Prva i najveća greška je tolerisanje dugova.

Mnogo ljudi istovremeno ima nešto ušteđevine i duga tj. minusa na karticama. Kamatne stope na štednju su male (manje od pet odsto), a kamatne stope na minuse na karticama su i dvocifrene. Zamislimo jednostavnu situaciju. Pretpostavimo da imamo prosječan iznos duga u iznosu od oko 1.000 KM godišnje (recimo na kreditnoj kartici) a 2.000 KM ušteđevine. Pretpostavimo da nas dug košta košta oko 15 odsto godišnje, a zarada na štednji nam donosi dva odsto godišnje. Prema tome, imamo oko 150 KM odliva a zarada od štednje donosi 40 KM. Racionalno rješenje je što prije isplatiti dug. Na taj način bismo spasili onih 150 KM koje godišnje odlaze na kamate. Osim toga, još uvijek bismo zaradili još 20 KM godišnje na preostalih 1.000 KM koji ostanu na štednom računu. Tim potezom bismo spasili 170 KM koje možemo staviti na štednju, u osiguranje ili kupiti sebi cipele. Da ne radimo ništa, po opisanim uslovima, svake godine bismo imali oko 110 KM troška.

Prva greška postoji zbog tvrdoglavosti.

Uglavnom smatramo da znamo šta je najbolje za nas. U skladu sa tim, sve savjete doživljavamo i kao napad na svoju ličnost. Jedna od najvećih grešaka je da odbijamo i korisne sugestije. Najveća greška kod „sklanjanja“ ili „zabacivanja“ novca s ciljem štednje je da sav svoj novac držimo na jednom mjestu. U čarapi, u banci, u akcijama određenog preduzeća ili ulažemo u osiguranje, u zlato ili u investicioni fond. Stručnjaci savjetuju, pazite sad, da ne treba držati svo bogatstvo (čitaj: ušteđevinu) u jednom mjestu. Preporučuje se diverzifikacija ulaganja. Osnovni motiv je smanjenje rizika. Pojam diversifikacije u svrhu smanjenja rizika najčešće i najslikovitije se objašnjava izrekom: „Ne stavlјajmo sva jaja u jednu korpu.“ Kada se govori o kreiranju lepeze ulaganja (portfolija ulaganja) potrebno je mnogo više analize i rada od tek nasumičnog izbora između dvije banke. Izbor za ulaganje zavisi od: očekivane stope prinosa tj. dobiti, rizika pojedinih vrsta ulaganja i uzajamne povezanosti između očekivanih prinosa. Međutim, najvažnije su naše sklonosti odnosno averzija prema riziku i želja da sačuvamo naš novac.

Uz ove greške ide i sljedeća. Logika stada.

Na kraju svake preporuke za ulaganje ili analize ozbiljni analitičari stavljaju jednu vrstu upozorenja. Suština je da ograde pogrešnih tumačenja onih koji čitaju njihove analize. Tu se naglašava da analiza nije preporuka za kupovinu ili prodaju određenih finansijskih instrumenata te da dobici ili gubici uzrokovani tumačenjem pročitane informacije idu na vlastitu odgovornost. Osim toga, naglašavaju da „dosadašnji istorijski rezultati i dobit nisu garancija za buduću dobit.“ Nažalost, ljudi ovakva upozorenja „preskaču“. Kad čujemo da je nešto dobra kupovina, i da svi naši prijatelji ulažu u to, i mi barem razmislimo da kupimo to isto. Tako funkcioniše mozak i kada su u pitanju jagode, pivo, stanovi, auta ili bijela tehnika. Kupujemo stvari oduševljeni pričama poznanika o ostvarenoj dobiti. Marketing stručnjaci obožavaju oduševljene kupce koji preporučuju dalju kupovinu. Praksa pokazuje da ulagači u pravilu po ovom obrascu gube svoj novac. Tako nastaju bumovi i padovi na tržištu tehnoloških ili farmaceutskih akcija.

Četvrta velika greška je poistovjećivanje termina „dobra kupovina“ i „popust“.

Stručnjaci iz oblasti marketinga znaju za sljedeći eksperiment. U prodavnici tehnike su, među ostalim stvarima, izložena dva televizora sličnih karakteristika (mogu biti i dva frižidera, špreta itd.) sa cijenom od 1500 novčanih jedinica. Na drugom uz cijenu stoji i „na sniženju“ i prekrižena je prethodna cijena od 2.000. Koji ljudi kupuju? Pa, drugi! I ne upoređuju karatkeristike i ocjene. Čak i oni koji nisu planirali da daju 1.500 za televizor kupiće ga jer je to trenutno „veoma povoljno.“ U stvarnosti 1.500 vrijedi 1.500. Ako nismo planirali kupiti nešto po određenoj cijeni onda ne treba to raditi zbog „popusta“ uili „sniženja“.

Lična procjena vrijednosti zasniva se na broju pored ciejne a ne na objektivnoj procjeni. S tim u vezi, treba već imati spreman iznos koji bismo dali za određen proizvod i prije ulaska u prodavnicu. To podrazumijeva da smo prije kupovine proguglali proizvode koje namjeravamo kupiti.

Problemi se neće riješti sami od sebe. Gubici svakim danom postaju sve veći. Nakon mojih tekstova vjerovatno otpuhujete i posmilite da pretjerujem. Gdje prosječan pošten čovjek danas da nađe pare? Pa, postavimo sebi pitanje: “Ako već ne mogu osiguram dodatne izvore zarade kroz honorarni rad, nemam nasljedstva, poklona, ne dobijam na nagradim igrama, nemam prihoda od prodaje ili rentanja imovine onda moram da vidim mogu da smanjim svoje troškove.“

Bez sumnje, prednosti upotrebe kartica su:

1. Smanjujemo rizik od gubljenja novca.
2. Ublažavamo mogućnost da budemo pokradeni jer u slučaju ukradene kartice možemo kontaktirati banku i blokirati dalju upotebu kartice ili možemo blokirati karticu online.
3. U hitnim situacijama možemo “posuditi” novac od banke tj. ući u minus.
4. Nema potrebe da nosimo velike iznose gotovine sa sobom.
5. Karticama možemo platiti skoro sve u zemlji ili u inostranstvu.

Nedostaci upotrebe kartica su:

1. U rijetkim situacijama, ali ne i nemogućim, magnetska se traka ošteti. Tada kartica postaje neupotrebljiva.
2. U poređenju sa gotovinom, pri plaćanju karticom uglavnom nemamo trenutni uvid u iznos koji smo potrošili. Oni skloni implulsivnom trošenju neka odmah traže da im iznos svake transakcije i preostali iznos na računu promptno stiže kao sms. Muka postaje veća ako imamo više kartica. Teže je pratiti potrošnju i PIN kodove.
3. Ulaskom u dozvoljeni minus lako možemo postati robovi vlastite nepromišljenosti i nediscipline.
4. Za upotrebu većine kartica nužno je pamćenje PIN koda u svakom momentu. Znam da nisam jedini koji je sam sebi usljed rasijanosti blokirao karticu. (Napisa čovjek koji je u Slovačkoj mamuran tri puta pogreško utipkao PIN kod.)
5. Kartice nije moguće koristiti baš svuda. Povrće na pijaci, frizuru ili kafu u najbližem kafiću u zgradi ne možemo platiti karticom. Neke prodavnice traže minimalan potrošen iznos za provlačenje kartice.

Procenat ljudi koji plaća karticom varira zavisno od kultura i navika u zemlji. Šveđani tek nekoliko posto transakcija obave gotovinom. S druge strane, Švajcarci tek nekoliko procenata transakcija obave karticama. Jedan od razloga je i blagi oprez Švajcaraca da banke prate gdje i kako troše novac. Ovakvi podaci igraju veliku ulogu pri procjeni lične kreditne spodobnosti.

Pri razmišljanju o moralnom i etičkom poslovanju banaka zaplešćemo se u teorije zavjere. Natalie Rickli, parlamentarka i članica SVP-a izjavila je: “Ne želim da država zna ko ide u koji restoran. To nije posao vlade. ”

Možda njena izjava izgleda previše paranoično. Zastanimo malo. Znate li da Fejsbuk prati kakve sadržaje gledamo, dijelimo i objavljujemo? U skladu sa tim, skuplja informacije o nama kao potrošačima i prikazuje nam one reklame koje baš nas zanimaju. Nije Fejsbuk jedini. Zapravo, većina sajtova prikuplja kolačiče iz kojih prate naše navike i želje. Tako se i kreiraju oni baneri za reklame koji baš pogađaju naš ukus i navike. Sve što posjećujemo i pretražujemo se negdje pamti. Oni koji imaju Gugl nalog vjerovatno će da se iznenade da Gugl zna gdje su i koliko bili, šta su pretraživali i kada i slične podatke.

Mogu li i banke da rade sličan posao? Da iz izvoda sa našeg računa prate kuda idemo i na šta i koliko trošimo? Možda i u skladu sa tim da kreiraju određene ponude za nas? Što se mene tiče, nemam ništa protiv. Kad zna Gugl neka zna i banka. Možda mi pomogne da pronađem model patika koje tražim već osam mjeseci. Ako banke i prate našu potrošnju svakako da možemo da ostavrimo korist. Olakšavaju nam da dođemo do nečeg što nam treba pod uslovima koji nama odgovaraju. Baš kao i na internetu.

Međutim, za one koji ne vole ovoliku transparentnost postoji rješenje. Prvo, ne trgujte preko interneta. Drugo, kad se već plašite da vam banke i sajtovi “snime” profil (pr)ocjenite gdje idete i koliko trošite i plaćajte to gotovinom. Najbitnije je da pravilno upravljate svojim novcem.

Šalu na stranu, “rat protiv gotovine” počiva na tri argumenata:

Prvi argument da gotovinu treba zabraniti ili ograničiti leži u tome da vlade mogu lakše prikupiti dodatne prihode od poreza. Drugi argument odnosi se opravdanje da će vlade tako lakše voditi monetarnu politiku. Treći se odnos za povećanje bezbjednosti.

Zagovornici prvog argumenta ne vole gotivinu zbog sljedećih činjenica. Bez gotovine bi znatno bilo otežano iznošenje novca u poreska utočišta. Ukidanjem gotovine bi se vidio trag novca bilo bi nemoguće izbjeći oporezivanje. Manje novca znači i manje sive ekonomije. Manje sive ekonimije, prema kejnzijancima, znači i više prikupljenih poreza i uređenije društvo. Manje gotovine daje potrošačima manju mogućnosta anonimnog plaćanja.

Oni koji brane drugi argument brinu da papirni novac i kovanice ograničavaju sposobnost država da “stimulišu” ekonomiju tako što će korigovati kamatne stope. Raspravljajući o ovom argumentu zašli bismo i u ustav I prava građana ali i u filozofiju. Ipak, sigurno je da bi eliminišući gotovinu država zasita lakše kontrolisala potencijelne disidente tako što bi im – zamrzla račune.

Oni koji zagovaraju treći argument smatraju da bi se izbacivanjem gotovine teže prao novac i teže bi se finansirale teroritičke aktivnosti. U nekim parlamentima bilo je i prijedloga da se iz upotrebe barem izbace novčanice koje imaju veću vijednost, na primjer od 100 pa na više.

Da li su ovi argumenti uvjerljivi? Da li građane koji poštuju zakon treba prisiliti da se odreknu gotovine u nadi da će vlada lakše loviti lopove? Drugim riječima, da li treba trgovati slobodom zarad bezbjednosti?

Iz moralne i filozofske perspektive, odgovor je “ne”. Pravim liberalima se i od same pomisli na ograničavanje ovakvih prav ai sloboda ljudi okreće želudac. Osim toga, čak i da ne bude zloupotreba šta bi bilo da se desi solarna oluja ili dobro organizovanm hakerski napad što bi za posljedicu imalo pad svih elektronskih sistema? Ostalo bi samo ono što je upisano u kamenu.

Na kraju krajeva, loši momci neće postati dobri eliminisanjem gotovine.

Istraživači koji su pratili korupciju smatraju da izbacivanje gotovine neće smanjiti korupciju. Korupcija odavno ne predstavlja davanje u gotovini. Ona se preselila u kupovinu poklona poput umjetnina, antikviteta i nakita. Čak i kada izbacite gotovinu lako ćete revizorima i javnosti opravdati posao po kojem ste softver platili 18 miliona elektronskim novcem. Taj iznos kasnije može biti potrošen na razne načine od kojih su brojni za dalju korupciju i kriminalne aktivnosti. U tom smislu, izbacivanje velikih novčanica je kao kad nekom kažete da se neće prehladiti ako izbjegava da izgovara riječ “hladno”.

Evropska policijska agencija Europol, ministri finansija EU i čelnici Evropske centralne banke, nedavno su napravili buku oko povlačenja novčanica od 500 evra. Obrazloženje je bilo da to predatavlja valutu kriminala. S druge strane, Švajcarci nisu ni pomislisli da izbace novčanicu od 1.000 CHF iz platnog prometa i kao sredstvo čuvanja vrijednosti. Švajcarci tvrde da gotovina ima dodatnu prednost kao rezerva za ljude koji žive u zemljama koje odlikuje nestabilan devizni kurs ili istorija bankarskih kolapsa. Jednostavno, ljudi vole da imaju opciju zaštiite bez obzira na ponuđena rješenaj i osiguranja od zvaničnih autoriteta.

Na kraju krajeva, loši momci neće postati dobri eliminisanjem gotovine.

Sve u svemu, nikome ne bi smetalo da se otarasimo kovanica i papira ako bi rezultat bio veća sloboda i prosperitet. Nažalost, niko ne očekuje takav scenario u bliskoj budućnosti. Zato, vratite se na početak teksta i sami odlučite da li je vama prijatnije i bezbjednije da nosite karticu ili gotovinu.

Naslovna foto: Kaspersky Lab Daily

U slučaju da Lolini troškovi premaše njene prihode i oni se nekako moraju platiti. Najčešće, mladi ljudi se oslone na dopušteno prekoračenje po tekućem računu ili kumuliraju (čitaj: gomilaju) nepodmirene troškove po kreditnoj kartici. Tako počinje dužničko ropstvo koje nam je nametnuo „surovi kapitalizam“.

Šalim se. Nije nam kapitalizam kriv za to.

Bankari kažu da dopušteno prekoračenje može koristiti svaki vlasnik tekućeg računa s redovnim prihodima. Osim toga, kreditne i revolving kartice su skoro svima dostupne. Podsjećanja radi, kreditne kartice omogućavaju ulazak u minus (kreditiraju vas banke), a revolving kartice su one koje omogućavaju da tek dio ostvarenih troškova morate platiti u periodu od oko mjesec dana, a ostatak možete prenijeti u budućnost i plaćati po dijelovima. Takve kartice i dozvoljeni minusi funkcionišu baš kao pozajmnice – uz kamatnu stopu koja je značajno veća nego kod kredita.

Ovakvi načini pokrivanja „minusa“ su pogodni jer omogućavaju kupovinu i kad nemamo dovoljno novca kod sebe ili na tekućem računu. Međutim, revolving karticom se naš dug održava, a ne smanjuje onako kako bismo željeli. Ako baš morate da (is)koristite ovu karticu, onda pokušajte da umjesto minimalnog iznosa za uplatu izdvojite što je moguće veće iznose, jer će tako kamata koju ćete morati da platite na kraju biti manja. Najjednostavnije, pokušajte da izmirite veći iznos od rate koja je dospjela.

Neki ekonomisti kažu da vas stvari plaćene na ovaj način koštaju mnogo više. Zato preporučuju da izbjegavate ovakve kartice. Ruku na srce, nije sve crno ili bijelo niti dobro ili loše. Jednostavno, banke vam nude mogućnost izbora. Čak i olakšicu u određenom momentu.

Znate ono: „Trebalo mi još samo sto maraka da kupim baš te čizme. Sve mi je odgovaralo samo nisam imala para kod sebe. I tako, malo sam ušla u minus.“

Problem nastaje ako sljedeći mjesec „iskoči“ registracija auta, sanacija poplavljenog kupatila ili se jave neki drugi nepredviđeni troškovi. Taj problem se povećava kada kreditne kartice i dopuštena prekoračenja postanu način koji podržava i podstiče prekomjernu potrošnju. U minus se nevjerovatno lako ulazi, a ostajete u njemu godinama.

Najčešće, prekomjerna potrošnja podrazumijeva različite oblike stihijske i impulsivne potrošnje vezane uz kupovinu. Istraživanja pokazuju da većina tih roba i usluga uopšte ne bi ni bile kupljene da nije bilo mogućnosti „ulaska u minus“.

Kod velikog dijela ljudi problem prezaduženosti je nastao u otplati kredita za automobil.

Druga grupa je „zapela“ u otplati stambenih kredita.

Treća grupa je finansijski potresena jačanjem švajcarskog franka u odnosu na domaću valutu.

Takav udar kod valutne indeksacije kredita osim što im je povećao rate kredita doveo ih je u situaciju da iako godinama vraćaju kredite bankama i dalje duguju gotovo isti iznos kredita. Da ne nabrajamo dalje neugodne situacije. U brojnim slučajevima glavni razlog prezaduženosti i finansijskih problema je bila dugotrajna recesija, gubitak posla i/li prihoda te nepovoljno djelovanje kursnih razlika. Ipak, za značajan dio prezaduženosti i problema krivi su sami dužnici i loše finansijske navike koje nisu na vrijeme iskorijenili. Prezaduženost je najčešće posljedica lošeg upravljanja novcem i trošenja bez plana. Loše upravljanje jeste posljedica nepreviđenih okolnosti ali i neznanja.

Jedan dio problema usljed nepromišljenosti možemo već sada početi da popravljamo.

Posljednja finansijska kriza svuda u svijetu je naglasila važnost razvijanja vještina upravljanja ličnim finansijama kod svih ljudi. Naime, UNICEF je još prije dvije godine objavio kako je kriza, od 2008. osiromašila dodatnih 2,6 miliona djece na svijetu. Djeca i mladi su sadašnji i budući društveni i ekonomski učesnici, a njihove odluke utiču na prilike u društvu u kojem žive. Na našim prostorima, djeca i mladi su jako malo učestvovali u programima finansijskog obrazovanja. To su uglavnom bila neformalna predavanja.

Praksa iz razvijenih zemalja je pokazala da kad se vještine upravljanja finansijama steknu u djetinjstvu, one mogu umanjiti finansijsku ranjivost i ublažiti rizik od siromaštva čitavog društva. Prema UNICEF-om projektu „Child Social and Financial Education“ navedeni razlozi i gore navedeni primjeri su motivi za pokretanje finansijskog obrazovanja djece i mladih.

Sve u svemu, trenutne zarade ne znače mnogo ako se što prije ne počne pametno ulagati. Najbitinije, za pravilno upravljanje ličnim finansijama potrebno je dobro planiranje. Kućni budžet zapravo nije ništa drugo nego plan prihoda i rashoda u određenom vremenskom periodu. Za njegovu izradu potrebno je pratiti i bilježiti sve prihode, rashode i druge izdatke. Tako ćemo ležernije trošiti ali i štediti.

Zato, ako niste, počnite što prije da vodite lični budžet.

Na kraju mali podsjetnik za kartice:

1. Potpisivanjem zahtjeva za izdavanje kartice potrvrđujete da ste upoznati sa opštim pravilima korišćenja i da ih sve razumijete. Opšta pravila imaju snagu ugovora. Zato ih prije potpisivanja i uzimanja kartice pažljivo proučite.
2. Upoznajte se sa vašim pravima, ali i sa vašom odgovornošću u slučaju, ne daj Bože, izgubite karticu ili druge podatke. Većina kartica nisu osigurane u slučaju gubitka ili su osigurane do 1.000 KM. To znači da ako neko zloupotrijebi vašu karticu, vi ipak možete biti odgovorni za sve nastale troškove
3. Kod revolving kartica otplaćujete određen procenat duga mjesečno (recimo 5%) plus kamate svaki mjesec na neotplaćeni iznos plus troškove poput vođenja računa, eventualne članarine ili slanja izvoda na elektronsku ili kućnu adresu. Iako obaveza otplate samo dijela duga djeluje primamljivo – to je opasna opcija. Zbog nje možete biti zaduženi duže nego što planirate. Minimalne otplate duga na kreditnoj kartici su matematički kreirane tako da dug što duže traje.
4. Ako možete da otplatite veći iznos od propisanog minimuma – pokušajte. Kada plaćate samo minimalni iznos, biće vam potrebno više vremena da otplatite svoj dug.
5. Prije nego što odaberete koju karticu ćete uzeti, razmislite za šta ćete je koristiti. Na primjer, samo za podizanje gotovine na bankomatu ne treba koristiti kreditne kartice. Dovoljna je i debitna. Uvijek imajte na umu da je novac potrošen kreditnom karticom jedna od najskupljih opcija pribavljanja novca.
6. Kamatne stope na ulazak u minus u ponudama različitih banaka mogu značajno da variraju. Međutim, kod svih banaka (na godišnjem nivou) su značajno veće od kamatne stope na kredit.
7. Sve banke naplaćuju godišnju naknadu za korišćenje kartice i te naknade mogu značajno varirati.
8. Nemojte da povećavate dozvoljeni limit po računu samo zato što vam banka nudi tu mogućnost.
9. Izbjegavajte korišćenje više od jedne kartice. Čak i ako ne koristite često sve kartice koje imate, neke banke obračunavaju i naplaćuju naknade za korišćenje.
10. Izbjegavajte da podižete novac sa bankomata drugih banaka.