Pojedine infekcije mogu se ispoljiti neprijatnim mirisom stolice. Na primer, stolica kod infekcije bakterijom Clostridium difficile ima karakterističan neprijatan miris. I virusne infekcije, poput norovirusa i rotavirusa, koje se nazivaju i stomačni grip, osim dijareje ponekad su praćene izrazito neprijatnim mirisom stolice.

Kada je potrebno da se obratimo lekaru?

Dr Ričards kaže da je ponekad teško razlikovati da li imamo stvarni zdravstveni problem ili smo samo konzumirali suviše brokolija. On naglašava da sam miris stolice nije jedini pokazatelj probavnih problema i da je potrebno sagledati celokupnu sliku. Neprijatni simptomi mogu biti posledica upotrebe antibiotika ili putovanja.

Boja stolice je takođe važna

• Svetlo crvena, crna ili katranasta stolica može ukazivati na prisustvo krvi.
• Svetla ili glinena boja može biti posledica problema sa jetrom ili pankreasom.
• Bež ili veoma svetla stolica može biti posledica nedostatka pigmenata iz jetre (bilirubina) i produkata razgradnje hemoglobina.
• Nijanse braon, zelene i čak žute stolice obično nisu razlog za zabrinutost i odražavaju normalne pigmente.

Dr Ričards savetuje da se javimo lekaru ako simptomi traju duže od dve nedelje. Samo lekar, na osnovu analiza, može proceniti da li je ova neprijatnost znak ozbiljnijeg zdravstvenog problema ili samo posledica neodgovarajuće ishrane.

Izvor: eklinika.telegraf.rs