Prvo dete im je mrtvorođeno. Bremenitost sa drugim detetom je baba otkrila kada se rat već zahuktao, a deda, zbunjen raspadom Vojske tadašnje Jugoslavije, na belom konju pobegao iz bombardovanog Beograda i dojahao u Kijevo. Njegov strogi otac Stanimir, umesto sreće što vidi živog sina, zapanjeno je uzviknuo: “Niko naš nije jahao belog konja! Mi smo siromašni, ali pošteni. Odmah da ga vratiš”.

I deda je, uplašen, odjahao nazad za Beograd. Tamo pustio konja i peške se vratio u Kijevo. Usput je sretao beskrajne kolone raspušene vojske, ljudi koji su bežali od bombi, žena i dece u zbegovima. Vratio se, da nastavi sa nadničenjem na bogataškim njivama, od čega su Milićevići u Kijevu živeli. Siromašno, ali pošteno, što bi rekao moj pradeda Stanimir.

“Zbrka je bila velika, pometnja u narodu, ali nas se sve to nije mnogo ticalo”, pričala mi je baba. “Živeli smo kao i do tad, nadničili i radili oko kuće i tek ponekad bi neko doneo glas da se nešto desilo. Neki su odlazili u partizane, neki u četnike, ali nije se o ratu mnogo govorilo. Imalo se posla, došlo je leto, moralo je da se radi”.

Prvo dete im je mrtvorođeno. Bremenitost sa drugim detetom je baba otkrila kada se rat već zahuktao, a deda, zbunjen raspadom Vojske tadašnje Jugoslavije, na belom konju pobegao iz bombardovanog Beograda i dojahao u Kijevo.

Njoj je stomak bivao sve veći, ali je to nije poštedelo rada na njivi. Nadala se da će Bog biti milostiv, da će drugo čedo biti živo i zdravo. Došla je i jesen, kupila se letina… A onda, 19. oktobra, Nemci su upali u selo i krenuli da odvode muškarce… Pradeda Stanimir je svojim sinovima, mom dedi Milanu i njegovom bratu Časlavu, naredio da se sakriju u plastove sena. Video je da se sprema zlo i pokušao da zaštiti svoje sinove. I oni su ga poslušali.

Toga dana Nemci su odveli sve mlađe muškarce iz Kijeva, koje su uspeli da pronađu. I streljali ih u Batočini. Neko iz sela im je rekao da su se mnogi sakrili. Pa su se vratili 20. oktobra i opet pokupili one koje su pronašli. Deda i njegov brat su, opet, bili dobro sakriveni. Ali, ponovo je neko (baba je znala i ko, ali nikada, nikada o tome nije htela da priča) prijavio da su kod Milićevića sinovi sakriveni. I Nemci su ponovo došli 21. oktobra. Na ulazu u kuću dočekao ih je prvi plač tek rođene bebe. Već su počeli pretes dvorišta kad ih je zapovednik zaustavio. Pomilovao je bebu po glavi i naredio prekid potrage.

A onda, 19. oktobra, Nemci su upali u selo i krenuli da odvode muškarce… Pradeda Stanimir je svojim sinovima, mom dedi Milanu i njegovom bratu Časlavu, naredio da se sakriju u plastove sena. Video je da se sprema zlo i pokušao da zaštiti svoje sinove. I oni su ga poslušali.

Tako su se spasili moj deda Milan i njegov brat Časlav. Moj otac Miodrag rođen je prevremeno, kao nedonošče i istog dana su ga krstili i probušili mu levo uvo, protiv uroka.

Oktobar u Kragujevcu za mene je uvek podsećanje na zlo u ljudima. Na neobjašnjivo i neiskazivo zlo, na zlo onih koji su pucali, na zlo onih koji su potkazivali. Na zlo koje nema naciju, nema lično ime i prezime, nema odredište, na zlo koje ljudi nose u sebi i koje je njima samima veća kazna no žrtvama.

Oktobar u Kragujevcu za mene je poruka da život pobeđuje. I da ga treba slaviti, jer život je jedini način da se sa zlima boriš.

Preneseno sa bloga Katarine Milićević.

“Prva kancelarija CNA otvorena je u Sarajevu 1997. godine. Na stranici Kultura sjećanja nalaze se sve fotografije sa izložbe. U susretima sa ratnim veteranima, komemoracijama na koje idemo, došli smo na ideju da realizujemo ovu izložbu”, počinje Katarina. Obuhvata slike mjesta stradanja, spomenika, kao i informacijama gdje su podignuti, kojim žrtvama, ko upravlja njima i ko ih održava, kao i to jesu li bili mijenjani tokom vremena. Neki su nažalost uništeni, jer su kako dodaje podignuti “nepopularnim žrtvama” a to su žrtve manjine.

O tome koliko je proces izgradnje mira moguć na našim prostorima, govori: “Mislim da je budućnost moguća onda kada prošlost ne gledamo iz pozicije žrtve i nasilnika, već kada budemo imali kritički osvrt ka prošlosti koja nam je zajednička. Tada možemo razmišljati o kvalitetnoj budućnosti. Prva izložba je bila u Beču na proljeće pa u Sarajevu, Mostaru, sada Banjaluka pa Bihać pa Beograd. Čini mi se da su mediji to kvalitetno popratili i da su ljudi komentarisali pozitivno izložbu. U tom smislu izložba je postigla svoj cilj, je su to inače jako posjećena mjesta u svojim gradovima. Nismo dobili negativne komentare, jer smo predstavili žrtve sa svih strana. Mislim da je izazvana barem zapitanost, što je definitivno jedan od ciljeva”.

Sa dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu, ona je sjajan primjer sagovornice sa kojom se može govoriti o novinarstvu nekad i sad, kao i njenim počecima.

“Mogu da govorim kao bivša novinarka, jer su se dugo vremena u meni ispreplitali dva identiteta. Mirovne aktivistkinje i novinarke. I dalje sam oboje, iako mislim da sam odlučila nešto između toga. Mislim da su i sad prisutna oba. Zapravo 87. sam se počela baviti time, kada je to bilo usmjereno, jer to je posljednja generacija usmjerenog obrazovanja u gimnaziji”.

Kada je počinjala svoju karijeru mama joj je govorila da je to loš posao za ženu, jer kad svi budu slavili praznike, ona će raditi. Dok joj djeca rastu, ona će biti na sjednicama. A to se kako navodi i dan danas nije promijenilo. “Ja sam kročila kada je to bilo partijsko i centralizovano novinarstvo bivše Jugoslavije i radila sam od početka kao televizijska novinarka na prvoj privatnoj televiziji. Tada je postojala jedna televizija u Beogradu i bilo je nezamislivo da ćemo dobiti posao svi. Međutim, do vremena kada sam ja stasala kao novinarka, desio se bum medija, kada je bilo jako puno posla za novinare. Nevezano za rat, nicale su redakcije na sve strane”.

Kasnije se desila tehnološka revolucija, koju ona opisuje prisjećanjem na vrijeme kada je ona pisala na pisaćoj mašini, koja bi danas mogla poslužiti kao muzejski eksponat savremenim novinarima, njenoj djeci. Osim toga i uticaj društvenih mreža na novinarstvo, koji većina starijih novinara prema njenom mišljenju ne može da isprati.

“To ne mislim na nas, ne mislim čak ni na deo gdje živimo, već na generalno u svijetu kao proces koji ide nezaustavljivo. Trenutno imamo primjere ljudi koji su sami za sebe mediji. Iza njih ne stoji kompetencija, čak i kada su ozbiljni ljudi u pitanju”.

Katarina za sebe govori kako ima tradicionalne korijene u sebi što se tiče novinarstva, tako da nije sigurna koliko će tu vrstu revolucije ispratiti. Trudila se da isprati to što su novi mediji i da se posveti tome. A tako je i počela pisati blog. Bilo je to prvenstveno zbog potrebe da piše, jer je često sa televizije prelazila u novine i obrnuto. Onda su joj starije kolege govorile da ne smije zaboraviti na pisanje, jer je to tehnika, koja se njeguje i razvija. Na kratko je otišla i u vode PR-a.

“Blog je nastao tako što sam vidjela da su neki klinci u Americi počeli da pišu 2009. godine. Htela sam da vidim kako to funkcioniše i shvatila da je to kao neka vrsta dnevnika. A nikada nisam to volela da pišem, ali onda je to tako raslo. Najbliži prijatelji su uglavnom komentarisali, da bih 2012. i 2013. godine počela da pišem o ozbiljnijim temama i osvrćem se na društvo”.

Ono što je bilo fokus jesu skrajnute teme, koje su pri tome aktuelne i intrigantne da privuku pažnju publike. Tu se između ostalog govorilo i o idealu ljepote koji se nameće. Dobijala je razne komentare da je sigurno debela, isfrustrirana neudata žena, koja govori o tome. “Često se upravo dešava da bilo ko ko kritički govori o tome dobija takvu etiketu. Ne doživljavam sebe tako, jer sam prosto ostvarena na svim poljima. Ali pri tome ne mislim na ono što se u medijima nameće, kao ostvarena kao majka, ne. Ja imam 24-časovno radno vrijeme kao majka”.

Kao jedan od najnovijih i zapaženijih postova na blogu, našao se i onaj o školskim uniformama. Zato smo je pitali da nam detaljnije obrazloži svoj stav po pitanju njih.

“Što se tiče uniformi, ja sam lično nosila uniformu u školi i odatle potiče moja frustracija uniformama. Prosto mislim da zapravo predstavlja masku kojom sakrivamo ono o čemu ne želimo da pričamo. Živimo u društvu u kojem su velike socijalne razlike. U kom se ceni pokazno, ne suština, nego forma. Mislim da treba decu naučiti da cene razlike, a ne da pokušavaju da ih sakriju. To su društveni problemi, a mi trebamo da govorimo o suštini. Ako imamo sistem vrijednosti, onda će i forma da se prilagodi suštini”.

Za kraj smo je pitali kakva je slika žena u medijima i ko je odgovoran za nju?

Dominantna slika žena u medijima je takva da je žena ili žrtva ili seks simbol, a to je često i povezano. Ako je uloga majke, onda je uloga mučenice, opet neka vrsta žrtve. Nikad niko nije pitao nijednog uspješnog političara, umjetnika, glumca, kako uspjeva da ostvari karijeru i bude na turneji, dok su mu djeca kod kuće. Ali će svako da pita to isto ženu. I te žene pristaju da daju odgovore na ta pitanja, čak i kad su svesne i obrazovane. Neko treba da preseče i da kaže ja na to neću da odgovorim. Kada bi se počelo to isto pitanje postavljati muškarcima, onda bi se shvatilo koliko je to pitanje zapravo besmisleno, intimno, ali i koliko su roditelji koji vaspitavaju djecu samo žene.

Katarina Milićević jedna je od onih sagovornica koje vam ni nakon hiljadu riječi ne ostavljaju dojam da su rekle dovoljno, jer svojom mudrošću sugerišu da ima još mnogo toga. Upravo zato vas pozivamo da pratite njen blog, kao i njene postove na Tviteru, jer mi vam poručujemo da zaista vrijedi.