Prema njegovim riječima, povrijeđeni dječak je trenutno kod kuće, i povrede nisu bile ozbiljne.

-Poslije nastave, van školskog dvorišta, na autobuskoj stanici jedan učenik naše škole, viših razreda, udario je šakom drugog dječaka sa kojim ide u razred.  Navodno je imao upaljač u ruci i udario je dječaka u predio lica.

Koliko ja znam, na tome se i završilo, mene je sinoć pozvao odjeljinski starješina, oko 19.30 časova. Kontaktirali smo majku dječaka koji je povrijeđen i žena je potvrdila da se to desilo, a mi smo preporučili da odvede dijete u Službu hitne pomoći. Ukazana mu je ljekarska pomoć rekli smo joj da nakon toga, uz nalaz ljekara, sve prijavi policiji, što je i uradila – pojasnio je Popržen.

Dodaje da se on jutros čuo sa majkom povrijeđenog dječaka, i kako kaže, „nisu to strašne povrede“.

-Nema nekih lomova, povreda je bila klasični udarac u bradu, to je po njenoj izjavi, ja dječaka nisam vidio. Dječak je kod kuće, zbrinut je  – rekao je Popržen.

Napominje da je dječak koji je napao drugara iz razreda već poznat po problematičnom ponašanju.

-Ima devijantno ponašanje i napravio je i drugi problem u školi, tako da će sutra biti sazvano Nastavno vijeće i biće mu izrečena mjera premještaj u drugu školu, nevezano za ovaj slučaj. Ne vjerujem da sinoćni napad ima veze sa prethodnim slučajem, a radi se o tome da je on u školu dan prije napada donio jedan metak, koji nije unosio u školski objekat.

Metak je bio u dvorištu, pa su djeca prijavila učiteljici, i nakon toga sve je došlo do pedagoga i mi smo istražili kako je taj metak uopšte došao u dvorište. Njega su našla djeca četvrtog razreda i igrala su se sa metkom. Došli smo do saznanja da je metak upravo donio učenik koji je sinoć napao drugara – kaže Popržen za “Nezavisne”.

Dodaje da su oca dječaka pozvali na razgovor i obavijestili ga da je njegov sin donio metak u školu.

-Obavili smo svoj dio posla, biće sjednica zakazana i izrečena mjera, a ja sad idem u Policijsku stanicu, a oni će nastaviti svoj dio posla po ovom slučaju. Mi imamo tačan protokol o vršnjačkom nasilju, škola je postupila u skladu sa tim. Učenik će odlukom nastavničkog vijeća biti premješten u drugu školu i to je jedino što škola može izreći – objašnjava Popržen.

Napominje da je OŠ “Sveti Sava” već peta ili šesta škola u koju je ovaj dječak upisan.

-On je već na isti način promijenio više škola – potvrdio je Popržen  za “Nezavisne novine”.

Jedna od članica, Nesrin ističe kako je bila spremna da se znoji, ne samo od fizičkog umora i iscrpljenosti, već zato što je trčala u dugoj crnoj haljini i potpuno pokrivena po najvišim temperaturama. Ali vjeruje da je i to sasvim dovoljan iskorak u Saudijskoj Arabiji.

Ispod tog plašta i svega skrivena je majka četvoro djece koja se zabrinula za svoju sigurnost i bezbjednost. Učestvujući sa članovima koji joj nisu u srodstvu, a koji su drugog pola direktno se izložila opasnosti, jer je to zakonski zabranjeno.

Prvenstveno je pomislila: “Šta? Žene da trče ulicom?” Bilo joj je nezamislivo kako će reagovati ljudi iz njenog okruženja, šta će se dešavati. Postojanje ovog kluba bi bilo zamislivo bilo gdje u svijetu, ali u konzervativnoj Saudijskoj Arabiji, gdje ženama nije dozvoljeno da voze, takmiče se u sportskim takmičenjima, a čak ni da prisustvuju sportskim turnirima, ovo je veliki iskorak, ali i rizik.

Vlada Saudijske Arabije ograničila je pristup ženama svim mogućim atletskim grupama, kao i vježbanju sa državnim timovima. Ove godine napravljeni su iskoraci u Olimpijadi kada su poslali četiri žene da se takmiče, čime se postiglo prividno rješavanje problema. Korijen je kao i uvijek samo kamufliran pod prizmom da su evo, ove godine postali rodno ravnopravni.

Sara Atar predstavljala je drugi put Saudijsku Arabiju na Olimpijadi, trčajući ženski maraton. Sve četiri žene koje su predstavljale Saudijsku Arabiju bile su na zavidnom nivou, jer su provele dosta vremena trenirajući van države. Da su bile samo u Saudijskoj Arabiji vjerovatno ne bi mogle da se takmiče, jer im se prilika jednostavno ne bi ukazala nikad.

Članovi ovog kluba sastaju se i vježbaju tri puta sedmično, ali trče kraće relacije, pripremajući se na duži maraton jednom mjesečno. Muški članovi trče u majicama i patikama, dok žene trče potpuno pokrivene. Nesren ističe kako im je neudobno i čudno trčati tako, ali naučila je s vremenom da se adaptira.

Kada smo prvi put izašli napolje i krenuli sa trčanjem pomislila sam: Kako da sada trčim u ovome? Ali onda sam shvatila da su i drugi naučili kako.

Međutim i jedni i drugi se suočavaju sa reakcijama stanovništva, koje ih verbalno napada dok trče. Jednu veče su čak uhapšeni zbog “druženja sa drugim polom”. Zato oni trče sa spremnim planovima i scenarijumima šta uraditi ako se nešto loše desi. Trče za slobodu, ravnopravnost i toleranciju.

Uprkos tome što postojanje ovog kluba ne krši nikakva zakonska prava, trčanje u grupi sa drugim polom predstavlja striktno zabranjeno ponašanje u Saudijskoj Arabiji. To podrazumijeva i komunikaciju između muškaraca i žena bilo gdje javno.

Na društvenim mrežama ovaj klub poručuje da ne dozvolite da vas njihova duga crna odjeća zavara, jer se ispod toga nalaze sportske stvari i oni su spremni za trčanje, ravnopravnost i borbu.

Zabrana sporta za žene ujedno je i zabrana svega. Udarom na zdravlje, automatski se djeluje na njihovo obrazovanje, porodični život i psihičko stanje. Gubljenjem prava na fizičke aktivnosti, one gube pravo na svoje osnovne zdravstvene potrebe, a time se i dodatno ugrožavaju.

Za Nesren ovo je terapija, jer kako kaže opušta se, pronalazi smisao i rješava se štetnih navika, kao što je slučaj sa pušenjem, kojeg se odrekla priključivanjem u ovaj klub. Neke promjene su već vidljive. Naime, ranije su ih agresivno komentarisali, dovikivali im i čak ih prijavljivali, dok danas dobijaju i oblike podrške. Eksperti se nadaju da će njihova moć biti usmjerena ka impementaciji niza važnih reformi, počevši od fizičkog vaspitanja u školi za djevojke, do daljeg uključivanja u same sportske aktivnosti, ali i druge društvene procese.

Članovi kluba dodaju da je učešće Sare na Olimpijadi, skrenuta pažnja na ogroman problem koji oni pokušavaju riješiti. Ono što oni žele jeste ravnopravnost i spremnost da se iskaže snaga, volja i upornost. Upravo zato mnogi članovi ovog kluba žele pratiti njen primjer i učestvovati na većim takmičenjima. Kolektivno se nadaju da će njihov primjer slijediti mnogi i podići se na viši nivo.

Muški članovi kluba iskazuju svoju solidarnost na različite načine, od čega je jedan odbijanje učešća u isključivo muškim trkama. Na taj način pokazuju da ne misle da trebaju trčati odvojeno, zalažući se direktno za ženska prava.

U posljednjih nekoliko godina žene prestaju biti nevidljive, ali se ta promjena nazire sporo i otežano. Međutim, u decembru prošle godine glasale su po prvi put. Od toga je dvadeset i jedna izabrana za opštinska vijeća, dok ih se 978 kandidovalo. Naravno muškaraca je bilo znatno više, čak 5938, ali i ovo je neki pomak.

Saudijska Arabija je na listi rodno ravnopravnih država na 135. mjestu. A prema podacima Global Gender Gap Indexa iz 2015. godine samo 15% žena je zaposleno.

Neki ljudi su iznenađeni da smo se pomjerili i uradili nešto. Ne vide rješenje, ne vide spas. Mi kažemo, ako postoji način, mi ćemo to uraditi. Sve što nam treba je posvećenost.

Ako žene iz Saudijske Arabije to kažu, onda se zaista može. One trče, rizikuju svoj život i pomjeraju se sa mrtve tačke mikrokoracima, ali kažu da se MOŽE. Mogli bismo i mi, sa boljom startnom pozicijom u utrku za ravnopravnost na svim nivoima.

Ali kako starim, vidim da se i sa ljudima može. Jer vidite, razlika između životinja i ljudi i nije toliko velika. Nismo daleko odmakli od njih, razlika je malo: imamo moć govora, palčeve”u kontru”, pokrivamo se odjećom, imamo obaveze i koju moždanu ćeliju više, pa ne seremo po ulici.

Ego je isto jedna od razlika. Životinje ga nemaju. Naprimjer, kada vuk ubije srnu, on to ne zove “sport”, ne radi to da bi je kroz selo provozao na haubi i okačio rogove na ulaz u vikendicu – on je ubio srnu da bi prehranio ženu i djecu.

Takve stvari nas razlikuju.

Ali, ima i sličnosti između ljudi i životinja. Probajte otići u klub, pa ćete vidjeti da sam u pravu.

U nastavku, neke koje sam ja našao.

Pustite ovo na drugom tabu, da malo uđete u element, da vidite kako je lijepo u klubu.

23:30 h

Ulaziš. Obavezno je klub u nekoj podrumčini, jebemliga, ne znam što. Sve je nešto neuredno, kao svinjac. Kad se oporaviš od prvobitnog šoka – mirisa, osvjetljenja i lasera koja izazivaju epi-napad, primjetiš da su muškarci i žene podijeljeni u stada, čopore.

Vođa čopora je kod muškaraca onaj najglasniji, onaj sa najvećim krstom oko vrata, onaj sa ključevima najskupljeg auta. Šepuri se kao paun, u košulji sa tribalom. Izgleda kao da nema vrat, nego mu glava raste direktno iz ramena.

Kod žena, vođa je ona koja ima najizblajhaniju kosu, ona koja se najviše ispržila u solarijumu, ona koja ima najskuplje vještačke trepavice, najblještaviji holivudski osmijeh. (Ironije li, Bože: što više para današnja žena baca na izgled, to jeftinije izgleda.)

00:17 h

Stada se ne miješaju, samo se mjerkaju iz daljine. Doduše, tu je poneki pokušaj trljanja. Jer, za razliku od životinjskog svijeta, u ljudskom se prije koitusa mora prići, upoznati, šarmirati, pokazati nešto mozga… A za to je potrebna hrabrost i strpljenje. No dobro, to je razlika, htio sam da pričam o sličnostima između životinja i ljudi.

Žene se međusobno jedva prepoznavaju ispod slojeva šminke, pozdravljaju se lažno-srdačno. “Ako je čovjek čovjeku vuk, žena je ženi zmija”, kaže pjesnik, a ko sam ja da tvrdim drukčije.

00:32

U klubu bazdi kao u štali. Konobari toče: životinjsko carstvo se skupilo na pojilo. Ako je društvo malo jače (čitaj: ima deblje vratove) pred njima je posuda za led koja neodoljivo podsjeća na korito. Ima u nekim klubovima čak i kavez za igračicu, ej!

00:49 h

Muškarci se šire, glasno riču i demonstriraju koji više može da popije, baš kao gorile koje se udaraju u prsa kako bi pokazali da su sve banane i sve ženke njihove.

I znate ono kako su mali psi redovno zajebanijeg karaktera od onih velikih?

Tako i muškarci u klubu.

Kompleks ga je tjerao da ide u teretanu da širinom ramena kompenzuje manjak visine, pa prolazi kroz klub kao bager, razgrćući ljude i čekajući ko će se pobuniti kako bi mu se odozdo unio u facu i upitao “imal’ nekih problema, druže?”.

Ponekad ovaj odgovori potvrdno, pa onda nastane komešanje, pa onda među njih upadne pit – bull sa ulaza. Nekad ih samo razgrne i pošalje svakog od njih u ćošak Nekad i ujede. U svakom slučaju, ova dva mješanca brzo podviju repove i obore njuške.

01:22 h

Primjećujem da ima i predatora, orlova.

Krilaju i kruže po klubu, što očima, što nogama. Traže plijen. Plijen je neka mlada, naivna i lelujava kokica koja će prihvatiti neku đus-votku na njegov račun, pa kasnije ostaviti perje na zadnjem sjedištu nekog auta. “Vrati koko što si pozobala!”, rekao bi naš narod.

Ujutru, kada se sjeti šta je radila, shvatiće da se iz kokoši napredovala u tuku.

Njen orao će osjećati moć i prepričavati doživljaj ostatku svog jata sutradan na kafi. Avaj, on nikad neće shvatiti da je nije orao, već lešinar, jer njegov plijen (anesteziran đus-votkom) nije ni pokušavao da pobjegne.

01:56

Za WC u klubu nema potrebe da pravim ikakvu pošalicu, samo ga pogledaš oko 2 iza ponoći i jasno ti je da su to mogle napraviti samo životinje. Zbog takve situacije, odlučujem naprasno da ću toalet radije potražiti napolju. Izlazim iz štale, zalazim u mrak. E, jebiga.

Upravo sam prekinuo parenje dvoje mladih. Ona spušta zadignutu suknju i najradije bi zabila glavu u pijesak poput noja. On je bijesan kao ris jer mu je prekinut čin, zakopčava pantalone.

02:03

Odoh ja kući, nije ovo za mene.  Ljudski i životinjski svijet uopšte nisu toliko slični koliko sam ja mislio. Izvinjavam se svim životinjama koje sam možda uvrijedio.

Do čitanja.